Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Učio je vani uz najveće, imao karijeru u Britaniji. Čuveni neurokirurg priča zašto je htio samo ostati u Hrvatskoj

Telegramov Mladen Pleše sjeo je s Goranom Mrakom, predstojnikom Klinike za neurokirurgiju KBC Rebro

Učio je vani uz najveće, imao karijeru u Britaniji. Čuveni neurokirurg priča zašto je htio samo ostati u Hrvatskoj

Telegramov Mladen Pleše sjeo je s Goranom Mrakom, predstojnikom Klinike za neurokirurgiju KBC Rebro

FOTO: Vjekoslav Skledar

S docentom smo razgovarali u njegovu kabinetu koji ni po čemu ne odaje da je to radna soba šefa Klinike za neurologiju. Za razliku od većine drugih predstojnika Klinika, doktor Mrak odjeven je vrlo ležerno, sportski, u šarenu košulju i traperice. Dok pričamo na stolu stoji knjiga Na Drini ćuprija nobelovca Ive Andrića, a na vješalici poklon, pleteni kineski suvenir, za sreću...

Liječnička profesija, vjerojatno znate, prepuna je taština i velikih ega. Zato nije često da se brojni vrhunski stručnjaci usuglase oko kvalitete jednog od njih, kao što je to slučaj s neurokirurgom, docentom dr. Goranom Mrakom.

Više zagrebačkih liječnika i stručnjaka, koji su upućeni u situaciju u zdravstvu, posve su jedinstveni u ocjeni da je doktor Mrak, predstojnik Klinike za neurokirurgiju KBC Rebro, vodeći neurokirurg u Hrvatskoj. No, docent Mrak tu ostaje skroman i realističan. Smatra da u Hrvatskoj ima više neurokirurga koji iznimno kvalitetno rade svoj posao te su u samom vrhu.

“Meni je pak najvažnije da svoj posao doživljavam kao zadovoljstvo, hobi, kao moj život te da me on ispunjava do kraja. Kad idem u bolnicu, nemam osjećaj da odlazim na posao nego se idem ostvariti”, kaže.

Docent Mrak Vjekoslav Skledar

U sedam ujutro je u bolnici, kod kuće je navečer

Ostvarenje doktora Mraka počinje svakog jutra već u 6 sati. U 7 je u bolnici, premda radno vrijeme počinje u 8 sati. Po dolasku u bolnicu sa specijalizantima obilazi pacijente te raspodjeljuje poslove, a u 8 sati se preuzima služba od noćne dežurne ekipe. Docent Mrak često ostaje u bolnici cijeli dan, vraća se kući tek navečer. No, to mu ne predstavlja nikakav teret jer je s 52 godine, uz to što je prepun znanja i iskustva, u puno naponu fizičke snage.

S docentom smo razgovarali u njegovu kabinetu koji ni po čemu ne odaje da je to radna soba šefa Klinike za neurologiju. Za razliku od većine drugih predstojnika Klinika, doktor Mrak odjeven je vrlo ležerno, sportski, u šarenu košulju i traperice. Dok pričamo na stolu stoji knjiga Na Drini ćuprija nobelovca Ive Andrića, a na vješalici poklon, pleteni kineski suvenir, za sreću.

Goran Mrak kaže kako voli Andrića, ali da najviše obožava čitati Mešu Selimovića. Dakako, za čitanje nikad dovoljno vremena, jer u pauzama kad ne operira, a to radi svakodnevno (ponekad i po dva puta), uz sve ostale obveze doktor Mrak još dva puta tjedno održava sastanke s neurolozima i s onkolozima s kojima raspravlja o stanju pacijenata te dogovara plan njihova liječenja.

Nalaze se 3 puta tjedno i proučavaju nova dostignuća

Tri puta tjedno pak sa suradnicima raspravlja o najnovijim tekstovima iz svjetske stručne literature. “To zovemo Journal klub na kojemu se upoznajemo s postignućima suvremene medicine. Mi neurokirurzi naučili smo učiti, redovito pratimo stručne časopise, odlazimo na tečajeve, kongrese, komunicirano s kolegama iz svijeta, sami organiziramo tečajeve i kongrese. Svi naši specijalizanti koji završavaju poslijediplomski studij polažu doktorate, tako da se razvija i znanstveni rad”, priča.

