Unuk Ante Mandića, kraljevog namjesnika te suradnika Trumbića i Tita, donosi memoare svog fascinantnog djeda

Obitelj nije htjela Ruskinju

Olga je bila tri godine starija i za glavu viša od, iznimno uglađenog i obrazovanog Ante. Otac joj je bio predsjednik Vrhovnog suda ukrajinske pokrajine, a i samim time što je bila Ruskinja, Ante je za njom vrlo brzo izgubio glavu. Nakon što su se zaručili, mladom advokatu počele su ljubavne muke o kojima je u to vrijeme pričao cijeli Trst. Roditelji, a posebice majka, snažno su se protivili braku sa ženom druge vjere. No, Antu to nije pokolebalo. Nakon što je Olga otišla na dvomjesečni dopust u rodnu zemlju, Ante je u Trstu dobivao informacije o neredima koji tamo vladaju. U jednom trenutku željezničke veze bile su prekinute, a pisma nisu mogla prolaziti. Za njega je to bilo najgore razdoblje, nije imao vijesti od svoje zaručnice.

Jednog dana slučajno je iz novina saznao kako je veza s Rusijom opet uspostavljena. Odmah je odlučio otići tamo, prije nego opet buknu slični neredi. Izvadio je putovnicu, obavijestio nadređene i obitelj. “Dva dana kasnije ispratili su ga roditelji na kolodvoru. U svojim memoarima zapisao je kako je to više izgledalo kao sprovod nego kao ispraćaj. Bilo je suza, plača i uzdisanja. Nono je išao za babuškom i na putu do tamo osmislio kako će se u Kijevu i vjenčati”, prepričava mi danas Antin unuk, Oleg Mandić, priču svoje obitelji. Po povratku iz Kijeva u Trst mladi bračni par i dalje je nailazio na negodovanje. Isprva im vlasti u Trstu nisu htjele nostrificirati brak sklopljen u pravoslavnoj crkvi.

Obitelj je bila u šoku i dalje nije prihvaćala sinov izbor. No sve se promijenilo rođenjem prvog sina Olega 1906. godine. U to je vrijeme mladi advokat dobio dobre ponude da radi u Opatiji. Što je i prihvatio, na poziv odvjetnika Štangera. Jedno su vrijeme tamo živjeli, a Ante je u svojim memoarima čak zapisao: “Žena, koja mi je postala radikalna Istranka, nije si mogla predstaviti život izvan Istre”. Mlada obitelj često je putovala do rodbine u Rusiju, čak i nakon rođenja drugog sina Igora 1914. godine. Upravo ih je za vrijeme njihova posljednjeg posjeta Rusiji zatekla ruska revolucija. Najprije su se sklonili na imanje Olgina oca, no ubrzo je Ante slijedom svojih ranijih političkih uvjerenja i veza nastavio aktivnosti protiv Austro-Ugarske.

Prvi svjetski rat

Isprva je pomagao hrvatskim zatvorenicima koje je monarhija unovačila i poslala na front. Najveći broj njih završilo je u sabirnom logoru u Odesi. Kasnije su tamo formirani odredi južnih Slavena koji bi se kasnije priključili ruskim snagama protiv Austrije. “Pretpostavljam da je iz tih dana moj nono Ante poznavao i Josipa Broza Tita“, zaključio je Oleg Mandić. Nakon Odese Ante Mandić se s obitelji preselio u Sankt Peterburg gdje je postao tajnikom Jugoslavenskog odbora. Kada je ruska revolucija završila morali su otići iz Petrograda. Preko Finske, Švedske i Norveške Mandić se s cijelom obitelji sklonio u London. Gdje je s Antom Trumbićem uspostavio podružnicu Jugoslavenskog odbora, a tamo su i dočekali kraj Prvog svjetskog rata.

Po osnutku Države SHS vratili su se u zemlju, no ovaj put u Zagreb. Kroz neko vrijeme Ante Mandić razočarao se u državu svih južnih Slavena, na kojoj je radio i koju je sanjao još od svojih studentskih dana. Odlučio je dati ostavku na sve funkcije, a tada je bio i predsjednik Jugoslavensko-češkog društva. Razdoblje između dva rata proživjeli su u Opatiji. Ante Mandić nastavio se baviti advokaturom. Isprva, oko 1920. godine, financijsko stanje obitelji još je bilo zadovoljavajuće. Te je godine sagradio i legendarnu Vilu Mandić.

