Iako je roman Vrijeme seksa u doba nevinosti u velikom dijelu autorova biografska priča, on sam kaže kako stvarne činjenice iz života voli miješati s fikcijom, prepuštajući čitatelju da sam napravi podjelu. Telegram u dva nastavka donosi ulomke iz novog Hedlovog romana, ilustrirane autorovim fotografijama iz vremena u kojem se – od Osijeka, Praga, Muenchena, New Yorka – zbiva ono što je ispričao u knjizi Vrijeme seksa u doba nevinosti. Jučer smo objavili jedan, danas donosimo drugi.

---

New York, 23. svibnja 2000.

Iako mi je do Columbus Circlea, na rubu Centralnog parka, od mog hotela pješice trebalo manje od pola sata, dao sam si trostruko više vremena. Znao sam da neću odoljeti zavirivanju u izloge s hranom, da ću zastajkivati ispred usputnih restorana i njuškati mirise koji se uokolo šire, onih egzotičnih iz kineskih, korejskih i vijetnamskih restorana, ili onih na koje sam više naviknuo: maslinova ulja, rajčice i češnjaka iz talijanskih ili grčkih. Planirao sam srknuti i šalicu vrele kave, onako kako ja to volim, da mi oprži nepce, u nekom od Starbucksa u blizini južne strane Centralnog parka. Da se pripremim za susret s Anitom. I sad sam sjedio u Starbucksu: imao sam još pola sata a Hard Rock Cafe udaljen je ni deset minuta hoda. Ona je izabrala to mjesto i vjerojatno mi željela poslati poruku. Njezin sam odabir shvatio kao nostalgiju: oboje smo bili prestari da bismo i dalje pratili rock-scenu, jer što se glazbe tiče, i jedno i drugo smo, vjerujem, živjeli u sedamdesetim i osamdesetim.

Sjedeći u Starbucksu, uživao sam u kavi i u mislima pokušavao, najbolje što sam mogao, izoštriti sliku Anitina lica. Listao sam po sjećanju i pronašao jednu od slika našega posljednjeg dana prije moga povratka. Gledao sam njezin profil dok je vozila veliki crveni Buick prema US 70, autocesti dugoj gotovo četiri tisuće kilometara, od Sjeverne Karoline do Arizone. A mi smo, tog utorka, naumili tek 60-ak kilometara do Indianapolisa, pogledati film Patton, jer je Anita voljela Georgea Scotta, još iz vremena televizijske serije East Side/West Side, pa je svakoga ponedjeljka, pričala mi je, čučala ispred televizora, nestrpljivo čekajući novu epizodu. „Volim ga čak i kad glumi u ratnim filmovima“, rekla je, sjećam se, kad smo ulazili u kinodvoranu.

No, sada sam izoštravao njezin lik kako sam ga zapamtio u onoj vožnji i kao u Photoshopu obrađivao tu sliku. Njezinu glatku vratu dodao sam nekoliko tankih pregiba, obraze malo popunio, na dijelu lica gdje je nos najbliži ustima povukao okomitu, tek jedva primjetnu usjeklinu, uz krajičke očiju nacrtao bore i blage podočnjake, a na donji dio brade malen, ali ipak vidljiv podbradak. Na kraju, neznatno sam produžio resice njezinih ušiju, jer sam negdje pročitao kako nos i uši rastu cijeloga života. Ah, te slatke resice, koje sam, uživajući, nježno grickao.

Slika je bila gotova: ovako izgleda 30 godina starija Anita, pomislio sam i upitao se hoću li je prepoznati.

A onda, moja se mašta razigrala pa sam sliku njezinih čvrstih grudi, kako ih pamtim otprije 30 godina, također izoštrio najbolje što sam mogao i također ih obradio u Photoshopu svojih moždanih vijuga. Bile su veće, ali ne tako čvrste i više nisu prkosile sili teže, a bradavice su se lagano povukle i smećkasti krug oko njih kao da je izblijedio. Njezina nekoć napeta guza sada je bila prošarana strijama, a glatka koža bedara naborana celulitom. „Bože“, pomislio sam, „velika je prednost što sam se svih ovih 30 godina imao prilike vidjeti svakoga dana i tako izbjeći šok koji bih doživio da i sebe, onako kako ću za koji čas vidjeti Anitu, ugledam tek nakon tri protekla desetljeća.“

Ali, lako je s Photoshopom kad su slike u pitanju. Zasad ne postoji računalni program kojim bih mogao iscrtati njezin duh i predvidjeti koliko se promijenio. Anita je bila vedra, tvrdoglava, samosvojna i pomalo luda. Nije priznavala autoritete, bila je buntovnica, prkosna i odlučna u nakani da promijeni svijet. Koliko je toga ostalo u njoj onog iskonskog, hipijevskog? Je li se predala, poput mene, i dopustila da svijet promijeni nju, kad već ona nije mogla njega? Je li i dalje onako žestoka, kao što je bila u vrijeme Vijetnamskog rata i pjevuši li i još uvijek Revolution, nadglasavajući Lennona, kao kad bismo na radiju u njezinu autu uhvatili tu pjesmu, na nekoj od lokalnih stanica. Jednostavno bi zavrištala čim bi Paul na početku uzviknuo ono Wow! i sva se ozarila glasno pjevajući zajedno s Johnom: You say you want a revolution, well, you know, we all want to change the world.

