Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Unatoč romantičnim najavama, analize kažu da Kinezi neće davati pare za naše zakašnjele, genijalne ideje i planove

Prošlog smo tjedna svjedočili još jednom sumraku bilo kakve racionalnosti u promišljanju namjera kineske politike na ovim prostorima

Bez obzira na to što podaci pokazuju, hrvatski, i to ne samo režimski mediji, uspjeli su izgraditi sve sanjane lokalne infrastrukturne projekte kineskim novcem, uvaliti Kinezima nasukanu brodogradnju i izvesti hrvatske mljekarske i suhomesnate proizvode iako Hrvatska barem polovinu svojih potreba za tim proizvodima mora i sama namiriti iz uvoza.

Prvi sastanak na vrhu Kine i 16 država srednje i istočne Europe održan je u Varšavi 2012. godine. Nakon tog prvog susreta održano je u godišnjem ritmu još sedam istovrsnih sastanaka uključivši i ovaj prošlotjedni u Dubrovniku. Kako tih 16 europskih država, od kojih je 11 u članstvu Europske unije, nema nikakvu zajedničku gospodarsku politiku prema Kini, ti multilateralni sastanci samo su maska za bilateralne odnose između Kine i pojedinih država.

To je čak priznato i na kineskoj strani pa se takav zaključak može pročitati i u publikaciji koju je u studenome 2018. izdao China-CEE Institute povezan s Kineskom akademijom društvenih znanosti. Zbog toga su i druge zemlje domaćini godišnjih skupova bile zahvaćene “kineskom groznicom” u vrijeme pripreme i održavanja samog skupa, ali je nakon odlaska kineske delegacije vrlo brzo dolazilo do ozdravljenja i povratka u stanje normale.

Europa Kini uspije prodati pet posto ukupnog izvoza

Vrijednost robnog izvoza 16 europskih država u Kinu u 2013. iznosila je 10,5 milijardi dolara. Nakon četiri godine porasla je na 11,7 milijardi dolara. U istom razdoblju uvoz iz Kine povećan je s 57,8 milijardi dolara na 73,2 milijarde dolara. Za usporedbu, Kina je prošle godine uvezla iz Europske unije robe u vrijednosti od 237 milijardi dolara, a u nju izvezla robu vrijednu 446 milijardi dolara. To znači da 16 europskih država okupljenih u ovoj inicijativi uspijeva zajedno prodati Kini 5 posto europskog izvoza i od nje kupiti 17 posto europskog uvoza.

Od 2000. do 2018. kineske izravne investicije u 16 država Inicijative ukupno su iznosile 7,1 milijardu eura, od čega su Poljska, Mađarska i Češka primile 70 posto vrijednosti. U istom razdoblju kineske kompanije investirale su 6 milijardi eura u Portugal i 7,3 milijarde eura u Finsku. Ukupna vrijednost svih kineskih ulaganja u države članice Europske unije u tih 19 godina iznosila je 145 milijardi eura od čega na 16 država Inicijative otpada vrlo skromnih pet posto.

Poljska, koja je bila domaćin prvog skupa Inicijative 16 + 1, imala je prošle godine svega 50 milijuna dolara izravnih kineskih ulaganja. Kinesko financiranje infrastrukturnih projekata poljskoj vladi nije privlačno, a Inicijativu 16+1 danas koristi samo kao još jednu vrstu pritiska na Europsku komisiju za lakše ostvarenje svojih ciljeva. Iako je na samom početku bila jedna od ključnih članica Inicijative, i to ne samo zbog veličine svoga tržišta, Poljska je, razočarana njenim rezultatima, nakon sastanaka u Budimpešti 2017. i Sofiji 2018. vidljivo smanjila svoj angažman.

Nedostatak bilo kakve racionalnosti u izvještavanju o Kinezima

Zahvaljujući zajedničkom naporu Vlade i poslovično površnih medija, prošlog smo tjedna svjedočili još jednom sumraku bilo kakve racionalnosti u promišljanju namjera kineske politike na ovim prostorima. Bez obzira na to što gore navedeni podaci pokazuju na potpunu zbirnu marginalnost okupljene šesnaestorice u ukupnim odnosima Kine i Europe, hrvatski, i to ne samo režimski mediji, uspjeli su izgraditi sve sanjane lokalne infrastrukturne projekte kineskim novcem, uvaliti Kinezima nasukanu brodogradnju i izvesti hrvatske mljekarske i suhomesnate proizvode, iako Hrvatska barem polovinu svojih potreba za tim proizvodima mora i sama namiriti iz uvoza.

