U operaciji Oluja zapovijedao je sektorom Sjever pod čijim vodstvom su oslobođeni Glina i Petrinja, a 8. kolovoza 1995. godine kod Topuskog, generalu Stipetiću predao se pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. korpusa Srpske vojske Krajine. Predajom korpusa koji je brojao oko 5000 vojnika zapravo je završila vojna operacija Oluja. Razgovor smo snimali više sati u njegovoj skromnoj vikendici na jezeru Sabljak kraj Ogulina. Ovo su transkribirani dijelovi koje objavljujemo uz dopuštenje HRT-a.

---

O odnosu snaga na početku rata

“Taj odnos snaga bio je dosta nepovoljan za našu stranu jer je JNA imala daleko veće snage, daleko veće raspoložive snage koje je mogla upotrijebiti. Ali njihove aktivnosti bile su prvenstveno usmjerene na ovladavanje istočnom Slavonijom, posebno Vukovarom gdje su se htjeli osvetiti i pokazati svu svoju moć. Međutim, izgubili su u vukovarskoj operaciji oko tri mjeseca intenzivnih borbenih djelovanja, pretrpjeli su velike gubitke i u stvari njihova ofenziva je u jesen 91. godine bila faktički zaustavljena i oni dalje nisu mogli. Mi smo znali da ćemo u konačnici biti dovoljno jaki da se suprotstavimo jer su se problemi javili i u ostalim republikama i pokrajinama bivše države.

Ma nama nije bilo 91. godine lako. JNA je bila treća ili druga vojna sila u Europi i kao takva zadavala je određene prijetnje hrvatskoj samostalnosti i neovisnosti i znali smo da se moramo oružano suprotstaviti takvoj sili. Ali, znajući njeno unutarnje ustrojstvo i da je i ona pred kolapsom i raspadom, mi smo duboko vjerovali da je Hrvatska dovoljno snažna i sposobna da se sa svojim ljudskim potencijalom – a kad smo osvojili i zauzeli skladišta vojne opreme i materijalnim potencijalom – suprotstavi toj JNA i da u finalu dođe i do pobjede. Mi vojnici smo bili uvjereni, znajući kakvo je stanje u okružju, da ćemo taj rat dobiti, ne brzo ali da ćemo ga dobiti.”

O vremenu neposredno prije Oluje

“Ja sam u tom periodu bio u Glavnom stožeru pomoćnik načelnika za borbeni sektor. Međutim, 94. godine u ljeto izdana je naredba personalnoj upravi Ministarstva obrane i Glavnog stožera da se izvrši izbor kadrova koji će provesti završne operacije. Ja sam do tada bio zapovjednik zbornog područja Zagreb i u osmom mjesecu 94. godine sam smijenjen. Vršeći dužnost načelnika za borbeni sektor sam ujedno, moram to napomenuti, cijeli rat bio nekakav član državne delegacije koja je vodila razgovore s pobunjenim Srbima. Ja sam stjecajem okolnosti 3.8., znači neposredno pred početak Oluje, bio u sastavu delegacije koju je vodio Pašalić. U sastavu delegacije bili su i Vesna Škare Ožbolt, Smiljan Reljić te ja. Poslani smo u Ženevu. To su bili zadnji razgovori sa Srbima, sa zadaćom da prezentiramo naše stavove neposredno pred početak ove vojno-redarstvene operacije, i da od Srba zatražimo da se mirnim putem riješi taj problem.

Mi smo faktički u Ženevu došli s jednim ultimatumom kojim smo tražili da se maltene sve s Krajinom normalizira, da se dovede u neke normalne okvire i da počne funkcionirati život. Oni to nisu prihvatili zato što je već u jesen 94. godine došao plan Z-4 kojime se njima nudila jedna dosta široka autonomija i koji je predsjednik Tuđman pod pritiskom međunarodne zajednice morao prihvatiti. Na našu sreću, Martić je bio tvrdoglav pa je odbio taj plan i stvoreni su uvjeti da se mogu vojnim putem rješavati ta pitanja. Taj pokušaj u Ženevi bio je više formalnog karaktera, jer mi smo procijenili da oni te naše uvjete neće prihvatiti. Normalno, to se je tako i desilo.

Polaskom za Ženevu predsjednik Tuđman nam je dao posljednje upute kako se ponašati, a među ostalim bio je i zahtjev da Smiljan Reljić i ja pokušamo nagovoriti Milu Novakovića, zapovjednika vojske Srbije, da napusti Krajinu i da dođe s nama avionom za Zagreb. Da se jednostavno preda i da će biti nagrađen; da će biti zapovjednik na Banovini kad je oslobodimo. Međutim, svi naši pokušaji u Ženevi tijekom razgovora da stupimo u kontakt s Novakovićem nisu uspjeli. Oni su izbjegavali bilo kakav kontakt s bilo kojim članom hrvatske delegacije, tako da mu to nije ni bilo prenijeto, niti smo mi odradili taj zadatak koji nam je predsjednik Tuđman dao.