Činilo mi se da je ipak ponešto od toga ostalo u njoj, jer da nije, ne bi me pozvala u Hard Rock Cafe i obećala kako će me slikati pokraj vitrine s izloženim odijelima Beatlesa u kojima su, napisala je, došli na svoju prvu američku turneju, u veljači 1964., 11 tjedana nakon što je John Fitzgerald Kennedy ubijen u Dallasu.

Obuzimala me lagana trema dok sam se Osmom avenijom spuštao prema Hard Rock Cafeu u 57. zapadnoj ulici, pitajući se što to zapravo radim. U tri dana, naći ću se s drugom bivšom curom, s kojom sam, kao i s Anom, imao tek kratkotrajnu mladenačku vezu, a onda, ni jednu ni drugu, nisam vidio tri desetljeća. I bio sam, sâm sebi, pomalo smiješan: odrastao čovjek, pedesetogodišnjak, jednom nogom u jeseni, sada se vraća u vrijeme koje odavno ne postoji, tražeći svjedoke vlastite neslavne prošlosti.

Što sam zapravo htio? Sam sebi dokazati kako ne bih promašio život da sam, recimo, s jednom od njih nastavio vezu?

I s kojom? Kako bi mi s njima, s jednom od njih, bilo bolje jer bih našao što u dva propala braka nisam? Kako bih dokazao da krivica nije bila u meni, nego u ženama s kojima sam živio nakon njih? A onda sam, blagonaklon prema sebi, što baš nije osobina moga karaktera, sve to protumačio neobičnim stjecajem okolnosti: ni Anu ni Anitu nisam tražio u očaju, kako bi od njih dobio potvrdu da nisam kriv za emocionalne životne neuspjehe. One su ponovno uskrsnule, našle su se slučajno na mom putu u Washington gdje ću za dva dana primiti nagradu.

Ušao sam u Hard Rock Cafe i nošen valovima glazbe krenuo u potragu za Anitom. Pojavio se problem: četiri žene sjedile su same na različitim mjestima. Sve su mogle biti njezine dobi, ali ni jedna nije sličila na nju. Pomislih da možda još nije stigla, pa sam prizivajući onu sliku iz vlastitog Photoshopa napravio još jedan krug velikim ugodnim prostorom Hard Rock Cafea, zastajkujući kako bih razgledao zlatne ploče iz vremena vinila, gitare rock-zvijezda našega vremena, njihovu odjeću i druge osobne stvari. Ali nisam zapazio Anitu. Kad sam pomislio kako je možda pametnije čekati je pred ulazom, jer bi mogla biti vani, krenuo sam između stolova, u čudu gledajući kako je ovdje više mojih vršnjaka nego mladih lica. I tada sam čuo glas:

– Hi, Drag. What the fuck are you doing in New York City?

Okrenuh se. Ne, nikada je ne bih prepoznao! Ni metar do mene stajala je nasmijana žena skrivena iza naočala zatamnjenih stakala, crne kovrčave kose. Imala je plavu košulju od trapera i bijele hlače za koje bi se prije moglo reći da su broj-dva pretijesne nego pripijene.

– What the fuck are you doing in New York? – ponovila je i bacila mi se u zagrljaj.

– Tražim cure iz svoje mladosti. I jednu sam, čini mi se, upravo našao! Iako još uvijek nisam posve siguran…

– Kao i svi bastardi, nabasao si na onu najbolju – rekla je široko se osmjehnuvši.

Kad je skinula naočale i dok sam sjedao preko puta na barsku stolicu, bljesnuo je na tren lik Anite kakvu sam poznavao. No, Photoshop života izmijenio ju je više od slike koju sam o njoj stvarao ispijajući kavu u Starbucksu. Možda mi je crna kovrčava kosa ispletena u tanke copiće otežala da je prepoznam, ali sada, gledajući je izbliza, kako gestikulira i govori, prepoznavao sam svoju nekadašnju ljubav, veselu curu, onu slatku pompom girl koja je u kratkoj zelenoj suknjici neumorno skakutala uz rub košarkaškog igrališta, bodreći igrače i potičući publiku na navijanje.

