Još sinoć se činilo da se srušila cijela konstrukcija o Trumpovoj predizbornoj suradnji s Rusijom 2016. Potpuno neočekivano, Manafort je prestao surađivati s istražiteljima. Iako bi to značilo da će ostatak života provesti u zatvoru, izgledalo je da veza Trumpa i Moskve nikad neće biti dokazana. Vijest je iznenadila sve koji su mislili da razumiju što se događa oko istrage specijalnog tužitelja Boba Muellera. Dva mjeseca nakon što je Manafort priznao krivnju i počeo surađivati s istražiteljima, Mueller je raskinuo nagodbu s njim. U desetak razgovora s tužiteljima, gdje su ga dovodili iz zatvora, Manafort je “počinio više kaznenih djela, opetovano lažući o raznim temama”, obavijestio je Mueller sud. Proglasivši ga lažljivcem i nevjerodostojnim svjedokom, isključio je mogućnost da bude svjedok optužbe. Znači, nagodba više ne vrijedi. Mueller traži da sud Manafortu izrekne maksimalnu kaznu za utaju poreza i bankovnu prevaru, za što je već proglašen krivim (u poslovima za proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča). Prijeti mu 50 do 60 godina zatvora, a može se izvući s 10 do 15.
Manafortu sada prijeti nekoliko zakonodavnih opasnosti
To nije sve. Prvo, Manafort će sigurno dobiti barem koji mjesec, ako ne i godinu, jer je lagao istražiteljima – ti se slučajevi najlakše dokazuju. Drugo, slijedi mu još jedno suđenje, od kojeg je Mueller bio odustao kao dio nagodbe o suradnji. Sad kad je nagodba propala, sudit će mu se po još jednoj optužnici, puno goroj od one u prvom suđenju – krivi ga se za pranje novca, činjenicu da se nije registrirao kao strani agent, te za pokušaj utjecaja na svjedoke. Tu mu prijeti još nekoliko desetljeća zatvora. Drugo suđenje održat će se u Washingtonu, gdje može računati na manje blagonaklonu porotu od one u Virdžiniji, koja ga je bila osudila po osam, ali nije došla do zaključka o ostalih deset točaka.
Treća pravosudna opasnost po bivšeg šefa Trumpove kampanje je to što će Mueller sad tražiti ponovljeno suđenje po tih deset nerazriješenih točaka. To je vrlo teška situacija za Manaforta jer je, u sporazumu s tužiteljem, priznao krivnju po osam točaka za koje je bio proglašen krivim. Pa iako je nagodba propala, Manafort ne može povući priznanje. Budući da je svih 18 točaka povezano, teško da će čovjeka koji je priznao krivnju za dio optužnice nova porota osloboditi krivnje za ostale točke. Uostalom, u prvom suđenju se izvukao zahvaljujući samo jednom porotniku koji se nije složio s mišljenjem ostalih jedanaestero.
Ako ste se izgubili, evo kratke rekapitulacije – Manafortu prijeti: 1) puna kazna na ono za što je već osuđen (barem desetljeće, ako ne i 60 godina zatvora); 2) kazna jer je lagao istražiteljima (nekoliko mjeseci, možda par godina); 3) cijelo novo suđenje, s puno gorim optužbama, od kojeg bi tužitelj bio odustao da se Manafort držao nagodbe (još nekoliko desetljeća zatvora); i 4) ponovljeno suđenje za nerazriješene točke iz prvog suđenja (još nekoliko desetljeća zatvora).
Ozbiljno, zašto je Manafort odlučio baciti nagodnu u smeće?
Lagati tužitelju u takvoj situaciji zvuči kao pravno samoubojstvo – scenarij u kojemu nema dobrog ishoda po Manaforta. Čak i da na drugom suđenju bude oslobođen (gotovo nemoguće), da ga ne osude ni za nerazriješene točke iz prvog suđenja, ni za laganje istražiteljima (također skoro nemoguće: svi Muellerovi slučajevi dosad su završili loše po optuženike), dakle čak i da mu se sve zvijezde poklope, sigurno će dobiti 10 do 15 godina, a možda 50 do 60 godina, za djela koja je priznao, a priznanje ne može opozvati. To ne može izbjeći. On ima 69 godina, pa i najblaža kazna znači duboku starost u zatvoru, a vjerojatno ostatak života u zatvoru. Da nije lagao istražiteljima, bio bi se izvukao s možda godinom-dvije zatvora, moguće i kraće od toga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je onda Manafort odlučio baciti nagodbu u smeće, lagati istražiteljima i završiti sa 100 do 150 godina zatvora? Koja je to strategija obrane, osim da ostatak života provede u zatvoru? Postoje dva moguća odgovora: Manafort je sve ovo napravio kao manevar da Trumpa privoli da ga pomiluje – i to je možda napravio u dogovoru s Trumpovim odvjetnicima; ili je sve ovo napravio ne znajući čime sve Muellerova istraga raspolaže i vjerujući da joj može prodati muda za bubrege. Ono što ćemo saznati kasnije istog dana ukazuje na potonje – Manafort nije ni slutio koliko duboko je Mueller ušao u njegove kontakte s Assangeom. Razmotrimo ove scenarije.
Je li računao na to da će ga Trump na kraju pomilovati?
