Važna arhitektonska djela uvijek će pokretati polemike; Paladino podsjeća na priču sa zagrebačkim hotelom Dubrovnik

Bilo je važno graditi na ‘putu slave’

Po mišljenju profesora Nevena Šegvića u Zagrebu je bilo važno graditi na ”putu slave”, koji je otpočinjao Arhitektonskim fakultetom i Klaićevom ulicom te se nastavljao dijagonalno preko HNK Masarykovom ulicom do Preradovićeva trga i Bogovićevom se ulicom spajao s Gajevom i glavnim gradskim trgom, Špicom. Uz ostvarenja velikih hrvatskih arhitekta, Viktora Kovačića, Hermana Bolléa, Slavka Löwyja, Zlatka Neumanna ili Antuna Ulricha, Stjepana Planića te Rudolfa Lubynskog i Dionisa Sunka neposredno uz neizgrađenu parcelu u Gajevoj ulici, i bračni par Filipović je dobio šansu za oživotvorenjem projekta upravo na tom ”putu slave”.

Tako su za nekadašnjeg moćnog investitora RO Generalturist-Hoteli-Restorani, OOUR Garni-hotel Dubrovnik, Ines i Nikola Filipović s izvođačima GRO Dom i OOUR Građenje 1982. godine i dovršili ostvarenje velike interpolacije hotela Dubrovnik II u zagrebačkoj Gajevoj ulici.

Počelo je uređenjem kavane i dnevnog boravka

Važno je, pritom, ovdje naglasiti da je dugotrajni angažman dvojca Filipović za stari hotel „Dubrovnik“ na glavnom zagrebačkom trgu otpočeo još 1967. godine naručenom rekonstrukcijom i adaptacijom hotela s uređenjem prizemne kavane i dnevnog boravka u mezaninu, dovršenima 1972. godine.

Po zaključenim intervencijama tijekom kojih su uvažili i očuvali neke vrijedne elemente uređenja interijera iz 1950-ih i 1960-ih godina, ostvarene od arhitekta Zdenka Strižića, angažmani su arhitektonskog bračnog para Filipović brojnim projektima i izvedbama dijelova poput podrumske pivnice, uličnih lokala, kavane i prodavaonica, bili nastavljeni sve do 1987. godine. Od tih je izvedbi najzapaženija bila ona preuređenja prizemne kavane iz 1986. godine, koja je usprkos brojnim pohvalama struke i javnosti, bila kratkog vijeka.

I Šegvićeve tople riječi pratile su to lijepo ostvarenje: „Filipovićeva moderna arhitektura čovjeka oslobađa robovanja od dogmata, ona je Ujevićeva ‘kocka vedrine’. To je važno istaći danas, kada se često prakticira ‘arhitektura’ zabrinuta lica, koju očito stvaraju pojedinci bez zanosa, bez vedrine, strastveni sakupljači novca kao izvora moća, prebogati sa svojim kompenzacijskim mehanizmima. Pravi, istinski, autentični arhitekti uvijek su stvarali prostor dostojan ljudi. To i ništa drugo.“

Prazna parcela je štetila vizuri iz Bogovićeve

Kako to uobičajeno u pravim projektima i ostvarenjima biva, djelovanje je arhitektonskog para Filipović na objema lokacijama hotela Dubrovnik, upečatljivo dizajniranim detaljima i sjajnim rješenjima uporabnih predmeta vjerno i pažljivo pratio i akademski slikar i grafičar Zdravko Tišljar. Neki od tih predmeta ili detalja već danas predstavljaju vrijedne raritete u zbirkama pojedinih privatnih kolekcionara.

Prema riječima Ines Filipović prve kontakte sa situacijom „rupe u Gajevoj“ ona i suprug Nikola ostvarili su još za vrijeme rada u Školi Drage Iblera od 1962. do 1964. godine, kada su s Iblerom pri kraju njegova života izrađivali natječajni projekt za novi Hotel Dubrovnik. Nikola Filipović tvrdi da je Ibler predlaganim rješenjem interpolirane kuće s kosim uličnim pročeljem izbačenim nad građevinskim pravcem istočne strane Gajeve ulice bio načinio hrabar iskorak, no njegov je projekt ostao neostvarenim.