Sjedio sam, dakle, preko puta Anite, u Hard Rock Cafeu u New Yorku i sve je pomalo sličilo na sladunjav film o prekinutoj ljubavi u kojem se par sreće nakon puno, puno godina, a onda za samo nekoliko minuta shvaća kako nema o čemu razgovarati. Anitina brbljavost oslobodila me straha da će se i nama to dogoditi.

– Pročitala sam negdje da bi osoba od 50 godina – rekla je i značajno se nasmiješila, pokazujući glavom na mene – za svog životnog vijeka svaki dan mogla objedovati u nekom od njujorških restorana, a da dva puta ne posjeti isti. Ovo sigurno nije najbolji, ali u sljedećih 50 godina moći ćemo to provjeriti, kad obiđemo ostale.

Rekla je da će popiti mojito, a kad sam se vratio od šanka noseći pivo i njezin koktel s listićima mente čiji se miris miješao s limetom, htjedoh biti duhovit.

– Švercate li još uvijek Castrov rum s mrske vam Kube ili mojito pravite s lošom, američkom imitacijom?

Što fali rumu s Jamajke?

– Ništa. Osobito ako ga, umjesto vas, švercaju s Kube, pa ga pretaču u boce sa svojom etiketom i prodaju vama. Tada je stvarno dobar.

Nasmijala se. Bila je još uvijek lijepa i godine je nisu ozbiljno načele. Sjetih se kako je Dujo, dok smo u gimnazijskim danima znali povremeno svratiti u Namu i gledati kako naše vršnjakinje zajedno sa svojim još dobrodržećim majkama biraju odjeću, znao odmjeriti neku od njih i reći: „Dobro je građena, ali davno.“ Bio sam balavac i za mene su to tada bile stare koke, kako je govorio Dujo, ali uvijek dodao kako ne bi imao ništa protiv skočiti na njih poput pijetla.

Anita je srknula gutljaj i pokazala rukom na zid sa slikom Beatlesa.

– Bilo mi je 16 godina i željela sam u Candlestick Park, u San Francisco, na njihov posljednji američki koncert, ali mi roditelji nisu dopustili zbog one Lennonove izjave kako su Beatlesi popularniji od Isusa. Mama je drobila kako su to četiri čupava antikrista i kako je Lennon vrag u ljudskoj spodobi, a otac ju je svesrdno podržavao. Znaš i sam koliko je konzervativna Indiana. Tamo, u toj zatucanoj državi, nikada mu ne bi podigli spomenik kao ovdje u New Yorku, u Centralnom parku, nadomak zgradi u kojoj je živio. I još su napisali: Imagine! Znaš ono – zapjevušila je približivši se mom uhu – Imagine there’s no heaven, / it’s easy if you try, / no hell below us, / above us only sky… Na trenutak je zastala i nakon nekoliko sekundi nastavila glasnije: Nothing to kill or die for, / and no religion too. Ovo posljednje posebno mi se sviđa: ‘bez religije, također’ – rekla je veselo.

– Da – rekoh. – Već sam napisao u oporuci kako želim da mi na pokopu, dok lijes budu spuštali u grob, Imagine pjeva crkveni zbor.

Prasnula je u smijeh, srknula još jedan gutljaj iz čaše i jezik kao da joj se dodatno razvezao.

– Nisam s ocem razgovarala punih šest mjeseci, a znaš zašto? Nazvao je 9. prosinca 1980., sjećam se, bio je utorak, rano jutro. Inače, nismo se čuli često, dva-tri puta mjesečno, kada bi nazvala majka, pa na kraju razgovora rekla: ‘Želi te čuti i tata.’ A on bi samo pitao kako su djeca, i onako usput, kako sam ja. To mu je bilo manje važno. Ali tog jutra nazvao me, što se događalo iznimno rijetko. Rekao je: ‘Stigla ga je ruka Božje pravde.’ Naravno, mislio je na Lennonovu smrt, večer prije. I još je dodao: ‘Tom Marku Chapmanu trebalo bi podići spomenik.’ Rekao je to moj otac! Ostala sam zgrožena, pitala ga kako se može radovati tuđoj smrti, kako može slaviti ubojicu i spustila slušalicu. I nisam ga više željela čuti i nisam mu se javljala pola godine, a ne bih ni duže, ali onda je umrla majka pa smo razgovarali o pokopu i kako ću mu oko svega pomoći čim sutradan dođem u New Castle.

