Objavljivanjem 36 kurikuluma u Narodnim novinama Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je formalno izvršilo zadaću reforme obrazovanja. Umjesto po starim programima, nastava će se izvoditi po novim.
Osnovna škola i dalje traje osam godina, a srednja tri do četiri. Moguće produljenje obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja, o čemu se mnogo govorilo, očito nije predmet ove reforme. Nije smanjen ni broj predmeta koje će učenici morati slušati i odgovarati da bi dobili ocjene. To je još jedno bitno pitanje s kojim se ova navodna reforma nije suočila.
NASTAVA I DALJE U VIŠE SMJENA
Težina školskih torbi – što je isplivalo kao ključni problem reforme obrazovanja – smanjit će se, između ostalog, zbog toga što će se dio nastave obavljati putem kompjutora pa za izvođenje tog dijela nastave neće biti potrebne knjige. Pritom se uopće nije raspravljalo o mogućnosti da svaki učenik u školi ima ormarić u kojem bi bile njegove knjige i ostale stvari pa ih ne bi trebalo svaki dan vući u školu i iz škole. Na stotinama i stotinama stranica novih kurikuluma nema ni riječi o tome da se nastava organizira u jednoj smjeni.
Naravno, da bi to bilo moguće, bilo bi potrebno izgraditi nove škole i opremiti stare. Upravo je nevjerojatno da se u zemlji u kojoj je djece iz godine u godinu sve manje – i u kojoj politički i crkveni dušobrižnici demografski problem ističu kao najurgentniji – osnovnoškolska nastava odvija u dvije, a ponegdje i u tri smjene. Činjenica da se Vlada za rješavanje problema zastarjelih ili nepostojećih zgrada vrtića i škola oslanja ponajprije na sredstva iz europskog proračuna dok za nabavku automobila i mobitela uvijek nalazi domaće financijske izvore jasno govori da obrazovanje, neovisno što se o njemu mnogo govori u javnosti, ni za ovu vladu ipak nije prvorazredan problem.
Kao ni za jedinice lokalne samouprave. Koliko njih nema vrtić, knjižnicu i sportsku dvoranu i koliko njih nije u stanju organizirati prijevoz učenika do škole, a njihovi načelnici imaju službeni automobil i mobitel? Da bi bilo koji, ma kako dobro koncipirani, kurikulum mogao biti u potpunosti provediv, nužno bi bilo da za svaki predmet postoji kabinet, laboratorij ili radionica, da svaka škola ima bazen, sportsku dvoranu i igrališta na otvorenom za različite sportove.
TRADICIONALNI CILJEVI ISPRED TALENTA UČENIKA
Učenici bi trebali imati mogućnost da u školi – koja ne mora nužno biti specijalizirana muzička škola – uče pjevati, svirati i plesati, da sviraju samostalno ili s drugima u orkestru. Isto tako trebali bi imati dvoranu s pozornicom za koncerte i priredbe. Takve materijalne pretpostavke znatno bi olakšale provedbu kurikuluma, posebno odredbe koja govori o tome da je cilj odgoja i obrazovanja „osiguravanje uvjeta učenja u kojima se učeniku omogućava uspjeh preko onoga u čemu je talentiran umjesto ograničavanja razvoja prema onome u čemu je nemoćan“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovaj citat preuzet je iz kurikuluma međupredmeta Građanski odgoj i obrazovanje iz 2014. godine. U kurikulumu međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje objavljenom 2019. godine toga cilja nema. Znači li to da su autori i sponzori novog kurikuluma odustali od tog cilja i da su mu pretpostavili tradicionalnije ciljeve i metode njihova postizanja? Nažalost, pregled toga kao i kurikuluma drugih predmeta pokazuje da je odgovor na to pitanje potvrdan.