Najjednostavnije i naizgled najuvjerljivije objašnjenje je plan s pomilovanjem. Manafort je sklopio nagodbu s Muellerom ne zato jer je “propjevao”, nego zato da sebe isključi iz igre, a za nagradu dobije predsjedničko pomilovanje. U startu je planirao lagati tužiteljima, očekujući da će oni to lako prepoznati, razvrgnuti nagodbu i proglasiti ga nevjerodostojnim svjedokom. Time se Manafort uvaljuje tako duboko da mu prijeti stotinu godina zatvora, ali i tome ima lijeka –Trump će ga pomilovati jer nije svjedočio protiv njega. Znači, Trump je u plusu jer je potencijalno krunski svjedok ispao iz igre, sam “krunski svjedok” je u debelom minusu jer mu prijeti doživotni zatvor. No, tu će predsjednik intervenirati i svi osumnjičenici bit će sretni.
Zvuči potpuno moguće, pogotovo zato što bi ovaj scenarij imao dodatan pozitivni efekt po Manaforta – osim kaznenog progona u Americi, on se boji osvete ruskog državnog podzemlja. Navodno se podjednako grozi uvjeta u američkom zatvoru koliko i mogućnosti da kao pokajnik izađe na slobodu, gdje bi ga dohvatila duga ruka ruskih tajnih službi. Manafort je duboko povezan s ljudima bliskim Vladimiru Putinu – od Janukoviča, kojemu je bio savjetnik, do Olega Deripaske, kojemu je dužan desetke milijuna dolara i kojega je, kao dio otplate duga, redovito brifirao o Trumpovoj kampanji dok joj je bio na čelu. To su dvije stvari za koje znamo – moguće je da Manafortove ruske veze idu dublje i šire. “Elegantni” izlaz – gdje Mueller proglašava Manaforta nevjerodostojnim svjedokom, on dobiva tešku zatvorsku kaznu, a onda ga Trump pomiluje – značio bi da za Manaforta nećemo ponovno čuti za nekih godinu dana u lokalnoj crnoj kronici, gdje ga je supruga našla s bočicom parfema u ruci u kojoj je zapravo bio novičok.
Članak se nastavlja ispod oglasa
… ili nije imao pojma čime Muellerova istraga zapravo raspolaže?
Drugo objašnjenje kaže da je Manafort sve ovo napravio ne znajući čime Muellerova istraga zapravo raspolaže – vjerovao je da je on doista krunski svjedok, jedini koji može otkriti punu istinu o ključnim trenucima i dilovima između Trumpove kampanje i Moskve. I tu se zajebao, jer se ispostavilo da Mueller sve to već zna, a zna i više i bolje od onoga što mu je Manafort pokušao prodati kao umivenu “ekskluzivu”. Taj bi scenarij pretpostavio da Manafort nije imao dogovor s Trumpom, nego se pokušao izvući vlastitim muljanjem. Ako je to istina, Trump neće ni razmišljati o pomilovanju – on mrzi “cinkare”, čak i ako ne kažu pravu istinu.
Postoje barem dva argumenta u prilog ovog scenarija. Prvo, Muellerova istraga toliko je neprobojna da razmjere onoga čime raspolaže vjerojatno ne zna ni Trump, kamoli Manafortova obrana, a još manje javnost. U javnosti je, pak, već dugo stvaran dojam da je Manafort “jedina osoba” koja zna sve o vezama Trumpa i Kremlja. Manafort je možda u to povjerovao. No, možda postoji još netko upućen u sve te poslove, i taj netko je već razgovarao s Muellerom. I taj netko možda je – ni manje ni više nego Julian Assange.
Drugi argument za ovakvu Manafortovu nepromišljenost proizlazi iz njegova dosadašnjeg ponašanja. On je već pola godine u samici u lokalnom zatvoru u Virdžiniji, što se u ovakvim slučajevima u pravilu ne događa – osumnjičenici se brane sa slobode. Manafort je jedina osoba koju je Mueller stavio u pritvor – ne zato jer ga Mueller posebno ne voli, nego zato što se Manafort pokazao posebno glupim. U pritvoru je završio zbog pokušaja utjecaja na svjedoke, a to je radio SMS porukama – misleći valjda da njegovu komunikaciju nitko ne nadgleda iako je pod istragom. Još gluplje, pokušao je organizirati objavu teksta u ukrajinskim novinama u kojima bi Janukovičevi suradnici rekli da maltene nikad nisu čuli za Manaforta. Ne samo da je pokušao, nego je sam napisao taj tekst, pa ga mailom slao Janukovičevim ljudima. Mueller je to bez problema otkrio. Ukratko, inteligencija nije jača strana Paula Manaforta, pa scenarij u kojem on misli da jedini raspolaže istinom i može lagati istražiteljima ne treba a priori isključiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ključno pitanje je – što to Paul Manafort krije da toliko riskira?
No, ključno pitanje je sljedeće: što to Paul Manafort krije da umjesto par godina zatvora radije bira raskid nagodbe – nadajući se predsjedničkom pomilovanju, ali riskirajući doživotni zatvor? Što Manafort zna, a gore je od mogućnosti da umre zatvoru? Što je dakle treći scenarij? Dok sam pisao ovaj tekst, i sam se pitajući što je to, Guardian je objavio senzacionalno otkriće.
