Skandal na likovnoj sceni: Kako je iznimno cijenjena kritičarka dovedena u nezgodan položaj

Zbog toga se neugodno iznenadila kada je saznala da ju je vodstvo ULUPUH-a optužilo da je neprofesionalno odradila zadatak, a nakon toga i pokušalo intervenirati u njezin autorski rad. Gospođa Baričević pokazuje nam dokumente, odnosno korespondenciju, koju je u posljednje dvije godine vodila s ULUPUH-om. “Ovi papiri ilustriraju kako jedno veliko udruženje umjetnika krši zakon i pokušava provoditi cenzuru autora”, komentira. Prije nekoliko dana predsjednica ULUPUH-a Ivana Bakal poslala joj je raskid autorskoga ugovora za rad na monografiji. U njemu stoji da monografija neće biti tiskana, jer je autorica odbila doraditi, izmijeniti, dopuniti i korigirati netočne činjenice u knjizi.

Nedavni raskid ugovora

Zbog toga mora vratiti honorar koji je primila prije godinu dana. Riječ je o iznosu od 17.000 kuna bruto. Monografija je trebala biti objavljena 2015., povodom 65. obljetnice osnutka ULUPUH-a i Sekcije za keramiku, a troškove su pokrili Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. Autorica je knjigu završila početkom studenoga 2014. godine. Odmah je obavijestila ULUPUH da je materijal završen, recenzija napisana, a tekst lektoriran. “Odgovorili su mi nakon nekoliko dana. Rekli su da je sve okej i kroz dva tjedna isplatili su honorar. Mislila sam kako ćemo se sljedeći put čuti samo zbog dogovora oko promocije knjige”, objašnjava.

Međutim, nakon određenog vremena, misli da je prošlo oko pet mjeseci, doznala je kako je netko iz sekcije iz kompjutora Udruženja otuđio kopiju njezina teksta. Nedugo nakon toga, početkom lipnja 2015., Upravni odbor ULUPUH-a poslao joj je dopis u kojem je od nje zahtijevao značajne izmjene i korekcije u autorskom tekstu. “ULUPUH mi, primjerice, zamjera što sam napisala da je najpoznatiji hrvatski keramičar Hanibal Salvaro izbrisan iz Udruge. Inzistiraju da umjesto izbrisan napišem kako je isključen iz Udruge”, objašnjava. Kasnije je doznala da je umjetnik s ULUPUH-om vodio sudski proces zbog čega je isključen iz udruge.

“Pomislila sam kako ustvari nemam ništa protiv ove izmjene, mogu pristati na drugi glagol, ali onda sam nastavila čitati dopis”, prisjeća se. U dopisu je dalje pisalo kako se nigdje ne navode razlozi njegova isključenja, a budući da je autorica keramičara u monografiji ocijenila s hvalospjevima, ULUPUH strahuje kako bi čitatelji mogli shvatiti da je Udruga postupila nerazumno. “Osim toga, zamjeraju mi što sam na nekim mjestima u knjizi bila cinična, izražavala se metaforički i subjektivno. Osobno smatram da na takav stil izražavanja svaki autor i likovni kritičar ima pravo”, kaže.

Uskraćena istina o djelima

Gospođa Baričević tvrdi da ULUPUH nije bio dovoljno zadovoljan njezinom ocjenom mlađih autora, pretpostavlja kako ih je trebala više hvaliti, te da je izdavač od nje tražio da, kako su napisali, izmijeni ton zaključka u knjizi. “S obzirom na to da ste se prihvatili pisati knjigu, zaključujemo da je Vaš odnos prema temi afirmativan”, piše u ULUPUH-ovu dopisu. Ovaj dopis gospođa Baričević proslijedila je Ministarstvu kulture. Uskoro je uslijedio odgovor u kojem joj je zamjenik ministra Alen Kajmović izjavio kako uvažava njezin višegodišnji stručni i profesionalni rad te se nada da će zajedno s ULUPUH-om uspjeti realizirati ovu važnu monografiju.

