Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Davor Špišić | Snima: PIXSELL

U velikom intervjuu za Telegram, Rade Šerbedžija govori o novoj ulozi na Brijunima koja mu je, kaže, možda zadnja u teatru

Večeras se otvara nova, 19. sezona Kazališta Ulysses

Predstava "Tko se boji?" u režiji Lenke Udovički jedina je ovogodišnja premijera (29. srpnja) a u njoj će se Rade uhvatiti u koštac s legendarnom ulogom s kojom je ginuo i Richard Burton.

Nema odmora za Barda. Rade Šerbedžija tek što je za životno djelo na području filmske umjetnosti ovjenčan nagradom dičnog Nazorovog imena, uputio se sa svojom ljubavi Lenkom Udovički na Brijune. Taj prirodni nosač brojnih umjetnika letača devetnaestu godinu pod amblemom Kazališta Ulysses predstavlja pribjegarski hram stvaranja, hrabrosti i čojstva. Ovogodišnja sezona otvara se 12. srpnja koncertom Rade Šerbedžije, benda Zapadni kolodvor i prijatelja.

Predstava “Tko se boji?” u režiji Lenke Udovički jedina je ovogodišnja premijera (29. srpnja) a u njoj će se Rade uhvatiti u koštac s legendarnom ulogom s kojom je ginuo i Richard Burton. Razgovarati sa Šerbedžijom nikada ne znači ispunjavati puke povode, nego učiti o životu. Upijati mudrost i nadati se da ćeš barem nešto uskladištiti u sebe. I uvijek se, nakon dijaloga s njim, uhvatim kolika sam neznalica, zapravo.

TELEGRAM: Martin Kušej naredne sezone preuzima bečki Burgtheater, najavljujući prevratnički smjer. Jedan od naslova, on će ga osobno režirati na samom startu, jest i “Tko se boji Virginije Woolf?” i Kazalište Ulysses također radi predstavu prema toj kultnoj drami Edwarda Albeeja. Prošlo je 57 godina od praizvedbe na Broadwayu. Što je to u njoj i dan-danas tako provokativno?

ŠERBEDŽIJA: Po meni je to jedan od ponajboljih dramskih tekstova 20. stoljeća. Albeejev komad je na jedan čudan način uvijek aktualan, jer govori o složenim odnosima muškaraca i žene. Paralelno je tu priča o dva para, o dvije generacije. Svaki par ima probleme između sebe, i još ih imaju međusobnih, generacijskih. To je predivno napisana priča o ljubavi, duhovita, potresna i snažna. Lenka i ja smo to željeli staviti na repertoar baš zbog toga što s jedne strane drama govori o ozbiljnim stvarima a s druge strane je jako duhovita. Tako da, ako uspijemo napraviti dobru predstavu, a nadam se da hoćemo, ubost ćemo i visoku umjetnost ali i pravi hit koji će publika dugo i rado dolaziti gledati.

TELEGRAM: Martha i George u jednoj deliričnoj noći pretresaju cijeli svoj život. Muče se ljubavlju i promašenim iluzijama. Da li se vama ikada u stvarnosti dogodila takva mahnita rekapitulacija života?

ŠERBEDŽIJA: Ne, nije… Meni se dogodio brodolom u prvom braku, ali ne te vrste. To je bilo nešto sasvim drugo.

TELEGRAM: Ovaj drugi par, Honey i Nick, su nešto kao njihova surogat djeca koja će se jednom pretvoriti u njihove destruirane replikante. Je li jedna od tema ove drame destruirani svijet koji ostavljamo potomcima?

ŠERBEDŽIJA: Apsolutno, i to je jedna od poruka pisca. Jedan svijet koji počinje posrtati, već je poprilično posrnuo u tim ljudskim odnosima. Mnoge stvari u odnosu muškarca i žene postale su na klimavim nogama, a ono što nas veže je ljubav. Ali Albee je duboki pisac, ne samo što je vješt pisac lagane rečenice i sjajno ocrtanih karaktera, nego je on pravi psiholog i baš dubokouman autor.

TELEGRAM: To je glumcu još veći izazov kad je pisac dobar psiholog?

ŠERBEDŽIJA: Kako da ne. Osim toga, jako je važno što je to komad žestoke interakcije između glumaca, onda i između glumaca i publike. Naravno, svaki komad je stvar interakcije, ali postoje velike ansambl predstave, kolektivni komadi, a u ovakvim komornim predstavama odnos između partnera strašno je važan, i ta interakcija je strašno jaka. Ja se tome jako veselim, stalno sam razmišljao što bih još želio odigrati u teatru, i onda sam odlučio da to možda bude moja zadnja uloga u teatru…

TELEGRAM: Ajoj, nemojte tako…

ŠERBEDŽIJA: Ma, umorio sam se od teatra.

