Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Udovica legendarnog kipara Stevana Luketića prvi put otkriva detalje iz njihovog zajedničkog života

Gospođa Eleonora Luketić ekskluzivno za Telegram prisjetila se života s genijalnim umjetnikom. U emotivnom razgovoru po prvi puta u javnost iznosi sve detalje zajedničkog života s karizmatičnim Crnogorcem te kako su izgledale devedesete, godine tijekom kojih kipar nije izlagao i javno nastupao

Stevana Luketića upoznala sam početkom sedamdesetih u njegovu atelijeru u Vlaškoj ulici. Tada sam bila 22-godišnja studentica povijesti umjetnosti i filozofije, a on je bio renomirani jugoslavenski kipar u četrdesetim godinama života”, započinje gospođa Eleonora Luketić, udovica velikog hrvatskog kipara, rođenog Crnogorca. Luketić je umro prije 14 godina, pola godine nakon otvaranja velike retrospektivne izložbe u HDLU-u, kojom se hrvatska umjetnička scena umjetniku pokušala odužiti za 12 godina koliko je proveo u svojevrsnoj izolaciji.

Njegova udovica smatra da se to dogodilo zbog njegova imena i prezimena, podrijetla, ali i partizanskog ratnog puta. Nas je dočekala u svome prostranom stanu u zagrebačkoj ulici Franje Račkoga, u kojemu su vrlo decentno raspoređene Luketićeve skulpture, ali i djela najznačajnijih hrvatskih umjetnika druge polovice dvadesetog stoljeća, primjerice Ede Murtića. Inače, Murtićevoj supruzi Goranki kipar Stevan Luketić bio je vjenčani kum. “U ovom sam stanu odrasla, a od 1973. godine u njemu sam živjela sa Stevanom”, objašnjava.

Neposredno prije prvog susreta s umjetnikom 22-godišnja naočita studentica poželjela je malo otputovati u Maroko. Ova se ideja njezinim roditeljima nije svidjela pa su joj odbili financirati putovanje. Djevojka je zamolila prijatelja Dubravka Prokopa da joj pomogne pronaći neki studentski posao kako bi mogla posjetiti sjevernu Afriku. Inženjer Prokop joj je sredio posao asistentice u Luketićevu atelijeru. “Mislim da je Stevan bio prilično iznenađen kad je na vratima ugledao relativno zgodnu mladu ženu koja želi šmirglati metal. I on je na mene ostavio dojam.

_40A0794
Gospođa Eleonora Luketić sa sinom Stefanom brine o ostavštini svoga muža

Romantično putovanje u Dubrovnik i Crnu Goru

Bio je naočit muškarac, prilično mršav, s velikim zelenim očima i aristokratskim nosom”, prisjeća se Eleonora Luketić. Luketiću je asistirala sljedeća četiri mjeseca. U početku je radila isključivo fizičke poslove, a kasnije joj je umjetnik povjerio i one malo kreativnije. Pomagala mu je u osmišljanju suvenira. U veljači 1972. godine napokon je otputovala u Maroko. “Odmah nakon povratka Luketić me nazvao i zamolio da u Dubrovnik donesem jedan reljef. Očito je znao da volim putovati i da ga sigurno neću odbiti”, kaže. Sljedeća četiri dana u Dubrovniku su satima šetali i razgovarali. Još su si međusobno persirali.

Pred rastanak ju je kipar iznenadio: “Gospođice Ela, želite li možda vidjeti Budvu?”. Eleonora je odgovorila kako nema ništa protiv. Ipak je nazvala roditelje, dobila njihovo odobrenje i nastavila druženje s kiparom. “U Budvi se dogodilo ono nešto. Zaljubili smo se i proveli nekoliko romantičnih dana”, govori. Nakon godinu dana odlučili su se vjenčati. Sljedećih trideset godina živjeli su u sretnom i skladnom braku, a 1978. godine rodio se njihov sin Stefan, koji posljednjih deset godina kao doktor astrofizike radi u Americi. Stevan Luketić rođen je 1925. godine u Budvi u imućnoj crnogorskoj obitelji.

