---

Kraljevina SHS (Jugoslavija): razlozi kolapsa

Bez obzira što je Kraljevina Jugoslavija nestala s političke mape uslijed napada od strane Sila osovine, da bi kasnije, po okončanju Drugog svjetskog rata, zbog snažnog i autentičnog antifašističkog otpora pokrenutog i vođenog od strane KPJ umjesto nje bila formirana federativna Jugoslavija, činjenica je da Kraljevina nije bila uspješna država. Razlozi tog neuspjeha su kompleksni i višeslojni te svakako ne mogu biti sažeti u jednostavnom odgovoru kojeg suvremena hrvatska nacionalistička historiografija svodi na neriješeno hrvatsko pitanje, neovisno o tome što to pitanje jeste igralo jednu od važnijih uloga u političkim krizama Kraljevine.

No, prije nego se pozabavimo uzrocima neuspjeha te države, skrenut ćemo pažnju na opću reaktulizaciju tog razdoblja, uglavnom vezano uz nostalgično izmišljanje tradicije i idealiziranje građanskog društva Prve Jugoslavije. Ona je, jasno, znatno prisutnija i snažnije se manifestira u Srbiji, dok je u Hrvatskoj očišćena od političkog sadržaja i posvećena nekakvom imaginarnom idealnom građanskom društvu, ali je svakako primjetna. To se događa zahvaljujući dominantnom antikomunističkom narativu, koji po inerciji pokušava u potpunosti izbrisati iz memorije socijalističko razdoblje i oglasiti ga kao potpunu negaciju građanskog društva, uslijed čega se poseže za idealizacijom građanskog društva u međuratnom periodu.

Idealizacija međuratne Jugoslavije

Paradoks ovakvog pristupa, pored toga što bez ikakvog realnog utemeljenja idealizira društvo Kraljevine Jugoslavije, je u tome što je jedan od razloga urušavanja socijalističke Jugoslavije uzrokovan čežnjom srednje klase za građanskim društvom, koja je posljedično razvila oportunistički mentalitet. To je ujedno bio jedan od uzroka pretvaranja SKJ u partiju birokrata, svjetlosnim miljama udaljenih od izvornog avangardizma Partije. O svemu ovome govorit ćemo više u završnim poglavljima.

Kako ta idealizacija međuratne Jugoslavije otprilike izgleda mogli smo vidjeti u velikom hit-filmu u Srbiji, koji je kasnije prerastao u gledanu seriju, pod naslovom “Montevideo, Bog te video”, redatelja Dragana Bjelogrlića. Osnovna poruka tog filma, čija je glavna tema nastup krnjeg jugoslavenskog tima na prvom Mundijalu u Urugvaju, je zapravo ta da je u Beogradu i Jugoslaviji funkcionirao jedan normalan i bogat život s razvijenim građanskim društvom, što generalno govoreći, nije moglo biti dalje od istine. Pored toga, u seriji je prisutno novo čitanje kako reprezentacije, tako i države kao ekskluzivno srpske, o čemu najbolje svjedoči scena kad publika pjeva državnu himnu, ali pjeva samo njenu trećinu, samo “Bože pravde”, iako se himna KJ sastojala od tri dijela, od “Bože pravde”; “Lijepe naše” i “Naprej zastava slave” i izvodila se kao jedna himna.

U Hrvatskoj je samo jugoslavensko ime prešućeno

U slučaju Hrvatske, prisutna je pak glorifikacija uklopljenosti u zapadna kulturna kretanja i novo čitanje tadašnje zagrebačke revije Svijet, kao dokaza visokih dosega tadašnje građanske kulture. U istu ravan se može smjestiti i prilično izreklamirana izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt pod naslovom Art deco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata iz siječnja 2011. Ta izložba pretvorila se u jedan od središnjih kulturnih događaja godine, a otvorio ju je tadašnji ministar kulture Jasen Mesić.

