Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Silvana Menđušić | Snima: Vjekoslav Skledar

Ugledni pravni stručnjak za Telegram u 6 točaka detaljno objašnjava što vidi spornim u novom Zakonu o koncesijama

Silvana Menđušić pričala je s voditeljem Jadranskog zavoda HAZU-a Vladimirom Đurom Deganom. Snima Vjekoslav Skledar

U Saboru je prošli petak izglasan Zakon o koncesijama, oko kojeg se u javnosti dosta polemiziralo. Zbog zakona su organizirani i prosvjedni performansi pred Saborom, kojim su se priključili i neki oporbeni političari. Inicijativa Pokret otoka, koja je organizirala prosvjede, kaže da je zakon nedovoljno dobro napisan, i da omogućava niz koruptivnih i sumnjivih radnji na svim javnim dobrima, izuzev šuma.

Novinarka Telegrama Silvana Menđušić o Zakonu o koncesijama razgovarala je s uglednim stručnjakom i voditeljem Jadranskog zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Vladimirom Đurom Deganom. Degan je i professor emeritus Sveučilišta u Rijeci, prijašnji potpredsjednik Instituta za međunarodno pravo (Institut de droit international), gostujući profesor i predavač na brojnim stranim i domaćim fakultetima i akademskim institutima.

Karijeru je posvetio međunarodnom pravu. Predavao je između ostaloga na Haškoj akademiji za međunarodno pravo, Univerzitetu Paris X, Univerzitetu Paris II, Univerzitetu u Helsinkiju, na kineskim univerzitetima Xi’an i Wuhan, i na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Pisac je više knjiga i brojnih rasprava iz međunarodnog javnog prava na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku. Gospodin Degan za Telegram pojašnjava što je, po njemu, sporno u novom Zakonu o koncesijama.

1. Što svaki student prava mora znati, političar nikad ne zaboraviti, a građanin zapamtiti

Temeljni pojmovi o javnom dobru od rimskog prava kažu jedno: ne smije se otuđivati ono što je dano na uživanje svima. U toj sentenci u kojoj se definiraju stvari koje su u općoj uporabi (in usu communis) i stoga su izvan pravnog prometa (extra commercium) ističu se zrak, more, morska obala i voda koja teče. (Et quidam naturali jure communia sunt omnium haec: aer et aqua profluens et mare et per hoc litora maris).

Propisi država kontinentalne Europe, od rimskog prava do danas, tretiraju zrak, vodu koja teče, more i morsku obalu kao stvari koje se po svojoj naravi ne smiju stjecati. Luke, ceste, a rjeđe željeznice, su extra commercium, jer služe općoj uporabi. Bilo da su formalno proglašene državnim vlasništvom ili ne, sve navedene stvari su javno dobro.

Prateći praksu saznao sam da se vlasništvo na samoj obali može steći u nekim malim pacifičkim otočnim zemljama, ali nisam naišao na takve slučajeve u Europi. Režim koncesija kakav je u nas percipiran koncepcijski se približava pravu na otuđenje, što može dovesti do teške zloupotrebe.

2. Koncesija je neke zemlje dovela u ozbiljne probleme

U toj istoj sentenci se spominje i voda koja teče, dakle izvori pitke vode. Ozbiljne države ne bi smjele davati u prenosivu koncesiju eksploataciju takve vode. Izvore pitke vode ja nikada ne bih davao u koncesiju. Ukoliko se to ipak čini, trebalo bi biti pod veoma strogim uvjetima i na kratak rok.

Uvijek treba imati na pameti slučaj zemalja poput Južnoafričke republike čije su vlasti dale izvore pitke vode u koncesiju, pa tamošnji građani sada moraju kupovati vlastitu vodu.Pogotovo bi se male zemlje poput Hrvatske, koje se zapetljavaju u dugove i time gube svoju samostalnost, trebale čuvati ovakvih odluka.

3. Ulaz na plaže se ne smije naplaćivati

Posebno su sporne plaže. Pomorsko dobro je široko samo 7 metara od obale, pa bi se zemljište izvan tih sedam metara moglo davati i u privatno vlasništvo. Ali tih sedam metara od mora ne smije biti ni u čijem vlasništvu.