Stevan Luketić snimljen 1979. godine
Stevan Luketić snimljen 1979. godine

Njegov otac Luka bio je trgovac, majka Draginja brinula se o četvero djece, kćerima Brani i Zori te sinovima Stevanu i Miroslavu. Njegov otac Luka bio je čovjek otvorenih svjetonazora, ali istodobno i ponosan Crnogorac. Jednom prigodom u njegovu trgovinu navratio je zaposlenik dvorca Miločer, u kojem je potkraj tridesetih godina boravila kraljica Marija Karađorđević. Najavio mu je da će kraljica uskoro navratiti u njegovu trgovinu kako bi kupila šešir. Luka Luketić je rekao da dođe kasnije. “Recite njezinu visočanstvu da upravo ručam, a poslije planiram zapaliti cigaretu u svome voćnjaku naranči. Nakon toga sam slobodan”, rekao je Stevanov otac.

Zbog čega je odbio partizansku spomenicu

Prvi razred gimnazije Stevan je završio kod katoličkog svećenika don Ante Mušure, a poslije je preselio u Kotor, gdje je stanovao kod pravoslavnog svećenika. Godine 1941. Stevan Luketić, koji je tada imao 16 godina, priključio se antifašističkom pokretu, postao je skojevac. Ubrzo je uhićen i završio je u logoru u crnogorskom Baru. “O tome mi nikada nije pričao. Uvijek se odbijao prisjećati ružnih stvari. Tek sam poslije, kad je umro Stevanov ratni suborac Vojo Rajković, od njegove udovice saznala da su ih u logoru šest puta vodili na strijeljanje”, kaže gospođa Eleonora. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine Luketić je prebačen u logor u talijanski grad Bari.

“Potkraj devedesetih u zagrebačkoj Galeriji Grubić postavljena je izložba Luketićevih radova. Na otvorenju su se pojavili mnogi novinari, ali sutradan nije objavljen nijedan izvještaj s izložbe. Tijekom devedesetih Luketić je i dalje neumorno stvarao”

Nakon oslobođenja iz logora, pridružio se partizanskom pokretu. Kao komesar u Prvoj partizanskoj brigadi propješačio je Bosnu i Srbiju. Sudjelovao je u zlatiborskim bitkama i oslobođenju Beograda. “Sjećam se da mi je jednom prigodom pričao kako je sudjelovao u uhićenju Puniše Račića koje se dogodilo u jednom podrumu, za što je odlikovan ordenom za hrabrost”, kaže gospođa Luketić. Svoj je ratni put nastavio na srijemskom frontu gdje je 1944. godine ranjen u bedrenu kost. “Noga mu je ostala tri centimetra kraća. Kad je bio umoran, bilo je vidljivo da mu je noga kraća”.

Njegova udovica kaže kako njezin muž na ratu nikada nije skupljao političke bodove, a sredinom pedesetih odbio je spomenicu, koja je tada donosila dodatak na plaću ili mirovinu i brojne druge povlastice, kao što su besplatne avionske karte. To je smatrao moralnim i logičnim činom. Uvijek je govorio da je sudjelovanje u ratu bila njegova privatna odluka. “Ponekad sam ga u razgovoru pitala zbog čega se odlučio opredijeliti za partizane. Odgovorio mi je kako to njemu nikada nije bilo upitno. Dobro se znalo što je dobro, a što zlo, tko su crni, a tko bijeli”, kaže. Nakon završetka Dugog svjetskog rata Luketić je stigao u Zagreb, gdje se kao vojnik uključio u likovnu sekciju, koju je vodio još jedan mladi vojnik Veljko Bulajić.

Obitelj Luketić u Budvi krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća
Obitelj Luketić u Budvi krajem dvadesetih godina prošloga stoljeća

Turbulentan odnos s Vojinom Bakićem

Luketić se odlučio za kiparstvo jer je mislio da će tamo imati najmanje posla. Od 1946. do 1949. godine je kao kapetan jugoslavenske vojske služio u odredu JNA na slobodnom teritoriju Trsta, odnosno u zoni B. “Družio se s Amerikancima, vozio je neki ludi motor, imao je psa i u slobodno vrijeme šetao u kožnatoj jakni i trapericama”, kaže njegova supruga. U međuvremenu se oduševio kiparstvom. Poželio je upisati Likovnu akademiju u Zagrebu. Međutim, tada nije bilo lako napustiti vojsku. Položio je prijamni ispit na Akademiji kao prvi u grupi, a ostatak posla odradio je Ivan Šibl, general širokih svjetonazora i sklon mladim umjetnicima.