Dok se u Srbiji reafirmacija tog doba ogledala u otvorenom simpatiziranju Kraljevine Jugoslavije, dotle je, očekivano, u Hrvatskoj samo jugoslavensko ime prešućeno, a društveni kontekst je promatran isključivo parcijalno. Na sličan način se u Splitu u organizaciji Filozofskog fakulteta i Književnog kruga, pokušalo promotriti međuratnu situaciju u tom gradu kroz valoriziranje desetogodišnjeg gradonačelničkog mandata Ive Tartaglie, opet s nakanom da se čitava rasprava fokusira na arhitektonske i urbanističke zahvate te na njegovo mecenatstvo, izbjegavajući problematizaciju Tartagliine pripadnosti Demokratskoj stranci, legitimitet mandata i socijalno stanje u gradu.

Drugim riječima, Tartagliu se, kao i čitavo razdoblje uostalom, prikazivalo kao nekakvu samostojeću figuru van vlastitog doba, državnog i društvenog okruženja, što je jednako besmisleno, koliko i sitno kalkulantski. Na ovaj način se na primjeru Hrvatske kompleks Kraljevine Jugoslavije zapravo preskakao, svodeći povijesno nasljeđe na samoposluživanje onim stvarima koje bi mogle biti oportune i izbjegavajući bilo kakvu ozbiljnu historiografsku problematizaciju. Sve preostalo svelo se na potlačenost i podzastupljenost Hrvata, Radićevu misao o guskama u magli, atentat na njega u Skupštini i zakašnjelo stvaranje Banovine Hrvatske.

Četri elementa propasti

No, stvari su ipak malo kompleksnije. Na pitanje zbog čega se Kraljevina Jugoslavija tako jednostavno raspala pred naletom njemačkih okupacijskih snaga, lako bismo se mogli poslužiti znamenitom izjavom Predraga Lucića o Jugoslaviji generalno i o tome kako su je sanjali najbolji, a rasturili najgori među nama. Udubimo li se malo detaljnije u problem, ta država nije mogla opstati zbog četiri ključna elementa. Prvo, od samih početaka patila je od nedostatka legitimiteta koji je stvaran od strane samih vrhova vlasti, točnije od regenta Aleksandra i vladinih krugova.

Drugo, nije riješila teško socijalno stanje, unatoč provođenju agrarne reforme i samim tim je, osim u razdoblju od prvih pet godina nakon utemeljenja, bila realno neuspješna zemlja. Treće, generirala je strukturalnu nepravdu i nejednakost, pri čemu ponajprije mislimo na odnos prema Komunističkoj partiji Jugoslavije i uopće prema opoziciji. I na koncu, četvrto, patila je od nedostatka zajedničke utopijske vizije budućnosti, konkretnije bila je bez ikakvog zajedničkoj cilja kojem bi barem većina građana težila.

Različiti stupnjevi razvoja između pojedinih krajeva Jugoslavije, potom čitav niz neriješenih nacionalnih pitanja, prvenstveno hrvatskog i odluka da se vojnim pučem zbaci vlada koja je potpisala Trojni pakt i bila je pronjemačke orijentacije, jesu na kraju pomogli disoluciji zemlje, pri čemu je zločinačko ponašanje četnika kao službeno Jugoslavenske vojske u otadžbini s vremenom delegitimiralo izbjegličku Vladu u Londonu, zahvaljujući čemu je pobjeda Narodnooslobodilačkog pokreta zauvijek dokinula mogućnost restauracije Kraljevine Jugoslavije.