Čim smo završili razgovor Mrak je već žurio na kompliciranu operaciju mozga. “Pacijent ima tumor veličine 2,5 cm, koji se nalazi na teško dostupnom mjestu. Zbog toga će ta operacija biti dosta delikatna jer moramo prodrijeti u dubinu, do teško pristupačnog mjesta koje je okruženo stotinama minijaturnih struktura koje morate sačuvati. U protivnom, pacijentu neće biti dobro.”

‘Isključim se i ne razmišljam koliko traje operacija’

Upravo u nastojanjima da se ne oštete strukture mozga leži odgovor na pitanje zašto neke operacije traju i do 8 sati. “S obzirom na to da se mikrokirurški zahvati moraju izvoditi vrlo minuciozno, oprezno i polako kako se ne bi oštetio mozak i njegove strukture, oni traju vrlo dugo. Stoga prije ulaska u dvoranu kirurg mora biti pripremljen da će u njoj ostati satima te je bitno cijelo vrijeme sačuvati koncentraciju. Zato kirurg mora biti psihički i fizički stabilan jer tijekom operacije ne smije biti umoran niti se može odmarati. No, od toga ne treba raditi dramu jer je to je sastavni dio posla neurokirurga”, priča docent.

S docentom smo razgovarali u njegovu kabinetu Vjekoslav Skledar

Docent Mrak kaže kako je sretan što je po prirodi strpljiv, pa mu nije problem satima biti potpuno smiren i koncentriran na posao. “Operacije se ponekad odvijaju na prostoru od 2-3 četvorna centimetra na mozgu i znaju se odužiti i do desetak sati. Često se isključim iz vremenskog okvira te ne razmišljam koliko traje operacija. Naprosto nastojim da rezultat bude najbolji mogući, kako bi pacijenti bili što je moguće bolje Kasnije, naime, nema popravka.”

Najviše izvodi komplicirane zahvate na mozgu i moždini

Većina operacija koje izvodi doktor Mrak vrlo su komplicirani zahvati na mozgu i kralješničnoj moždini. Najviše radi operacije aneurizmi i arteriovenskih malformacija uključivši ekstra-intrakranijski bypass, zatim kompleksne tumore baze lubanje i mozga. Tu su još operacija na bolesnicima u budnom stanju, zatim zahvati na bolesnicima s epilepsijom te operacije mozga i kralješnične moždine u malih bolesnika. Za sve to valja imati na raspolaganju najmoderniju opremu, među ostalim, moderne i skupe neurokirurške mikroskope. Oni imaju module koji omogućavaju da se tumor vidi u boji, te utvrdi koje su žile prohodne, a koje nisu.

“Kavitronski ultrazvučni uređaj je nezamjenjiv za operacije tumora mozga i kralješnične moždine. Laseri se danas u neurokirurgiji rabe izuzetno rijetko, iako ih mi imamo, jer razvijaju jako visoku temperaturu. Većinu neurokirurških operacija radimo uz monitoriranje evociranih potencijala, čime su nam rezultati kudikamo bolji, jer unaprijed vidimo gdje je opasnost od neuroloških oštećenja. Koristimo također neuronavigaciju, zbog čega smo precizniji, koristimo intraoperacijski ultrazvuk koji omogućuje dodatnu preciznost te stereotaktičke metode u funkcijskim neurokirurškim zahvatima.

Raspolažemo i s najsuvremenijim modelom Gamma knife uređaja kojim zračimo one procese u mozgu koje je tako lakše liječiti od operacijskog liječenja ili je za bolesnika poštednije. I u vaskularnoj neurokirurgiji, dio zahvata je zamijenjen interventnim tehnikama embolizacije ili trombektomije i sličnim tehnikama, koje danas primjenjuju interventni neuroradiolozi. Na našoj Klinici obavimo zapravo apsolutno nezamisliv broj postupaka.”