Nismo postigli nikakav dogovor i mi se iz Ženeve vraćamo neobavljena posla, a status je da Srbi ne prihvaćaju naše uvjete. Mi dolazimo u Zagreb i referiramo predsjedniku Tuđmanu da Srbi nisu prihvatili našu ponudu, na što on jednostavno, što je za mene bilo iznenađujuće, kaže: ‘Dobro, dobro, ako nisu prihvatili onda sutra krećemo’. Ja pitam: ‘Pa gdje krećemo?’ Kaže: ‘U definitivni obračun’. I sad sam ja malo bio zatečen, pošto meni nije određeno nikakvo mjesto u toj završnoj operaciji, nekakav sam general. Mislim, što da radim. I vraćam se u stožer i nađem generala Červenka i pitam gdje je moje mjesto. On kaže: ‘Spremite se i krenite u Đakovo. Tamo je formirano istureno zapovjedno mjesto glavnog stožera, preuzet ćete – kaže – zapovijedanje u istočnoj Slavoniji’.”

O početku operacije

“I ja kao igrač, rezervni igrač s klupe, ulijećem u Oluju. Krećem iz Zagreba ujutro. Iz pravca Siska već se čuju detonacije topničke vatre. Znači, borbena djelovanja su počela. Dolazim u Đakovo i javljam se na to zapovjedno mjesto. Oni mi referiraju što su pripremili, kakve su veze, s kim imaju uspostavljene kontakte. Da bi se uvjerio u spremnost bojnog područja Osijek, koje je trebalo provoditi obrambenu operaciju u istočnoj Slavoniji, odlazim u Osijek, sastajem se s generalom Dečakom. On mi iznosi situaciju koja je izgledala dosta objektivno, povoljna. Mi smo se trebali uporno braniti ukoliko bi Srbija intervenirala, dok se na ovim područjima UNPA područja sjever-jug situacija ne riješi. A potom kad se prebace ostale snage trebala je početi napadna operacija i u istočnoj Slavoniji.

Međutim, ja uvečer tog prvog dana dobivam poziv iz Zagreba da se vratim. Što sam ono došo, zašto sam došo? Popodne je granatirano Đakovo s desetak topničkih projektila i ja tu procijenim; pa možda će sutra početi žešća djelovanja pa će me ostaviti. I još malo otežem na taj poziv iz Zagreba da reagiram. Međutim, negdje ujutro ponovno javlja se general Červenko i kaže: ‘Dođite odmah u Zagreb’. I ja sam se spremio za Zagreb. Došao sam negdje oko 11 sati, možda nešto ranije u stožer. Tamo me dočekao ministar Šušak i general Červenko i kaže: ‘Idemo odmah kod predsjednika Tuđmana’. Pa čekajte – reko – ne mogu. Ja sam stvarno došao prljav iz Slavonije – reko – moram barem čizme očistiti. Otišo sam u jedan onaj naš WC na Krešimirovom trgu, opro te čizme, malo to uglanco i reko – možemo sad. I krenuli smo na Tuškanac. Predsjednik je s Pantovčaka prešao na Tuškanac. Tu nas je primio odmah, nismo puno čekali, i pruža mi zapovijed da sam određen za zapovjednika sektora sjever kome pripada zborno područje Zagreb i Bjelovar, i da preuzmem zapovijedanje na Banovini.

Ja sam pokušao malo da to opstruiram nekako, govoreći mu da nije uobičajeno da se tijekom borbenih djelovanja – to je bio drugi dan početka operacije – mijenjaju zapovjednici, jer je on tražio da smijenim generala Basarca. Tu je došlo malo i do neugodnosti, jer nije uobičajeno da se komentiraju odluke vrhovnog zapovjednika. Međutim, on je bio uporan i zahtijevao je da ja odmah krenem u Sisak. Dao mi je za osobnu zaštitu vod vojne policije koji je već bio spreman i pošao je sa mnom. I kaže: ‘Ako neko ne bude izvršavao vaše zapovijedi vi ga uhapsite’. Pa – reko – ne bih ja baš tako sa zapovjednicima te razine postupao. Mislim da se mora malo obzirnije to napraviti. U redu – reko – ako Basarac ne bude htio izvršiti vašu zapovijed, ja mogu naložiti vojnoj policiji da ga privede, pa nek ga dovede vama u Zagreb, pa vi rješavajte s njim kako znate i umijete. A ja ću zapovijedati prema ovoj pismenoj zapovijedi koju ste mi dali. I nakon toga sam krenuo na zapovjedno mjesto zbornog područja Zagreb u Sisak, došao tamo, našao generala Basarca, saopćio mu da je smijenjen i da ja preuzimam zapovijedanje. Usput sam mu rekao, kako se ne bi stvarao bilo kakav nemir među vojskom, da ostane u svom uredu, ali da nema dalje ingerencije izdavanja bilo kakvih zapovijedi. I tako je to bilo. Tako sam se ja našo na Banoviji u operaciji Oluja.”