Paul Manafort osobno je vodio tajne pregovore s Julianom Assangeom u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. Posjetio ga je najmanje triput: 2013., pa 2015. i konačno u proljeće 2016., u vrijeme kad ga je Trump već bio postavio za šefa kampanje. Ne zna se o čemu su razgovarali, ali šef WikiLeaksa je uskoro počeo objavljivati tisuće mailova Hillary Clinton i ljudi iz njene kampanje koji su naštetili demokratskoj kandidatkinji i pomogli izboru Trumpa. Manafort i Assange uspostavili su bliske odnose još 2013., kad je Manafort prvi put došao u ambasadu. Tad je još radio za Janukoviča, a Assange mu je pomagao u kampanji ocrnjivanja prozapadne političarke Julije Timošenko, Janukovičeve protivnice. Guardian piše i da je Manafort u svibnju 2017. godine, kad je Trump već bio u Bijeloj kući, otišao u Quito i o Assangevoj sudbini razgovarao s Lenínom Morenom. Navodno je došao kao izaslanik Trumpa, koji nije htio da novi predsjednik Ekvadora izruči Assangea britanskim – a time i američkim – vlastima.
Otkriće koje možda rasvjetljava stvarni mehanizam ‘collusiona’
U kampanji 2016. Assange je ozbiljno naštetio Clinton objavom mailova koje je ruska vojno-obavještajna služba GRU dostavila WikiLeaksu, te tako pomogao izboru Putinova odabranika Trumpa – kaže protuobavještajna analiza 16 američkih sigurnosnih agencija. Koja je u tome bila uloga Trumpa i ljudi iz njegove kampanje, predmet je istrage što je provodi Mueller.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dosad su se sve špekulacije o “collusionu” ili protuzakonitoj uroti i koordinaciji Trumpa i Rusije svodile na nekoliko marginalnih događaja – susret u Trump Toweru u New Yorku u rano ljeto 2016., gdje su Manafort, Trumpov sin Don Jr. i zet Jared Kusher primili ženu predstavljenu im kao “izaslanicu ruske vlada koja ima prljavštinu o Clinton”. Sudionici sastanka, kao i Trump, kasnije su višekratno lagali o njemu. Trump je i javno pozvao Rusiju da “ako me čuje, neka pokuša naći Hillaryne mailove”. Suradnici iz kampanje javno su se hvalili kontaktima s Assangeom, a jedan je unaprijed najavio objavu mailova Johna Podeste, šefa kampanje Hillary Clinton, čije su mailove ruski špijuni također hakirali i objavili na WikiLeaksu. Konačno, veliku sumnju oko odnosa Trumpa i Rusije do danas izaziva činjenica da Trump – brz na jeziku i kritičan prema svima – nikad nije izrekao niti jednu kritičnu riječ o Putinu.
No, današnje otkriće Guardiana možda rasvjetljava stvarni mehanizam “collusiona”. Čini se da su veze Trumpove kampanje i Kremlja doista intenzivne kao što se slutilo, i da za to ipak postoje čvrsti dokazi. Ključna osoba za to bio je Manafort, iskusni operativac s dubokim vezama u Rusiji. Njegovi odvjetnici odbili su zahtjev Guardiana da komentiraju nova saznanja o tajnim razgovorima s Assangeom, tako i o onomu u proljeće 2016. nakon što je postavljen za šefa Trumpove kampanje. Te kontakte potvrđuje nekoliko obavještajnih agencija – britanska, koja je registrirala Manafortove dolaske u ambasadu u Londonu, ali tad nije smatrala da je riječ o osobi od interesa. Ekvadorska tajna služba u rano ljeto 2016. registrira – piše Guardian – da je “Manaford” (sic!) jedan od Assangeovih gostiju u ambasadi, gdje “u posjet dolaze i Rusi”.
Podaci koji nadopunjuju razumijevanje odnosa Trumpa i Rusije
Ova saznanja potvrđuju navode tzv. Dosjea o Trumpu, koji je za privatne naručitelje sastavio bivši operativac MI6-a Christopher Steel, a koji navodi da je Manafort bio “centralna osoba vrlo razvijene urotničke suradnje” Trumpove kampanje i Putinova režima. Obje strane vodio je prezir i strah od Clinton, napisao je Steel. Njegov izvještaj često je osporavan zbog (još) nedokazanog navoda da je Trump 2013. u Moskvi platio grupi prostitutki da pred njim mokri i tako “obeščasti” krevet u predsjedničkom apartmanu gdje su spavali Michelle i Barack Obama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kad je Trump došao na vlast, Assange se pokušao dogovoriti s Washingtonom da odustane od kaznenog progona zbog objave stotina tisuća povjerljivih i tajnih američkih dokumenata na WikiLeaksu prethodnih godina. Tome je navodno služio posjet Manaforta Quitu 2017., četiri mjeseca nakon ulaska Trumpa u Bijelu kuću. Sve ovo podaci su koji naizgled iz temelja mijenjaju – a zapravo više nadopunjuju – naše razumijevanje odnosa Trumpa i Rusije.