“ULUPUH mi je predložio da razgovaram s nekom komisijom koju su sastavili za moj slučaj. Naravno da sam odbila. Godinama sam radila kao likovni kritičar i zbog svojih riječi nikada se nikome nisam morala opravdati”, kaže. Naravno da ju je to strašno pogodilo. “Smatram da tih nekoliko pojedinaca, većinom novijih članova sekcije, nema pravo zbog vlastita nezadovoljstva i frustracija uskraćivati istinu o primijenjenoj likovnoj umjetnosti u Hrvatskoj”. Publicistkinja Marina Baričević rođena je 1941. u Zagrebu. Njezin je djed bio veleindustrijalac, vlasnik tvornice tuba paste za zube, koja se nalazila na Savskoj cesti. “Djetinjstvo sam provela u stanu od tristo kvadrata koji je imao šesnaest prostorija.

Često sam govorila kako sam odrasla u sobi veličine nogometnog igrališta”, prisjeća se Marina Baričević. Nakon završene Druge gimnazije u Križanićevoj ulici, Marina je upisala studij jugoslavenske književnosti i jezika te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Kao apsolventica pohađala je novinarsku školu u Vjesniku koju je vodio Zlatko Munko. “Na kraju edukacije Munko nas je pitao koji sektor želimo pratiti. Ispalo je da se od 15 studenata čak nas 13 odlučilo za kulturu. Mislim da se to danas nažalost ne bi dogodilo”, kaže. Njezina majka dr. sc. Aleksandra Sanja Lazarević, nekadašnja viša kustosica u zagrebačkom Etnografskom muzeju, uvela je Marinu u svijet umjetnosti.

Karijeru počela na Dolcu

Svoju je kćer upoznala s Tošom Dabcem, Ivanom Piceljem i Bernardom Bernardijem. “Sjećam se da sam kao djevojka promatrala Tošu Dapca kako fotografira. Uvijek je gradom hodao s fotoaparatom oko vrata. Kada bi ugledao neki motiv, zaboravio bi na ljude oko sebe i potpuno se unio u kadar. Bio je zanesenjak, ali istodobno običan i jednostavan čovjek”, priča danas s odmakom. Prvi novinarski angažman dobila je 1969. godine. Majka njezine gimnazijske prijateljice radila je na jednom kiosku u Petrinjskoj, nedaleko od Radija Zagreb. Cigarete je ondje često kupovao glazbeni urednik na Radiju Zagreb Bogdan Sepčić, koji se prema lijepoj prodavačici uvijek ophodio kao kavalir.

“Umjesto da mi svaki dan ljubite ruke, bilo bi bolje da ovoj curici nađete posao”, izjavila je žena na kiosku. Sljedeći dan Sepčić se pojavio kod kioska i rekao kako želi Marinu za suradnika. Njezin je zadatak bio pronaći stihove hrvatskih književnika koje će on popratiti glazbom u eteru. “Istodobno sam morala proći kroz obveznu novinarsku dresuru urednika Miloša Dragišića, kojeg smo zvali Grašo. Svaki novinar karijeru je morao početi na placu”, objašnjava. Sjeća se kako je svoj prvi radni dan počela oko pola pet ujutro. Pješačila je od Savske ceste prema Dolcu, jer tramvaji još nisu vozili. Na placu nije bilo niti jedne kumice. Promatrala je svjetla iz okolnih stanova.

“Bili su to radnici koji su se spremali za posao”, prisjeća se. Na radio se vratila sa svim traženim informacijama. Saznala je aktualne cijene voća i povrća kod kumica. “Uredniku sam dodala papir na kojemu je pisala da paradajz košta sto dinara. On mi je vratio tekst i rekao kako paradajz nije hrvatska riječ. Tek sam se nakon petog pokušaja sjetila kako traži riječ rajčica”, kaže. Nakon što je nekoliko godina radila kao likovna kritičarka, čelni ljudi radija odlučili su Marinu Baričević postaviti za urednicu emisije “Govorimo o likovnoj kulturi”, koja se emitirala svakog petka. Emisiju su prije nje uređivali Marko Lehpalmer i Zdenko Rus. “To je bila iznimno slušana emisija.