TELEGRAM: Može li se umoriti od teatra?

ŠERBEDŽIJA: Može, može, kako ne, ha, ha… Onda sam razmišljao što bih ja to mogao igrati s ovom mojom divnom Katom, Katarinom Bistrović Darvaš, jer ona je tako jedna božanstvena glumica i ta interakcija s njom je božanstvena. To igranje, nadigravanje… nešto kao što sam imao s mojim partnerima s kojima sam najviše igrao u teatru, to su Ivica Vidović, Miodrag Krivokapić i Inge Appelt, neka baš duboka interakcija.

TELEGRAM: To je ona interakcija koja nadrasta granice jedne predstave?

ŠERBEDŽIJA: Jest, točno tako. I ovaj komad je izvanredan za glumačke igre. Osim Katarine tu je i nekoliko mladih glumaca. Milan Marić iz Beograda, koji je kod nas na Ulyssesu već igrao Gavrila Principa u predstavi “Mali mi je ovaj grob” i dvije Lenkine i moje studentice Nika Ivančić i Romina Tonković… Tu je i naš student Martin Grđan koji uvježbava alternaciju za ulogu Nicka…

TELEGRAM: 1966. je slavnu Oscarima nagrađenu filmsku verziju ove drame režirao Mike Nichols. Kako ste reagirali na film, posebno na igru Elizabeth Taylor i Richarda Burtona?

ŠERBEDŽIJA: Ja sam to gledao jako davno, kad se pojavio film. Bio sam jako mlad i jedva ga se sjećam. Poslije ga uopće nisam gledao. Tako da zaista ne mogu suditi, ali već samim tim što je to film, mnogi slojevi koje je Albee otvorio u komadu, nisu otvorene i u filmu. Mislim da nije dosegnuo dubinu Albeejevog dramskog pisma.

TELEGRAM: Burton i Taylorova ugradili su u film i svoje privatne obračune i tjeskobe. Može li to biti mišolovka za glumca, kad u fiktivni karakter uloži previše vlastitih trauma?

ŠERBEDŽIJA: To nikako ne može biti slučaj s Katarinom i sa mnom, ha, ha… Mi smo baš prijatelji, nemamo ni platonskog iskustva takve vrste, ha, ha… Ali svako davanje sebe u bilo kojoj ulozi, Hamletu, Richardu III., ili Marthi i Georgeu, je davanje svoje intime. Davanje nečega što ti nosiš kroz život. Pa i u najidealnijem braku postoje nervoze, nesporazumi, postoje nadmetanja, tako da je normalno da daješ nešto svog iskustva i poimanja tih stvari.

TELEGRAM: U naslovnom pitanju “tko se boji…?” odzvanja puno toga. O kakvim strahovima je riječ? Što je vaš najdublji strah?

ŠERBEDŽIJA: Nemam ja tu baš nikakvog straha. Ne mislimo na neki apriorni strah, tu je sadržana i ona ironija iz pjesmice “Tko se boji vuka još?!” iz Disneyevog crtića, ha, ha… Albee se to zgodno dosjetio. Ali zapravo se radi o tome tko se boji života i istine? Tog krajnjeg saznanja jesmo li spoznali tko smo? Kako smo proveli tu našu mladost i našu ljubav i naš cijeli život? Znate, ima jedna predivna pjesma našeg sjajnog pjesnika Nikice Petraka, zove se “I sad te gledam”. Baš govori o tome kako na kraju puta stoje muškarac i žena, i na koji način se on obraća toj svojoj ženi s kojom ide do kraja puta: “I sad te gledam /pomalo si tuđa /a opet posve moja“. Divna pjesma, kaže nam da dugo treba skupa ići: “Već tri put umrli mi smo tri put jači / i tvoja ruka zrači u mojoj šaci / i nema više pitanja – a što to znači /Nećemo više znati ni mi sami.”