Zato se sad treba nakratko vratiti na sudbinu Paula Manaforta i njegovo odustajanje od nagodbe s Muellerom, koje se u ovom kontekstu čini manje nerazumljivim nego par sati ranije. Postoje dvije razine na kojima Mueller procesuira Manaforta. Prva su njegovi privatni kriminalni dilovi u Ukrajini i Rusiji koji nemaju veze s Trumpom; druga su upravo ovakve veze Kremlja i Trumpove kampanje, gdje Manafort odlazi na tajne sastanke s Assangeom u ambasadu u Londonu. Oba suđenja Manafortu odnosila su se na njegove privatne odnose s Janukovičem, Deripaskom, Putinom. Mueller ga je optužio da ga stisne i dobije priznanje o mogućim vezama Trumpa i Rusije. Tome je, konačno, i služila nagodba: pustit ćemo te s blagom kaznom oko tvojih utaja poreza, pranja novca i drugih muljaža, ako otkriješ što znaš o Trumpu i Rusiji. Zato Mueller, nakon nagodbe, više nije ispitivao Manaforta o milijunskim honorarima iz Kijeva i Moskve – nije ga zanimalo, jer je to već bilo riješeno na sudu. Manafort je bio u banani kako god da okreneš; prešli smo fazu stiskanja da bi progovorio o većoj ribi. Veća riba je Trump.
Moguće je da je Manafort lagao upravo o razgovorima s Assangeom
To znači da se Manafortovo “laganje istražiteljima”, koje je prijavio Mueller, sigurno ne odnosi na laži o Manafortovim privatnim poslovima – to Muellera više ne zanima, jer je već riješeno na sudu. Ali ako je Manafort svejedno lagao, o čemu je to moglo biti? Sad znamo – vrlo je moguće da je lagao o svojim tajnim razgovorima s Julianom Assangeom. Posljedice toga teško da mogu biti dobre po Manaforta, ili po Trumpa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako je Manafort lagao o vezama s Assangeom/Rusijom, računajući da će ga Trump pomilovati, možda se krivo kladio. Mueller u ovoj stvari vjerojatno ima materijalne dokaze, koji potvrđuju kriminalnu suradnju Trumpove kampanje s vanjskom neprijateljskom silom (i WikiLeaksom, koji se nikad nije gradio kao prijatelj Amerike). Ako bi Trump i pomislio da će pomilovati Manaforta, u svjetlu takvih dokaza teško da će moći politički progurati takvo pomilovanje. Nema žešćih kritičara WikiLeaksa od republikanaca; u kritici Putinova režima suglasni su i demokrati i republikanci. To drugim riječima znači da je Manafort najebao jer Mueller zna više nego što se on nadao. Ali – ako je istina što piše Guardian – najebao je i Trump. Čak i da nema ničega više od onoga što piše u britanskim novinama, već je to dokaz “collusiona”.
Ako je Trump odgovore uskladio s Manafortom, ozbiljno se uvalio
Na drugoj bojišnici, Trump je u problemima i ako je Manafortu preko odvjetnika obećao pomilovanje. Trumpovi i branitelji Paula Manaforta imaju ugovor o suradnji u obrani. To je institut davno ustanovljen da bi se obranama osumnjičenika na mafijaškim suđenjima dala prilika da usklade priče. Ta suradnja nije zamišljena s idejom da je s jedne strane predsjednik Amerike. Jer da jest, više ne bismo govorili o suradnji, nego o ometanju postupka, što je kazneno djelo. Ako predsjednik kriminalcima obećava pomilovanje da šute o njegovim kaznenim djelima, to je – kazneno djelo. Ako je Trump Manafortu obećao pomilovanje kao nagradu, za to će mu se suditi – Trumpu, ne Manafortu. To nije sporedna stvar – Richard Nixon podnio je ostavku jer se dokazalo da je napravio upravo to.
Konačno, da stvar bude gora po Trumpa, prije nego što se saznalo i za Manafortov obrat i za razmjere suradnje s Assangeom, Trumpovi odvjetnici poslali su Muelleru pisane odgovore na pitanja o vezama kampanje i Rusije i ulozi Manaforta. Dvije obrane vjerojatno su se koordinirale. Ako je Trump uskladio odgovore s Manafortom, prije nego što je Mueller zaključio da Manafort govori hrpu laži, i prije nego što su dogovori s Assangeom postali općepoznata činjenica – predsjednik se uvalio. Mueller sad ima njegove lažne odgovore.
Sve što se dogodilo u zadnjih 12 sati krajnje je neočekivano na taktičkoj, ali zapravo je bilo predvidljivo na konceptualnoj osnovi. Svatko tko prati mutan put Donalda Trumpa do pobjede na izborima i način na koji je Putin pomogao njemu, a naškodio Hillary Clinton, neće se iznenaditi da se otkrivaju pravi razmjeri te suradnje, ili “collusiona”. Ono što zapravo zaprepašćuje nije činjenica što su akteri napravili, nego koliko su u tome što rade bili prozirni i glupi. Sad je došlo vrijeme podnošenja računa.
Upravo otkriveni dogovor Trumpa i Assangea trese Ameriku - zbog toga će njegov šef kampanje umrijeti u zatvoru
Telegramov dopisnik Đivo Đurović o novom obratu u priči o Trumpovoj uroti s Rusijom
Ideja da je Trump bio u kontaktu s Rusijom upravo je prošla dva ekstrema – prvo je ključni svjedok odustao je od suradnje s tužiteljima i izgledalo je da se istina nikad neće saznati. Onda se otkrilo da je Paul Manafort u više navrata tajno pregovarao s ruskim agentom Assangeom u Londonu. Je li to dokaz 'collusiona'?
