Odredba po kojoj sudionik Domovinskog rata može imati prednost u natjecanju za ravnatelja škola golemi je crimen prema djeci, ali i podjednako grozno poniženje i uvreda za ratne veterane. Počnimo od ovog drugog, samorazumljivog. Čvrsto vjerujemo kako gotovo nitko nije išao u rat s namjerom da jednom poslije rata postane ravnatelj neke hrvatske škole. Dapače, čvrsto vjerujemo da golema većina boraca Domovinskog rata nije krenula u rat, kako bi za sebe tražila bilo kakve prednosti i protekciju poslije rata.
Ljudi koji su sudjelovali u ratu, obukli su uniforme da obrane svoju državu. Država se, zauzvrat, mora materijalno brinuti za sve koji su stradali, mora čuvati njihovo dostojanstvo, mora paziti na bolesne, mora skrbiti o obiteljima poginulih, ali država ne smije branitelje učiniti učiniti privilegiranom društvenom skupinom. Ako je bilo tko 1991. uzeo kalašnjikov, da bi poslije rata bolje prolazio u natječajima za posao, radi se o dosta ružnoj koruptivnoj namjeri, kakvu ne smijemo pripisati golemoj većini hrvatskih branitelja, jer oni takvu namjeru sasvim sigurno nisu imali.
A država danas čini baš to. Država, posve bizarnom odredbom o prednosti branitelja u natječaju za školske ravnatelje, svodi ratne veterane, tvrde i hrabre ljude koji su svašta proživjeli, na javno privilegiranu implicitno korumpiranu društvenu grupu. Ratni veterani to zaista nisu zaslužili, i utoliko je grotesknije što Tomo Medved, ministar branitelja i uzoran vojnik, nije razumio o čemu se ovdje radi, nego je podržao dosad etički najskandolozniji potez Plenkovićeve Vlade. Sada Tomi Medvedu svatko može reći u lice, da se u rat išlo zbog privilegija. On, kojem je dio obitelji poginuo u ratu, najbolje zna da se u rat nije išlo zbog privilegija. Ali je gospodin Medved politički prilično zbunjen, pa je, ne prvi put, pogrešno reagirao.
Ovo je samo krajnje perverzni iskaz kontinuirane politike
Uredba o prednosti branitelja pri izboru školskih ravnatelja, samo je vrhunac u dugotrajnom procesu sindikalizacije i političkog podmićivanja boraca Domovinskog rata, koji je počeo još u devedesetim godinama, kad su ondašnji tridesetgodišnjaci, snažni ljudi pred kojima je bio cijeli život, masovno poslani u boračke mirovine čim su razdužili puške. Država svoje borce jest materijalno osigurala, ali im je oduzela stvarnu radnu budućnost, te stvorila sloj besposlenih građana koji u svojim najboljim godinama nisu imali što raditi, osim ispijanja piva u kvartovskim kafićima i klađenja u lokalnim kockarnicama.
Uredba o braniteljima ravnateljima samo je krajnje perverzni iskaz kontinuirane, strateški pogrešne HDZ-ove politike prema veteranima Domovinskog rata. U ovom je ravnateljskom skandalu, ta politiku združena s najvećim mogućim grijehom prema našoj djeci. Hrvatski školski sustav nije efikasan, zastario je, funkcionira kao Hesseov žrvanj, te motivira djecu da odmah poslije gimnazije pokušaju pobjeći iz zemlje.
Što, pobogu, čovjeka koji je bio u ratu kvalificira za ovo?
U takav, austrougarsko-komunistički školski sustav, koji ne vole ni djeca ni profesori, i koji nas svrstava na zadnja mjesta u Europi znanja, sirota ministrica obrazovanja sada je odlučila ugraditi autentično zločinačku polugu, koja na mjesto ravnatelja pojedine škole ne postavlja apsolutno najboljeg kandidata, nego, eto, čovjeka koji je bio u ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što, pobogu, čovjeka koji je bio u ratu kvalificira da bude dobar ravnatelj bilo koje škole?
I kojem je neodgovornom idiotu (mrzimo koristiti takve riječi, ali ovaj put nemamo izbora), uopće palo napamet da o našoj djeci netko može odlučivati zato što je bio u ratu?
Uredba o ravnateljima braniteljima , ponovimo, uvredljiva je za vojnike, i zločinačka prema djeci. Pa ipak, tu takvu, zločinačko-uvredljivo-glupu uredbu potpisala je Blaženka Divjak, ministrica obrazovanja koju je na tu poziciju postavila najsramotnija politikantska stranka u Hrvatskoj, Vrdoljakova HNS-a.