TELEGRAM: Uh, moćno

ŠERBEDŽIJA: Masterpiece. Ja sam je recitirao na jednom albumu što mi je Arsen radio „Mnoge smo i mnogo voljeli“, a ispod je svirao saksofon naš divni Ozren Depolo. Stvarno se odnosi i na tu Marthu i Georgea i svaki takav odnos ljubavni. Jer, na koncu, sve ono što oni čine, razdiru sebe i dođu do nekog kraja, imam osjećaj kao da su sagorjeli u jednoj noći. I odjednom pristali na starost. Od sutra ujutro više ništa neće biti isto. I dalje će oni ostati zajedno, i dalje će on njoj donositi kavu i paziti je, ali ona neće više ludovati kao što je ludovala, to je nekakvo nesvjesno pristajanje na starost.

TELEGRAM: O strahovima govori i jedna od vaših ponajboljih režija, praizvedba “Hrvatskog slavuja” Borislava Vujčića u Gavelli, u maju 1990. Puno se bavila baš zebnjama pred nadolazećim krvavim godinama?

ŠERBEDŽIJA: Da, bila je to sjajna Vujčićeva drama, divna priča. I mislim da smo lijepu predstavu napravili, baš smo je voljeli, svi koji smo radili. Ta parabola prema Krleži i asocijacija na odnos s doktorom Vranešićem, bilo je tako duboko napisano.Vujčić je to briljantno napisao. Ali su bila, nažalost, takva vremena da je odjednom nismo više mogli igrati zbog svih tih asocijacija. A puno je toga nagovijestila.

TELEGRAM: I ove godine postavljate amblematskog “Leara”. Koje metamorfoze ste u sebi kao Lear osjetili u ovih devetnaest godina? Svijet izvan otoka još je luđi.

ŠERBEDŽIJA: Baš tako, svijet je postao još luđi. S moje strane rekao bih da je to trajanje u teatarskoj umjetnosti. Moje bavljenje Shakespeareovim Learom je moje trajanje. Svake godine sam ga istraživao, mijenjao, saznavao uvijek nešto novo. Jer, to je toliko kompleksan karakter i komad da zaista ima još puno šanse da se čovjek s njim igra i otkriva nove stvari. Ne znam koliko ćemo ga još igrati… Ja ove godine moram zaista ispitati da vidim mogu li se verati onako kao stari jarac po onim stijenama i skakati s terase na terasu, koliko mi to dozvoljava moj organizam. Jer vjerojatno nisam takve kondicije kao moj stariji prijatelj Pero Kvrgić koji je sve to s lakoćom radio do prije dvije godine. On je stvarno rekorder kojem se iznova i iznova divim i mislim daje najveći glumac svih vremena koji je postojao na ovim našim paralelama i meridijanima. To je takvo jedno srce, divno biće prije svega, a onda iz te divne duše progovara jedan neviđeni glumac, kakav se rađa jednom u sto godina. To je čudo od čovjeka kojem se neizmjerno divim i obožavam ga.

TELEGRAM: Mane u sjajnom filmu vašeg sina Danila “Sedamdeset i dva dana” jest neka varijanta našeg Leara?

ŠERBEDŽIJA: Ha, ha, pa ne znam da li moj Mane ima te konotacije, ha, ha… Dobro, možda ima neku sličnu vrst ludila. Jer i Lear je smiješan kad je lud, iako je to zapravo tragično. Tako je i Mane smiješan jer je lud k’o čep. Ali to je Danilo moj stvarno briljantno napisao. On je to najprije napisao na engleskom jeziku, kao zadatak na svojoj filmskoj akademiji. Poslao mi je scenarij, i sjećam se da sam umirao od smijeha koliko je to duhovito. Onda je to preveo i kad smo snimili film pokazao sam ga jednom prijatelju Pitteru koji je imao poduzeće „Film Finders“, oni su pronalazili filmove po svijetu i predlagali ih festivalima, distributerima… Dakle, čovjek koji se strašno razumije u film. Kad je on vidio naš film, imali smo već titlove na engleskom, jako mu se svidio, i rekao mi je: „Rade, zasučite rukave i stavite to u neku ovdašnju zabit, u Texas, Arizonu, imat ćete svjetski hit!“ Nismo ni ja ni Danilo imali vremena za tako nešto ali zaista bi se dalo to napraviti. Recimo, da je priča o nekim Ircima koji su davno doselili u Ameriku, ha, ha…

TELEGRAM: Kad smo govorili o divnim glumačkim bićima, trojice majstora iz ovog filma nema više među nama, Predraga Vušovića, Nebojše Glogovca i Dragana Nikolića…

ŠERBEDŽIJA: Da, užasno…

TELEGRAM: Kako se nosite s takvim gubicima?

ŠERBEDŽIJA: To je strašno. Ako si emotivan to te toliko razori, kao da prestaneš disati. Vjerojatno sagori jedan dio tvog života zauvijek. Tako da ja gotovo da niti ne idem na sahrane meni dragih ljudi. Ne mogu više.