O problemima na bojištu

“Dogodilo se ono što se nije smjelo, ni trebalo dogoditi. Naime postrojbe zbornog područja Zagreb tri godine su uvježbavane u skladu s nekakvim izrađenim planovima kako i na koji način da realiziraju svoje ratne zadaće, a neposredno prije početka, dan uoči početka, ti planovi su izmijenjeni. Naš plan za Petrinju nikad nije bio da se ide direktno na grad već da se on obuhvati s istoka i sa zapada i da se na taj način snage u Petrinji okruže i kasnije u daljnjem tijeku borbe likvidiraju. Oni su od Mošćenice uputili glavne snage koje su trebale napasti Petrinju. Kod Finela su naišli na jaku protuoklopnu zasjedu. Poginuo je zapovjednik gardijske bojne, uništeno je 5 tenkova, 3 transportera, poginulo je 18 gardista, i to je zaustavilo kompletan napad na glavnom pravcu.

Na Pokupskom 153. brigada nije izvršila zadatak koji joj je dat, prešla je Kupu i tu se zaustavila, a trebala je ići prema Glini. Ja sam došo i vidio jednu opću pometnju među ljudima, komešanje, nije bila situacija onakva kakva obično biva kad se krene u organizirane borbene aktivnosti. I nije mi preostalo ništa drugo nego jednostavno da zakažem sastanak svih zapovjednika u 20 sati navečer, a do tada sam pokušao da obiđem dio fronta, pa sam na Kupi našao i izvidničku satniju koja je trebala biti najmanje na Zrinskoj gori, ako ne i dalje. Pa sam našao neke postrojbe koje su se tek prikupljale poslije završene mobilizacije. I taj je sastanak u osam sati po meni bio veoma bitan, jer sam u neku ruku smirio situaciju i dao jasne zadaće; pomičući dio postrojbi na druge pravce, što je tijekom noći izvršeno, i izdao zapovijed da se u 5 sati ujutro krene u opći napad prema tim novim smjernicama. I taj napad je krenuo. Tu ne bih, ne bih kao krivca posebno isticao nikoga…

Nije bilo vremena. Zapovjedniku 153. sam izdao zapovijed još tijekom održavanja tog sastanka da se brigada prevede s pokupskog pravca na pravac Letovanića i da se odatle preko Glinske poljane djeluje u pravcu Gline. 101. sam izdao da promijeni pravac djelovanja, da ne ide preko Mađara nego da se uputi drugim pravcem preko Zrinske gore, gdje nije bilo srpskih snaga, što je ona uspješno izvršila. Snagama na sunjskom pravcu izdao sam zapovijed da ubrzaju djelovanje, a zahvaljujući djelovanju snaga zbornog područja Bjelovar, koje su dolinom Une kod Dubice djelovale ka Kostajnici, taj zadatak je bio jednostavan za obaviti i on je izvršen vrlo uspješno. Teško je što je tog istog dana poginuo zapovjednik gardijske bojne, zapovjednik 57. pukovnije, brigadir Grgec. Poginulo je 18 ljudi na jednom mjestu, iz 101. brigade u prvom naletu koja je noću dovedena na pravac djelovanja poginulo je 7 vojnika. To je bio dosta veliki udarac za te snage prve linije i normalno je da su zastali s napadom, pa je tek nakon dobivanja ove zapovijedi napad krenuo glatko. Ja bih rekao, bez ikakvih daljih problema. Jer ne treba njima puno ako ostali zapovjednici ostanu čvrsti i ako su spremni da povedu te ljude dalje. To se prebrodi za desetak sati, možda jedan dan. I oni su to vrijeme upravo i imali i sutradan je sve išlo normalno.

Mi tada nismo imali neke rokove, ali pritisak međunarodne zajednice bio je takav da se u vojnu operaciju ne ide, a mi nismo vidjeli drugi način da se riješi pitanje tih okupiranih prostora osim vojnom operacijom. Zbog toga je međunarodna zajednica vršila pritisak na Hrvatsku da ne ide, a posebno Amerikanci. Kad su dali suglasnost da se može, onda su rekli da se to mora obavit brzo. A kad su oni rekli brzo mi smo isto morali trčati. I protrčali smo kroz Krajinu za 4 dana i riješili problem. Bilo je rečeno – ne bi se to smjelo odvijati duže od 10 dana. I mi smo taj rok ispoštovali. No, nije prošlo kao kroz putar. To su bile dosta teške borbe. Oni su, štiteći svoju odstupnicu prema Bosni, na svom lijevom krilu grupirali dosta respektivne snage. Bile su tu dvije motorizirane brigade, a očekivala se intervencija korpusa specijalnih snaga koji se povlačio iz sektora Slunja prema Bosni. I on je trebao te snage ojačati i onda bi bilo dosta ozbiljna situacija na tom prostoru. Međutim, kako se lomio otpor, pao je Knin, pao je Lapac, pada Vojnić… I korpus specijalnih snaga nije došao na pozicije koje su mu bile predviđene da ojača ove snage na lijevom boku, nego je jednostavno produžio i izvukao se preko Bosanskog novog u Bosnu.