Gospođa Divjak, otkako je njena stranka ušla u koaliciju s HDZ-om, tvrdi da su ona osobno i HNS kadri svašta pregrmjeti, kako bi uveli kurikularnu reformu. Međutim, danas je sasvim očito da Blaženka Divjak ne uvodi kurikularnu reformu, nego čini nešto sasvim suprotno. Blaženka Divjak u škole uvodi subnorizaciju (mlađe čitatelje moramo podsjetiti da je SUBNOR bio zloglasna organizacija komunističkih boraca iz Drugog svjetskog rata, koja si je uzimala za pravo da arbitrira u svim važnim društvenim procesima).
Nemojmo se zezati, jasno je što stoji iza ove štetne odredbe
Gospođa Divjak izdala je, dakle, i svoj program, i odgovornost svog radnog mjesta, i svoj imidž moderne i liberalne intelektualke. Ona će, definitivno, ostati zapamćena kao osoba koja je subnorsko-socijalne kriterije pretpostavila stručnim kriterijima, pa je tako izravno ugrozila budućnost svih učenika u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, nemojmo se zezati, potpuno je jasno da iza ove priglupo štetno uvredljive odredbe stoji predsjednik Vlade, kojem takve geste trebaju da bi povremeno potkupljivao HDZ-ovu desnicu. A nesretna ministrica, koja za sebe tvrdi da su joj stručni i intelektualni integritet najvažniji na svijetu, tek poslušno izvršava naredbe, kakve god one bile.
Ivo Sanader vjerojatno je bio ozbiljan kriminalac, ali nikada ne bi potpisao uredbu o braniteljima ravnateljima, jer je, i kao kompulzivni kleptoman, bio dovoljno društveno odgovoran da se ne upušta u tako dugoročno štetne budalaštine. Zoran Milanović takvu bi uredbu bacio sa stola, te bi ministrima obrazovanja branitelja zaprijetio momentalnom smjenom, pa ne bi s njima razgovarao iduća tri mjeseca. Andrej Plenković i Blaženka Divjak, međutim, spadaju u onaj najniži rang hrvatskih državnih dužnosnika, za koje ništa nije dovoljno nisko, i uz koje nam se mogu dogoditi najnevjerojatnije stvari na svijetu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Umjesto kurikularne reforme, Blaženka Divjak i Andrej Plenković u škole su uveli subnorizaciju
Kako je ministrica obrazovanja izdala i svoj program i odgovornost svog radnog mjesta i svoj imidž liberalne intelektualke
Uredba o prednosti branitelja pri izboru školskih ravnatelja, samo je vrhunac u dugotrajnom procesu sindikalizacije i političkog podmićivanja boraca Domovinskog rata. Država svoje borce jest materijalno osigurala, ali im je oduzela stvarnu radnu budućnost, te stvorila sloj besposlenih građana koji u svojim najboljim godinama nisu imali što raditi, osim ispijanja piva u kvartovskim kafićima i klađenja u lokalnim kockarnicama. Uredba o braniteljima ravnateljima samo je krajnje perverzni iskaz kontinuirane, strateški pogrešne HDZ-ove politike prema veteranima Domovinskog rata.
Odredba po kojoj sudionik Domovinskog rata može imati prednost u natjecanju za ravnatelja škola golemi je crimen prema djeci, ali i podjednako grozno poniženje i uvreda za ratne veterane. Počnimo od ovog drugog, samorazumljivog. Čvrsto vjerujemo kako gotovo nitko nije išao u rat s namjerom da jednom poslije rata postane ravnatelj neke hrvatske škole. Dapače, čvrsto vjerujemo da golema većina boraca Domovinskog rata nije krenula u rat, kako bi za sebe tražila bilo kakve prednosti i protekciju poslije rata.
Ljudi koji su sudjelovali u ratu, obukli su uniforme da obrane svoju državu. Država se, zauzvrat, mora materijalno brinuti za sve koji su stradali, mora čuvati njihovo dostojanstvo, mora paziti na bolesne, mora skrbiti o obiteljima poginulih, ali država ne smije branitelje učiniti učiniti privilegiranom društvenom skupinom. Ako je bilo tko 1991. uzeo kalašnjikov, da bi poslije rata bolje prolazio u natječajima za posao, radi se o dosta ružnoj koruptivnoj namjeri, kakvu ne smijemo pripisati golemoj većini hrvatskih branitelja, jer oni takvu namjeru sasvim sigurno nisu imali.
A država danas čini baš to. Država, posve bizarnom odredbom o prednosti branitelja u natječaju za školske ravnatelje, svodi ratne veterane, tvrde i hrabre ljude koji su svašta proživjeli, na javno privilegiranu implicitno korumpiranu društvenu grupu. Ratni veterani to zaista nisu zaslužili, i utoliko je grotesknije što Tomo Medved, ministar branitelja i uzoran vojnik, nije razumio o čemu se ovdje radi, nego je podržao dosad etički najskandolozniji potez Plenkovićeve Vlade. Sada Tomi Medvedu svatko može reći u lice, da se u rat išlo zbog privilegija. On, kojem je dio obitelji poginuo u ratu, najbolje zna da se u rat nije išlo zbog privilegija. Ali je gospodin Medved politički prilično zbunjen, pa je, ne prvi put, pogrešno reagirao.