Kako su se rezultati liječenja mijenjali kroz desetljeća

Docent Mrak ističe kako je najbitnije imati dovoljno svjetla u operacijskom polju te mogućnost povećanja, tako da se može vidjeti u dubinu mozga. Sa svjetlom koje se koristi u normalnim operacijskim salama ne može se osvijetliti cjelina nekog uskog i malog prostora. S obzirom na to da je mozak organ koji zaslužuje samo najbolje, nije čudno da je neurokirurgija perjanica napretka u medicini.

“Mozak nas čini onim što jesmo, pa vrijedi svaka mjera ili svaki uređaj koji može pomoći da rezultati liječenja budu bolji ili da mozak bude pošteđen. Gledajući rezultate liječenja naših bolesnika od prije 25 godina koliki je moj neurokirurški staž, danas su rezultati bolji zahvaljujući modernoj tehnologiji, upotrebi sofisticiranih uređaja, poput neuronavigacije, evociranih potencijala, suvremenih mikroskopa, endoskopa, robota i slično”.

‘Trudim se raditi što bolje, a onda moram moliti za opremu’

Doktor Mrak upozorava da teško financijsko stanje u kojem se nalazi zdravstvo najviše pogađa nabavu nove opreme i obnavljanja stare. “Često sam frustriran jer se trudim raditi što je moguće bolje, a onda moram moliti, tražiti, upozoravati da se mora nabaviti nova oprema, koja je neophodna za napredovanje u struci. Primjerice kod nas dolaze specijalizanti iz cijele Hrvatske koje moramo učiti, a ne možete im pokazati najnovija dostignuća jer novac curi negdje drugdje”, govori dr. Mrak.

“Umjesto da se oprema koncentrira na mjesta gdje je se može najbolje iskoristiti, troši se novac na kupnju aparata za neku manju bolnicu u kojoj ta oprema stoji neiskorištena najmanje dvije trećine vremena. To je potpuno besmisleno, jer najbolje aparate valja dati tamo gdje se mogu optimalno iskoristiti. I gdje ljudi znaju raditi s njima”, nastavlja.

“Nije logično da manje bolnice dobivaju skupu opremu, a naprave 50 ili 200 operacija godišnje, dok istodobno tu opremu ne može nabaviti naša Klinika na kojoj se tijekom godine izvede 2500 neurokirurških i 400 gamma knife postupaka. Zato bez obzira na opremljenost koju imaju pojedine bolnice, ako nemaju znanja ni najbolja oprema neće im pomoći. Ako gledamo gdje je danas hrvatska medicina, pogotovo neurokirurgija, onda vidimo da zaostajemo po nabavi nove opreme te da se nismo u stanju tehnološki nositi s modernom svjetskom medicinom”, zaključuje.

‘Budala s uređajem ostaje i dalje budala’

Tehnologija je, priznaje docent Mrak, bitno pridonijela boljim rezultatima, no dodaje kako je jedan poznati neurokirurg, koji je izmislio gamma knife, ispravno zaključio: budala s uređajem i dalje ostaje budala. “Bez predanosti, ustrajnosti, strpljenja i učenja te godina kontinuiranog i predanog rada, ma kakva bila tehnologija, nema dobrih rezultata u neurokirurgiji. Alibi tvrdnje da su jedino uređaji oni koji mijenjaju neurokirurgiju, baš i ne stoji. Neurokirurgija jest i bit će još dugo, vještina, umjetnost i filigranski posao, a to uređaji ne mogu do kraja zamijeniti”, tumači.

Doktor Mrak predviđa da će se u budućnosti vjerojatno manje operirati, a više liječiti nekim drugim tehnikama. “Injicirat ćemo lijekove direktno u tumore, genskom terapijom liječit ćemo najčešće neurokirurške bolesti te ispravljati malformacije prije nego se dogode. Danas se primjerice, za liječenje epilepsije ili bolesti pokretanja, kao što je Parkinsonova bolest, rabi neuromodulacija, pri čemu se elektrodama mijenja lučenje pojedinih neurotransmitera u mozgu. Neke postupke će pod našom kontrolom raditi roboti, kao što to već rade i danas kad su u pitanju jednostavniji neurokirurški zahvati.”