Nedostatak legitimiteta državi

Krenemo li od prve točke i nedostatka legitimiteta, on je bio izražen, ali ne na način na koji današnja nacionalistička desnica predstavlja taj problem, navodeći kako Sabor nije donio službenu odluku o formiranju nove države. To je formalno točno, ali je točno i to da je većinsko raspoloženje za stvaranje nove države bilo prisutno. To posebno vrijedi za Dalmaciju, koja je trijumfalno dočekala dolazak srpske vojske, iz prostog razloga realne opasnosti od toga da čitava regija bude okupirana od strane Italije ili joj pak bude dodijeljena od saveznika, što je u kombinaciji s već ozbiljno razvijenim jugoslavenskim osjećajem stvorilo preduvjete za euforiju prilikom ujedinjenja. Istinski problem legitimiteta odnosio se na izražen demokratski deficit, što nije bilo izgledno nakon potpisivanja Krfske deklaracije, koja je definirala buduću državu kao ustavnu, demokratsku i parlamentarnu monarhiju.

Problem nedostatka demokracije i iščašenog shvaćanja parlamentarizma posebno je eskalirao nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu. Kad nešto tako krivo krene od starta, kao što je krenulo prilikom formiranja Ustavotvorne skupštine, koja je i temeljni razlog svog poslanja, a to je donošenje Ustava, donijela putem snažnih političkih pritisaka i bez uvažavanja manjinskog stajališta koje je imalo podršku gotovo polovice birača. Vladajući su ponajprije logikom Obznane poništili mandate Komunističke partije Jugoslavije, koja je s 59 zastupnika dosegnula treće mjesto na izborima, da bi potom potpuno izignorirala ono što je bilo potpisano u Krfskoj deklaraciji, da će se Ustav donijeti kvalificiranom većinom, te ga je izglasala običnom većinom, koja je jedva skupljena uz pomoć dogovora s Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom. KPJ je doduše stigla iznijeti svoj ustavni prijedlog stvaranja Sovjetske Republike Jugoslavije.

Tako je za Vidovdanski ustav, koji je bio na snazi od 28.6.1921., do uvođenja diktature kralja Aleksandra 6.1.1929., glasalo 223 zastupnika, uz 35 protiv i 161 koji su bojkotirali skupštinu i glasanje, poput Radićevog HRSS-a, ili im je to bilo onemogućeno, kao KPJ-u. No, čak je i ovakav Ustav predstavljao korak naprijed u odnosu na Austro-Ugarsku Monarhiju. Država je tada definirana kao parlamentarna nasljedna monarhija te kao država jednog naroda sastavljenog od tri plemena, sa ‘srpsko-hrvatsko-slovenskim’ kao službenim jezikom. Zanimljivo je da zemlja unatoč deklarativnom unitarizmu, sve do 1929. nije ponijela jugoslavensko ime, i to zbog nevoljkosti Srbije da odustane od nacionalnog imena. Ova činjenica je posebno indikativna, s obzirom na današnje interpretacije u Hrvatskoj, o tome kako je jugoslavenstvo jednako velikosrpstvu.

Zakonski obračun s Komunističkom partijom Jugoslavije

Strukturalna nepravda, ponajviše vidljiva u odnosu prema KPJ i opoziciji uopće, koju smo naveli kao treći razlog neuspjeha Kraljevine Jugoslavije, izravno se nadovezuje na prvu i nedostatak legitimiteta. Posve na valu antikomunističkog sentimenta, prisutnog praktično među svim velikim silama, posebno nakon pobjede revolucije i uspostave Sovjetske Rusije, Kraljevina SHS, na čelu s regentom, od 1921. kraljem Aleksandrom pronašla je u komunistima i komunizmu uopće idealne državne neprijatelje. To je s jedne strane rezultiralo otvaranjem vrata brojnim izbjeglicama iz ruskog građanskog rata, ponajviše poraženim bjelogardejcima i njihovima članovima obitelji. Mnogi od njihovih potomaka ostavili su kasnije trajni pečat u kulturnom životu Jugoslavije, ali ih je isto tako dobar dio stradao priključivši se njemačkom ratnom stroju u osvajanju SSSR-a.

