Krug je, dakle, zatvoren. Karlo Ressler će, kako je najavio Vladimir Šeks, podržati Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i tako zaključiti priču koja se punom silinom otvorila upravo nakon njegove izjave o tome da “nitko nema bianco podršku”.
Podsjetimo, mladi HDZ-ov europarlamentarac, čiji se politički uspon vezivao isključivo uz Andreja Plenkovića, nije htio u programu N1 televizije jasno dati podršku niti jednom kandidatu za predsjednika stranke, što je u HDZ-u prvo izazvalo konsternaciju, pa bijes. Predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić čak je zazvučao osobno uvrijeđen, govoreći kako je nužno da Ressler tu izjavu pojasni i radi njihovog ljudskog odnosa.
Ledena jeza prisjećanja
A nakon packi mladom lavu koji je valjda pomislio da ne bi bilo fer prije utrke davati podršku bilo kojem potencijalnom kandidatu, ili je, možda, o naivnosti, pomislio da bi netko mogao biti bolji predsjednik stranke od Plenkovića, krenuo je val užarene podrške voljenom vođi. Koji je kod promatrača mogao izazvati tek ledenu jezu prisjećanja.
Usporedba je možda presurova, ali uporno se sama nameće svakom tko se sjeća političke situacije s kraja osamdesetih. Na Radio televiziji Srbije redovno su se čitale podrške koje su politici Slobodana Miloševića dolazile od političara, boračkih udruga, lokalnih partijskih organizacija i tadašnjih organizacija udruženog rada. Namjera je bila jasna – stvoriti dojam o tome da je podrška Voždu (tako su, djeco, nazivali Miloševića) široka, kapilarna i da je otpor uzaludan.
Otpor je uzaludan?
Upravo to je osnovni dojam serije javnih podrški Andreju Plenkoviću koje su zaredale nakon konstruktivnog i serijskog “ribanja” Karla Resslera koji se usudio biti suzdržan. Ministri, stranački dužnosnici, župani, danima su se natjecali u tome da istaknu zasluge i mudro vodstvo aktualnog predsjednika stranke, kojeg, razumije se, svim srcem podržavaju za još jedan mandat na čelu HDZ-a. Kao da im je, daleko bilo, podrška Plenkoviću gotovo dio radne obveze, rutinsko vraćanje dijela duga stranci koja im je omogućila da budu na funkcijama na kojima se trenutno nalaze.
Uglavnom, stekao se dojam da je otpor uzaludan, a potpora sveobuhvatna. Problemčić je, međutim, u tome što HDZ trenutno plovi nepoznatim vodama – ispune li se najave, prvi put otkad glasaju svi članovi stranke (navodno 220 tisuća ljudi) moći će se birati između više kandidata. Koliko u tim okolnostima doista može članovima HDZ-a u, recimo, Imotskom, biti presudna podrška Plenkoviću od strane ministra zaštite okoliša ili pomoćnika glavnog tajnika stranke?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekoliko koraka prednosti
Problema za HDZ, i to ozbiljnijih, ima još. U petak je odlučeno da će izbori biti 15. ožujka, što ozbiljniju kampanju sažima na manje od dva mjeseca u kojima se alternativa mora organizirati i predstaviti članovima stranke. Nadalje, pomalo je neobično da je za samu kandidaturu za šefa HDZ-a potrebno više potpisa nego za predsjednika države – i to ne samo u relativnim, već i apsolutnim brojkama. Zoran Milanović je, recimo, trebao dostaviti 10 tisuća potpisa državljana Republike Hrvatske da se kandidira za dužnost predsjednika države. Miro Kovač, Ljubo Ćesić Rojs ili Plenković će trebati 11 tisuća potpisa članova HDZ-a da konkuriraju za mjesto šefa stranke.
Sve te sitne zapreke i krupne javne podrške uvjerljivo sažete u priči o potpori mladog Karla, imaju za cilj da aktualni predsjednik stranke krene u utrku za novi mandat na čelu partije s nekoliko koraka prednosti. Na veliku radost lijeve i desne oporbe u Hrvatskoj. Jer, čini se da nema bolje taktičke opcije za one koji će na izbore u orbiti SDP-a i pogotovo za one koji će se okupljati oko Miroslava Škore, do toga da za upravljačem u HDZ-u ostane Andrej Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Val podrške Plenkoviću podsjeća na kraj osamdesetih kad se želio stvoriti dojam da je otpor Miloševiću uzaludan
Što se može zaključiti iz Šeksove najave da će Ressler ipak podržati Plenkovića
Ministri, stranački dužnosnici, župani, danima su se natjecali u tome da istaknu zasluge i mudro vodstvo aktualnog predsjednika stranke, kojeg, razumije se, svim srcem podržavaju za još jedan mandat na čelu HDZ-a. Kao da im je, daleko bilo, podrška Plenkoviću gotovo dio radne obveze, rutinsko vraćanje dijela duga stranci koja im je omogućila da budu na funkcijama na kojima se trenutno nalaze.