Neki ne mogu podnijeti stres ili nisu dorasli tom poslu

Na pitanje kako se osjeća nakon operacije, doktor Mrak odgovara da to zavisi od rezultata. “Ako misliš da si obavio dobar posao, kad misliš da si učinio sve kako treba onda ne osjećaš umor. Drugačije je ako imaš osjećaj da nije išlo kako si zamislio ili da nije postignut rezultat koji si očekivao”, kaže. Zbog golemog psihičkog i fizičkog pritiska dio onih koji su se opredijelili za neurokirurgiju, nerijetko odustaju od tog zahtjevnog poziva.

“Mnogi se ne mogu nositi sa zahtjevnošću tog posla, s pritiskom, sa strahom od opasnosti kojemu su neurokirurzi svakodnevno izloženi. Teško je, dakako, izdržati neizvjesnost kako će operacija završiti, pa se mnogi toliko prestraše da na kraju odustanu od tog posla. Ne mogu podnijeti stres ili naprosto nisu dorasli tom poslu. Drugi pak smanje broj operacija, pa rjeđe ulaze u operacijsku salu, što onda stvara dodatni pritisak. Takvi operateri nađu se u začaranom krugu iz kojeg nema izlaza. Ima i onih koji su završili specijalizaciju, koji se doista trude i puno rade, ali ne mogu dostići razinu koji postižu oni koji su rođeni za taj posao”.

Dr. Mrak s kolegama KBC-a Zagreb 2010. godine kad su pacijentici iz Šibenika uklonili dio mozga koji joj je uzrokovao epilepsiju, a zbog koje više nije mogla govoriti te je imala 20-ak napada dnevno Petar Glebov/PIXSELL

‘Bez mukotrpnog rada nikakav talent neće ti pomoći’

Jedan od preduvjeta, smatra doktor Mrak, da se postane vrhunski kirurg je i manualna spretnost. “Ona je neophodna. Primjerice, rođeni sam ljevak, ali danas radim s desnom rukom sve ono što rade i moji kolege dešnjaci. Uz to potrebna je hrabrost, ali i staloženost, jer tijekom operacija stalno balansiramo na granici uspjeha i poraza. Kirurgija je vještina koja se mora učiti i savladati, a pri tomu su prsti jako važni. Jednako kao i koordinacija glave, očiju i ruku. Preduvjet za uspjeh je talent, ali bez golemog truda, upornosti, marljivosti, ljubavi spram onoga što radiš, ne pristajanje na prosječnost, te osnovne sposobnosti i mukotrpnog rada, nikakav talent neće ti pomoći.”

Većina pacijenata koji se moraju podvrgnuti neurokirurškim intervencijama uglavnom su vrlo teški bolesnici kojima zasigurno nije lako priopćiti dijagnozu. “Svakom neurokirurgu najteže pada komunikacija s pacijentom i njegovom obitelji. Nikad ne kažemo pacijentima da je došao kraj, jer ni ja za sebe ne znam hoću li doživjeti sutrašnji dan. Život je nepredvidljiv, neprestana borba, nikad ne znaš što će biti sutra. Ako imaš neku bolest moraš se boriti, moraš nositi taj svoj križ, uostalom svaki čovjek ima svoj križ.”

“Liječnici su uvijek uz pacijenta i pomažemo im koliko god možemo. Svjesni smo međutim ponekad, unatoč tome što smo poduzeli sve što se može, da je priroda bolesti takva da nema trajnog rješenja. Najteže je kod djece i njihovih roditelja te mladih ljudi na pragu života. To su jako teške situacije s kojima se vrlo teško nositi, na to se ne možeš naviknuti niti možeš govoriti bez emocija. Na sreću nisu svi pacijenti izgubljeni, niti tako teško bolesni da ih ne možeš izliječiti. Upravo te takvi pacijenti ohrabruju da izdržiš”.

