Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Usporedba kurikuluma Građanskog odgoja iz 2014. i 2019. super pokazuje kako nam društvo nazaduje

Finalno smo došli do naglaska na tradicionalnom obrazovanju, bez usmjeravanja prema afinitetima učenika

A o dominaciji vjeronauka nad građanskim odgojem i obrazovanjem svjedoči i činjenica da tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja učenici slušaju ukupno 840 sati vjeronauka. To je, iza hrvatskog, matematike i stranih jezika, četvrti najzastupljeniji školski predmet.

Objavljivanjem 36 kurikuluma u Narodnim novinama Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je formalno izvršilo zadaću reforme obrazovanja. Umjesto po starim programima, nastava će se izvoditi po novim.

Osnovna škola i dalje traje osam godina, a srednja tri do četiri. Moguće produljenje obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja, o čemu se mnogo govorilo, očito nije predmet ove reforme. Nije smanjen ni broj predmeta koje će učenici morati slušati i odgovarati da bi dobili ocjene. To je još jedno bitno pitanje s kojim se ova navodna reforma nije suočila.

NASTAVA i DALJE U VIŠE SMJENA

Težina školskih torbi – što je isplivalo kao ključni problem reforme obrazovanja – smanjit će se, između ostalog, zbog toga što će se dio nastave obavljati putem kompjutora pa za izvođenje tog dijela nastave neće biti potrebne knjige. Pritom se uopće nije raspravljalo o mogućnosti da svaki učenik u školi ima ormarić u kojem bi bile njegove knjige i ostale stvari pa ih ne bi trebalo svaki dan vući u školu i iz škole. Na stotinama i stotinama stranica novih kurikuluma nema ni riječi o tome da se nastava organizira u jednoj smjeni.

Naravno, da bi to bilo moguće, bilo bi potrebno izgraditi nove škole i opremiti stare. Upravo je nevjerojatno da se u zemlji u kojoj je djece iz godine u godinu sve manje – i u kojoj politički i crkveni dušobrižnici demografski problem ističu kao najurgentniji – osnovnoškolska nastava odvija u dvije, a ponegdje i u tri smjene. Činjenica da se Vlada za rješavanje problema zastarjelih ili nepostojećih zgrada vrtića i škola oslanja ponajprije na sredstva iz europskog proračuna dok za nabavku automobila i mobitela uvijek nalazi domaće financijske izvore jasno govori da obrazovanje, neovisno što se o njemu mnogo govori u javnosti, ni za ovu vladu ipak nije prvorazredan problem.

Kao ni za jedinice lokalne samouprave. Koliko njih nema vrtić, knjižnicu i sportsku dvoranu i koliko njih nije u stanju organizirati prijevoz učenika do škole, a njihovi načelnici imaju službeni automobil i mobitel? Da bi bilo koji, ma kako dobro koncipirani, kurikulum mogao biti u potpunosti provediv, nužno bi bilo da za svaki predmet postoji kabinet, laboratorij ili radionica, da svaka škola ima bazen, sportsku dvoranu i igrališta na otvorenom za različite sportove.

TRADICIONALNI CILJEVI ISPRED TALENTA UČENIKA

Učenici bi trebali imati mogućnost da u školi – koja ne mora nužno biti specijalizirana muzička škola – uče pjevati, svirati i plesati, da sviraju samostalno ili s drugima u orkestru. Isto tako trebali bi imati dvoranu s pozornicom za koncerte i priredbe. Takve materijalne pretpostavke znatno bi olakšale provedbu kurikuluma, posebno odredbe koja govori o tome da je cilj odgoja i obrazovanja „osiguravanje uvjeta učenja u kojima se učeniku omogućava uspjeh preko onoga u čemu je talentiran umjesto ograničavanja razvoja prema onome u čemu je nemoćan“.

Ovaj citat preuzet je iz kurikuluma međupredmeta Građanski odgoj i obrazovanje iz 2014. godine. U kurikulumu međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje objavljenom 2019. godine toga cilja nema. Znači li to da su autori i sponzori novog kurikuluma odustali od tog cilja i da su mu pretpostavili tradicionalnije ciljeve i metode njihova postizanja? Nažalost, pregled toga kao i kurikuluma drugih predmeta pokazuje da je odgovor na to pitanje potvrdan.

Zajedničko obilježje svih kurikuluma iz 2014. i 2019. godine je inzistiranje na prevelikom broju detaljno razrađenih predmeta koji učenicima naprosto nameću da daleko više vremena posvećuju pamćenju mnoštva različitih podataka negoli da se usmjeravaju na rješavanje problema i na koncipiranje i provedbu samostalnih ili skupnih projekata. Količina gradiva koje bi učenici trebali svladati kao i ishodi koji se iz svakog od predmeta očekuju toliko su ambiciozni da bi maturanti – ako bi vladali znanjima iz svih predmeta koje su im predavali – bili zreli za obranu doktorata na nekoliko znanstvenih područja.