Otpor njihovih snaga bio je faktički drugog dana slomljen i nastalo je jednostavno gonjenje i okruženje tih snaga. Odsijecanje. Kad smo ovladali Kostajnicom i kad su počele borbe za Dvor na Uni, faktički je svaki otpor unutar Banovine bio izlišan jer su znali da se neće moći suprotstaviti. Kako je tekao taj tempo napada ja vam mogu samo ilustrirati. Mi smo šestog ujutro u 7 sati ušli u Petrinju i to energičnim napadom, Srbi su se jednostavno izvlačili. U 12 sati ovladali smo Kostajnicom zahvaljujući uspješnom djelovanju snaga Zbornog područja Bjelovar, kojima je zapovijedao general Luka Džanko. Već u 20 sati istog dana mi smo ušli u Glinu, a negdje oko 12 sati naša oklopna bojna 2. gardijske brigade sjela je na prijevoj Žirovac i brigadir Peternel kad je poslao izvještaj da je na Žirovcu, mi smo znali da je svaki daljnji pokušaj proboja prema Uni od tih odsječenih snaga gotov.

Uslijedila je i zapovijed da se prekinu daljnja borbena djelovanja i da 21. kordunski korpus namjerava izvršiti predaju. I mi sedmog nismo djelovali na cijelom frontu osim dijelom snaga prema Dvoru na Uni jer su se tamo još vodile borbe. Tako da je taj jedan dan valjda njima bio dat od snaga UNPROFOR-a da se srede, pripreme i da ta primopredaja prođe bez ikakvih incidenata. I konačno osmog smo mi u sektoru Glina-Topusko kod motela Brijuni potpisali taj akt, njihova delegacija se pojavila i negdje oko 2 popodne potpisana je kapitulacija 21. kordunskog korpusa. I time je po meni taj borbeni dio Oluje završen. Onaj drugi dio koji se trebao odvijati u istočnoj Slavoniji, završen je zahvaljujući uspješnom djelovanju generala Kleina i međunarodne zajednice, kad je potpisan Erdutski sporazum; došlo je do mirne reintegracije. Ali, ona je trajala još tri godine. No, meni je izuzetno drago da nismo morali vojskom rješavati i ta pitanja jer i tamo bi žrtve bile velike.”

O pregovorima s 21. korpusom

General Peters se sa mnom sastao u Sisku i rekao: ja sutra dolazim i dovest ću srpsku delegaciju da potpišu predaju. Međutim, sutradan nema ni generala Petersa, nema ni Srba. I ja sam se našao u bazi UN-a u Glini, tu je stacioniran jedan ukrajinski bataljun UN-a, i čekam da dođe srpska delegacija. Njih nema cijelo prijepodne. Ja sam malo postao nervozan pa sam uzeo telefon i nazvao šefa, generala Červenka, i pitao ga što da radim. Čini mi se, reko, da oni hoće da nas izigraju, da nešto drugo rade, a ja ovdje prekinuo daljnja borbena djelovanja i čekam predaju. On kaže: ‘Pa, ne bih ti ja Pero znao šta tu odgovorit, nego daj ti nazovi Šuška. I ja ne budi lijen okrenem odmah telefon i dobijem ministra Šuška i kad sam mu rekao šta je, o čemu se radi, on kaže: ‘Ma, udri dalje, idi dalje’. I ja sam onda predstavnicima i UNPROFOR-a, a bilo je tamo još nekakvih tih međunarodnih organizacija…, UNHCR… i ne znam tko je sve bio, nekakav Crveni križ…, rekao da ja, obzirom da srpske delegacije nema, moram produžiti borbena djelovanja te sam im dao rok da će to bit u 1 sat poslije podne. Rekao sam da počinjem topničku pripremu i da više ne razgovaram ni s kim, idem riješiti to pitanje i time zaključiti priču. Međutim, oni su inzistirali, posebno se sjećam da je jedna žena iz UNHCR-a klekla pred mene. Ona sklapa ruke: ‘No, generale, nemojte, pa ljudi, pa zbjeg, pa civili, pa…’ Ali – reko – nema nikoga da mi potpišemo paraf i da se vojska preda. I na njenu molbu dao sam još pola sati i reko – onda krećemo. Međutim, oni su uspjeli u tih pola sata da srpska delegacija krene.