Prvo je upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu

S obzirom na to da doktor Mrak od 2014. ima licencu za rad u Velikoj Britaniji, GMC registraciju, od te organizacije stalno prima materijale u kojima se razrađuje kako se valja ponašati u raznim situacijama, dobiva čak i skripte kako pacijentu i obitelji prenijeti loše vijesti, kako se pripremiti za takve situacije. Zbog toga smatra da bi tijekom studija na Medicinskom fakultetu studenti trebali imati kolegiji o tomu kako komunicirati s pacijentima i njihovim obiteljima.

Docent Mrak završio je u Varaždinu gimnaziju informatičkog smjera pa se upisao na Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Na kraju se ipak opredijelio za medicinu jer je htio pomagati i komunicirati s ljudima, a ne posvetiti se strojevima i nacrtima. Kirurgiju je odabrao jer je vrlo praktičan i često se služio rukama, posebno dok je svirao klasičnu gitaru.

“Kako sam kroz život uvijek izabirao najteži put, kirurgija je bila logični izbor. Nije mi manjkalo hrabrosti i manualne spretnosti, pa nisam imao nikakvih ograničenja. Doduše neurokirurgija je bila slučajni izbor jer se za nju otvorila specijalizacija, dok za opću kirurgiju nije. Ali u neurokirurgiji sam se potpuno našao. A to što je neurokirurgija najteže od svih kirurških struka, bio mi je dodatni motiv izazov.”

Učio je od Paladina, bio je na fellowshipu u Seattleu u SAD-u

Prva kirurška znanja stekao je u općoj bolnici u Varaždinu, a sve o neurokirurgiji naučio je od profesora Joška Paladina, koji mu je bio najvažniji mentor. Ta znanja kasnije je nadopunio kroz kontakte s neurokirurzima u svijetu. Bio je na fellowshipu u Seattleu u SAD-u gdje mu je drugi najveći mentor bio profesor Laligam Sekhar. “On me naučio mnogim stvarima zbog čega se danas na našoj klinici mogu izvoditi najkompliciraniji neurokirurški zahvati s dobrim rezultatima. Ostale tehnike i zahvate učio sam po europskim bolnicama, radeći s vrhunskim neurokirurzima. Upijao sam svaki njihov pokret, zahvat i tehniku.”

Doktor Mrak je tijekom specijalizacije upisao poslijediplomski studij Biologija-Biomedicina na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu gdje je magistrirao, a od 2004. asistent je na katedri za kirurgiju, Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje je kasnije i doktorirao i izabran za docenta. Od 2011. godine obnaša dužnost Voditelja odjela za cerebrovaskularnu neurokirurgiju u Klinici za neurokirurgiju KBC Zagreb, a 2015. izabran je za predstojnika Klinike za neurokirurgiju KBC Zagreb, na mjestu kojem je i danas.

Od 2018. počasni je profesor na University of Washington

U Velikoj Britaniji stjecao je iskustvo u Royal London Hospital, Nottingham University Hospital te Cardiff & Vale University Hospital. Od 2018. počasni je profesor na University of Washington, Seattle, SAD. Doktor Mrak autor je ili koautor nekoliko poglavlja u 7 sveučilišnih udžbenika te 26 članaka u domaćim i stranim neurokirurškim časopisima, a sudjelovao je s preko 80 predavanja na kongresima u zemlji i svijetu.

Predaje studentima dodiplomskog studija na Medicinskom fakultetu za domaće studente i studente koji studiraju na engleskom jeziku te na poslijediplomskom studiju iz neurologije i telemedicine. S obzirom na to da ima iskustva u radu sa studentima zanimalo nas je li točno da sve više mladih liječnika ne želi specijalizirati kirurgiju jer je to preteška grana medicine, a osim toga nije ni toliko financijska privlačna.

“Istina je. Današnja generacija želi uspjeh odmah i sada. A to se u neurokirurgiji ne može. Nastojim prenijeti studentima vlastiti entuzijazam, posvećenost onome što rade i uče te da se moraju u potpunosti dati ako žele biti iznad prosječni. Osim zarade, za zadovoljstvo u životu važna je spoznaja da pomažu ljudima i rade za opće dobro. Stekao sam dojam da većina studenata želi ostati u Hrvatskoj, a društvo mora to prepoznati te stvoriti bolje uvjete za rad liječnika.”