Imala je problema s naivom

Upoznala sam ljude koji su mi govorili da svakog petka jure kući kako bi u četiri sata poslijepodne slušali Marinu”, kaže. Surađivala je s nekoliko specijaliziranih novinara za kulturu, koji su snimali priloge, a ona je razgovarala s gostima u studiju i snimala sugovornike na terenu. “Kroz naš studio prošli su svi eminentni likovnjaci onoga vremena. Osnovni kriterij bilo je njihovo stvaralaštvo koje je moralo biti iznimno”. Kaže da je u emisiji obrađivala sve što je bilo dobro, zapaženo i preporučljivo. Problem joj je stvaralo naivno slikarstvo. “Nisam se htjela primati nečega što ne volim, jer sam vjerovala da će se ta hladnoća osjetiti u mome radu”, objašnjava. Već kao mlada urednica na Radiju Zagreb shvatila je kako ne može dobro analizirati, interpretirati i preporučiti umjetničko djelo, ako ne upozna umjetnikov život, njegovu intimu.

“Naučila sam da pravi duh umjetnika mogu sresti samo u njegovu atelijeru. Zbog toga sam često satima znala gledati umjetnike kako stvaraju i kuhaju kavu. Htjela sam ih vidjeti kako plaču i ljute se, jer su dobili loše kritike”, govori. Redovito je odlazila u slikarsku koloniju na Šalatu gdje su se potkraj šezdesetih godina okupljali slikari iz Dalmacije: Velibor Mačukatin, Valerije Michieli, ali i Vasilije i Dragica Cvek Jordan. Najupečatljiviji događaj bio je posjet atelijeru kipara i slikara Vanje Radauša, kojeg je doživjela kao stamenog, visokog i dostojanstvenog gospodina, umjetnika kojeg se publika prilično bojala. Tom prigodom Radauš je okupio nekoliko djelatnica Etnografskog muzeja. S mamom se pojavila i mlada novinarka.

Slikar je pričao satima, bio je silno elokventan i zanimljiv. Žene su bile ushićene. “Milostive, sad ću donijeti mapu, pa svaka od vas može odabrati jedan moj rad”, rekao je. Svaka gošća je pronašla nešto po svom ukusu, samo Marina nije ništa odabrala. “Meni se ništa ne sviđa”, odgovorila je umjetniku kada ju je upitao zbog čega ništa ne drži u ruci. Žene su bile iznenađene, a Radauš je uzviknuo: “Bravo! Ali ipak potražite nešto”. Marina se na kraju odlučila za malu sliku s golemim okvirom i paspartuom. “Vraški ste najbolje odabrali”, zaključio je slikar. “Ljudi poput Radauša su bili pravi autoriteti. Baš neki dan razmišljam kako danas više nemam takvih autoriteta. Meni je danas jedini autoritet semafor”.

Neponovljivi Zlatko Prica

S umjetnicima je uvijek stvarala prijateljski odnos. “Nikada se nije dogodilo da je netko pao u nesvijest kada bih se pojavila na vratima atelijera. Rijetko sam naletjela na neka ružna ulizivanja. Mahom su to radili mladi ljudi. Međutim, takav pristup nikada nije donio dobre rezultate. Cijenila sam iskrenost i povjerenje”, kaže. Najdraži prijatelj među umjetnicima bio joj je Zlatko Prica, od nje stariji tridesetak godina. “Upoznala sam ga kao starijeg gospodina. Prica je bio enciklopedija, ali i čovjek koji je svoje znanje nesebično dijelio s drugima”. Prisjeća se kako je često sjedila na drvenom stolčiću i gledala Pricu dok kuha kavu. “Umjetnici kuhaju najbolju kavu. Vjerojatno zbog toga što u atelijeu provode cijele dane”.

Tijekom 80-ih gotovo svake nedjelje prijepodne navraćala je u atelijer Ede Murtića. “On nedjeljom nikada nije stvarao, nego je redovito organizirao tzv. političke matineje na kojima se glasno diskutiralo o politici”, kaže. Kod Murtića su se okupljali brojni političari, a među njima posljednji Titov ministar vanjskih poslova Josip Vrhovec i njegov brat Ivo. “Murtić je bio jako dobar čovjek, ali možda verbalno nagao. Kad se naljutio, onda se stvarno naljutio, ali je zapravo bio mekan i drag”, kaže. U keramiku se zaljubila sasvim slučajno. Upoznala je nekoliko keramičara koji su joj otkrili draž vatre koja, kako kaže, ne uništava, nego stvara i oblikuje.