Sreli smo se na putu i potpisali glatko tu predaju uz, za mene malo iznenađujuće, raport koji mi je predao zapovjednik 21. korpusa, koji je bio vrlo korektan, strogo vojnički i po svim protokolarnim propisima. Mi smo vozili jedan prema drugome, zaustavili se na nekih 30, 40 metara te naše džipove. Ja sam izišao, kad vidim iz drugog izlazi Čedo Bulat, zateže opasač, popravlja i odjednom počne strojevim korakom da prilazi prema meni, i to oštro strojevim korakom. Ja sam malo pogledo. Kad smo došli na par koraka, stali, on je vojnički pozdravio, ja odzdravio, i predo mi raport: ‘Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat, komandant 21. kordunskog korpusa predaje vam korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi.’ Ja sam se malo iznenadio, moram to otvoreno priznati. Zahvalio sam se, reko: ‘Čedo, hvala’. Pozdravio sam ga, pružili si ruke i kaže on na to: ‘Gdje ćemo razgovarati?’ Pa eto – reko – tu. A pored puta je stajao jedan onaj plato konjski šta konji vuku s gumenim točkovima. Reko: ‘vi s one strane, a mi s ove i da vidimo šta to imamo razgovarati. Bezuvjetna predaja, morate vratiti oružje, morate postupati po naši zapovjedima od sada i morate poštovati te zapovijedi’. Ali – reko – ‘da ne bi sad ovde, nisu ni uvjeti da preciziramo i pravimo nekakav zapisnik osim te tri rečenice da se predajete bezuvjetno, da mi dalje zapovijedamo i da ćete slušati naše zapovijedi’.

I to smo potpisali. Ali smo dogovorili da se odmah poslije podne sastanu šire delegacije koje bi razradile kompletan plan primopredaje korpusa, mjesta gdje će odložiti oružje, mjesto gdje će se okupiti ti civili i da dalje ostanemo u kontaktu, da naše delegacije i njihove mogu zajednički rješavati određene eventualne probleme koji bi mogli nastati. I to je bilo vrlo korektno odrađeno. Ja sam dozvolio da se zapovjedništvo okupi u Topuskom. Našao se tu i gospodin Laušić, a njega sam zamolio da vojna policija osigura Topusko da ne bi došlo do bilo kakvih incidenata. Svim vojnicima smo prenijeli da je potpisan sporazum o kapitulaciji srpske vojske i da se korektno ponašaju prema uzusima međunarodnog ratnog prava, da nitko ne otvara vatru, da posebno poštuju civile i sve ono što je u takvim situacijama moguće. I moram vam reći da je to išlo vrlo korektno. Tog istog dana održan je jedan sastanak na kojem su bili i predstavnici policije iz Siska i ostali gdje je… Zapravo, zaboravio sam jednu stvar koju moram napomenuti. Nakon prilaska komandanta 21. kordunskog korpusa, iza njega isto strojevim korakom prilazi i moj jedan poznanik, nažalost, ja ga dobro znam, Tošo Pajić, i on predaje prijavak. I kaže: ‘Gospodine generale, Tošo Pajić, bivši ministar bivše Republike Srpske krajine, čestitam vam na pobjedi’. To mi je ovako bilo jedno dodatno iznenađenje, ali eto prošlo je.

Tijekom noći jedna naša postrojba iz 153. velikogoričke brigade ušla je u Topusko i počela tamo provoditi neke mjere koje nisu bile dozvoljene. I ja sam, kad sam došao ujutro, kad su mi to rekli, ja sam smijenio zapovjednika i… bilo je malo nekih fizičkih obračuna, ali ne u mjeri da bi se to trebalo spominjati. Ja sam nastojao da mi djelujemo u skladu s međunarodnim ratnim pravom i pravom prema zarobljenim vojnicima koje se mora poštovati, i tako smo se i ponašali. Tražili su osiguranje kolone koja je krenula prema Srbiji, najprije su htjeli preći u Bosnu u Kostajnici. To nije bilo moguće jer je u međuvremenu srušen most. Preko Dvora na Uni nisu htjeli jer su se bojali 505. bužimske brigade Muslimana. I onda je ostao jedino pravac Sisak-Lipovac, autoputom. Za to sam morao tražiti odobrenje od predsjednika Tuđmana i on je to glatko odobrio: odmah nek im se dozvoli. A za održavanje reda unutar kolone Tošo Pajić je tražio da mu se odobri da ponesu 50 pištolja. Ja sam mu rekao: ‘Ukoliko garantiraš da ćeš stvarno održavati red i neće biti nikakvih incidenata, onda ti ne odobravam 50, nego stotinu. I odobrio sam osobno naoružanje; pištolje svim časnicima koji su se u tom zarobljenom korpusu se našli. Evo.”