Financijska propast obitelji

No kako su Istra i Primorje Rapalskim ugovorom pripali Italiji, Mandićeve su snašla teška vremena. “Još nisam bio rođen tada, nono Ante, babuška, tata i stric Igor postali su talijanski državljani. Život je tekao dalje: advokatsku kancelariju vodio je nono, tata mu je pomagao. Neću reći da je to bilo kratkog vijeka, ali do Drugog svjetskog rata sve je išlo na jedvite jade”, objašnjava Oleg, unuk Ante Mandića. Da bi se došlo do veće zarade od boljih parnica, u to su vrijeme odvjetnici trebali zastupati predmete na višim sudovima. Za to je bilo potrebno položiti sudski ispit, a ispitu su mogli pristupiti samo članovi talijanske fašističke partije. “To se kosilo s njihovim životom i borbom. Ni tata ni nono nikad nisu u Italiji dobili pravo zastupanja na višem sudu”, objašnjava proces koji je doveo obitelj do samog ruba financijske propasti.

Zastupali su domaće ljude, u manjim sporovima. No tijekom tih 20 godina fašističke vlasti u Istri Hrvati su sve teže i teže živjeli. Tako da i ono malo novca što su trebali dobiti za pravne usluge, često ne bi dobili. Kancelarija je često radila besplatno za svoje hrvatske sugrađane. Kad su potrošili obiteljsku ušteđevinu podigli su hipoteku na kuću. “Pomalo katastrofično bilo je 1937. godine kada je nono zbog svoje političke aktivnosti dobio izgon iz Italije. Morao je u emigraciju, kao i mnogi istarski intelektualci. Otišao je u Beograd. Ja sam tada imao četiri godine i malo se toga sjećam. Postoje neka nagađanja da je na tajne sastanke s nonom dolazio i Tito, kojeg je vjerojatno upoznao još u Odesi”, rekao je Oleg Mandić.

Obitelj je ostala u Opatiji, Olegov otac, također Oleg, vodio je kancelariju, a njegov mlađi brat Igor studirao je u Sieni. Ante Mandić preživljavao je u Beogradu bez ikakvih prihoda, ovisio je o dobroti prijatelja i nešto novca što bi mu sin poslao iz Opatije. “Mnogo godina kasnije u obiteljskoj arhivi pronašao sam jedno pismo iz 1939. godine, nakon što je nono tražio od mog oca da mu pošalje nešto novca. Tata ga je morao odbiti, prilično oštro je to napravio, a među ostalim mu je rekao da nije imao dvije lire da bi mene upisao u školu”, opisuje unuk Oleg situaciju u kojoj su se našli i Ante i ostatak obitelji.

Uzeli oružje fašistima

Dan nakon njemačkog bombardiranja Beograda u travnju 1941. Ante Mandić bježi iz tog grada. Ovaj put nije sam, društvo mu pravi veliki prijatelj, dr. Milivoj Jambrišak, kod kojeg je boravio svih tih godina u Beogradu. Njih su dvojica preko Crne Gore i Dalmacije došli u Opatiju, za što im je trebalo šest dana. Tu su proveli prvi dio rata. Fragmente njihova tadanjeg političkog (subverzivnog) djelovanja Oleg je pronašao u djedovim zapisima. Ante Mandić je slao izvještaje o stanju na terenu izbjegličkoj vladi u Londonu, pod pseudonimom Živko Antić, a kada bi mu se pridružio sin Oleg, potpisivao bi se kao Živko Antić Junior. Te izvještaje Antin bi sin svakih pet do šest mjeseci nosio u Rim gdje su u Vatikanu imali uhodanu vezu.

Kada je Italija kapitulirala, 9. rujna 1943. godine, istog dana je vlast u Opatiji preuzeo pokret otpora koji je do tada djelovao u ilegali i osnovao Narodno oslobodilački odbor. Na njegovu čelu bio je Ante Mandić. Odbor se brinuo za sigurnost građana, koji su lako tih dana mogli postati žrtvom nedorečenih novih okolnosti. Druga dimenzija njihova djelovanja odnosila se na pripadnike talijanske vojske koja je tada bila u rasulu. Svi su oni iz Dalmacije preko Rijeke i Opatije pješice išli za Trst, pod parolom Rat je gotov, idemo doma! Na tom su putu trebali hranu.

