Umjesto naručenih odgovora u Saboru, bilo bi dobro da ministar predoči s koliko kreveta za intenzivnu njegu idemo u jesen

Na samom početku pandemije koronavirusa zdravstvene vlasti u većini država upućivale su u bolnicu sve zaražene, čak i one koji nisu imali nikakve vidljive simptome bolesti. Kako je broj novih slučajeva u vrlo kratkom roku za kapacitete bolničkih sustava postao prevelik, a njihovo zadržavanje u bolnicama samo zbog izolacije preskupo, od takvoga se modela vrlo brzo odustalo te su nakon tih početnih lutanja u bolnice upućivani samo oni kojima je liječenje stvarno bilo i potrebno.

Tako je tijekom travnja ove godine, u vrijeme vršnih opterećenja zdravstvenoga sustava u većini zapadnoeuropskih država, udio onih koji su upućeni na bolničko liječenje iznosio 12 do 18 %, a na odjelima intenzivne njege i održavanja životnih funkcija bilo je između 3 i 4 % svih evidentiranih slučajeva zaraze. Zanimljivo je da su gotovo identičan udio broja slučajeva na odjelima intenzivne njege zabilježile Belgija, Austrija i Danska, od 3,24 % do 3,86 %, iako je Belgija s 856 umrlih na milijuna stanovnika do sada najteže pogođena europska država, a Danska sa 109 i Austrija s 84 preminula na milijun stanovnika nalaze se na drugome kraju te tužne ljestvice.

Belgija nije imala nikakve šanse

Prema javno dostupnim podacima objavljenim u znanstvenome mjesečniku „Intensive Care Medicine“ Belgija je prije početka pandemije raspolagala s 1755 kreveta na bolničkim odjelima intenzivne njege, Austrija s 1833, a Danska samo s 372 kreveta. Grubo rečeno trećina tih kapaciteta bila je namijenjena COVID-19 pacijentima. U vrijeme vršnoga opterećenja tijekom travnja ove godine u Belgiji je na odjelima intenzivne njege bilo više od 1200 COVID-19 pacijenata, u Austriji nikada više od 300, a u Danskoj manje od 150.

Budući da kapaciteti bolničkih odjela intenzivne njege nisu ovisni samo o krevetima i pripadajućoj opremi, već su definirani i adekvatnim brojem medicinskoga osoblja, prvenstveno brojem liječnika i medicinskih sestara vrlo specifičnih znanja i vještina, iz navedenih usporedbi više je nego jasno zašto preopterećeno belgijsko zdravstvo jednostavno nije imalo nikakve šanse u borbi s virusom COVID-19.

Raspad zdravstvenoga sustava koji smo najprije gledali u kineskom Wuhanu, ponovio se osim u Belgiji, još u sjevernoj Italiji, dijelovima Španjolske, Francuske i Ujedinjene Kraljevine, dogodio se i u Iranu, New Yorku, Brazilu, Ekvadoru, Čileu, Boliviji, Peruu… Zdravstveni kolaps u navedenim zemljama u konačnici je rezultirao iznimno visokim stopama smrtnosti – sve te države zabilježile su 5-10 % preminulih od onih koji su službeno bili evidentirani kao zaraženi, odnosno 475-935 umrlih na milijun stanovnika.

Zakašnjela reakcija vlasti

Razlozi takvoga kolapsa vrlo su lako objašnjivi. Državne, lokalne i zdravstvene vlasti u pravilu su kasnile s provođenjem testiranja, uvođenjem mjera ograničenja kretanja građana i održavanja javnih i privatnih skupova te nametanjem obavezne fizičke distance na javnim mjestima, a tamošnji bolnički odjeli intenzivne njege jednostavno nisu imali dovoljne kapacitete za odgovarajući tretman svih onih čije su životne funkcije zbog zaraze koronavirusom bile ugrožene.

Stopa smrtnosti zbog virusa COVID-19 koja je u proteklih sedam mjeseci zabilježena u većini država zapadne Europe i obje Amerike može tijekom ove jeseni i zime biti ponovljena i u onim dijelovima sjeverne hemisfere koji su stjecajem okolnosti do sada izbjegli taj scenarij. Negdje na samom početku pandemije švedski glavni epidemiolog Anders Tegnell branio je „svoj“ model riječima kako usporedbe o broju umrlih u pojedinim državama treba raditi tek kada jednom sve ovo završi.

Prema njegovom objašnjenju Švedska je u prvoj četvrtini primila jako puno golova koje će njeni susjedi, a uvijek i svugdje se radi o susjedima, ovako ili onako primiti u kasnijim dijelovima utakmice. Takav pristup koštao je do sada Švedsku 579 preminulih na milijun stanovnika, dok je Danska zabilježila 109, Finska 61, Norveška 49, Estonija 48, Litva 32 i Latvija 19 umrlih na milijun stanovnika. Svi ti švedski „susjedi“ primijenili su „lockdown“ sličan hrvatskom. Mi smo do sada, usporedbe radi, imali 58 preminulih na milijun stanovnika.