Zajedničko obilježje svih kurikuluma iz 2014. i 2019. godine je inzistiranje na prevelikom broju detaljno razrađenih predmeta koji učenicima naprosto nameću da daleko više vremena posvećuju pamćenju mnoštva različitih podataka negoli da se usmjeravaju na rješavanje problema i na koncipiranje i provedbu samostalnih ili skupnih projekata. Količina gradiva koje bi učenici trebali svladati kao i ishodi koji se iz svakog od predmeta očekuju toliko su ambiciozni da bi maturanti – ako bi vladali znanjima iz svih predmeta koje su im predavali – bili zreli za obranu doktorata na nekoliko znanstvenih područja.
ISTA KOLIČINA GRADIVA ZA SVE
Moguće je da bi neki od njih doista i mogli u srednjoškolskom uzrastu napraviti neki izum ili bi već s 18 godina mogli biti doktori znanosti. Takvima bi kurikulumi trebali dopustiti da to i naprave. Umjesto toga, kurikulumi i onima koji su izvrsni u ponečemu kao i onima koji su prosječni u svemu nameću istu ogromnu količinu gradiva što je opterećenje i za jedne i za druge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uz hrvatski jezik, strane jezike i matematiku te sport i odabrano bavljenje glazbom, slikarstvom ili predstavljačkim umjetnostima, učenici prvih dvaju razreda srednje škole trebali bi – po mom mišljenju – slušati još dva obavezna predmeta: Osnove prirodnih znanosti i Osnove društveno-humanističkih znanosti.
Tijekom te prve dvije godine nastavnici bi mogli prepoznati afinitete i sposobnosti učenika i poticati ih da te sposobnosti razvijaju. Ovisno o afinitetima svakog od učenika, u trećem i četvrtom razredu trebalo bi im omogućiti da se, uz pomoć nastavnika, opredijele za ono što ih najviše zanima i za što imaju izrazite sposobnosti.
USMJERAVANJE PREMA AFINITETIMA UČENIKA
Tako, primjerice, ne bi svi u trećem i četvrtom razredu gimnazije obavezno morali slušati politiku i gospodarstvo, psihologiju, sociologiju, filozofiju, logiku i etiku te fiziku, kemiju, biologiju i geografiju. Onaj koji bi se opredijelio za društveno-humanistički smjer morao bi s tog područja izabrati dva predmeta te jedan s područja prirodnih znanosti, dok bi onaj koji se opredijelio za prirodne znanosti s tog područja odabrao dva predmeta i samo jedan s područja društveni-humanističkih znanosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na taj način učenicima bi se omogućilo da se više posvete onome za što imaju afinitet, da detaljnije proučavaju literaturu s područja koje ih zanima, da više vremena posvećuju proučavanju problema i pisanju eseja o onome što je pravi predmet njihova interesa, da postavljaju projektne zadatke i izvode eksperimente ili provode istraživanja. U okviru međupredmetnog odgoja i obrazovanja, odnosno u okviru Građanskog odgoja i obrazovanja, jedni bi druge upoznavali sa spoznajama, iskustvima, znanjima i vještinama koje su stekli.
GRAĐANSKI ODGOJ I TRI VJERONAUKA
Pojedini učenici ili skupine mogli bi jedan problem obrađivati na način sociologije, ekonomije, politike ili etike te biologije i geografije pa u okviru Građanskog odgoja prezentirati svoje uvide te u okviru rasprave pokušati donijeti zajedničke zaključke. Kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine predvidio je da se tijekom svake školske godine od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole održi 35 sati građanskog odgoja i obrazovanja. Kurikulum iz 2019. godine nije striktno definirao satnicu pa ostaje upitno kako će se točno odvijati ta međupredmetna nastava.
Kako su sada izrađeni kurikulumi za katolički, pravoslavni i islamski vjeronauk, kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja može se oslanjati na sva ta tri predmeta i omogućiti svim učenicima, onima koji pohađaju neki od vjeronauka ili ne pohađaju nijedan, da se upoznaju s osnovnim obilježjima različitih religija. U tom pogledu, kurikularni dokumenti iz 2019. su potpuniji jer se kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine oslanjao sam na katolički vjeronauk.