Zašto je, iako ima drugih opcija, odlučio ostati u RH?

Iz KBC Rebro nije otišlo puno ljudi u inozemstvo. Doktor Mrak kaže kako sada u Klinici za neurokirurgiju ima dovoljan broj medicinskih sestara za potrebnu njegu bolesnika, međutim pitanje je hoće li to potrajati zbog klime općeg nezadovoljstva u društvu. S obzirom koliko je do sada docent Mrak proveo vremena u operacijskoj dvorani u svakom drugom poslu mogao bi već sada otići u mirovinu.

“Neurokirurgija je odricanje kroz cijeli život. Uloženi trud i napor ne mogu se vrednovati novcem, niti će se ikada isplatiti materijalno. Tko god je uložio barem približno toliko napora u svom poslu kao ja, živi kudikamo bolje i ima neusporedivo veće prihode.” Unatoč svemu tome, te činjenice da ima licencu za rad u Velikoj Britaniji gdje je boravio, docent Mrak ipak je odlučio raditi u Hrvatskoj.

“Kad sam se vratio u Hrvatsku bio sam emocionalno puno zadovoljniji. S obzirom na to da sam stasao kao kirurg u austrougarskom sustavu koji je bitno drugačiji od anglosaksonskog, vjerojatno bih se osjećao puno bolje u Njemačkoj”.

‘Nikad ne dobiješ toliko novca koliko si uložio truda’

Nije ga privukla ni puno veća zarada u Velikoj Britaniji. “Novac je, dakako, važan, ali nije jedini da bi čovjek bio sretan. Onaj tko kaže da mu je presudan, taj ne zna ništa o životu. Meni je najvažnije da moja obitelj ima dovoljno novca za pristojan život, pa zbog nešto bolje plaće nisam ostao u inozemstvu i vodio tamo neki drugi život. Osim toga potpuno sam posvećen radu u Klinici tako da me ništa drugo ne zanima.

Jedino se ponekad pitaš hoće li se nekad i u nas dobiti približno onoliko novca koliko si uložio truda i znanja. Tomu se dugo nadaš, a tek kad postaneš zrela osoba, shvatiš da to nije uvijek baš tako. No na kraju prevagne to što sam uvjeren da naši ljudi zaslužuju dobiti najkvalitetniju zdravstvenu skrb te da im kod kuće valja dati sve ono što postoji u svijetu.”

Da bi se postalo vrhunski kirurg doista je potrebno prijeći puno duži i teži put nego u drugim granama medicine i profesijama. Dermatolozi, plastični kirurzi, radiolozi u privatnoj praksi odmah nakon specijalizacije počnu sasvim dobro zarađivati. I za razliku od neurokirurga mogu raditi i nakon 65 godine života.

Hrvatski neurokirurzi sa 65 moraju u mirovnu

“Neurokirurzi nakon što navrše 65 godina moraju u mirovinu, premda ima kirurga, poput profesora Paladina, koji je i u 67. godini manualno spretan i sposoban tako da je uz svoje golemo iskustvo, daleko iznad prosjeka i onih koji su s 30 godina završili specijalizaciju. U SAD-u je princip da liječnik ide u mirovinu tek kad njegovi kolege primijete da više nije u punoj kondiciji za posao. Kod nas bez obzira u kakvoj je formi liječnik, mora napustiti posao.

I dok liječnici drugih struka mogu nastaviti raditi u privatnoj praksi, neurokirurzi ne mogu jer je neurokirurgija vrlo komplicirana struka, koja zahtjeva sofisticiranu i skupu opremu. U privatnim bolnicama ne se mogu izvoditi komplicirani zahvati jer je to financijski neisplativo. Mogu se napraviti neki manji zahvati na kralježnici kod kojih se ne treba ostati duže u jedinici intenzivne njege. No, nadam se da će se još dok sam ja radno aktivan, kombinacijom javno-privatno partnerstva, moći naplatiti ono što se danas naziva izvrsnost”, kaže doktor.