ISTA KOLIČINA GRADIVA ZA SVE

Moguće je da bi neki od njih doista i mogli u srednjoškolskom uzrastu napraviti neki izum ili bi već s 18 godina mogli biti doktori znanosti. Takvima bi kurikulumi trebali dopustiti da to i naprave. Umjesto toga, kurikulumi i onima koji su izvrsni u ponečemu kao i onima koji su prosječni u svemu nameću istu ogromnu količinu gradiva što je opterećenje i za jedne i za druge.

Uz hrvatski jezik, strane jezike i matematiku te sport i odabrano bavljenje glazbom, slikarstvom ili predstavljačkim umjetnostima, učenici prvih dvaju razreda srednje škole trebali bi – po mom mišljenju – slušati još dva obavezna predmeta: Osnove prirodnih znanosti i Osnove društveno-humanističkih znanosti.

Tijekom te prve dvije godine nastavnici bi mogli prepoznati afinitete i sposobnosti učenika i poticati ih da te sposobnosti razvijaju. Ovisno o afinitetima svakog od učenika, u trećem i četvrtom razredu trebalo bi im omogućiti da se, uz pomoć nastavnika, opredijele za ono što ih najviše zanima i za što imaju izrazite sposobnosti.

USMJERAVANJE PREMA AFINITETIMA UČENIKA

Tako, primjerice, ne bi svi u trećem i četvrtom razredu gimnazije obavezno morali slušati politiku i gospodarstvo, psihologiju, sociologiju, filozofiju, logiku i etiku te fiziku, kemiju, biologiju i geografiju. Onaj koji bi se opredijelio za društveno-humanistički smjer morao bi s tog područja izabrati dva predmeta te jedan s područja prirodnih znanosti, dok bi onaj koji se opredijelio za prirodne znanosti s tog područja odabrao dva predmeta i samo jedan s područja društveni-humanističkih znanosti.

Na taj način učenicima bi se omogućilo da se više posvete onome za što imaju afinitet, da detaljnije proučavaju literaturu s područja koje ih zanima, da više vremena posvećuju proučavanju problema i pisanju eseja o onome što je pravi predmet njihova interesa, da postavljaju projektne zadatke i izvode eksperimente ili provode istraživanja. U okviru međupredmetnog odgoja i obrazovanja, odnosno u okviru Građanskog odgoja i obrazovanja, jedni bi druge upoznavali sa spoznajama, iskustvima, znanjima i vještinama koje su stekli.

GRAĐANSKI ODGOJ i TRI VJERONAUKA

Pojedini učenici ili skupine mogli bi jedan problem obrađivati na način sociologije, ekonomije, politike ili etike te biologije i geografije pa u okviru Građanskog odgoja prezentirati svoje uvide te u okviru rasprave pokušati donijeti zajedničke zaključke. Kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine predvidio je da se tijekom svake školske godine od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole održi 35 sati građanskog odgoja i obrazovanja. Kurikulum iz 2019. godine nije striktno definirao satnicu pa ostaje upitno kako će se točno odvijati ta međupredmetna nastava.

Kako su sada izrađeni kurikulumi za katolički, pravoslavni i islamski vjeronauk, kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja može se oslanjati na sva ta tri predmeta i omogućiti svim učenicima, onima koji pohađaju neki od vjeronauka ili ne pohađaju nijedan, da se upoznaju s osnovnim obilježjima različitih religija. U tom pogledu, kurikularni dokumenti iz 2019. su potpuniji jer se kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine oslanjao sam na katolički vjeronauk.

BEZ MEĐURELIGIJSKOG UPOZNAVANJA

No, u novom kurikulumu međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje ipak nema ponečega što se nalazilo u kurikulumu iz 2014. Znatno kraći kurikulum iz 2019. godine – koji obuhvaća svega 26 stranica za razliku od prethodnog koji ima opseg od čak 205 stranica teksta – uopće ne spominje ateizam, sekularizam, odvojenost crkve i države. To je vrlo uočljiva razlika u odnosu na kurikularni dokument iz 2014. godine u kojem se već u uvodnom dijelu, gdje se naznačuje povezanost predmeta Građanski odgoj i obrazovanje s predmetom Vjeronauk, ukazuje na to da će se obrađivati međureligijski i ekumenski dijalog te odnos između religioznih, agnostika i ateista.