Članak se nastavlja ispod oglasa
BEZ MEĐURELIGIJSKOG UPOZNAVANJA
No, u novom kurikulumu međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje ipak nema ponečega što se nalazilo u kurikulumu iz 2014. Znatno kraći kurikulum iz 2019. godine – koji obuhvaća svega 26 stranica za razliku od prethodnog koji ima opseg od čak 205 stranica teksta – uopće ne spominje ateizam, sekularizam, odvojenost crkve i države. To je vrlo uočljiva razlika u odnosu na kurikularni dokument iz 2014. godine u kojem se već u uvodnom dijelu, gdje se naznačuje povezanost predmeta Građanski odgoj i obrazovanje s predmetom Vjeronauk, ukazuje na to da će se obrađivati međureligijski i ekumenski dijalog te odnos između religioznih, agnostika i ateista.
Predviđeno je da se u okviru teme Ateizam i vjerska ravnodušnost kod učenika 8. razreda potakne tolerancija i prema onima koji ne vjeruju. Premda je kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine napravljen na prešutnoj pretpostavci o postojanju samo katoličkog vjeronauka kao predmeta u školi, ondje je ipak predviđenu da se u 5. razredu osnovne škole učenici upoznaju s vjerskim životom Židova, muslimana i pripadnika drugih religija. Takvog čega u kurikulumu te međupredmetne teme iz 2019. godine nema i to je vidljiv nedostatak novih dokumenata u odnosu na prethodne.
SPOLNA I RODNA RAVNOPRAVNOST
Problemi puberteta izravno se tematiziraju u kurikulumu za završne razrede osnovne škole iz 2014. godine dok te teme u kurikulumu Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2019. godine nema. Spominje se ravnopravnost spolova i potreba suprotstavljanja diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, uključujući rodni identitet i spolnu orijentaciju. U kontekstu ljudskih prava novi kurikulum inzistira na zauzimanju za ravnopravnost spolova u svakodnevnim situacijama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
To je, dakako, hvale vrijedno. No, to zauzimanje za spolnu i rodnu ravnopravnost bilo bi uvjerljivije kad bi bili navedeni uzroci diskriminacije po tim osnovama i primjeri iz povijesti i iz suvremenog života. Ako se ne naglasi da su tradicionalna religijska učenja suprotna nekim vrijednostima koje se naglašavaju u okviru kurikuluma, učenicima će ostati nejasno čemu se i zašto trebaju suprotstavljati.
VJERONAUK ČETVRTI NAJZASTUPLJENIJI ŠKOLSKI SAT
Mogli bismo zaključiti da je kurikularnim dokumentom iz 2014. godine međupredmetu Građanski odgoj i obrazovanje dana puno veća važnost u odgoju učenika nego kurikularnim dokumentom iz 2019. godine. Dok je 2014. precizno definirana satnica tog predmeta, u kurikulumu iz 2019. to nije učinjeno. Čini se da su autori i naručitelji ovog novog dokumenta u potpunosti pokleknuli pred zahtjevima vjerskih zajednica, ponajprije Katoličke crkve, da monopoliziraju odgoj pa su znatan napor uložili u izbjegavanje tretiranja tema u kojima su vjerska učenja nespojiva sa spoznajama prirodnih znanosti, s uvidima društvenih znanosti i s potrebama života u globaliziranom svijetu.
O dominaciji vjeronauka nad građanskim odgojem i obrazovanjem svjedoči i činjenica da tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja učenici slušaju ukupno 840 sati vjeronauka. To je, iza hrvatskog jezika i matematike, četvrti najzastupljeniji školski predmet. Hrvatski jezik uči se tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja 2006 sati, matematika 1531 sat, a engleski jezik će oni koji ga uče od prvog razreda osnovne škole do kraja gimnazije slušati ukupno 1011 sati. Stari kurikulum iz 2014. propisivao je 520 sati građanskog odgoja i obrazovanja dok novi kurikulum iz 2019. godine uopće ne određuje satnicu nego samo definira tematske okvire.