Ideja da je Donald Trump imao ikakvih kontakata s režimom Vladimira Putina, koji mu je pomogao doći na vlast, prošla je u zadnjih 12 sati dva ekstrema – prvo je izgledalo da za takvo što, ako se dogodilo, nikad nećemo saznati jer je ključni svjedok okrenuo ploču, odustao od suradnje s tužiteljima i pristao zauzvrat ići u zatvor do kraja života. A onda se pojavila bomba za koju dosad nismo znali – postoje materijalni dokazi da je taj svjedok, Paul Manafort, u više navrata – uključujući i dok je bio šef Trumpove kampanje – tajno posjetio ruskog agenta Juliana Assangea u njegovu egzilu u ekvadorskoj ambasadi u Londonu i tamo s njim vodio tajne pregovore. Par mjeseci kasnije, Assangeova organizacija WikiLeaks počela je objavljivati dokumenate Hillary Clinton koje su ukrale ruske tajne službe, što je pomoglo porazu Trumpove suparnice na izborima i pobjedi Putinovog favorita na izborima. Sve smo to dosad znali načelno; sad se čini da postoje konkretni dokazi. “Collusion”, za koji Trump godinama tvdi da nije postojao, možda je ipak materijalno dokazan, a proveo ga je sam šef Trumpove kampanje.
Još sinoć se činilo da se srušila cijela konstrukcija o Trumpovoj predizbornoj suradnji s Rusijom 2016. Potpuno neočekivano, Manafort je prestao surađivati s istražiteljima. Iako bi to značilo da će ostatak života provesti u zatvoru, izgledalo je da veza Trumpa i Moskve nikad neće biti dokazana. Vijest je iznenadila sve koji su mislili da razumiju što se događa oko istrage specijalnog tužitelja Boba Muellera. Dva mjeseca nakon što je Manafort priznao krivnju i počeo surađivati s istražiteljima, Mueller je raskinuo nagodbu s njim. U desetak razgovora s tužiteljima, gdje su ga dovodili iz zatvora, Manafort je “počinio više kaznenih djela, opetovano lažući o raznim temama”, obavijestio je Mueller sud. Proglasivši ga lažljivcem i nevjerodostojnim svjedokom, isključio je mogućnost da bude svjedok optužbe. Znači, nagodba više ne vrijedi. Mueller traži da sud Manafortu izrekne maksimalnu kaznu za utaju poreza i bankovnu prevaru, za što je već proglašen krivim (u poslovima za proruskog predsjednika Ukrajine Viktora Janukoviča). Prijeti mu 50 do 60 godina zatvora, a može se izvući s 10 do 15.
Manafortu sada prijeti nekoliko zakonodavnih opasnosti
To nije sve. Prvo, Manafort će sigurno dobiti barem koji mjesec, ako ne i godinu, jer je lagao istražiteljima – ti se slučajevi najlakše dokazuju. Drugo, slijedi mu još jedno suđenje, od kojeg je Mueller bio odustao kao dio nagodbe o suradnji. Sad kad je nagodba propala, sudit će mu se po još jednoj optužnici, puno goroj od one u prvom suđenju – krivi ga se za pranje novca, činjenicu da se nije registrirao kao strani agent, te za pokušaj utjecaja na svjedoke. Tu mu prijeti još nekoliko desetljeća zatvora. Drugo suđenje održat će se u Washingtonu, gdje može računati na manje blagonaklonu porotu od one u Virdžiniji, koja ga je bila osudila po osam, ali nije došla do zaključka o ostalih deset točaka.
Treća pravosudna opasnost po bivšeg šefa Trumpove kampanje je to što će Mueller sad tražiti ponovljeno suđenje po tih deset nerazriješenih točaka. To je vrlo teška situacija za Manaforta jer je, u sporazumu s tužiteljem, priznao krivnju po osam točaka za koje je bio proglašen krivim. Pa iako je nagodba propala, Manafort ne može povući priznanje. Budući da je svih 18 točaka povezano, teško da će čovjeka koji je priznao krivnju za dio optužnice nova porota osloboditi krivnje za ostale točke. Uostalom, u prvom suđenju se izvukao zahvaljujući samo jednom porotniku koji se nije složio s mišljenjem ostalih jedanaestero.
Ako ste se izgubili, evo kratke rekapitulacije – Manafortu prijeti: 1) puna kazna na ono za što je već osuđen (barem desetljeće, ako ne i 60 godina zatvora); 2) kazna jer je lagao istražiteljima (nekoliko mjeseci, možda par godina); 3) cijelo novo suđenje, s puno gorim optužbama, od kojeg bi tužitelj bio odustao da se Manafort držao nagodbe (još nekoliko desetljeća zatvora); i 4) ponovljeno suđenje za nerazriješene točke iz prvog suđenja (još nekoliko desetljeća zatvora).
Ozbiljno, zašto je Manafort odlučio baciti nagodnu u smeće?
Lagati tužitelju u takvoj situaciji zvuči kao pravno samoubojstvo – scenarij u kojemu nema dobrog ishoda po Manaforta. Čak i da na drugom suđenju bude oslobođen (gotovo nemoguće), da ga ne osude ni za nerazriješene točke iz prvog suđenja, ni za laganje istražiteljima (također skoro nemoguće: svi Muellerovi slučajevi dosad su završili loše po optuženike), dakle čak i da mu se sve zvijezde poklope, sigurno će dobiti 10 do 15 godina, a možda 50 do 60 godina, za djela koja je priznao, a priznanje ne može opozvati. To ne može izbjeći. On ima 69 godina, pa i najblaža kazna znači duboku starost u zatvoru, a vjerojatno ostatak života u zatvoru. Da nije lagao istražiteljima, bio bi se izvukao s možda godinom-dvije zatvora, moguće i kraće od toga.