Šibl je svojim utjecajem omogućio da početkom pedesetih vojsku napuste Veljko Bulajić, koji je upisao filmsku režiju, budući televizijski režiseri Mario Fanelli i Vatroslav Mimica i kipar Stevan Luketić. Za vrijeme studija Luketić je živio jako skromno. Financirao se radeći na utovaru drva u Lici. “Tijekom studija je preživljavao na ječmu i repi. Tu hranu kasnije nije mogao smisliti. Obožavao je meso, sir i srdele”. Luketić je bio odličan student. Diplomirao je u klasi profesora Frane Kršinića. Jednog dana na Akademiji se pojavio tada već renomirani kipar Vojin Bakić koji je tražio suradnika u atelijeru. Odlučio se za Luketića. Tako je započelo njihovo dugogodišnje prijateljstvo koje je, kako kaže udovica Luketić, imalo svojih uspona i padova.

“Njegova udovica kaže kako njezin muž na ratu nikada nije skupljao političke bodove, a sredinom pedesetih odbio je spomenicu, koja je tada donosila dodatak na plaću ili mirovinu i brojne druge povlastice, kao što su besplatne avionske karte. To je smatrao moralnim i logičnim činom”

“Nikada se nisu doživljavali kao rivali, nego su obojica imali vrlo čvrsta načela, zbog čega se odnosi ponekad kompliciraju”, kaže gospođa Eleonora. Luketić je kasnije govorio kako je Bakić bio neumoran radnik koji ga je naučio poštovati materijal i oduševio velikim kiparskim formama. Bakiću je, među ostalim, pomogao u realizaciji monumentalnoga spomenika Stjepana Filipovića u Valjevu, tzv. Valjevca. Tijekom pedesetih godina Luketić je subotom redovito odlazio u Bakićev atelijer iznad Britanskog trga. U njemu su se okupljali Milan Prelog, Kosta Angeli Radovani, Oton Gliha, Jure Kaštelan i ostali najznačajniji umjetnici onoga vremena. Zvali su se subotarima.

Jedna svađa koja je umalo završila tučnjavom

“Jure Kaštelan je bio stalno prisutan u njegovu životu. Luketićev najbolji prijatelj. Bili su nerazdvojni, kao blizanci”, prisjeća se gospođa Luketić. Priznaje da su voljeli ponekad popiti. Najčešće su se družili u atelijeru. Jednom je prigodom Kaštelan sa stola uzeo nekakav Luketićev nacrt i s druge strane papira napisao: “Hrvatska nije nož. Hrvatska je pjesma”. Jednom se Luketić posvađao s jednim umjetnikom koji se žalio kako država izdvaja preskromna sredstva za kulturu. Luketić se pobunio. Rekao mu je kako to nije istina. “Stevan je rekao da jugoslavenski umjetnici imaju dobar tretman. U jednom trenutku postao je violentan. Htio se potući.

_40A0907
Stevan Luketić i Oton Gliha na jednom subotnjem druženju kod Vojina Bakića