Članak se nastavlja ispod oglasa
ODGAJAMO GRAĐANE ZA PROŠLOST
Meni se čini da bi vjeronauk trebale poučavati crkve i vjerske zajednice zvan državnih škola, a u okviru predmeta Građanski odgoj i obrazovanje trebalo bi – uz domene ljudskih prava, demokracije i društvene zajednice – ubaciti i četvrtu domenu o religijskim učenjima. Tako bi se svi učenici upoznali s osnovnim značajkama različitih religija, s važnošću pojedinih religija u formiranju određene civilizacije i nacionalne kulture te s aktualnim trendovima u odnosima između država i crkvenih organizacija.
Usporedbama primjera iz prošlosti i sadašnjosti te usporedbom načina na koje pojedine religije tumače pojave u suvremenom svijetu učenici bi stekli pretpostavke da samostalno prosuđivanje o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti pojedinih religijskih učenja i načina njihove primjene u praksi.
Takav pristup bio bi usklađen s generalnim opredjeljenjem za obrazovanje samosvjesnih i kritički osposobljenih pojedinaca koji o svemu što je važno za svakoga od njih i za zajednicu donose vlastiti sud. Ujedno bi takav pojedinac trebao biti spreman za argumentiranu raspravu s onima koji misle drukčije nego on. Prepuštanjem da umjesto građanskog odgoja i obrazovanja ključni institucionalni odgojni instrument budu vjeronauci, povećavamo izglede za to da odgajamo građane po mjeri potreba za neka prošla, a ne za buduća vremena.
Usporedba kurikuluma Građanskog odgoja iz 2014. i 2019. super pokazuje kako nam društvo nazaduje
Finalno smo došli do naglaska na tradicionalnom obrazovanju, bez usmjeravanja prema afinitetima učenika
A o dominaciji vjeronauka nad građanskim odgojem i obrazovanjem svjedoči i činjenica da tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja učenici slušaju ukupno 840 sati vjeronauka. To je, iza hrvatskog, matematike i stranih jezika, četvrti najzastupljeniji školski predmet.
Objavljivanjem 36 kurikuluma u Narodnim novinama Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je formalno izvršilo zadaću reforme obrazovanja. Umjesto po starim programima, nastava će se izvoditi po novim.
Osnovna škola i dalje traje osam godina, a srednja tri do četiri. Moguće produljenje obaveznog osnovnoškolskog obrazovanja, o čemu se mnogo govorilo, očito nije predmet ove reforme. Nije smanjen ni broj predmeta koje će učenici morati slušati i odgovarati da bi dobili ocjene. To je još jedno bitno pitanje s kojim se ova navodna reforma nije suočila.
NASTAVA I DALJE U VIŠE SMJENA
Težina školskih torbi – što je isplivalo kao ključni problem reforme obrazovanja – smanjit će se, između ostalog, zbog toga što će se dio nastave obavljati putem kompjutora pa za izvođenje tog dijela nastave neće biti potrebne knjige. Pritom se uopće nije raspravljalo o mogućnosti da svaki učenik u školi ima ormarić u kojem bi bile njegove knjige i ostale stvari pa ih ne bi trebalo svaki dan vući u školu i iz škole. Na stotinama i stotinama stranica novih kurikuluma nema ni riječi o tome da se nastava organizira u jednoj smjeni.
Naravno, da bi to bilo moguće, bilo bi potrebno izgraditi nove škole i opremiti stare. Upravo je nevjerojatno da se u zemlji u kojoj je djece iz godine u godinu sve manje – i u kojoj politički i crkveni dušobrižnici demografski problem ističu kao najurgentniji – osnovnoškolska nastava odvija u dvije, a ponegdje i u tri smjene. Činjenica da se Vlada za rješavanje problema zastarjelih ili nepostojećih zgrada vrtića i škola oslanja ponajprije na sredstva iz europskog proračuna dok za nabavku automobila i mobitela uvijek nalazi domaće financijske izvore jasno govori da obrazovanje, neovisno što se o njemu mnogo govori u javnosti, ni za ovu vladu ipak nije prvorazredan problem.