Zašto je onda Manafort odlučio baciti nagodbu u smeće, lagati istražiteljima i završiti sa 100 do 150 godina zatvora? Koja je to strategija obrane, osim da ostatak života provede u zatvoru? Postoje dva moguća odgovora: Manafort je sve ovo napravio kao manevar da Trumpa privoli da ga pomiluje – i to je možda napravio u dogovoru s Trumpovim odvjetnicima; ili je sve ovo napravio ne znajući čime sve Muellerova istraga raspolaže i vjerujući da joj može prodati muda za bubrege. Ono što ćemo saznati kasnije istog dana ukazuje na potonje – Manafort nije ni slutio koliko duboko je Mueller ušao u njegove kontakte s Assangeom. Razmotrimo ove scenarije.
Je li računao na to da će ga Trump na kraju pomilovati?
Najjednostavnije i naizgled najuvjerljivije objašnjenje je plan s pomilovanjem. Manafort je sklopio nagodbu s Muellerom ne zato jer je “propjevao”, nego zato da sebe isključi iz igre, a za nagradu dobije predsjedničko pomilovanje. U startu je planirao lagati tužiteljima, očekujući da će oni to lako prepoznati, razvrgnuti nagodbu i proglasiti ga nevjerodostojnim svjedokom. Time se Manafort uvaljuje tako duboko da mu prijeti stotinu godina zatvora, ali i tome ima lijeka –Trump će ga pomilovati jer nije svjedočio protiv njega. Znači, Trump je u plusu jer je potencijalno krunski svjedok ispao iz igre, sam “krunski svjedok” je u debelom minusu jer mu prijeti doživotni zatvor. No, tu će predsjednik intervenirati i svi osumnjičenici bit će sretni.
Zvuči potpuno moguće, pogotovo zato što bi ovaj scenarij imao dodatan pozitivni efekt po Manaforta – osim kaznenog progona u Americi, on se boji osvete ruskog državnog podzemlja. Navodno se podjednako grozi uvjeta u američkom zatvoru koliko i mogućnosti da kao pokajnik izađe na slobodu, gdje bi ga dohvatila duga ruka ruskih tajnih službi. Manafort je duboko povezan s ljudima bliskim Vladimiru Putinu – od Janukoviča, kojemu je bio savjetnik, do Olega Deripaske, kojemu je dužan desetke milijuna dolara i kojega je, kao dio otplate duga, redovito brifirao o Trumpovoj kampanji dok joj je bio na čelu. To su dvije stvari za koje znamo – moguće je da Manafortove ruske veze idu dublje i šire. “Elegantni” izlaz – gdje Mueller proglašava Manaforta nevjerodostojnim svjedokom, on dobiva tešku zatvorsku kaznu, a onda ga Trump pomiluje – značio bi da za Manaforta nećemo ponovno čuti za nekih godinu dana u lokalnoj crnoj kronici, gdje ga je supruga našla s bočicom parfema u ruci u kojoj je zapravo bio novičok.
… ili nije imao pojma čime Muellerova istraga zapravo raspolaže?
Drugo objašnjenje kaže da je Manafort sve ovo napravio ne znajući čime Muellerova istraga zapravo raspolaže – vjerovao je da je on doista krunski svjedok, jedini koji može otkriti punu istinu o ključnim trenucima i dilovima između Trumpove kampanje i Moskve. I tu se zajebao, jer se ispostavilo da Mueller sve to već zna, a zna i više i bolje od onoga što mu je Manafort pokušao prodati kao umivenu “ekskluzivu”. Taj bi scenarij pretpostavio da Manafort nije imao dogovor s Trumpom, nego se pokušao izvući vlastitim muljanjem. Ako je to istina, Trump neće ni razmišljati o pomilovanju – on mrzi “cinkare”, čak i ako ne kažu pravu istinu.
Postoje barem dva argumenta u prilog ovog scenarija. Prvo, Muellerova istraga toliko je neprobojna da razmjere onoga čime raspolaže vjerojatno ne zna ni Trump, kamoli Manafortova obrana, a još manje javnost. U javnosti je, pak, već dugo stvaran dojam da je Manafort “jedina osoba” koja zna sve o vezama Trumpa i Kremlja. Manafort je možda u to povjerovao. No, možda postoji još netko upućen u sve te poslove, i taj netko je već razgovarao s Muellerom. I taj netko možda je – ni manje ni više nego Julian Assange.
Drugi argument za ovakvu Manafortovu nepromišljenost proizlazi iz njegova dosadašnjeg ponašanja. On je već pola godine u samici u lokalnom zatvoru u Virdžiniji, što se u ovakvim slučajevima u pravilu ne događa – osumnjičenici se brane sa slobode. Manafort je jedina osoba koju je Mueller stavio u pritvor – ne zato jer ga Mueller posebno ne voli, nego zato što se Manafort pokazao posebno glupim. U pritvoru je završio zbog pokušaja utjecaja na svjedoke, a to je radio SMS porukama – misleći valjda da njegovu komunikaciju nitko ne nadgleda iako je pod istragom. Još gluplje, pokušao je organizirati objavu teksta u ukrajinskim novinama u kojima bi Janukovičevi suradnici rekli da maltene nikad nisu čuli za Manaforta. Ne samo da je pokušao, nego je sam napisao taj tekst, pa ga mailom slao Janukovičevim ljudima. Mueller je to bez problema otkrio. Ukratko, inteligencija nije jača strana Paula Manaforta, pa scenarij u kojem on misli da jedini raspolaže istinom i može lagati istražiteljima ne treba a priori isključiti.
