Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Usamljenici i ljudi s margine nerijetko čine život grada ljepšim. Ovo je priča o jednom od njih, splitskom Tarzanu

Prenosimo ulomak iz zbirke priča Usamljena djeca juga Dragana Markovine

Tarzan, progonjen demonima i nemirom neumorno je obilazio Split, pitajući ljude imaju li kunu, pričajući o psu, probavi, mlijeku i soku i ljudima činio uslugu urličući kao Tarzan preko rive. Znao je da mu je grad namijenio tu ulogu, a njega to nije koštalo ništa, ionako je bio na margini. Tarzan je bio divan čovjek, srca velikog k'o Mosor i s dušom djeteta

Telegramov kolumnist, povjesničar Dragan Markovina u svojoj novoj knjizi, zbirci priča Usamljena djeca juga, piše o usamljenicima, ljudima s margine i ljudima koji zapravo žive život mediteranske ulice tri grada – Korčule, Splita i Mostara. Autor kaže kako je to tema koja ga je dugo opsjedala te kako je želio realnim ljudima koji su istinski heroji življenja u tim gradovima posvetiti emocionalnu proznu posvetu. Knjigu je izdao Libros iz Splita, a priče se baziraju na realnom životu i ljudima, uz fikcijske elemente. Prenosimo ulomak iz knjige u kojem Markovina piše o Tarzanu iz Splita.


Tarzanova opsjednutost probavom i zdravljem bila je izrazito dirljiva. Samo je obijesni i lakomi Splićani nisu razumjeli kao takvu. Dogodi se to obično, da većina svijeta uopće ne razmišlja o gradskim redikulima, koristeći ih tek kao teatar i zauzvrat nudeći komadiće solidarnosti i brige. Srž njegove posvećenosti probavi i zdravlju nalazila se u svijesti da je nekoć bio uravnotežen i po građanskim mjerilima normalan.

Noseći u svijesti daleko sjećanje na taj period, Tarzan je više od ičega želio sačuvati barem fizičko zdravlje, znajući da ono uvijek kreće od probave. Tu jednostavnu tajnu je malo tko znao, iskreno se čudeći njegovim pričama o zdravom soku od naranče i mliku 3,8, koje su posvećeno pili majmuni i psi te, naravno on. Opsesivnost s kojom je svima prilazio i naglašavao ove jednostavne stvari, bila je uzrokovana dvama razlozima. S jedne strane, doista je želio pomoć ljudima, a s druge ih uvjeriti da je zdrav, bez obzira što su svi mislili da je lud.

Ljepše mjesto za život

Taj bivši vaterpolist POŠK-a i čovjek koji je zasnovao obitelj nikad nije izgubio vezu sa svojim prijašnjim ja. Pogonjen demonima i nemirom neumorno je obilazio grad, pitao “Imate li kunu”, pričao o psu koji je pio samo vodu pa umro i ljudima činio uslugu urličući kao Tarzan preko Rive. Iako se naizgled činilo da je on slabija i iskorištena strana u tom odnosu, s obzirom da su prolaznici od njega tražili da oponaša Tarzanovog urlik za nekoliko udijeljenih kuna, to uopće nije bilo tako.

On je znao da mu je grad tu ulogu namijenio i zapravo je činio uslugu ljudima. Njega ne bi koštalo ništa, jer ga je zajednica i tako izopćila na marginu, a znao je da bi ih svih zabavio i omogućio da na trenutak sami sebi budu veći no što jesu. To što bi u momentima vlastitog cereka bili zapravo puno manji, znali su samo on i rijetki prolaznici, ali to njima i tako ništa nije značilo. Zabavljao je ljude kad god je mogao i činio svijet ljepšim mjestom za život.

Nesanica u kazinu

Radio je to i kad mu se evidentno nije dalo i kad je bio bolestan i kad su bili grubi prema njemu. Sve im je oprostio, ali to ga je strašno umaralo, zajedno sa krhkom psihom. Patio je od konstantne nesanice pa bi čekao jutra u onih nekoliko splitskih kazina, uvijek na šanku i u razgovoru s konobarom. I svake noći uz dva besplatna makijata, koja bi ga čekala spremna. Znao je i pratio puno više no što je bio spreman priznati, a posebno puno više nego što je gradska zajednica bila spremna prihvatiti.

Njima je, kao i uvijek, trebalo Tarzanovo ludilo samo da ih učvrsti u vlastitoj normalnosti i odagna svaku sumnju. Imao je tu nesreću da je istovremeno bio ekstrovertiran i sklon razmišljanju, što je u gradu poput Splita bila ubojita kombinacija. Da je tome tako svjedoči čitav niz onih koji su doista razmišljali i imali što za reći, ali su se pravili mutavi i nevješti da ih ne bi uzelo u đir i pretvorilo u gradske redikule.

‘Imam špurijus da ćemo ih dobit’

Neposredno pred veliku Hajdukovu utakmicu, protiv rumunjske Uniree, čekajući na motoru da se upali zeleno svjetlo na semaforu, jasno sam ga čuo kako zaziva susjeda s druge strane ceste, da bi mu najmirnijim glasom, uvjerenog i racionalnog čovjeka rekao: Imam špurijus da ćemo ih dobit. I bilo je tako. Hajduk je dobio 4:1, a Tarzan je utakmicu prehodao od Bačvica do Sv. Frane i nazad, prateći je po lokalima na Rivi, pred kojima bi se zaustavio.

Jedne olujne noći, po najgorem pljusku i vjetru, onako visok, jak i nezgrapan, zaštićen tek starim kačketom, spuštao se poput utvare ulicom Prvoboraca, kao kakav uzaludni junak i nosilac bitnih vijesti. Pogrbljen i tužan, imao je izmučeno lice onoga tko se svim snagama bori da ne izgubi. Tako jak i fizički zdrav, mogao je otić samo na jedan jedini način. Tom je plemenitom čovjeku stalo srce, ne mogavši se više boriti s vlastitim demonima i podlošću ulice.

Sve je u tom času stalo, grad je postao još više pust no inače, a jedino što je bilo tužnije od njega, bila je šoneta njegovih najbližih kojom su se u Slobodnoj Dalmaciji oprostili od voljenog muža i oca. Budu li me ikad pitali jesam li poznavao Tarzana i mogu li im šta reći o njemu, odgovorit ću im da je bio divan čovjek, srca velikog k’o Mosor i s dušom djeteta.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
154 članka Više o autoru