Kao ni za jedinice lokalne samouprave. Koliko njih nema vrtić, knjižnicu i sportsku dvoranu i koliko njih nije u stanju organizirati prijevoz učenika do škole, a njihovi načelnici imaju službeni automobil i mobitel? Da bi bilo koji, ma kako dobro koncipirani, kurikulum mogao biti u potpunosti provediv, nužno bi bilo da za svaki predmet postoji kabinet, laboratorij ili radionica, da svaka škola ima bazen, sportsku dvoranu i igrališta na otvorenom za različite sportove.
TRADICIONALNI CILJEVI ISPRED TALENTA UČENIKA
Učenici bi trebali imati mogućnost da u školi – koja ne mora nužno biti specijalizirana muzička škola – uče pjevati, svirati i plesati, da sviraju samostalno ili s drugima u orkestru. Isto tako trebali bi imati dvoranu s pozornicom za koncerte i priredbe. Takve materijalne pretpostavke znatno bi olakšale provedbu kurikuluma, posebno odredbe koja govori o tome da je cilj odgoja i obrazovanja „osiguravanje uvjeta učenja u kojima se učeniku omogućava uspjeh preko onoga u čemu je talentiran umjesto ograničavanja razvoja prema onome u čemu je nemoćan“.
Ovaj citat preuzet je iz kurikuluma međupredmeta Građanski odgoj i obrazovanje iz 2014. godine. U kurikulumu međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje objavljenom 2019. godine toga cilja nema. Znači li to da su autori i sponzori novog kurikuluma odustali od tog cilja i da su mu pretpostavili tradicionalnije ciljeve i metode njihova postizanja? Nažalost, pregled toga kao i kurikuluma drugih predmeta pokazuje da je odgovor na to pitanje potvrdan.
Zajedničko obilježje svih kurikuluma iz 2014. i 2019. godine je inzistiranje na prevelikom broju detaljno razrađenih predmeta koji učenicima naprosto nameću da daleko više vremena posvećuju pamćenju mnoštva različitih podataka negoli da se usmjeravaju na rješavanje problema i na koncipiranje i provedbu samostalnih ili skupnih projekata. Količina gradiva koje bi učenici trebali svladati kao i ishodi koji se iz svakog od predmeta očekuju toliko su ambiciozni da bi maturanti – ako bi vladali znanjima iz svih predmeta koje su im predavali – bili zreli za obranu doktorata na nekoliko znanstvenih područja.
ISTA KOLIČINA GRADIVA ZA SVE
Moguće je da bi neki od njih doista i mogli u srednjoškolskom uzrastu napraviti neki izum ili bi već s 18 godina mogli biti doktori znanosti. Takvima bi kurikulumi trebali dopustiti da to i naprave. Umjesto toga, kurikulumi i onima koji su izvrsni u ponečemu kao i onima koji su prosječni u svemu nameću istu ogromnu količinu gradiva što je opterećenje i za jedne i za druge.
Uz hrvatski jezik, strane jezike i matematiku te sport i odabrano bavljenje glazbom, slikarstvom ili predstavljačkim umjetnostima, učenici prvih dvaju razreda srednje škole trebali bi – po mom mišljenju – slušati još dva obavezna predmeta: Osnove prirodnih znanosti i Osnove društveno-humanističkih znanosti.
Tijekom te prve dvije godine nastavnici bi mogli prepoznati afinitete i sposobnosti učenika i poticati ih da te sposobnosti razvijaju. Ovisno o afinitetima svakog od učenika, u trećem i četvrtom razredu trebalo bi im omogućiti da se, uz pomoć nastavnika, opredijele za ono što ih najviše zanima i za što imaju izrazite sposobnosti.