Ja sam sjedila sa strane. Nisam se htjela miješati jer sam znala da je u pravu”, objašnjava. Njezin muž se digao od stola. Pogledao je prema Eleonori i pokazao prema vratima: “Ela, idemo”. Sljedećeg dana u stanu obitelji Luketić pojavio se Jure Kaštelan, također bivši partizan. “Stevane, oni ne razumiju. Oni nisu bili ratnici”, rekao mu je. Godine 1964. Luketić je otišao u željezaru na Ravne na Koroškem u Sloveniji, gdje je izveo stotinjak skulptura. Tamo se susreo s nehrđajućim čelikom. Njegovi su radovi nastali od odbačenih automobilskih hladnjaka, tzv. kilera. Pronalazio ih je na otpadu i u raznim radionicama.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Luketić je napravio niz poznatih spomenika posvećenih NOB-u. Njegovi najznačajniji radovi su reljef na Vitićevoj zgradi Centralnog komiteta na Prisavlju, poznatoj Kockici, spomen-kosturnica u Kukunjevcu pokraj Pakraca, zatim spomenik u Lepoglavi, ali i onaj u sklopu zagrebačkog Spomen-parka Dotrščina. Sudjelovao je u natječaju za spomenik na Petrovoj gori, koji je na kraju osvojio Vojin Bakić, ali je Luketić dobio posao rekonstrukcije obližnje partizanske šumske bolnice. “Moj muž se nikada nije doživljavao režimskim kiparom. Bio je beskompromisan autor koji je živio od svoga rada. Zapravo, živio je od natječaja”.

Sa sinom Stefanom krajem 1979. godine
Sa sinom Stefanom 1979. godine

Raspad države za koju se borio

Gospođa Luketić kaže da je prije desetak godina, kad je radila na njegovoj monografiji, otkrila da je kipar sudjelovao u 107 natječaja, od čega su 52 njegova rada bila nagrađena ili realizirana. Od 1978. do 1990. godine bio je predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Potkraj osamdesetih godina, zajedno s Kostom Angelijem Radovanijem i Brankom Ružićem, osniva Kulturološki fakultet u Dedinju, koji je kasnije postao Likovna akademija. Onda su došle devedesete godine. “Promjenu političkog sustava Luketić je doslovno dočekao otvorenih očiju.

Umjetnik ispred reljega u Kockici
Umjetnik ispred reljefa u zgradi Kockice na Prisavlju

Nije mogao vjerovati što se događa. Bio je razočaran ratom, ali i raspadom države za koju se borio”, prisjeća se njegova supruga. Također je s nevjericom primio vijesti o rušenju njegovih spomenika. Jednoga su dana u novinama pročitali informaciju da je miniran njegov spomenik u Kukunjevcu. “Odmah sam pogledala prema Stevanu. Nije ništa rekao. Samo muk. Grozna tišina. Nisam mogla niti pretpostaviti kako se osjeća umjetnik kojemu je jednim potezom uništen mukotrpan posao”, objašnjava njegova supruga.

“Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Luketić je napravio niz poznatih spomenika posvećenih NOB-u. Njegovi najznačajniji radovi su reljef na Vitićevoj zgradi Centralnog komiteta na Prisavlju, poznatoj Kockici, spomen-kosturnica u Kukunjevcu pokraj Pakraca, zatim spomenik u Lepoglavi, ali i onaj u sklopu zagrebačkog Spomen-parka Dotrščina”

U ovome trenutku razgovora inače vrlo ugodna žena naprasno mijenja raspoloženje i počinje plakati. Prisjetila se jednog putovanja u Lepoglavu. Bilo je prekrasno nedjeljno jutro potkraj devedesetih. Luketić je očekivao da će ga u ovom zagorskom gradiću dočekati devastirani spomenik koji je Luketić završio 1981. godine. “Onda smo shvatili da je spomenik očuvan. Bio je u odličnom stanju, nestvarno lijep. Stevan je bio jako sretan. Ponašao se kao malo dijete. Rad je ostao sačuvan”, kaže. Posljednjih 12 godina života kipar je dio degradiran. Kaže da mu nitko nije prijetio. Ipak, izlagao je prilično rijetko i u javnosti nije bio prisutan.

Degradacija tijekom devedesetih

Postao je nepodoban. “Znao je da ga njegovi prijatelji poštuju i da mu neće učiniti ništa nažao. Ali, iz nekog razloga punih sedam godina nije šetao gradom. Išao je samo da atelijera i nazad”, objašnjava gospođa Luketić. Potkraj devedesetih u zagrebačkoj Galeriji Grubić postavljena je izložba Luketićevih radova. Na otvorenju su se pojavili mnogi novinari, ali sutradan nije objavljen nijedan izvještaj s izložbe. Tijekom devedesetih Luketić je i dalje neumorno stvarao. Svakoga bi jutra odlazio u atelijer u Vlaškoj ulici. Kući bi se vratio oko dva sata poslijepodne. Onda je ručao, nakratko se odmorio i ponovno otišao u atelijer. Obitelj se našla u financijskim teškoćama.