– I još ću ti nešto ispričati o svojemu ocu – nastavila je – što nisam kad smo se upoznali prije 30 godina. Sjećaš li se, dopratio si me do kućnih vrata nakon našeg prvog izlaska i naletjeli smo na mog oca, vraćao se s puta iz Iowe i kratko ste porazgovarali, a kad smo sutradan, u nedjeljno jutro, tradicionalno obiteljski doručkovali, prije odlaska u crkvu, pitao me: ‘Koja je ono zemlja iz koje je rekao da dolazi?’ Mislio je na tebe. Jugoslavija mu nije ništa značila, kao i većina Amerikanaca ovdje smatrao je da na Zemlji postoje samo tri države: Amerika, Rusija i Kina. Ali, nećeš vjerovati, kad smo se vratili iz crkve, uzeo je Britansku enciklopediju, onaj posljednji svezak, i potkraj ručka rekao mi: ‘Taj momak dolazi iz komunističke zemlje. Bio bih sretniji da se s njim više ne viđaš.’ A ja sam, kao što znaš, očevoj volji usprkos, nastavila sve dok se nisi vratio u svoju smiješnu komunističku zemlju.

 

Lovio sam kratku stanku u vodopadu njezinih riječi, pa sam, dok je ponovno srkala gutljaj svoga mojita, rekao:

– Pozdravi oca kad ga vidiš i reci mu da sada može biti bez brige. Objasni mu da onaj momak kojeg je prije trideset godina sreo pred vratima svoje kuće, kad mu je dopratio kćer, više ne živi u komunističkoj zemlji. Ta se zemlja raspala kao i komunizam. I razveseli ga: reci mu da smo mi Hrvati veći kapitalisti od vas Amerikanaca.

– Evo me začas – rekla je i uputila se k šanku. Vratila se s novom čašom mojita u jednoj ruci i pivom u dugoj, iako je moja prva čaša, na stolu ispred nas, još bila dopola puna. Pogledala me značajno i upitala:

– Tko će prvi?

– Ne mogu popiti brzo kao ti. To je neravnopravna utakmica: u tvojoj je čaši nekoliko gutljaja, u mojoj cijela pinta.

– Nisam mislila na to. Pitam: tko će prvi ispričati svoj život? Nisi dolazio na godišnjice završetka našega školovanja, ali sigurno znaš što se u tim prigodama priča.

– Gladan sam. Prvo bih da nešto pojedemo, jer kad ti ispričam svoj život, bojim se da bih nam mogao pokvarit tek.

Uzela je jelovnik i najavila:

– Mislim da bi ovi nadjeveni krumpiri mogli biti dobar izbor. Uz to prženi kolutići luka i neki od umaka. Što kažeš?

– Vaša američka kuhinja oduvijek me impresionirala. Ipak, ovo je velik napredak. Mislio sam da ćeš naručiti hamburgere – rekoh, dovršavajući prvu čašu piva.

Bili smo opušteni, ali naše dobro raspoloženje bila je Anitina zasluga. Razgovor je tekao glatko, kao piće niz naša grla i ona se trudila da tako i ostane. Potom je predložila:

– A da preskočimo ispovijedi? Nije li bolje da se sjetimo nekih zajedničkih trenutaka nego da u razgovoru spominjemo osobe koje su se kasnije uključile u naše živote? Da to ostavimo za neki drugi susret?

Skrenula je vodu na moj mlin.

– Te osobe – rekao sam – nisu se same uključile u naše živote. Mi smo im dali priliku. Možda je nikada ne bi dobili da smo našu posljednju večer u New Castleu završili drugačije.

Pogledala me i shvatio sam da zna na što ciljam. Ruka s čašom krenula je prema ustima, ali nije srknula gutljaj. Držala ju je oklijevajući, zveckala kockicama leda o stijenke orošene čaše, a onda je spustila na stol. Menta i limeta zamirisale su i kroz sjećanje mi prostruji La Bodeguita del Medio. Bila je ugodna večer u Havani, prije pet-šest godina, a uz mene osoba kojoj sam dao priliku uključiti se u moj život. Začudo, tada se nisam sjetio Anite, iako je Amerika bila pod nosom: od Havane do vrha Floride bila je manja udaljenost nego od Osijeka do Zagreba. Nisam je se sjetio ni prije toga, dok sam poput guštera upijao sunce na pjeskovitoj plaži u Varaderu i na slamku srkao slatkastu vodicu iz netom rasječenog kokosova oraha, ili iz zelene limenke, ukrašene crtežom palme, pio Cristal, lagano kubansko pivo tek nešto jače od vode. Tada sam bio s osobom koja je ušla u moj život nakon prvog propalog braka. Mislio sam da u ruci drži čarobni kompas koji će nas izvesti na zajednički put i da je Kuba samo usputna stanica na njemu. Ali, uskoro smo zalutali. Put se račvao na previše strana i netko od nas dvoje krenuo je pogrešnim.

Položila je dlan na moje zapešće. Pogled joj je bio prodoran, a blag osmijeh ukrasio joj je lice.