USMJERAVANJE PREMA AFINITETIMA UČENIKA
Tako, primjerice, ne bi svi u trećem i četvrtom razredu gimnazije obavezno morali slušati politiku i gospodarstvo, psihologiju, sociologiju, filozofiju, logiku i etiku te fiziku, kemiju, biologiju i geografiju. Onaj koji bi se opredijelio za društveno-humanistički smjer morao bi s tog područja izabrati dva predmeta te jedan s područja prirodnih znanosti, dok bi onaj koji se opredijelio za prirodne znanosti s tog područja odabrao dva predmeta i samo jedan s područja društveni-humanističkih znanosti.
Na taj način učenicima bi se omogućilo da se više posvete onome za što imaju afinitet, da detaljnije proučavaju literaturu s područja koje ih zanima, da više vremena posvećuju proučavanju problema i pisanju eseja o onome što je pravi predmet njihova interesa, da postavljaju projektne zadatke i izvode eksperimente ili provode istraživanja. U okviru međupredmetnog odgoja i obrazovanja, odnosno u okviru Građanskog odgoja i obrazovanja, jedni bi druge upoznavali sa spoznajama, iskustvima, znanjima i vještinama koje su stekli.
GRAĐANSKI ODGOJ I TRI VJERONAUKA
Pojedini učenici ili skupine mogli bi jedan problem obrađivati na način sociologije, ekonomije, politike ili etike te biologije i geografije pa u okviru Građanskog odgoja prezentirati svoje uvide te u okviru rasprave pokušati donijeti zajedničke zaključke. Kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine predvidio je da se tijekom svake školske godine od prvog razreda osnovne škole do četvrtog razreda srednje škole održi 35 sati građanskog odgoja i obrazovanja. Kurikulum iz 2019. godine nije striktno definirao satnicu pa ostaje upitno kako će se točno odvijati ta međupredmetna nastava.
Kako su sada izrađeni kurikulumi za katolički, pravoslavni i islamski vjeronauk, kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja može se oslanjati na sva ta tri predmeta i omogućiti svim učenicima, onima koji pohađaju neki od vjeronauka ili ne pohađaju nijedan, da se upoznaju s osnovnim obilježjima različitih religija. U tom pogledu, kurikularni dokumenti iz 2019. su potpuniji jer se kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine oslanjao sam na katolički vjeronauk.
BEZ MEĐURELIGIJSKOG UPOZNAVANJA
No, u novom kurikulumu međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje ipak nema ponečega što se nalazilo u kurikulumu iz 2014. Znatno kraći kurikulum iz 2019. godine – koji obuhvaća svega 26 stranica za razliku od prethodnog koji ima opseg od čak 205 stranica teksta – uopće ne spominje ateizam, sekularizam, odvojenost crkve i države. To je vrlo uočljiva razlika u odnosu na kurikularni dokument iz 2014. godine u kojem se već u uvodnom dijelu, gdje se naznačuje povezanost predmeta Građanski odgoj i obrazovanje s predmetom Vjeronauk, ukazuje na to da će se obrađivati međureligijski i ekumenski dijalog te odnos između religioznih, agnostika i ateista.
Predviđeno je da se u okviru teme Ateizam i vjerska ravnodušnost kod učenika 8. razreda potakne tolerancija i prema onima koji ne vjeruju. Premda je kurikulum Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2014. godine napravljen na prešutnoj pretpostavci o postojanju samo katoličkog vjeronauka kao predmeta u školi, ondje je ipak predviđenu da se u 5. razredu osnovne škole učenici upoznaju s vjerskim životom Židova, muslimana i pripadnika drugih religija. Takvog čega u kurikulumu te međupredmetne teme iz 2019. godine nema i to je vidljiv nedostatak novih dokumenata u odnosu na prethodne.