Ključno pitanje je – što to Paul Manafort krije da toliko riskira?
No, ključno pitanje je sljedeće: što to Paul Manafort krije da umjesto par godina zatvora radije bira raskid nagodbe – nadajući se predsjedničkom pomilovanju, ali riskirajući doživotni zatvor? Što Manafort zna, a gore je od mogućnosti da umre zatvoru? Što je dakle treći scenarij? Dok sam pisao ovaj tekst, i sam se pitajući što je to, Guardian je objavio senzacionalno otkriće.
Paul Manafort osobno je vodio tajne pregovore s Julianom Assangeom u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. Posjetio ga je najmanje triput: 2013., pa 2015. i konačno u proljeće 2016., u vrijeme kad ga je Trump već bio postavio za šefa kampanje. Ne zna se o čemu su razgovarali, ali šef WikiLeaksa je uskoro počeo objavljivati tisuće mailova Hillary Clinton i ljudi iz njene kampanje koji su naštetili demokratskoj kandidatkinji i pomogli izboru Trumpa. Manafort i Assange uspostavili su bliske odnose još 2013., kad je Manafort prvi put došao u ambasadu. Tad je još radio za Janukoviča, a Assange mu je pomagao u kampanji ocrnjivanja prozapadne političarke Julije Timošenko, Janukovičeve protivnice. Guardian piše i da je Manafort u svibnju 2017. godine, kad je Trump već bio u Bijeloj kući, otišao u Quito i o Assangevoj sudbini razgovarao s Lenínom Morenom. Navodno je došao kao izaslanik Trumpa, koji nije htio da novi predsjednik Ekvadora izruči Assangea britanskim – a time i američkim – vlastima.
Otkriće koje možda rasvjetljava stvarni mehanizam ‘collusiona’
U kampanji 2016. Assange je ozbiljno naštetio Clinton objavom mailova koje je ruska vojno-obavještajna služba GRU dostavila WikiLeaksu, te tako pomogao izboru Putinova odabranika Trumpa – kaže protuobavještajna analiza 16 američkih sigurnosnih agencija. Koja je u tome bila uloga Trumpa i ljudi iz njegove kampanje, predmet je istrage što je provodi Mueller.
Dosad su se sve špekulacije o “collusionu” ili protuzakonitoj uroti i koordinaciji Trumpa i Rusije svodile na nekoliko marginalnih događaja – susret u Trump Toweru u New Yorku u rano ljeto 2016., gdje su Manafort, Trumpov sin Don Jr. i zet Jared Kusher primili ženu predstavljenu im kao “izaslanicu ruske vlada koja ima prljavštinu o Clinton”. Sudionici sastanka, kao i Trump, kasnije su višekratno lagali o njemu. Trump je i javno pozvao Rusiju da “ako me čuje, neka pokuša naći Hillaryne mailove”. Suradnici iz kampanje javno su se hvalili kontaktima s Assangeom, a jedan je unaprijed najavio objavu mailova Johna Podeste, šefa kampanje Hillary Clinton, čije su mailove ruski špijuni također hakirali i objavili na WikiLeaksu. Konačno, veliku sumnju oko odnosa Trumpa i Rusije do danas izaziva činjenica da Trump – brz na jeziku i kritičan prema svima – nikad nije izrekao niti jednu kritičnu riječ o Putinu.
No, današnje otkriće Guardiana možda rasvjetljava stvarni mehanizam “collusiona”. Čini se da su veze Trumpove kampanje i Kremlja doista intenzivne kao što se slutilo, i da za to ipak postoje čvrsti dokazi. Ključna osoba za to bio je Manafort, iskusni operativac s dubokim vezama u Rusiji. Njegovi odvjetnici odbili su zahtjev Guardiana da komentiraju nova saznanja o tajnim razgovorima s Assangeom, tako i o onomu u proljeće 2016. nakon što je postavljen za šefa Trumpove kampanje. Te kontakte potvrđuje nekoliko obavještajnih agencija – britanska, koja je registrirala Manafortove dolaske u ambasadu u Londonu, ali tad nije smatrala da je riječ o osobi od interesa. Ekvadorska tajna služba u rano ljeto 2016. registrira – piše Guardian – da je “Manaford” (sic!) jedan od Assangeovih gostiju u ambasadi, gdje “u posjet dolaze i Rusi”.
Podaci koji nadopunjuju razumijevanje odnosa Trumpa i Rusije
Ova saznanja potvrđuju navode tzv. Dosjea o Trumpu, koji je za privatne naručitelje sastavio bivši operativac MI6-a Christopher Steel, a koji navodi da je Manafort bio “centralna osoba vrlo razvijene urotničke suradnje” Trumpove kampanje i Putinova režima. Obje strane vodio je prezir i strah od Clinton, napisao je Steel. Njegov izvještaj često je osporavan zbog (još) nedokazanog navoda da je Trump 2013. u Moskvi platio grupi prostitutki da pred njim mokri i tako “obeščasti” krevet u predsjedničkom apartmanu gdje su spavali Michelle i Barack Obama.