Vjekoslav Skledar

Vani je to jedan potpuno drugačiji sistem rada

Docent Mrak objašnjava da je svaki neurokirurg, nakon što završi specijalizaciju, tek na početku. Kaže kako je kao specijalizant radio ekstremno puno kao da je u SAD, te da su uvijek radili daleko više od propisane satnice od 42-sata tjedno. “Nemoguće je u tako malo sati savladati sve potrebne vještine. Ako nisi maksimalno angažiran i posvećen poslu, ako ne radiš dan i noć, ne možeš biti na vrhu niti očekivati vrhunske rezultate. Volio bih vidjeti onoga koji određuje koliko liječnici tjedno smiju raditi i učiti, kada se razboli i treba ga operirati, da ga operira osoba koja je tjedno radila samo 42 sata.”

Doktor Mrak opisuje kako je u engleskom javnom zdravstvenom sustavu neusporedivo teže doći do specijaliste i profesora nego u Hrvatskoj. Tamo specijalisti ne rade puno, imaju normativ napraviti tjedno dvije ili tri operacije, a ostalo rade u privatnim praksama. Profesora možeš vidjeti samo u privatnoj praksi, a ne u javnim bolnicama. I tamo se, opisuje doktor Mrak, dugo čeka čak i u privatnim klinikama. U Njemačkoj pak šefovi klinika primaju samo privatne pacijente i oni zarađuju 15 tisuća eura mjesečno, dvostruko više od ostalih liječnika.

“Naši ljudi možda ne znaju da im je vrhunska medicina puno dostupnija nego bolesnicima na Zapadu. Ne kažem da je tako u svim ustanovama, ali kod nas na neurokirurgiji na Rebru je tako, mi smo vrlo dostupni pacijentima. Problem je međutim u tome što smo mi izrasli u jednom drugom sustavu u kojem smo naučili da je u zdravstvu sve besplatno te da ćemo uz minimalna ulaganja dobiti sve što želimo. Ljudi troše na stotine kuna mjesečno na mobitele, a ne žele dati 20 kuna mjesečno više za dopunsko osiguranje. Spremni su plaćati sve osim za zdravstvenu zaštitu. Kod nas je naprosto posve kriva predodžba što je važno u životu.”

Mora biti u odličnoj fizičkoj kondiciji kako bi izdržao

Uz nedostupnost najnovijih tehnoloških ostvarenja, jedan od većih problema je postoperativni oporavak te opasnost da pacijenti dobiju bolničke bakterije. “Mogućnost da dobijete bolničku infekciju je boljka suvremenog svijeta. Nema moderne bolnice u kojoj nema bolničkih infekcija. Danas se u najrazvijenijem svijetu daju antibiotici šakom i kapom pa je sve više bakterija koje su otporne na moderne antibiotike. Mozak je posebno osjetljiv na infekciju. Svi bolesnici dobivaju tijekom operacije antibiotike, a posebna pažnja poklanja se pripremi operacijskog polja.

Međutim infekcije su nezaobilazne, ali je bitno držati ih u niskom postotku. Tijekom liječenja u svakodnevnom smo kontaktu s kliničkim farmakolozima uz pomoć kojih primjenjuje najbolje terapije za pojedine bakterije. S druge strane sve je više starijih bolesnika, dijabetičara, bolesnika koji dobivaju kortikosteroide i to sve doprinosi razvoju infekcija u bolesnika. Gledajući čistoću KBC Zagreb, pogotovo naše Klinike, i uspoređujući je s drugim bolnicama u kojima sam boravio ili radio u Britaniji ili Americi, ne mogu reći da je kod nas stanje lošije, dapače još je i bolje”, objašnjava Mrak.

S obzirom na to da mora biti u besprijekornoj fizičkoj kondiciji kako bi izdržao sve napore, docent Mrak rekreira se trčanjem po Maksimiru te igranjem tenisa s prijateljima. “Uz to puno hodam, prođem dnevno najmanje 5 kilometara, nikada ne koristim lift, a po bolnici neprestano jurim gore dolje. Ako ne hodam dovoljno, ne osjećam se dobro. Nastojim se također dobro odmoriti, ponekad se i naspavati, a moja obitelj daje mi snage da nadvladam sve nedaće.”