“Opatijci su došli na ideju da talijanskim vojnicima, koji su prolazili onuda, daju nešto što bi mi danas zvali lunch-paketima u zamjenu za oružje. Na taj se način stvorilo cijelo skladište, na parkiralištu iza zgrade gdje je danas sud u Opatiji. Ja se sjećam, bilo je tu ratnog materijala koliko si htio, mitraljeza, pušaka. Svako malo bi došao kamion i vozio oružje na Učku ili nekamo gdje su bili partizani. Znalo se da će prije ili kasnije doći Nijemci”, prisjeća se Oleg Mandić. To se i dogodilo nakon osam dana od pada Italije. Spustili su se tenkovima od strane Matulja.

Bijeg u partizane

Ante, njegov sin Oleg i prijatelj iz Beograda Jambrišak pobjegli su u partizane. Preko Učke i Kastva došli su do Gorskog kotara, a posljednje vijesti o njima je preostali dio obitelji dobio iz Topuskog. “Tata je bio neka vrst komesara pri ZAVNOH-u, obilazio je razna partizanska područja i podnosio izvještaje o tome kakva je snaga i psihološko stanje naših jedinica”, priča Oleg i kaže da su tako znali da je pri ZAVNOH-u. “Nono je u to doba bio potpredsjednik ZAVNOH-a, tako su mi govorili, a nešto kasnije je bio predstavnik Istre u AVNOJ-u. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29. studenoga 1943., bio je vijećnik u ulozi delegata iz Istre”, iznosi informacije Oleg za koje kaže kako u ono vrijeme nisu znali, nego su ih tek kasnije saznali.

U privatnim zapisima je Ante Mandić opisivao i drugu stranu rata, svakodnevicu, teške uvjete bosih i polugolih partizana. Spomenuo je kako je u gimnaziji na Sušaku uvijek eskivirao predavanja iz zemljopisa jer je bio prvi sat, na koji je njih nekoliko učenika redovito kasnilo jer su putovali iz Istre. Ocjenu je dobio prema ocjeni iz povijesti. “Usud mi se gadno osvetio za moju dovitljivost. Onaj zanemareni zemljopis morao sam učiti u partizaniji, i to ne glavom, nego nogama. Prije kad sam čuo riječi kao Bilogora, Bela krajina, Kozara trebalo je da pribjegnem karti. Danas, poslije toga kako sam ispješačio brdima i dolinama tih krajeva, poznajem u tančine ne samo njihovu orografiju, hidrografiju i klimu, nego i množinu mjesta i sela, o kojima moj profesor zemljopisa nije ni sanjao”, zapisao je Ante Mandić u privatnim memoarima, koje je kasnije preuzeo njegov unuk.

Odlazak u Auschwitz

Dječak Oleg se s majkom i bakom trebao pridružiti muškom dijelu obitelji i partizanima. To su pokušali dva puta, no nacistička vlast im nije dopustila prelazak iz nekadašnje Italije u NDH, granica je bila između Rijeke i Sušaka. Dočekali su da ih Nijemci tijekom jedne premetačine 15. svibnja 1944. uhapse i preko zatvora u Rijeci Via Roma, pošalju u tršćanski zatvor Coroneo. Tamo su ih ispitivali o muškom dijelu obitelji, a sve troje su imali spremnu priču da je djed Ante otišao poslovno u Rim. Zatim su im ispitivači u zatvoru obznanili kako je ugledan engleski novinar prezimena Watson na Radio Londonu spomenuo upravo njihova Antu Mandića. U to je vrijeme u Europi postojala dvojba koja se vojna grupa bori u Jugoslaviji na strani Engleske: ona Draže Mihailovića ili Josipa Broza Tita.