TELEGRAM: Ako pročešljate svoju bogatu filmsku i kazališnu karijeru, ima li neka uloga koje bi se odrekli?

ŠERBEDŽIJA: Ooooo, ima toga…! Ali, naš je život takav umjetnički. I ti ne smiješ izdati svoje drugove, ni onda kad ti loše ide, ni onda kad napravite loš film ili lošu predstavu. Tako da ne bi bilo nikako od mene pravedno da bilo što takvoga spomenem, niti ću ikada spomenuti. Ali, da je bilo, bilo je, ha, ha…

TELEGRAM: Taknuli smo se i poezije. Imate snažan pjesnički brechtijanski gard. “Ugasite svjetla u kazalištu / nek gore samo ljudi”, zapisali ste u antologijskoj pjesmi “Puni prostor”. Mogu li raznorazne barabe shvatiti o čemu govorite? Ono, ispada da je lakše ljude baciti na lomaču, negoli se zaista potruditi i u ljudima spoznati plamen ljudskosti.

ŠERBEDŽIJA: Da, to je ta alegorija bila, o tome sam htio progovoriti. Nažalost, mi živimo u jednom užasno okrutnom vremenu. Što ide dalje ovaj svijet, vrijeme je sve okrutnije, i teže je živjeti, umjesto da bude obratno, jel tako. Kao što i George, kad se obračunava s Marthom do kraja, kad ova mala kaže da je ljuštila etikete a on kaže “Svi mi, dušo moja, ljuštimo etikete.” Kad se skinu tri sloja s kože onda dolaze na red mišići, pa kosti, a kad dođemo do kostiju još nije kraj, do srži treba doći. Mi, dakle, kopajući po tim svojim ranama moramo doći do srži. Čak i kad se radi o najpozitivnijim stvarima, recimo u umjetnosti kad kopamo, i onda moramo doći do srži. A kad se obračunavaš sam sa sobom treba biti toliko hrabar da bi došao do srži stvari, do pravog problema. Mi smo danas prepušteni nemilosrdnim gospodarima naših života. Htjeli mi to priznati ili ne, netko gospodari našim životima sve do onog trenutka dok zaista nisi sam uspio da postaneš potpuno neovisan, da možeš opskrbljivati svoju familiju i samoga sebe a da ne ovisiš ni o kome. A takvih je, nažalost, jako malo danas.

TELEGRAM: Unatoč brojnim udarcima koje ste podnosili u životu, čini mi se da i dalje imate snage tražiti taj vječni plamen ljudskosti? Čak i kod bad guyeva?

ŠERBEDŽIJA: Da, imam. Točno ste to prepoznali. Kako da kažem, ja ne želim inzistirati, bio bih malo nenormalan da baš trčim za ljudima koji su mi se zamjerili, koji su ružno pisali o meni, izmišljali svašta, ali siguran sam da s takvim sjednem i da popijemo piće pa da vidimo o čemu se radi, on bi rekao „Pa ne može to tako“, ha, ha… Ali, nažalost, naš život je takav da ljudi, naročito u novim okolnostima otkako koristimo internet i sve te stvari, otkrivaju u sebi neke jezive osobine. Misle da je posve lagodno napisati najgroznije stvari o nekome, i to bez potpisa ili s izmišljenim potpisom. Ja se uvijek čudim kako to ljudska duša može kreirati. I koja je to negativna energija? Da li je to neka naslada, gorčina, osveta…? Da li je to u njemu neki životinjski zli duh? Najčešće se, zapravo, takve stvari događaju iz jedne obične gluposti, neobrazovanosti i neupućenosti.

TELEGRAM: Najjače sile u svemiru, kako veli Krleža.

ŠERBEDŽIJA: Glupost, da. Svemirska sila.

TELEGRAM: Kad ste pisali dvodijelnu autobiografsku prozu, “Do posljednjeg daha” i “Poslije kiše”, jeste li bili svjesni da pišete i autobiografiju svih nas?

ŠERBEDŽIJA: Nisam, naravno. Ali ako pišeš o stvarima koje su arhetipske za naše živote, ako si to dosegnuo, ljudi prepoznaju sebe. Naročito mnogi prepoznaju tu moju priču o izbjeglištvu. O gubitku slobode i pronalaženju druge vrste slobode. To je jednostavno tako.

Davor Špišić
Telegram autor
23 članka Više o autoru
Više s weba