Posebno bliski kontakt ostvarila je s Vladimirom Kučinom. Sjeća se jednog putovanja na izložbu u Beograd. “U kupeu su sjedili keramičari Ljerka Njerš, Božena Štih Balen, Dora Pezić Mijatović, Vladimir Kučina i ja. Osnovali su umjetničku grupu koju su nazvali Arte Terra. Bila sam očarana keramikom, postalo mi je jasno zbog čega je u Kini zovu božanskom umjetnošću”, kaže. Nedugo nakon toga čula je da su je u zagrebačkom umjetničkom krugu počeli zvati mala od keramike. “Uplašila sam se da bih mogla potonuti u glini. Odlučila sam se mnogo više posvetiti slikarstvu, kiparstvu i grafici, ali keramika je i dalje ostala moja prva ljubav”, kaže.

Kako je pronašla vrijedan dokument

Od hrvatskih keramičara najviše cijeni Hanibala Salvara, koji je u Zagrebu organizirao Triennale male keramike. “On je veliki umjetnik, inovator, čovjek koji još uvijek stvara, premda ima osamdeset godina”. S njim povremeno razmijeni koji e-mail. “Danas se sve svodi na kompjutor. Više nema zagrljaja i kontakata. Samo hladna virtualna komunikacija”, kaže. Sve donedavno njezini prijatelji umjetnici slali su joj razglednice, pisma zahvale i pozivnice za otvorenje izložbi. Prije desetak godina njihova je pisma objavila u knjizi “Umjetnici kritičarki, pisma 1970.-2004.”. Veliki slikar, akademik Josip Vaništa, primjerice, pisao joj je: “Htio bih Vam zahvaliti na lijepim riječima o mojem radu (koje nisam zaslužio) i koje sam vidio u današnjem broju.

Pristojnost mi nalaže da Vam se javim i ako budete imali vremena i prolazili u blizini atelijera htio bih Vam neznatnim poklonom reći hvala, nekom prilikom”. Vojo Radoičić joj u studenome 2002. godine piše: “Trebao sam od ponedjeljka biti u Zagrebu (generalka i dvije premijere na kojima sam radio Gavella Teštament i Rugantina Pogled sa Green Hilla) no legao čovik u krevet i krepivam. Liječnik me upozorio da se ne igram jer je nazovimo dižgracija išla prema plućima itd. Sranje.” Nakon što je 1982. preminuo slikar Mirko Rački, gospođa Baričević odlučila je udovici Rački odnijeti fotografije njegova sprovoda. Dok su sjedile u zamraćenoj dnevnoj sobi, prepunoj njegovih sitnica, u jednom trenutku u uglu sobe ugledala je smeće iz kojega je virila neka stara bilježnica.

“Mogu li ovo pogledati?”, upitala je udovicu. Likovna kritičarka odmah je prepoznala da u ruci drži tzv. skizzenbuch, odnosno skice koje je za svoja predavanja sastavio Izidor Kršnjavi. Nazvala je Dražena Budišu, koji je tada radio u trezoru Sveučilišne biblioteke. Budiša je već sljedeći dan avionom doletio u Split i od udovice Mirka Račkoga otkupio vrijedan dokument. Emisiju “Govorimo o likovnoj kulturi” Marina Baričević vodila je do 1991. godine. Otkaz je dala kad ju je Vlada Republike Hrvatske imenovala ravnateljicom Fundacije Ivana Meštrovića. “Imenovanje je uslijedilo nakon što sam na jednoj izložbi Meštrovićevih djela upoznala gospođu Maricu Meštrović.