Upravo o tome je pričao novinar Watson u radijskom programu. “Moj jako dobar prijatelj još iz doba Prvog svjetskog rata, dr. Ante Mandić, izričito čestit i častan čovjek, on je pri Titu. Ako je on odabrao Tita, onda budite uvjereni da je to prava strana. Nakon toga pita nas Nijemac jel još uvijek ostajete pri tome da vam je nono u Rimu?” otkriva Oleg kako ih je Radio London izdao i zapečatio im put u Auschwitz. U zloglasnom logoru dočekali su oslobođenje od ruskih snaga, živi svi troje. Poslali su poruku u Titov štab kako je obitelj dr. Ante Mandića oslobođena i živa u Auschwitzu. Ubrzo je došla zapovijed od Staljinova zamjenika Bulganjina da se Mandići prvom prilikom prebace u Moskvu.

Upoznavanje unuka s Titom

Taj put se što zbog zime, što zbog ratnih događanja i prioriteta razvukao na nekoliko mjeseci. U Moskvi su proveli mjesec dana, gdje je bila Jugoslavenska vojna misija koja je pripadala novoj Jugoslaviji, te Jugoslavenska ambasada koja je pripadala Kraljevini Jugoslaviji. “U to je vrijeme Tito došao u Moskvu na neke razgovore. Tamo sam prvi put upoznao Tita i s njim smo se vraćali u Beograd. U avionu smo se vozili sa Šubašićem i drugim ministrima. Čekali smo da dođe Tito, ali nešto se dogodilo i on je išao suhozemnim putom. Malo tko zna da je Josip Broz imao fobiju od leta avionom”, prisjeća se Oleg Mandić, koji je poznat po tome što je posljednji preživjeli čovjek koji je izašao iz Auschwitza.

Kraj rata su dočekali ujedinjeni u Beogradu. Oleg, majka Nevenka i baka Olga nisu ni znali da je njihov Ante postao šef države. Stanovali su na Senjaku, ponovno u kući prijatelja Milivoja Jambrišaka, koji nije bio s njima, jer je u partizanima umro od posljedica tifusa, na Vlašiću 10. prosinca 1943. Ante Mandić našao se na čelu države nakon sporazuma Tito-Šubašić, koji su poznati kao Viški sporazum od 16. lipnja 1944. i Beogradski sporazum od 1. studenoga 1944. godine. Bivši ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Šubašić emigrirao je zajedno s vladom Dušana Simovića nakon ulaska Jugoslavije u rat, a zatim je postao predsjednik kraljevske Vlade u izbjeglištvu.

“Međunarodna zajednica je postavila pitanje koja je Jugoslavija na međunarodnoj areni. Ona koju predstavlja kralj Petar, koji je 1941. pobjegao u London i koji se od tamo nije maknuo, ili Tito koji s partizanima vodi rat. Tako je došlo do sporazuma Tito-Šubašić”, kaže Oleg Mandić, čiji su članovi obitelji aktivno sudjelovali u oblikovanju države. Postignut sporazum između Tita i Šubašića, značio je da je potonji morao dati ostavku na mjesto predsjednika vlade i zauzeti posao ministra vanjskih poslova. Zahvaljujući tim sporazumima formirana je 7. ožujka 1945. u Beogradu Privremena vlada Titove države Jugoslavije koja se nazivala Demokratska Federativna Jugoslavija.

Donacija riječkom arhivu

DFJ je po političkom uređenju bila kraljevina, no kralju Petru II. Karađorđeviću i dalje je bio zabranjen ulazak u zemlju, a kraljevske su ingerencije povjerene tročlanom Kraljevskom namjesništvu. Takvo uređenje trebalo je trajati do kraja rata i provedbe općeg referenduma u kojem će narod odlučiti želi li kraljevinu ili novu republiku. Kraljevsko namjesništvo su činila trojica izabranih političara. Srđana Budisavljevića, izabrao je kralj, a Josip Broz Tito je postavio dvojicu svojih ljudi – Slovenca Dušana Serneca i Hrvata Antu Mandića.