Ovo je samo krajnje perverzni iskaz kontinuirane politike
Uredba o prednosti branitelja pri izboru školskih ravnatelja, samo je vrhunac u dugotrajnom procesu sindikalizacije i političkog podmićivanja boraca Domovinskog rata, koji je počeo još u devedesetim godinama, kad su ondašnji tridesetgodišnjaci, snažni ljudi pred kojima je bio cijeli život, masovno poslani u boračke mirovine čim su razdužili puške. Država svoje borce jest materijalno osigurala, ali im je oduzela stvarnu radnu budućnost, te stvorila sloj besposlenih građana koji u svojim najboljim godinama nisu imali što raditi, osim ispijanja piva u kvartovskim kafićima i klađenja u lokalnim kockarnicama.
Uredba o braniteljima ravnateljima samo je krajnje perverzni iskaz kontinuirane, strateški pogrešne HDZ-ove politike prema veteranima Domovinskog rata. U ovom je ravnateljskom skandalu, ta politiku združena s najvećim mogućim grijehom prema našoj djeci. Hrvatski školski sustav nije efikasan, zastario je, funkcionira kao Hesseov žrvanj, te motivira djecu da odmah poslije gimnazije pokušaju pobjeći iz zemlje.
Što, pobogu, čovjeka koji je bio u ratu kvalificira za ovo?
U takav, austrougarsko-komunistički školski sustav, koji ne vole ni djeca ni profesori, i koji nas svrstava na zadnja mjesta u Europi znanja, sirota ministrica obrazovanja sada je odlučila ugraditi autentično zločinačku polugu, koja na mjesto ravnatelja pojedine škole ne postavlja apsolutno najboljeg kandidata, nego, eto, čovjeka koji je bio u ratu.
Što, pobogu, čovjeka koji je bio u ratu kvalificira da bude dobar ravnatelj bilo koje škole?
I kojem je neodgovornom idiotu (mrzimo koristiti takve riječi, ali ovaj put nemamo izbora), uopće palo napamet da o našoj djeci netko može odlučivati zato što je bio u ratu?
Uredba o ravnateljima braniteljima , ponovimo, uvredljiva je za vojnike, i zločinačka prema djeci. Pa ipak, tu takvu, zločinačko-uvredljivo-glupu uredbu potpisala je Blaženka Divjak, ministrica obrazovanja koju je na tu poziciju postavila najsramotnija politikantska stranka u Hrvatskoj, Vrdoljakova HNS-a.
Gospođa Divjak, otkako je njena stranka ušla u koaliciju s HDZ-om, tvrdi da su ona osobno i HNS kadri svašta pregrmjeti, kako bi uveli kurikularnu reformu. Međutim, danas je sasvim očito da Blaženka Divjak ne uvodi kurikularnu reformu, nego čini nešto sasvim suprotno. Blaženka Divjak u škole uvodi subnorizaciju (mlađe čitatelje moramo podsjetiti da je SUBNOR bio zloglasna organizacija komunističkih boraca iz Drugog svjetskog rata, koja si je uzimala za pravo da arbitrira u svim važnim društvenim procesima).
Nemojmo se zezati, jasno je što stoji iza ove štetne odredbe
Gospođa Divjak izdala je, dakle, i svoj program, i odgovornost svog radnog mjesta, i svoj imidž moderne i liberalne intelektualke. Ona će, definitivno, ostati zapamćena kao osoba koja je subnorsko-socijalne kriterije pretpostavila stručnim kriterijima, pa je tako izravno ugrozila budućnost svih učenika u Hrvatskoj.
No, nemojmo se zezati, potpuno je jasno da iza ove priglupo štetno uvredljive odredbe stoji predsjednik Vlade, kojem takve geste trebaju da bi povremeno potkupljivao HDZ-ovu desnicu. A nesretna ministrica, koja za sebe tvrdi da su joj stručni i intelektualni integritet najvažniji na svijetu, tek poslušno izvršava naredbe, kakve god one bile.
Ivo Sanader vjerojatno je bio ozbiljan kriminalac, ali nikada ne bi potpisao uredbu o braniteljima ravnateljima, jer je, i kao kompulzivni kleptoman, bio dovoljno društveno odgovoran da se ne upušta u tako dugoročno štetne budalaštine. Zoran Milanović takvu bi uredbu bacio sa stola, te bi ministrima obrazovanja branitelja zaprijetio momentalnom smjenom, pa ne bi s njima razgovarao iduća tri mjeseca. Andrej Plenković i Blaženka Divjak, međutim, spadaju u onaj najniži rang hrvatskih državnih dužnosnika, za koje ništa nije dovoljno nisko, i uz koje nam se mogu dogoditi najnevjerojatnije stvari na svijetu.