Ono što je za našu priču bitnije je zakonski obračun s Komunističkom partijom Jugoslavije, inače trećom po snazi partijom na izborima za Ustavotvornu skupštinu, što nije beznačajan podatak. Prvi korak u tom smjeru bilo je donošenje dekreta od strane Milorada Draškovića, ministra unutrašnjih poslova Kraljevine SHS, 30. prosinca 1920., nazvanog Obznana. Po njemu je naređeno da se “zabrani svaka komunistička i druga razorna propaganda”, ugase njihove organizacije, zatvore njihova mjesta okupljanja, zabrane “njihove” novine i spisi koji bi propovijedali “diktaturu, revoluciju ili ma kakvo nasilje”. Zatvorom do mjesec dana je zaprijetilo se svima koji pozivaju na generalni štrajk, a naređeno je i da se protjeraju svi stranci koji se “pridružuju smutnjama”, kao i da se iz državne službe otpuste svi činovnici koji vode “propagandu boljševizma” i da se oduzme pomoć za školovanje svim studentima komunistima.

Puniša Račić bio je dio dobro smišljenog plana

Imajući u vidu hitnost donošenja ovog dekreta, jasno je kako je on poslužio eliminiranju komunista iz skupštine, nakon čega je 4. srpnja 1921., na idejnim postavkama Obznane donesen Zakon o zaštiti države, koji se kasnije primijenio i na Hrvatsku republikansku seljačku stranku i direktno utjecao na zatvaranje Stjepana Radića, nakon njegovog priključivanja Seljačkoj internacionalni u Moskvi. Kasnije Radićevo reteriranje i sklapanje svojevrsnog pakta s Dvorom, uslijed čega je priznao državno uređenje i Ustav te izbacio republikanski atribut iz naziva stranke, da bi nakon toga ušao u Vladu na mjesto ministra prosvjete, nije nažalost pomogla ni njemu, ni stranci.

Atentat kojeg je na zastupnike HSS-a izvršio radikalski zastupnik Puniša Račić, dvojicu usmrtivši (Pavla Radića i Đuru Basaričeka), dvojicu ozlijedivši i smrtno ranivši samog Stjepana Radića, nije naravno bio čin individualnog fanatika, nego dio dobro smišljenog plana za provođenje određene politike, čiji je Račić bio eksponent još od 1903. godine. O tome najbolje svjedoči gotovo prijateljski tretman kojeg je imao u zatvoru. Račića su na koncu, po oslobođenju Beograda u listopadu 1944. strijeljali pripadnici NOVJ. Njegov čin je, međutim, otvorio put za uvođenje diktature kralja Aleksandra, uslijed koje je i država dobila novo, jugoslavensko ime.

HSS – stranka sistema ili antisistemska stranka?

No, nas ovdje zanima pitanje je li, unatoč atentatu na njihove zastupnike, HSS bio stranka sistema ili antisistemska stranka? Bio je naravno sistemska stranka, koja je jedno vrijeme bila u Vladi, potom pod Mačekovih vodstvom sklopila sporazum o Banovini Hrvatskoj i na koncu preko Šubašića bila dio izbjegličke Vlade u Londonu. U međuvremenu je, putem svojih poluvojničkih formacija, građanske i seljačke zaštite, na teritoriju Banovine Hrvatske silom razbijala štrajkove i radničke mitinge, da bi u jednoj od najmračnijih epizoda u povijesti te stranke, banovinska vlast odlučila po početku njemačkog napada na Jugoslaviju, iz zatvora pustiti sve političke zatvorenike osim komunista.

Zahvaljujući toj odluci u Kerestincu je ostala zatočena gotovo cijela komunistička inteligencija, poput Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Božidara Adžije i Ognjena Price, gdje ih je potom strijeljala ustaška vlast. Imajući sve ovo u vidu, jasno je kako su dosljednu antisistemsku poziciju imali i kao takvi od strane režima bili doživljavani isključivo komunisti, što ne treba nimalo čuditi, budući da je njihova radikalna kritika bila usmjerena u prvom redu prema režimu i sadržaju države kao takve, a dugo vremena i prema Jugoslaviji kao državi, s obzirom da se od Četvrtog kongresa KPJ iz Drezdena u studenom 1928., do plenuma CK KPJ u Splitu, iz lipnja 1935. zalagala za razbijanje Jugoslavije, nakon čega se okrenula stvaranju federalne državne zajednice.