Njemačka je igrala vlastitu utakmicu

Prema javno dostupnim podacima Švedska, za razliku od svojih susjeda, od kraja ožujka pa sve do polovine lipnja nije imala dostatne kapacitete na bolničkim odjelima intenzivne njege, isto onako kako ih ožujku, travnju ili svibnju nisu imale ni Italija Belgija, Španjolska, Francuska i UK. Ali uz malu razliku, ove potonje ih nisu imale niti uz provođenje rigoroznoga „lockdowna“.

Već sam prije šest mjeseci napisao kako će Njemačka sa svojim enormnim kapacitetima bolničkih odjela intenzivne njege na kojima je ukupno 23 890 kreveta, što je jednako zbroju kreveta u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, igrati svoju vlastitu utakmicu u ovoj pandemiji. Usporedba njemačkih 29,8 takvih kreveta na 100.000 stanovnika i mizernih švedskih 5,8 (u Europi jedino Portugal ima manje kreveta na bolničkim odjelima intenzivne njege od Švedske) najbolje ilustrira razloge zbog kojih je Anders Tegnell bio prisiljen primiti toliko puno golova u prvoj četvrtini utakmice.

Činjenica je da Njemačka ima pet puta više kreveta na bolničkim odjelima intenzivne njege i do sada pet puta manju smrtnost na 100.000 stanovnika od Švedske. Znači, kada do kraja godine ne bi umro više ni jedan Šveđanin, trebalo bi u istom razdoblju umrijeti 39.000 Nijemaca, a do sada ih je preminulo 9436, da bi se te dvije zemlje izjednačile u broju preminulih na 100.000 stanovnika. Nadam se da ni najveći fanovi Andersa Tegnella i njegovoga „švedskog“ modela ne žele da umre 39.000 Nijemaca kako bi bilo dokazano da je gospodin Tegnell od početka bio u pravu.

Imat ćemo 4% slučajeva za intenzivnu njegu

Premijer Andrej Plenković nekoliko je puta izjavio kako više neće biti „lockdowna“. Polazeći od činjenice da je više nego izvjesno kako učinkovito cjepivo protiv virusa COVID-19 neće biti dostupno prije početka sezone gripe i da nitko ne može procijeniti što će nam donijeti tjedni i mjeseci u kojima će istovremeno harati sezonska gripa i COVID-19, premijer Plenković ne bi trebao davati obećanja koja neće moći ispuniti.

Vlasti država koje poštuju svoje građane izradile su i javno prezentirale modele prema kojima je lako izračunati dnevne limite novih slučajeva zaraze u nekom razdoblju koji omogućuju kakvo-takvo funkcioniranje zdravstvenoga sustava. Prema prije navedenim podacima za Belgiju, Austriju i Dansku, Hrvatska bi trebala u narednim mjesecima očekivati do 4 % slučajeva koji će zahtijevati intenzivno liječenje.

Dužina boravka pacijenata oboljelih od virusa COVID-19 na odjelima intenzivne njege po nekim do sada objavljenim znanstvenim radovima u usporedivim državama iznosi 9 do 11 dana. Prevedeno, ako u deset dana imamo 10.000 novih slučajeva trebat će nam 400 kreveta na bolničkim odjelima intenzivne njege s odgovarajućim brojem liječnika i medicinskih sestara. Hrvatska je prije početka pandemije raspolagala sa 650 takvih kreveta od kojih je čak četiri petine bilo stalno u korištenju.

Scenarij u kojem će ‘lockdown’ biti neizbježan

Ministar Vili Beroš trebao bi, umjesto da odgovora na naručena pitanja u Saboru, javnosti predočiti podatke s koliko kreveta, prateće opreme i medicinskih timova dočekujemo pandemijsku jesen i zimu. Ako svi ti kreveti ipak budu popunjeni premijeru Andreju Plenkoviću preostat će samo „lockdown“, možda ne onakav kakav je u petak uveo Izrael, možda čak i manje restriktivan od onoga kakav smo imali u ožujku i travnju, ali sigurno dovoljno bolan za sve.

Nema ni jedne vlasti koja će se u slučaju prevelikoga opterećenja bolničkoga sustava i opasnosti od njegovoga kolapsa ustručavati provesti restrikcije u kretanju građana, ograničenja javnog i privatnog okupljanja te zabrane rada pojedinih dijelova gospodarstva i javnih djelatnosti. Ako to nije „lockdown“ onda će premijer Andrej Plenković vrlo lako održati svoje obećanje da novog „lockdowna“ biti neće, ali bez obzira kako ćemo takvu pojavu nazvati premijer bi trebao građanima objasniti zbog čega i pod kojim uvjetima bi se ona ipak mogla dogoditi.