Predviđeno je da se u okviru teme Ateizam i vjerska ravnodušnost kod učenika 8. razreda potakne tolerancija i prema onima koji ne vjeruju. Premda je kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine napravljen na prešutnoj pretpostavci o postojanju samo katoličkog vjeronauka kao predmeta u školi, ondje je ipak predviđenu da se u 5. razredu osnovne škole učenici upoznaju s vjerskim životom Židova, muslimana i pripadnika drugih religija. Takvog čega u kurikulumu te međupredmetne teme iz 2019. godine nema i to je vidljiv nedostatak novih dokumenata u odnosu na prethodne.

SPOLNA i RODNA RAVNOPRAVNOST

Problemi puberteta izravno se tematiziraju u kurikulumu za završne razrede osnovne škole iz 2014. godine dok te teme u kurikulumu Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2019. godine nema. Spominje se ravnopravnost spolova i potreba suprotstavljanja diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, uključujući rodni identitet i spolnu orijentaciju. U kontekstu ljudskih prava novi kurikulum inzistira na zauzimanju za ravnopravnost spolova u svakodnevnim situacijama.

To je, dakako, hvale vrijedno. No, to zauzimanje za spolnu i rodnu ravnopravnost bilo bi uvjerljivije kad bi bili navedeni uzroci diskriminacije po tim osnovama i primjeri iz povijesti i iz suvremenog života. Ako se ne naglasi da su tradicionalna religijska učenja suprotna nekim vrijednostima koje se naglašavaju u okviru kurikuluma, učenicima će ostati nejasno čemu se i zašto trebaju suprotstavljati.

VJERONAUK ČETVRTI NAJZASTUPLJENIJI ŠKOLSKI SAT

Mogli bismo zaključiti da je kurikularnim dokumentom iz 2014. godine međupredmetu Građanski odgoj i obrazovanje dana puno veća važnost u odgoju učenika nego kurikularnim dokumentom iz 2019. godine. Dok je 2014. precizno definirana satnica tog predmeta, u kurikulumu iz 2019. to nije učinjeno. Čini se da su autori i naručitelji ovog novog dokumenta u potpunosti pokleknuli pred zahtjevima vjerskih zajednica, ponajprije Katoličke crkve, da monopoliziraju odgoj pa su znatan napor uložili u izbjegavanje tretiranja tema u kojima su vjerska učenja nespojiva sa spoznajama prirodnih znanosti, s uvidima društvenih znanosti i s potrebama života u globaliziranom svijetu.

O dominaciji vjeronauka nad građanskim odgojem i obrazovanjem svjedoči i činjenica da tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja učenici slušaju ukupno 840 sati vjeronauka. To je, iza hrvatskog jezika i matematike, četvrti najzastupljeniji školski predmet. Hrvatski jezik uči se tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja 2006 sati, matematika 1531 sat, a engleski jezik će oni koji ga uče od prvog razreda osnovne škole do kraja gimnazije slušati ukupno 1011 sati. Stari kurikulum iz 2014. propisivao je 520 sati građanskog odgoja i obrazovanja dok novi kurikulum iz 2019. godine uopće ne određuje satnicu nego samo definira tematske okvire.

ODGAJAMO GRAĐANE ZA PROŠLOST

Meni se čini da bi vjeronauk trebale poučavati crkve i vjerske zajednice zvan državnih škola, a u okviru predmeta Građanski odgoj i obrazovanje trebalo bi – uz domene ljudskih prava, demokracije i društvene zajednice – ubaciti i četvrtu domenu o religijskim učenjima. Tako bi se svi učenici upoznali s osnovnim značajkama različitih religija, s važnošću pojedinih religija u formiranju određene civilizacije i nacionalne kulture te s aktualnim trendovima u odnosima između država i crkvenih organizacija.

Usporedbama primjera iz prošlosti i sadašnjosti te usporedbom načina na koje pojedine religije tumače pojave u suvremenom svijetu učenici bi stekli pretpostavke da samostalno prosuđivanje o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti pojedinih religijskih učenja i načina njihove primjene u praksi.

Takav pristup bio bi usklađen s generalnim opredjeljenjem za obrazovanje samosvjesnih i kritički osposobljenih pojedinaca koji o svemu što je važno za svakoga od njih i za zajednicu donose vlastiti sud. Ujedno bi takav pojedinac trebao biti spreman za argumentiranu raspravu s onima koji misle drukčije nego on. Prepuštanjem da umjesto građanskog odgoja i obrazovanja ključni institucionalni odgojni instrument budu vjeronauci, povećavamo izglede za to da odgajamo građane po mjeri potreba za neka prošla, a ne za buduća vremena.

Božo Kovačević
Kolumnist i publicist
50 članaka Više o autoru