Krug je, dakle, zatvoren. Karlo Ressler će, kako je najavio Vladimir Šeks, podržati Andreja Plenkovića za predsjednika HDZ-a i tako zaključiti priču koja se punom silinom otvorila upravo nakon njegove izjave o tome da “nitko nema bianco podršku”.
Podsjetimo, mladi HDZ-ov europarlamentarac, čiji se politički uspon vezivao isključivo uz Andreja Plenkovića, nije htio u programu N1 televizije jasno dati podršku niti jednom kandidatu za predsjednika stranke, što je u HDZ-u prvo izazvalo konsternaciju, pa bijes. Predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić čak je zazvučao osobno uvrijeđen, govoreći kako je nužno da Ressler tu izjavu pojasni i radi njihovog ljudskog odnosa.
Ledena jeza prisjećanja
A nakon packi mladom lavu koji je valjda pomislio da ne bi bilo fer prije utrke davati podršku bilo kojem potencijalnom kandidatu, ili je, možda, o naivnosti, pomislio da bi netko mogao biti bolji predsjednik stranke od Plenkovića, krenuo je val užarene podrške voljenom vođi. Koji je kod promatrača mogao izazvati tek ledenu jezu prisjećanja.
Usporedba je možda presurova, ali uporno se sama nameće svakom tko se sjeća političke situacije s kraja osamdesetih. Na Radio televiziji Srbije redovno su se čitale podrške koje su politici Slobodana Miloševića dolazile od političara, boračkih udruga, lokalnih partijskih organizacija i tadašnjih organizacija udruženog rada. Namjera je bila jasna – stvoriti dojam o tome da je podrška Voždu (tako su, djeco, nazivali Miloševića) široka, kapilarna i da je otpor uzaludan.
Otpor je uzaludan?
Upravo to je osnovni dojam serije javnih podrški Andreju Plenkoviću koje su zaredale nakon konstruktivnog i serijskog “ribanja” Karla Resslera koji se usudio biti suzdržan. Ministri, stranački dužnosnici, župani, danima su se natjecali u tome da istaknu zasluge i mudro vodstvo aktualnog predsjednika stranke, kojeg, razumije se, svim srcem podržavaju za još jedan mandat na čelu HDZ-a. Kao da im je, daleko bilo, podrška Plenkoviću gotovo dio radne obveze, rutinsko vraćanje dijela duga stranci koja im je omogućila da budu na funkcijama na kojima se trenutno nalaze.
Uglavnom, stekao se dojam da je otpor uzaludan, a potpora sveobuhvatna. Problemčić je, međutim, u tome što HDZ trenutno plovi nepoznatim vodama – ispune li se najave, prvi put otkad glasaju svi članovi stranke (navodno 220 tisuća ljudi) moći će se birati između više kandidata. Koliko u tim okolnostima doista može članovima HDZ-a u, recimo, Imotskom, biti presudna podrška Plenkoviću od strane ministra zaštite okoliša ili pomoćnika glavnog tajnika stranke?
Nekoliko koraka prednosti
Problema za HDZ, i to ozbiljnijih, ima još. U petak je odlučeno da će izbori biti 15. ožujka, što ozbiljniju kampanju sažima na manje od dva mjeseca u kojima se alternativa mora organizirati i predstaviti članovima stranke. Nadalje, pomalo je neobično da je za samu kandidaturu za šefa HDZ-a potrebno više potpisa nego za predsjednika države – i to ne samo u relativnim, već i apsolutnim brojkama. Zoran Milanović je, recimo, trebao dostaviti 10 tisuća potpisa državljana Republike Hrvatske da se kandidira za dužnost predsjednika države. Miro Kovač, Ljubo Ćesić Rojs ili Plenković će trebati 11 tisuća potpisa članova HDZ-a da konkuriraju za mjesto šefa stranke.
Sve te sitne zapreke i krupne javne podrške uvjerljivo sažete u priči o potpori mladog Karla, imaju za cilj da aktualni predsjednik stranke krene u utrku za novi mandat na čelu partije s nekoliko koraka prednosti. Na veliku radost lijeve i desne oporbe u Hrvatskoj. Jer, čini se da nema bolje taktičke opcije za one koji će na izbore u orbiti SDP-a i pogotovo za one koji će se okupljati oko Miroslava Škore, do toga da za upravljačem u HDZ-u ostane Andrej Plenković.