“Svaki od njih je imao svoj resor, a nono je od svih dokumenata i pisama imao kopiju. To sam pronašao u obiteljskoj arhivi i to je bilo godinama kod mene”, objasnio je Oleg, unuk Ante Mandića. Punu kutiju pisama i dokumenta Oleg je odlučio donirati Državnom arhivu u Rijeci. Svečana primopredaja bila je u listopadu 2015. godine, a do danas traje sistematiziranje i prebrojavanje svih dokumenata. Procjene su kako zbirka sadrži između 300 i 500 pisama. “Službena korespondencija nastala je u okviru sprovođenja sporazuma Tito-Šubašić te Mandićeva djelovanja kao člana Kraljevskog namjesništva iz 1944. i 1945. godine. Navedeni spisi su koncepti poslovnih pisama, korespondencija, preslike većinom pisane na hrvatskom, djelomično na talijanskom jeziku i njemačkom jeziku”, rekla je Zrinka Tolić Nikolić, arhivistica Državnog arhiva u Rijeci.

Osim povijesne vrijednosti, pisma imaju i literarnu vrijednost. Nisu samo službena nego su i privatnog karaktera. U arhivu je prepiska s Viktorom Carom Eminom, s dr. Ivanom Čokom, Andrijom Hebrangom, Većeslavom Holjevcem, udovicom Ante Trumbića i mnogima drugima. “U priloženim pismima nalazi se Zapisnik sjednice kraljevskih namjesnika održane 3. prosinca 1945. gdje se u vezi zaključka Ustavotvorne skupštine od 29. studenoga 1945. Jugoslavija proglašava republikom te u vezi zaključaka Ustavotvorne skupštine od 1. prosinca 1945. kojim je vlast prenesena na predsjedništvo Ustavotvorne skupštine te se u trećem zaključku Predsjedništvu vlade predaje arhiva Kraljevskog namjesništva”, rekla je Tolić Nikolić.

Nono, vođa Jugoslavije

Nakon uspostavljanja republike Kraljevsko namjesništvo je raspušteno, a Ante i supruga Olga su se vratili u Opatiju. U njihovoj kući je nakon uhićenja 1943. bila komanda Mornarice sjevernog Jadrana. Država im je uredila kuću i 1948. par se ponovo uselio u nju. “Ban Ružić na Sušaku i mi smo imali dvije najveće privatne knjižnice prije Drugog svjetskog rata. Naša je, na žalost, pretrpjela gubitke, osobito njemačkog dijela knjižnice”, prisjeća se Oleg Mandić. Biblioteku njegov djed spominje u svojim memoarima, koje je Oleg djelomično objavio u knjizi koju je napisao o svojoj obitelji “Kronika obitelji Mandić”.

“Budući da ja ne volim kavanu ni birtiju sklopio sam, kad sam kuću gradio, sa ženom nekakav džentlmenski sporazum: ona će gospodariti i haračiti u čitavoj kući izim biblioteke, gdje ću ja biti gospodar i gdje me savjesno poštuje. I tako se ja u biblioteci spašavam od ženinih predbacivanja i njezinih opomena, zbog uprljanog odijela, posutog pepela od cigara, zadimljenih zavjesa i drugih teških kućnih prekršaja”, zapisao je Ante Mandić. Unuk Oleg je nakon ukidanja Kraljevskog namjesništva sa svojim roditeljima preselio iz Beograda u Zagreb gdje je njegov otac isprva radio u Ministarstvu pravosuđa, da bi nakon toga radio kao sveučilišni profesor. Djeda i baku su posjećivali za vrijeme ljetnih praznika.

Kao i ostali prijatelji i visoki dužnosnici tog vremena. Većina njih bi stala u Opatiji i posjetila Antu Mandića, na putu za Brijune. “Osobno znam za tri puta kada je nonota posjetio Tito, a sigurno nisu meni podnosili referat o tome svaki put kada ga je on posjetio u tih deset godina, od 1948. do nonove smrti 1959. godine”, kaže Oleg Mandić. Ante Mandić je pokopan 1959. godine uz državničke počasti, a svečanu stražu su mu držali političar Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, prvoborac i komunistički prvak, i prijatelj kuće kipar Vanja Radauš. “Obiteljski prijatelj, akademik Petar Strčić, nakon puno godina skrenuo mi je pozornost na činjenicu da je moj nono bio vođa Jugoslavije, a da nije bio njen državljanin. U to je vrijeme bio talijanski državljanin. To je u povijesti rijedak slučaj”, završava razgovor o svom omiljenom djedu Oleg Mandić.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače 2016.