SPOLNA I RODNA RAVNOPRAVNOST
Problemi puberteta izravno se tematiziraju u kurikulumu za završne razrede osnovne škole iz 2014. godine dok te teme u kurikulumu Građanskog odgoja i obrazovanja iz 2019. godine nema. Spominje se ravnopravnost spolova i potreba suprotstavljanja diskriminaciji na bilo kojoj osnovi, uključujući rodni identitet i spolnu orijentaciju. U kontekstu ljudskih prava novi kurikulum inzistira na zauzimanju za ravnopravnost spolova u svakodnevnim situacijama.
To je, dakako, hvale vrijedno. No, to zauzimanje za spolnu i rodnu ravnopravnost bilo bi uvjerljivije kad bi bili navedeni uzroci diskriminacije po tim osnovama i primjeri iz povijesti i iz suvremenog života. Ako se ne naglasi da su tradicionalna religijska učenja suprotna nekim vrijednostima koje se naglašavaju u okviru kurikuluma, učenicima će ostati nejasno čemu se i zašto trebaju suprotstavljati.
VJERONAUK ČETVRTI NAJZASTUPLJENIJI ŠKOLSKI SAT
Mogli bismo zaključiti da je kurikularnim dokumentom iz 2014. godine međupredmetu Građanski odgoj i obrazovanje dana puno veća važnost u odgoju učenika nego kurikularnim dokumentom iz 2019. godine. Dok je 2014. precizno definirana satnica tog predmeta, u kurikulumu iz 2019. to nije učinjeno. Čini se da su autori i naručitelji ovog novog dokumenta u potpunosti pokleknuli pred zahtjevima vjerskih zajednica, ponajprije Katoličke crkve, da monopoliziraju odgoj pa su znatan napor uložili u izbjegavanje tretiranja tema u kojima su vjerska učenja nespojiva sa spoznajama prirodnih znanosti, s uvidima društvenih znanosti i s potrebama života u globaliziranom svijetu.
O dominaciji vjeronauka nad građanskim odgojem i obrazovanjem svjedoči i činjenica da tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja učenici slušaju ukupno 840 sati vjeronauka. To je, iza hrvatskog jezika i matematike, četvrti najzastupljeniji školski predmet. Hrvatski jezik uči se tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja 2006 sati, matematika 1531 sat, a engleski jezik će oni koji ga uče od prvog razreda osnovne škole do kraja gimnazije slušati ukupno 1011 sati. Stari kurikulum iz 2014. propisivao je 520 sati građanskog odgoja i obrazovanja dok novi kurikulum iz 2019. godine uopće ne određuje satnicu nego samo definira tematske okvire.
ODGAJAMO GRAĐANE ZA PROŠLOST
Meni se čini da bi vjeronauk trebale poučavati crkve i vjerske zajednice zvan državnih škola, a u okviru predmeta Građanski odgoj i obrazovanje trebalo bi – uz domene ljudskih prava, demokracije i društvene zajednice – ubaciti i četvrtu domenu o religijskim učenjima. Tako bi se svi učenici upoznali s osnovnim značajkama različitih religija, s važnošću pojedinih religija u formiranju određene civilizacije i nacionalne kulture te s aktualnim trendovima u odnosima između država i crkvenih organizacija.
Usporedbama primjera iz prošlosti i sadašnjosti te usporedbom načina na koje pojedine religije tumače pojave u suvremenom svijetu učenici bi stekli pretpostavke da samostalno prosuđivanje o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti pojedinih religijskih učenja i načina njihove primjene u praksi.
Takav pristup bio bi usklađen s generalnim opredjeljenjem za obrazovanje samosvjesnih i kritički osposobljenih pojedinaca koji o svemu što je važno za svakoga od njih i za zajednicu donose vlastiti sud. Ujedno bi takav pojedinac trebao biti spreman za argumentiranu raspravu s onima koji misle drukčije nego on. Prepuštanjem da umjesto građanskog odgoja i obrazovanja ključni institucionalni odgojni instrument budu vjeronauci, povećavamo izglede za to da odgajamo građane po mjeri potreba za neka prošla, a ne za buduća vremena.