O Čedi Bulatu

“Kad smo se Čedo Bulat i ja drugi dan našli tijekom predaje odlaganja oružja na dogovorenim punktovima, ja sam s njim malo šetao, razgovarao obilazeći te punktove. Tad sam mu ponudio da se presvuče u civilnu odjeću. Računao sam da je uvijek u takvim situacijama, kad je taj metež i kad su vojske, bez obzira na to što je potpis o predaji stavljen, još uvijek i djelomično naoružane, moguće da dođe do incidenta. Pa sam mu, želeći ga zaštititi, ponudio da se presvuče u civilnu odjeću, kako bi bio manje uočljiv. Međutim, on je to a priori odbio i rekao: “Ne, ja sam vojnik, ja idem sa svojim vojnicima, kud oni tud idem i ja, ovakav kakav jesam’. A nije bio baš fin. Bila je to i izgužvana i prljava odjeća i svašta. Ja sam mu rekao: ‘Ja ne znam ima li koji na ovoj mojoj strani koji će samo povući obarač. To može snaći i mene i tebe. Sad smo tu, mi idemo između tih grupacija, ali ne zna se’. A kad je čestitao Hrvatskoj vojsci na pobjedi, rekao sam mu: ‘E moj Čedo, tako ti to biva. Žao mi je, ali ovog puta sam ja pobijedio’.”

O trenutku kad je tražio ljude da ostanu

“Ja sam uvijek djelovao u pravcu smirivanja tenzija nastojeći da to prođe bez nekih osvetničkih djelatnosti koje ne ostavljaju lijep trag na vojsku. I uvijek sam to promatrao s vojničkog nekakvog gledišta. Rat je prljava stvar, ali ja znam i drugu stranu rata, i da ona može biti i čista. Nekakvo viteško ratovanje danas ne postoji. Poštujem dok se vode borbena djelovanja da se ne štedi nikoga, ali kad nema toga i kad su u pitanju akcije koje mogu ugroziti civilno stanovništvo onda treba biti vrlo obazriv. Na moju sreću, u sektoru gdje sam ja zapovijedao nije bilo nikakvih radnji koje bi mogle mirisati na nedopuštene radnje tijekom vojnih operacija, ili koje bi mirisale na nekakav ratni zločin. Toga na Banovini gdje sam zapovijedao nije ni bilo. O drugim sektorima ja ne bih govorio. Neka govore zapovjednici koji su tamo vodili borbene aktivnosti, a ja ću se od toga ovom prilikom suzdržati; je li to bilo dobro, je li trebalo ili nije trebalo, je li to nekakva osveta ili nešto drugo…, ja ne bih. Ja znam da se u sektoru Banovina, gdje smo mi vodili i izvodili borbene operacije, u Oluji nikakvih zločina nije bilo. Ja sam čak nastojao i stoku da se ne maltretira, nego sam naredio vojnicima da odvežu stoku iz staja i puste da može doći do hrane, do vode i ostalo. Tako da sam u cijelosti jako ponosan na moje zapovjednike koji su uspjeli održati vojnički red, i na vojnike koji su slušali svoje zapovjednike i radili onako kako to treba po propisima međunarodnog ratnog prava i ponašanja u oružanom sukobu bilo koje vrste.

Malo je vjerojatno da su to što je, ako je počinjeno i gdje je počinjeno, radili pojedinci. Stvori se jedna osvetnička psihoza pa kompletne postrojbe često prave ono što ne bi smjeli praviti. Posebno se to odnosi na uništavanje imovine, paljenje kuća, paljenje gospodarskih zgrada i svega ostalog što nije dolično za jednu vojsku. Ali, kako se to ne bi dešavalo, moram napomenuti da smo mi već 91. godine, kad je oružani sukob bio u punom jeku, otpočeli s aktivnostima obučavanja i školovanja zapovjednih kadrova. Tako da smo već u 12. mjesecu na vojnom učilištu u Zagrebu formirali tečajeve za zapovjednike desetina vodova koji su direktno u kontaktu s vojnicima upravo iz razloga da se ne bi dešavalo ono što se ne smije desiti. Učili smo ih, normalno, i taktičke radnje i poteze koje treba poduzimati da bi se zaštitili od neprijateljskog djelovanja, da bi sačuvali svoje ljude, da bi znali kako i u kojoj situaciji se treba ponašati. Mi smo išli čak dotle da smo već tijekom 92. i 93. godine školovali i zapovjednike ranga satnija i bojna. A formirali smo i zapovjednu stožernu školu i kasnije po završetku rata i ratnu školu gdje smo rukovodne kadrove Hrvatske vojske učili, uz ostalo, kako se ratuje, ali i kako se poštuju odredbe međunarodnog ratnog prava i kako se ponaša u borbi. I nadam se da smo u tome u dobroj mjeri uspjeli. A tamo gdje se eventualno desilo nešto, to su propusti zapovjednika niže razine i vjerujem da se to moglo u dobroj mjeri i spriječiti da su bili malo odlučniji i čvršći i normalno obučeni za takve situacije.