Okružena Sunkovim hotelom Milinov iz 1929. godine te zgradom Shell Rudolfa Lubinskog, Planićevom Napretkovom zadrugom ili građevinama jugoistočnog dijela Zakladnog bloka odreda ostvarenima od eminentnih arhitekata 1930-ih godina, prazna parcela je ponajprije štetila vizuri iz Bogovićeve ulice i s Preradovićeva trga. Po Iblerovoj smrti uslijedila je direktna narudžba izrade idejnog projekta od bračnog para arhitekata Filipović, koji su pri Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 1968. godine izradili veći brojnih idejnih varijanti kompleksne interpolacije, dovršene punih 14 godina kasnije.

Kako su izgledala rješenja Filipovićevih

Visinom volumena prilagođena pobočnim gradnjama interpolacija se središnjim dijelom uličnog pročelja izdigla za etažu, no time nije poremetila situaciju u cjelini. Razvijenim plaštem trodimenzionalno izmaknutog uličnog pročelja u reflektirajućem plavom staklu unutar gustog rastera aluminijskih okvira arhitekti su uspjeli u prikrivanju otvora i parapeta, ali i same katnosti visoke građevine.

Naknadno višestruko izmjenjivana unutrašnjost hotela prema rješenju Filipovićevih u prizemnom je dijelu uključivala nužne komunikacijske sadržaje i recepciju, dok su ostatak površine ispunjavali različiti lokali s pristupima iz uskog, od ulice uvučenog trijema, kojim se pristupalo i relativno skromnom i neprimjetnom glavnom ulazu. Arhitekti su zajedničke hotelske sadržaje s restoranom i pratećim prostorijama ostvarili na prvom katu, dok su smještajne jedinice ostvarili obostrano, uzduž duljih pročelja.

Ulične sobe su, za razliku od dvorišno orijentiranih, ostvarene u dijagonalnom odmaku od građevinske linije, s nazubljenim ritmom prema hotelskom hodniku i s južno orijentiranim prozorima ostvarenim u istaknutim dijelovima ”valovitog” ostakljenog pročelja. Najatraktivniji dio hotela predstavljao je nadsvjetlom natkriveni otvoreni atrij u punoj visini građevine, koji je galerijskim sistemom katnih komunikacija i ostakljenim liftom predstavljao jasnu reminiscenciju arhitekata na skladno i hvaljeno ostvarenje komunikacijskog dijela u susjednom, starom dijelu hotela Dubrovnik, riješenom nešto ranije od strane istog arhitektonskog dvojca.

Prekretnica u povijesti moderne hrvatske arhitekture

Izvorno rješenje interijera Dubrovnika II s ”bravuroznim atrijskim prostornim rješenjem” isticao je i Aleksander Laslo kao ”prvi naš proboj u silver arhitekturu visoke tehnologije”. Naknadnim su, međutim, intervencijama vrijedne izvorne značajke projekta Filipovićevih, poput zatvaranja zenitalno prirodno osvijetljenog središnjeg atrija hotela, postupno u cijelosti poništene. Pohvalama ovdje sažeto opisanog, kapitalnog ostvarenja Filipovićevih iz 1982. godine pridružio se veliki broj teoretičara i kritičara arhitekture, od kojih je većina interpolaciju u Gajevoj ulici, kojoj je 1982. godine bio posvećen i čitav jedan broj časopisa „Čovjek i prostor“, uvrstila među najbolja ostvarenja hrvatske arhitekture 1980-ih godina.

Dubrovnikom II osobito se detaljno bavio Dragomir Maji Vlahović, koji je zagrebačku interpolaciju ocijenio prekretnicom u povijesti moderne hrvatske arhitekture. Iščitavajući „Dubrovnik II“ ostvarenjem kasnog modernizma Vlahović odluku Filipovićevih da u povijesnom perimetru grade sa staklom i aluminijem smatra prije svega lucidnom, prije no hrabrom i drskom, što argumentira ekonomskom, funkcionalnom, vizualnom, formalnom i fizičkom naravi ”kontekstualne kuće prilagođene okolini na način da je reflektira”, ali se i elementima poput prizemnih kolonada skladno uklapa u širu prostornu situaciju.

Opsežnu analizu Vlahović je dovršio lijepim zaključkom: ”Arhitekti Ines i Nikola Filipović pokazali su nam da ljepota može rezultirati iz tehničke perfekcije, da se suvremenim materijalima može izgraditi kontekstualna kuća, a da simultano bude autonomna, tj. nemimetička i nereferencijalna, da vokabular estetike stroja i vjera u tehnologiju još nisu iscrpljeni (sjajnija i laganija sadašnja estetika u odnosu na ranu estetiku stroja)“.