Ustaški pokret bio je snažan protivnik režima

S druge pak strane, ustaški pokret jeste bio snažan protivnik režima – i kao takav bio je shvaćan ozbiljno, ali s daleko manjim uporištem u zemlji u odnosu na KPJ, čak i unatoč njihovoj izravnoj suorganizaciji uspješnog atentata na kralja Aleksandra, zajedno s makedonskim nacionalistima. Naknadna tumačenja o njima kao organizaciji opasnoj po opstanak zemlje predstavljaju tek aktualnu nacionalističku sentimentalizaciju ustaštva. Drugim riječima, oni su bili relevantna opozicija jednako kao i bugojanska teroristička skupina sedamdesetih. Koliko god danas mnogi tvrdili suprotno, pozivajući se na zaključke Drezdenskog kongresa KPJ iz 1928. o razbijanju Jugoslavije, koji nisu bili dugo na snazi.

Takav odnos države, pa i službene opozicije kao što je bio slučaj s HSS-om, prema KPJ nanio je ozbiljne udarce partiji, od kojih se ona na koncu ipak uspjela oporaviti, ponajviše zahvaljujući fanatičnoj vjeri u pobjedu njihove ideje i ispravnost onoga za što su se zalagali, ali i ništa manje-bitno, također i zahvaljujući izvrsnoj centraliziranoj organizaciji, pa i po cijenu ne dopuštanja otvorenog razgovora o brojnim temama. Ovo posljednje je bilo predmet oštre rasprave između Tita i Krleže, šokiranog staljinističkim montiranim procesima. Kombinacija navedene fanatične vjere u uspjeh i ispravnost puta, uz ogromnu spremnost na žrtvu omogućili su objektivno malobrojnoj partiji, s oko 12 tisuća članova, uz oko 50 tisuća članova SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) da pokrene ustanak, oslobodi zemlju od okupacije i kolaboracije te stvori federalnu i socijalističku Jugoslaviju.

Što je od svega toga u idejnom smislu ostalo, najtužnije svjedoče ratovi iz devedesetih, a najpreciznije preko tri tisuće srušenih spomenika NOB-u u Hrvatskoj i odnos prema Aliji Alijagiću u kulturi sjećanja. Alijagić je, naime, kao mladi komunist u Delnicama u proljeće 1921. izvršio atentat na spomenutog Milorada Draškovića, autora Obznane i ubio ga, nakon čega je osuđen na smrtnu kaznu. U Hrvatskoj ga se danas zapravo nitko i ne sjeća, ali je zanimljiv slučaj zabilježen u Beogradu, u kojem je početkom dvijetisućitih ulica s njegovim imenom zamijenjena imenom Milorada Draškovića, otvoreno svjedočeći o prevrednovanju nasljeđa Kraljevine Jugoslavije u današnjoj Srbiji.

Neuspjeh Kraljevine Jugoslavije da riješi socijalne probleme

Što se tiče drugog razloga neuspjeha Kraljevine Jugoslavije, točnije neuspjeha da riješi socijalne probleme, on je bio spektakularan, bez obzira na činjenicu da to ni u ostalim europskim zemljama nije bio slučaj. O tome najbolje svjedoče brojke od preko 200 tisuća onih koji su između 1921. i 1939. emigrirali u prekomorske zemlje, uz 90 tisuća onih koji su emigrirali u neku od europskih zemalja. Agrarna reforma, koja je donesena 6. siječnja 1919. godine jeste razbila veleposjed, obeštetila vlasnike i ukinula kmetstvo, ali nije istinski riješila činjenicu da je 1931. oko 34 % seljaka imalo manje od dva hektara zemlje, sljedećih 34 % između dva i pet hektara, 29 % njih je imalo imanja srednje veličine do 20 hektara, dok ih je tek 3 % imalo više od 20 hektara.