Ravnateljica važne fundacije

Kasnije smo se nekoliko puta susrele u Zagrebu. Predložila mi je da preuzmem dužnost ravnateljice”, objašnjava. Kaže da se prve dvije godine osjećala kao građevinac. Najprije je organizirala adaptaciju Galerije Meštrović u Splitu, a onda je morala voditi obnovu Atelijera Meštrović u Mletačkoj ulici koji je oštećen tijekom raketiranja Banskih dvora. “Taj dan su bile uzbune i sve djelatnike sam poslala kući. Kad je grunulo ostala sam sama u zgradi. Zgrada je stradala, ali sve Meštrovićeve skulpture ostale su neoštećene”. Tek nakon završetka radova na adaptaciji gospođa Baričević je, kako kaže, primijetila određene nezakonitosti unutar Fundacije. “Naišla sam na kartoteke na kojima je pisalo da su neke skulpture prebačene u Argentinu.

Znala sam da je to nezakonito i svoja sam saznanja prijavila Ministarstvu kulture”, prisjeća se. Tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi Jurkić rekla joj je kako se po tom pitanju svakako mora nešto učiniti. Nakon nekoliko dana gospođa Baričević doznala je da ju je bivši predsjednik Franjo Tuđman na inzistiranje Marice Meštrović smijenio s mjesta ravnateljice Fundacije. “Budući da sam bila dužnosnik Vlade, primala sam nešto čemu se danas protivim, a to je onih šest mjeseci plaće nakon odlaska s funkcije”, priznaje. Godine 1994. Marina Baričević doslovno je ostala na cesti, bez posla ili bilo kakvih primanja. “Doživjela sam ogroman šok. Međutim, nikada nisam požalila što sam bila zviždač. Morala sam spriječiti osobu koja se htjela okoristiti djelima svoga velikog oca”, kaže.

Marina Baričević bila je prva osoba, odnosno zviždač, koja je ukazala na određene nezakonite radnje Meštrovićeve kćeri. Maricu Meštrović povezivalo se uz niz samovoljnih poteza, od umnožavanja kiparevih djela do darovanja i izvoza desetaka gipsanih odljeva skulptura iz zemlje. Osim toga, Fundacija se financirala iz državnog proračuna, ali je sav prihod od suvenira i autorskih prava isplaćivan Meštrovićevoj kćeri. Na to je u svojim tekstovima tijekom devedesetih upozoravao povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, zbog čega ga je Marica Meštrović tužila, ali je na kraju oslobođen svih optužbi. Maković je u svojim tekstovima podsjećao na malverzacije koje je Marica Meštrović činila tijekom osamdesetih u ime obitelji, kada njezinom bratu Mati nije bio dopušten dolazak u Jugoslaviju.

Kako je ostala na cesti

Marica Meštrović se tada predstavljala kao jedina zastupnica slavnog umjetnika. To se nije svidjelo njezinoj majci Olgi Meštrović. Maković je u svojim novinskim tekstovima pisao kako je Olga Meštrović tadašnjem direktoru Galerije Meštrović u Splitu Dušku Kečkemetu poslala pismo i upozorila na ponašanje svoje kćeri, nakon čega je Marica Meštrović svoju majku proglasila dementnom. Sljedećih nekoliko godina preživljavala je isključivo od honorara koje je dobivala priređujući izložbe diljem zemlje, a od 1996. godine počela je pisati likovne kritike za Novi list. “Laknulo mi je tek 1997.godine kada mi je Zajednica umjetnika Hrvatske odobrila status slobodne umjetnice”, prisjeća se.

Njezin posljednji novinarski angažman bio je za splitski tjednik Feral Tribune, za koji je pisala dvije godine, od 1996. do njegova gašenja 1998. godine. “Novinarskom poslu sam se posvetila u tolikoj mjeri da nisam imala vlastitu obitelj. Uvjerena sam da novinar ne može imati obitelj, pogotovo ako je djelovao u moje vrijeme. Stalno sam bila na terenu. Proputovala sam pola svijeta. Nakon otvorenja izložbi trčala sam na radio kako bih napravila prilog za kasne vijesti”. Kaže da je svoj stan doživljavala isključivo kao spavaonicu, nikada joj nije bio dom. “Ustvari, mene je uvijek zanimala i ispunjavala samo kultura. Ona je bila moje životno opredjeljenje”, završava.

---

Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače 2016.