Kad je Trump došao na vlast, Assange se pokušao dogovoriti s Washingtonom da odustane od kaznenog progona zbog objave stotina tisuća povjerljivih i tajnih američkih dokumenata na WikiLeaksu prethodnih godina. Tome je navodno služio posjet Manaforta Quitu 2017., četiri mjeseca nakon ulaska Trumpa u Bijelu kuću. Sve ovo podaci su koji naizgled iz temelja mijenjaju – a zapravo više nadopunjuju – naše razumijevanje odnosa Trumpa i Rusije.
Zato se sad treba nakratko vratiti na sudbinu Paula Manaforta i njegovo odustajanje od nagodbe s Muellerom, koje se u ovom kontekstu čini manje nerazumljivim nego par sati ranije. Postoje dvije razine na kojima Mueller procesuira Manaforta. Prva su njegovi privatni kriminalni dilovi u Ukrajini i Rusiji koji nemaju veze s Trumpom; druga su upravo ovakve veze Kremlja i Trumpove kampanje, gdje Manafort odlazi na tajne sastanke s Assangeom u ambasadu u Londonu. Oba suđenja Manafortu odnosila su se na njegove privatne odnose s Janukovičem, Deripaskom, Putinom. Mueller ga je optužio da ga stisne i dobije priznanje o mogućim vezama Trumpa i Rusije. Tome je, konačno, i služila nagodba: pustit ćemo te s blagom kaznom oko tvojih utaja poreza, pranja novca i drugih muljaža, ako otkriješ što znaš o Trumpu i Rusiji. Zato Mueller, nakon nagodbe, više nije ispitivao Manaforta o milijunskim honorarima iz Kijeva i Moskve – nije ga zanimalo, jer je to već bilo riješeno na sudu. Manafort je bio u banani kako god da okreneš; prešli smo fazu stiskanja da bi progovorio o većoj ribi. Veća riba je Trump.
Moguće je da je Manafort lagao upravo o razgovorima s Assangeom
To znači da se Manafortovo “laganje istražiteljima”, koje je prijavio Mueller, sigurno ne odnosi na laži o Manafortovim privatnim poslovima – to Muellera više ne zanima, jer je već riješeno na sudu. Ali ako je Manafort svejedno lagao, o čemu je to moglo biti? Sad znamo – vrlo je moguće da je lagao o svojim tajnim razgovorima s Julianom Assangeom. Posljedice toga teško da mogu biti dobre po Manaforta, ili po Trumpa.
Ako je Manafort lagao o vezama s Assangeom/Rusijom, računajući da će ga Trump pomilovati, možda se krivo kladio. Mueller u ovoj stvari vjerojatno ima materijalne dokaze, koji potvrđuju kriminalnu suradnju Trumpove kampanje s vanjskom neprijateljskom silom (i WikiLeaksom, koji se nikad nije gradio kao prijatelj Amerike). Ako bi Trump i pomislio da će pomilovati Manaforta, u svjetlu takvih dokaza teško da će moći politički progurati takvo pomilovanje. Nema žešćih kritičara WikiLeaksa od republikanaca; u kritici Putinova režima suglasni su i demokrati i republikanci. To drugim riječima znači da je Manafort najebao jer Mueller zna više nego što se on nadao. Ali – ako je istina što piše Guardian – najebao je i Trump. Čak i da nema ničega više od onoga što piše u britanskim novinama, već je to dokaz “collusiona”.
Ako je Trump odgovore uskladio s Manafortom, ozbiljno se uvalio
Na drugoj bojišnici, Trump je u problemima i ako je Manafortu preko odvjetnika obećao pomilovanje. Trumpovi i branitelji Paula Manaforta imaju ugovor o suradnji u obrani. To je institut davno ustanovljen da bi se obranama osumnjičenika na mafijaškim suđenjima dala prilika da usklade priče. Ta suradnja nije zamišljena s idejom da je s jedne strane predsjednik Amerike. Jer da jest, više ne bismo govorili o suradnji, nego o ometanju postupka, što je kazneno djelo. Ako predsjednik kriminalcima obećava pomilovanje da šute o njegovim kaznenim djelima, to je – kazneno djelo. Ako je Trump Manafortu obećao pomilovanje kao nagradu, za to će mu se suditi – Trumpu, ne Manafortu. To nije sporedna stvar – Richard Nixon podnio je ostavku jer se dokazalo da je napravio upravo to.
Konačno, da stvar bude gora po Trumpa, prije nego što se saznalo i za Manafortov obrat i za razmjere suradnje s Assangeom, Trumpovi odvjetnici poslali su Muelleru pisane odgovore na pitanja o vezama kampanje i Rusije i ulozi Manaforta. Dvije obrane vjerojatno su se koordinirale. Ako je Trump uskladio odgovore s Manafortom, prije nego što je Mueller zaključio da Manafort govori hrpu laži, i prije nego što su dogovori s Assangeom postali općepoznata činjenica – predsjednik se uvalio. Mueller sad ima njegove lažne odgovore.
Sve što se dogodilo u zadnjih 12 sati krajnje je neočekivano na taktičkoj, ali zapravo je bilo predvidljivo na konceptualnoj osnovi. Svatko tko prati mutan put Donalda Trumpa do pobjede na izborima i način na koji je Putin pomogao njemu, a naškodio Hillary Clinton, neće se iznenaditi da se otkrivaju pravi razmjeri te suradnje, ili “collusiona”. Ono što zapravo zaprepašćuje nije činjenica što su akteri napravili, nego koliko su u tome što rade bili prozirni i glupi. Sad je došlo vrijeme podnošenja računa.