Pribrojimo li svemu ovome čitav val radničkih demonstracija i štrajkova, koje nikakve zabrane rada KPJ nisu mogle spriječiti, ali i pojavu peronospore u Dalmaciji, koja je nekoć konjunkturnu proizvodnju tamošnjih vinograda do temelja uništila, dokidajući egzistencijalnu osnovicu brojnih Dalmatinaca, stvari postaju očite. To je potaknulo ogromni egzodus tamošnjeg stanovništva, kojem jednostavno nije ostavljen nikakav drugi izbor.

Nedostajala je zajednička uotopijska vizija budućeg izgleda zemlje

U konačnici, stvar oko koje je bilo najviše političkih prijepora odnosila se na nedostatak zajedničke utopijske vizije budućeg izgleda zemlje. Ili kako je to precizno opisao Sava Kosanović u svom predgovoru Pribićevićevoj knjizi Diktatura kralja Aleksandra iz 1952.: “Njegova je pogreška bila što je 1918. preveć idealizovao prilike u Srbiji, previše verovao u snagu i dubinu korena liberalne demokracije, i u tom momentu zanosa zaboravljao na stvarne odnose, na poteškoće spajanja raznih političkih razvoja, stepena političke prosvećenosti, poteškoće nestajanja političkih jedinica, nacionalnih i istoriskih individualiteta, mogućnost iskorišćavanja vlasti za lična korišćenja, pa zloupotrebe političke neprosvećenosti. Ali glavna pogreška bilo je iskreno verovanje da će monarhija Karađorđevića, a u prvom redu Aleksandar, biti faktor koji će stalno olakšavati ujedinjenje…

Tragedija Pribićevića, a u tome je bila i tragedija naroda, bila je ne u fanatičnom verovanju Pribićevića, a i mnogih zajedno s njim, nego u tome što oni drugi faktori, koji su bili i najodgovorniji i najpozvaniji da opravdaju taj fanatizam, nisu verovali u to, i sa istim fanatizmom. Tu je u prvom redu regent Aleksandar, kao i najglavniji deo tadašnjih političkih faktora koji su govorili u ime Srbije. Jugoslavija je shvaćana samo kao proširena Srbija, i prema tome i unitarizam ne kao jugoslovenski, nego kao srbijanski; demokracija je shvaćana mnogo vulgarnije, kratkovidnije i sebičnije, a jugoslovenstvo u osnovi kao fraza. A ono što je po posledicama bilo najporaznije, to je da je Aleksandar Karađordević po svim svojim osobinama bio autokrata i uski šovinista, pored drugih teških svojih mana”.

S druge pak strane, jedino je KPJ formulirala jasnu alternativu zatečenom stanju, koju je kasnije i ostvarila formiranjem AVNOJ-evske socijalističke Jugoslavije, ponajprije iz razloga što je Jugoslaviju i njezine narode sagledavao kao cjelinu, dok je HSS iskazao nastojanja za federalizacijom zemlje, brinući se gotovo isključivo samo za hrvatsko pitanje, što nije moglo predstavljati zdravu osnovu za ikakve zajedničke napore.

Kad smo već spomenuli Pribićevića, posebno je zanimljivo da je nakon silnog razočaranja s unitarnom Jugoslavijom kojoj je bio jedan od ključnih utemeljitelja, došao do spoznaje o nužnoj suradnji i zajedništvu s Hrvatima, što je dovelo do formiranja Seljačko-demokratske koalicije. Puno važnija od same koalicije bila je poruka o tome da jedina održiva budućnost, kako Jugoslavije, tako i Hrvatske, leži u iskrenoj suradnji Hrvata i Srba – što je bila ideja koja je činila temelj zavnohovske Hrvatske, izgrađene nasuprot zločinačke ustaške države – koja je na koncu planski i brutalno uništena u Domovinskom ratu, s obje strane i s minimalnom mogućnošću da se ikad obnovi.