Ja sam, kad se predao korpus i kad je počela normalna predaja i prikupljanje naoružanja po punktovima, s pukovnikom Bulatom otišao u Topusko. Tu je bilo zapovjedništvo korpusa, bio je jedan veliki zbjeg civila. I gledajući taj jadan svijet koji je na traktorima bježo od nekud, bježo nekamo, ne znam ni kamo, došlo mi je teško. Da taj narod tako u tim izbjegličkim kolonama kreće nekud u nepoznato. Zamolio sam ga da se obratim tim ljudima i da im kažem da se vrate svojim kućama. I ispred hotela Toplice u Topuskom postavili smo jedan stol, na stol jednu stolicu i ja sam se popeo gore i reko da ih zamolim da se vrate svojim kućama. Bilo mi je jednostavno žao tih ljudi.

I održao sam jedan govor, rekao sam da je sada sve gotovo, Krajine više nema, vojske republike, takozvane Republike Krajine više nema, vojska se predala, rekao sam im da se vrate svojim kućama i da će im Hrvatska vojska garantirati sigurnost da se vrate na svoja ognjišta i da produže dalje normalno živjeti. Napomenuo sam doduše i da će oni koji su počinili zločine sigurno morati odgovarati, ali ne ovdje na livadi nego na sudovima, legalnim sudovima gdje će svatko za ono što je napravio morati položiti računa. Nisu me poslušali. Odmah su na to reagirali, ali s obzirom na to da je tu bio i povjerenik Vlade Republike Hrvatske i on je uzeo riječ. Popeo se i on na taj stol gore i počela su uglavnom prepucavanja. Nektko je iz te mase doviknuo: ‘Vi ste nas tri puta klali’. A ovaj njemu: ‘Vi ste nas četiri puta’. I gotov je bio razgovor. Sve je završilo. Više nije bilo dileme oko toga hoće li me ili neće poslušati. Zamolio sam i pukovnika Čedu Bulata da se i on obrati ljudima. On je reko da on nema šta, da on od sada pa nadalje ide sa svojim narodom. A, Čedo, ako ideš neka ti je sretno onda. I ništa drugo. Evo, to je bio taj jedan detalj. Moram reći da sam to na svoju ruku priopćio tom narodu. Jesam li pogriješio ili nisam, nitko me nije zvao na odgovornost i prošao sam bez ikakvih posljedica.”

O budućnosti regije

“Teško je dati bilo kakvu procjenu šta će biti u budućnosti. Ali znajući povijest ove regije, ja često dvojim da su riješeni problemi zbog kojih je rat i počeo. A dok se problemi ne riješe garancija nekog dugotrajnog mira je upitna. Činjenica je iz povijesti da se na ovim prostorima ratovi vode svakih 40, 50 godina. Ja se bojim da neriješena pitanja u Bosni i Hercegovini, neriješena pitanja na Kosovu, neriješena pitanja u Makedoniji, pa i samoj Srbiji ne budu povod opet nekom novom srazu u koji može bit uvučena i Hrvatska. S tim treba računati i zato obrani treba posvetiti odgovarajuću pozornost, vojsku treba imati za zaštitu nacionalnih interesa. Koju, u kom obimu to će odlučiti i politika i prilike u ovom okružju. Ali u svakom slučaju zagovornik sam da Hrvatska mora imati svoje oružane snage koje, pored profesionalne vojske koja je malobrojna, to je svega 15 tisuća ljudi, mora imati i adekvatnu pričuvu obučenog ljudstva koje bi se u datom trenutku moglo uključiti u zaštitu nacionalnih interesa, ali i pomoć stanovništvu u nekakvim prirodnim katastrofama koje mogu zadesiti narod.”

O povratku Srba

“Ja vjerojatno to neću doživjeti, u godinama sam. Ali volio bih, osobno bih volio da se stvore uvjeti da se ti ljudi vrate. Ja bih volio da oni dođu na svoja ognjišta, da oni prihvate Hrvatsku kao svoju državu, svoju domovinu i da produže život, kao što su prije ovih nesretnih ratnih događaja živjeli.”

O životu vojnika

“Mi smo odgojeni i stvoreni da djelujemo u skladu s tuđim zapovijedima, normalno uključujući u izvršavanju tih zadaća i svoj mozak. Ja sam reko da je rat gruba stvar i nije za slabiće. Ali ljudske emocije se nikad ne mogu potisnuti, one ostaju. Pa onaj tko je odgojen da voli svoj narod, da voli svoju domovinu, da voli svoje, svoju državu, u tom pravcu i uvijek i djeluje. Ne treba biti i činiti zločine da bi bio dobar vojnik. Može se biti veoma srčan, stručan u svakom pogledu, borac, a da budeš čovjek. To ljudsko ipak ostaje i u vojniku i nikada nije istjerano iz njega, s tim da je malo čvršći u odnosu na druge.”