Luketićevo rješenje spomenika na Petrovoj gori
Luketićevo rješenje spomenika na Petrovoj Gori

Gospođa Eleonora, inače modna dizajnerica, koja je kao članica ULUPUH-a uvela modu u galerijske prostore, morala je prehranjivati obitelj. Vratila se dizajnu i šivanju. Jedan dio novca namaknuli su od prodaje Luketićevih skulptura. Za skulpture su većinom bili zainteresirani strani kolekcionari, najviše Talijani. Luketići su svakoga ljeta putovali u Crnu Goru, odnosno na Sveti Stefan, gdje su uredili obiteljsku kuću. “Za vrijeme rata smo putovali preko Mađarske. To je bilo strašno iscrpljujuće”, kaže Eleonora Luketić. Godine 2002., kad je na vlasti već bio SDP, u HDLU je otvorena velika retrospektivna izložba Luketićevih radova.

“Stevan je bio presretan. Mislim da ga je taj nevjerojatan pozitivan šok na kraju koštao života”, kaže. Na otvorenju u travnju 2002. godine okupila se kompletna umjetnička elita. Kao da su svi odlučili odati priznanje velikom hrvatskom kiparu. Nekoliko mjeseci nakon toga Luketić je posljednji put otputovao u Crnu Goru. “U našoj kući toga ljeta bila je neopisiva gužva. Svi su odlučili navratiti. Posjetili su nas mnogi prijatelji. Tek mi je sad jasno da su se zapravo došli oprostiti sa Stevanom”. Mjesec dana nakon povratka u Zagreb, u jednoj noći prvog dana listopada 2002. godine, kiparu je naglo pozlilo.

U Budvi 2009. godine
U Budvi 1999. godine

Kako su se prijatelji oprostili s velikim kiparom

Dan prije njegov je atelijer ponovno bio ispunjen njegovim prijateljima. Kipar je probudio suprugu. Ona je pozvala hitnu pomoć. Međutim, kola su došla prekasno, tek za pola sata. Više mu se nije moglo pomoći. Kipar je preminuo u 78. godini života od plućne embolije. Pokopan je u obiteljskoj grobnici, u jednom manastiru na brdu, s kojeg se pruža predivan pogled na Sveti Stefan. Brigu o svojoj umjetničkoj ostavštini prepustio je Eleonori i Stefanu Luketiću. “Moj život sa Stevanom bio je kazališna predstava kroz koju su prolazili sjajni likovi. S njim sam doživjele neke nestvarne trenutke. Onda je netko prije 14 godina isključio svjetlo”, kaže gospođa Luketić, koja redovito odlazi u Crnu Goru. “Uvijek sam voljela Crnu Goru. Smatrala sam je prekrasnom zemljom u kojoj žive divni ljudi”, objašnjava.

Stan u kojem je 30 godina živio kipar Stevan Luketić
Stan u kojem je 30 godina živio kipar Stevan Luketić

Okolnosti su se, ipak, malo promijenile. Prije nekoliko godina u pljački njihove kuće na Svetom Stefanu otuđena su Luketićeva umjetnička djela. Prije nekoliko godina grad Budva je pokrenuo inicijativu za otvaranje muzeja koji je trebao biti povjeren Stevanu Luketiću. Luketićeva udovica i sin na početku su pristali gradu povjeriti jedan dio njegove ostavštine. Međutim, kad su shvatili da je policijska istraga pljačke bila prilično aljkava, odustali su od projekta. “Jednostavno nismo sigurni možemo li se pouzdati da će crnogorske vlasti zaštititi njegova djela”, objašnjava gospođa Eleonora. Nekoliko radova velikog hrvatskog kipara trenutačno se mogu vidjeti samo u zagrebačkoj Modernoj galeriji i Muzeju suvremene umjetnosti, a Luketićev atelijer u Vlaškoj zatvoren je za javnost.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
540 članaka Više o autoru
Više s weba