Plaže moraju biti otvorene svima. Na plaži koncesionar može prodavati samo usluge, ali ne smije sprečavati nikoga da na nju dođe i uživa u moru. Hoteli imaju mogućnost da izvan prostora pomorskoga dobra sagrade pokrivene ili vanjske bazene otvorene samo za njihove goste, ali njihovi vlasnici ne smiju imati plaže u svome vlasništvu ili pod koncesijom.

Isto tako niti jedan vlasnik kuće uz morsku obalu ne smije zatvarati ili zabranjivati pristup plaži ili put uz obalu koja čini pomorsko dobro. Neke zemlje poput Italije strogo primjenjuju propise po kojima su plaže i šetnice uz plažu (lungo mare) otvorene svima.

4. Koncesija ne bi trebala biti založno pravo

Nije trebalo predvidjeti da se koncesija može prenositi na treće osobe i da može biti založno pravo. Tada se ne zna u čije ruke može doći, a to najčešće budu strane kompanije. Važno je donijeti propise po ugledu na pravno uređene i najrazvijenije zemlje svijeta gdje će se divlji kapitalizam ograničiti.

Sam kapitalizam je po svojoj naravi samoubilački i u njegovom je interesu da ga država nadzire štiteći opći interes. Pitanje je kako zakonodavac može štiti opća dobra ako zakon omogućuje da banka – kada dođe u posjed koncesije na temelju založnog prava – može to pravo dodjeljivati bilo kome prema svom interesu.

5. Koncesije na dugi rok zapravo su prijenos vlasništva

Takve su koncesije opasne. Što se tiče duljine koncesije normalno je da se obračuna ono vrijeme u kojemu će ozbiljan investitor koji, uz davatelja koncesije, raspolaže pouzdanim informacijama najprije povratiti sav uloženi kapital. Pri tome on ne smije biti izložen prisili ili prijetnji, a njegova legitimna ulaganja na pomorskom dobru treba dostatno pravno zaštiti sukladno načelima obveznoga prava. Elementi rizika i očekivanja mogu se uzeti u obzir, ali uz najveći oprez.

Koncesiju valja produljiti na vrijeme u kojemu će koncesionar steći razumnu dobit, uzimajući u obzir uložena sredstva i vrijeme izgradnje objekata. Takve će koncesije biti najkraće za osiguranje djelatnosti na javnoj plaži. One će biti dulje kod izgradnje i održavanja marina. Vrijeme trajanja koncesije može se obračunati kod krupnih investicija npr. u lukama na 30, pa i na 40, a iznimno i na 50 godina. Koncesija na stotinu godina je isto što i potpuno otuđenje prostora koji se daje u koncesiju. Takva je koncesija po svojoj naravi fraudulozna. Sjetimo se samo britanske koncesije nad područjem Hong Konga koja je istekla tek prije dvadeset godina, tj. 1997.

6. Velika mogućnost zloupotrebe

Kada se piše zakon on mora spriječiti i samu sumnju na mogućnost korupcije, a ne polaziti od pretpostavke da su naši političari pošteni te da stoga korupcije neće biti. Čini mi se sasvim opravdanim zahtjev da se općinama u Hrvatskoj dade pravo da odlučuju o koncesijama na plaže.

Ako se to ostavlja županijama ili tijelima na državnoj razini otvara se veća mogućnost za korupciju. Čudim se zastupnicima HDZ-a koji sebe smatraju hrvatskim domoljubima što su taj zakon izglasali iznenada i nabrzinu. Da sam ja član te stranke ne bih u ovom slučaju poštivao stranačku stegu jer je mogućnost zloupotrebe ogromna.

Kada novinski naslovi pišu da ovaj zakon podsjeća na okvir koji je dopustio privatizacijsku pljačku devedesetih, oni nisu daleko od istine. U samom je startu sumnjivo kada se zakon donosi naprečac i na prevaru. No srećom pokazalo se da su snažne građanske inicijative poput Pokreta otoka i da je svijest građana o njihovim pravima ipak jača nego što se mislilo.

Silvana Menđušić
Telegram autor
79 članaka Više o autoru