O ljudima koji su obranili Hrvatsku

“Ja sam prošao takve emocije kad sam bio zapovjednik u Bosanskoj Posavini. Ja sam gubio teritorij. Izgubio sam i Bosanski Brod. Kako i pod kojim uvjetima nije sada tema da o tome raspravljamo. Bio sam potišten i da ne kažem jadan kako je bilo moguće da se takvo nešto desi i da doživiš i takvu situaciju. A s druge strane, kad smo pobjeđivali i za vrijeme operacije na Bilogoru i za vrijeme Bljeska i za vrijeme Oluje, osjećaš se ponosno, veličanstveno, ti si neki čovjek koji leti na krilima tih pobjeda, ali uvijek s dozom razuma da može biti i drugačije. Uvijek je to prisutno. I onda kad se procjene svode na to da si sto posto siguran, sigurno će se desiti neki eksces, da nešto neće biti tako kako je isplanirano. Ne ide nikada po planovima baš sve u dlaku.

Povijest bi trebala reći samo istinu, a istina je svima poznata. Hrvatski narod stoljećima je težio i želio svoju državu. Uvijek je služio nekim stranim gospodarima – Mađarima, Habsburgovcima, pa sada u Jugoslaviji nije bilo baš riješeno, taj odnos naroda u okviru te jedinstvene države. I povijest bi trebala reći povijesnu činjenicu. Nakon tisuću godina Hrvatska je dobila svoju državu, ona je neovisna i samostalna i takvu smo i želili. Prema tome zaključak bi trebao biti pozitivan o tim generacijama koje su uspjele sačuvati Hrvatsku u granicama u kojima je ona određena AVNOJ-evskim odlukama, a koju je potvrdila ova međunarodna komisija i kao takva ona danas egzistira na ponos svim onima koji su se borili da takva bude.

Mi smo izgubili veliki broj vojnika u odnosu na ratna djelovanja koja smo izvodili. Mi smo 95. godine po procijenili da imamo negdje oko 12 tisuća poginulih i oko 25 tisuća ranjenih vojnika tijekom tih 5 godina borbenih djelovanja. To je puno. Zahvaljujući upravo tome što smo bili vojska u stvaranju, što mi nismo imali regularnu, stvorenu i obučenu vojsku, nego smo se usporedno i organizirali i stvarali vojsku i izvodili borbena djelovanja. Žrtve su bile velike. Ja osobno mislim da nismo možda trebali imati toliko žrtava da smo bili bolje pripremljeni, obučeni, naoružani. Ali bili smo takvi kakvi smo bili i takvi smo uspjeli to što smo uspjeli, a uspjeli smo obraniti i stvoriti državu plativši pritom ovako velike žrtve. Mogu ja se sjećati imena, sjetit ću se ja i tog mog zapovjednika bojne Matanovića, sjetit ću se Grgeca, sjetit ću se i Gavrana, sjetit ću se i Pauka i mnogih drugih koji su ostavili živote diljem bojišta. Ali sjetit ću se i onih Vukovaraca koji su prošli početnu epopeju kad još drugi nisu ni mislili da će biti rata. Uništen je cijeli jedan grad. Normalno da se sjećam i kao vojnik to ne mogu zaboravit. Meni je jedino žao što za naše poginule vojnike ni jedan od časnika i dočasnika nije nikada pozvan na odgovornost i nije odgovarao, a to normalne vojske ne toleriraju. Ako meni poginu ljudi, ja bi trebao ako ništa drugo barem odgovarati i položiti računa zašto su poginuli. Mi smo to u zanosu te želje i borbe za slobodu zaboravili. I naši zapovjednici nikada nisu odgovarali za poginule drugove, kolege, suborce koji su zajedno s njima težili istom cilju. To mi je žao.

Konačno smo završili s ometanjem normalnog života i omogućili građanima Hrvatske da žive u miru. Jedino mi je žao što se danas kod nas uvriježila jedna teza da su branitelji oslobodili i stvorili hrvatsku državu. Pogrešna teza. Hrvatsku državu je obranio i stvorio hrvatski narod. Jer, da nije bilo ukupne potpore naroda malo morgen što bi branitelji odradili tako uspješno svoj dio posla. Oni jesu zaslužni što su uzeli pušku u ruke i s puškom u ruci borili se za te ciljeve i odradili pošteno i kvalitetno svoje zadaće. Ali nemojmo to ponavljati. Ne branitelji nego narod, hrvatski narod je i obranio i stvorio hrvatsku državu. Evo to je kraj.”