Tako smo saznali da je kineski premijer Li Keqiang “u četiri sata ujutro” telefonski razgovarao s direktorom nekog kineskog brodogradilišta o sudbini riječkog i pulskog, valjda o seljenju proizvodnje iz Kine u Hrvatsku. A u nekim medijima ozbiljno se raspravljalo o promijenjenim prehrambenim navadama Kineza koji prije nisu uopće uživali u mliječnim proizvodima, a sad se evo i to mijenja pa je to šansa za veliku ekspanziju hrvatske mljekarske industrije.

Naravno, naši su eksperti zaključili da za hrvatsko osvajanje kineskog mljekarskog tržišta nije isto hoće li prehrambene navike promijeniti 120 ili samo 50 milijuna Kineza. U sklopu te ekspanzije naći će se mlijeka i mliječnih proizvoda i za dva milijuna Hrvata koji već desetljećima prisilno uživaju u uvoznim delicijama. Zaista je šteta da Kinezi nisu došli po hrvatsko mlijeko i mliječne prerađevine još u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Da se to dogodilo ne bi sve te silne godine morali uvoziti mlijeko.

Priče o kineskim ulaganjima u željeznice i luke još su luđe

Ali svi ti budući stadioni, zabavni parkovi i kineska brodogradilišta na Jadranu nisu ništa u usporedbi s budućom nizinskom željezničkom prugom Karlovac – Rijeka i lukom u Rijeci. Hrvatska je svojom premudrom i dalekovidnom politikom isključenja iz susjedstva sama sebe izbrisala i sa željezničke karte Europe, a riječku luku pretvorila u lokalno pristanište u koje ponekad navrate brodovi. Luka Koper prošle je godine ostvarila ukupni prihod od 226 milijuna eura, a Luka Rijeka 22,8 milijuna eura.

U koparskoj luci pretovareno je gotovo milijun TEU (kontejnerskih jedinica) i 741 tisuća vozila. U riječkoj luci 227 000 TEU i nijedno vozilo. U koparsku luku prošle je godine stiglo 23 812 vlakova i 303 362 kamiona, a za riječku luku ti podaci nisu dostupni. Tršćanska luka prošle je godine prekrcala 1,4 milijuna TEU, a ona u grčkom Pireju, gdje kontejnerskim terminalom upravlja kineski COSCO, 4,4 milijuna TEU.

Kinezima je Trst odavno glavna luka za izvoz svojih roba

COSCO je 2008. potpisao ugovor kojim je dobio pravo da 35 godina upravlja s dva kontejnerska terminala u Pireju. Devet godina kasnije kupio je za 420 milijuna dolara 67 posto udjela u Pirejskoj lučkoj upravi, a luka u Pireju prošle je godine postala šesta najveća kontejnerska luka u Europi. U veljači ove godine COSCO i lučke vlasti u Veneciji i Chioggii potpisali su Memorandum o suglasnosti u izgradnji i razvoju lučke infrastrukture. Kinezi su odavno izabrali tršćansku luku kao glavnu za izvoz svojih roba na tržišta Austrije, Slovačke, Češke i Bavarske, a do izgradnje brze pruge Beograd- Budimpešta i za tržište Mađarske.

Kini treba nova pruga Karlovac – Rijeka i luka u Rijeci kao rupa u glavi. Ako Europska unija želi Hrvatskoj nakon Pelješkog mosta dati novac i za novu nizinsku prugu, Kinezi će je vrlo rado sagraditi. I sve ostalo što bude trebalo. Ali svoje pare nemaju namjeru davati za naše zakašnjele genijalne ideje i planove. Za ovaj komadićak Europe već su ih potrošili u Pireju. Na redu je Trst. Dok se Hrvatska selila s Balkana Slovenija je napravila čudo u Kopru. Sad je kasno za povratak. A i nitko nas više neće i ne treba. To se naravno još uvijek ne odnosi na naše plaže u srpnju i kolovozu.

Goranko Fižulić
Poduzetnik
50 članaka Više o autoru