Bilo je i određenih zamjerki ostvarenju

Pozitivnoj i konstruktivnoj Vlahovićevoj kritici priključio se i Radovan Ivančević, koji je ostakljenom pročelju građevine u Gajevoj posvetio superlative, ali ga je ipak ocijenio postmodernim. Ivančevićevom kritikom istaknute su i određene zamjerke ostvarenju, ponajprije vezane uz suterensku „nedovršenost staklene zavjese“, no i uz poneku zamjerku Ivančevićev kritički osvrt ostaje jednim od ljepših komentara poznate donjogradske interpolacije, čije pročelje naziva ”nabranom staklenom zavjesom i brušenim kristalom svjetlosnih odraza”.

Ocjenjujući krajnje pozitivno i vertikalnu gradaciju i „razigranost“ volumena kojim se promišljalo uklapanje u zadanu situaciju, omeđenu višim sjevernim i nižim južnim susjednim volumenom, Ivančević je jedinstvo oblikovnog principa tlocrta i elevacije, kompozicije i materijala ocijenio kvalitetom i po samo djelo, ali i po čitav ulični potez te zaključio da se uspjelom suvremenom oblikovnošću ostvarenje Filipovićevih kreativno uključilo, ali i suprotstavilo, modernoj tradiciji, kojom je i neposredno okruženo.

Pogrešno percipiranje postmoderne arhitekture

Ivančevićeva pozitivna kritika izazvala je više pisanih reakcija Grge Gamulina, od kojih su neke oštrije kritike bile usmjerene prema nadležnim konzervatorskim službama, ali i prema pogrešnom percipiranju postmoderne arhitekture kao suvremenog oblikovnog izraza u vrijeme kada ona to više prema Gamulinu nije bila. No naposljetku je zaključio: ”A zašto je pročelje Filipovićevih ipak dobro i lijepo djelo, i zašto ga je Gajeva ulica na neki način i prihvatila?

Radovan Ivančević točno ocjenjuje: na kraju Bogovićeve već su moderne (ili ‘moderne’) zgrade: Planićeva, Löewyjeva i još poneka posve konvencionalna; ali to nije sve, a možda, nije ni bitno. Bitan razlog tog stilskog ‘oportunizma Gajeve ulice’ je u njenom eklekticizmu… Naša kritičnost, dakle, nije upravljena ovoj staklenoj opni, za koju je šteta što ne živi u svom ambijentu, negdje usred suvremene kakve četvrti; svojom bi izuzetnošću i maštovitošću podigla tonus svake funkcionalističke konvencije. Naša je kritičnost upravljena zapravo eklekticizmu ove geste, pa i ulice koja mu je odavno pala žrtvom. Upravo zato što je eklektička, Gajeva je ulica s pročeljem Filipovićevih čak i dobila.”

Dobili godišnju nagradu Viktor Kovačić

Brojne pohvale interpolaciji dogradnje hotela Dubrovnik rezultirale su i svečanom dodjelom godišnje nagrade ”Viktor Kovačić” za najbolje pojedinačno ostvarenje u 1982. godini upravo arhitektima Ines i Nikoli Filipović, koju im je u 22. travnja 1983. godine uručio arhitekt Ninoslav Kučan. Obrazlažući važnost dodjele arhitektonskih nagrada i njihov smisao i arhitekt Grozdan Knežević, premda ističući i neke nedostatke rada nagrađenog godišnjom nagradom, sjajnim zaključkom odaje priznanje velikom ostvarenju:

”Da pojasnimo, izvanredna oblikovna kvaliteta i čudesna igra svjetla i odraz neba, što je oplemenilo prostor Gajeve, Bogovićeve i Cvjetnog trga, unapređuje integralni smisao arhitekture i pored toga što u funkcionalnom hotelskom kvalitetu nije sve besprijekorno… Arhitekti Ines i Nikola Filipović zaslužni su da se je u uvjetima delikatne interpolacije dogodila arhitektura.“

Kako su na Dubrovnik reagirali stručnjaci

Novi je hotel 1983. godine kritički opservirao i Tomislav Premerl: ”Svojim markantnim pročeljem ova je zgrada fascinirala toliko da se više nitko i nije pitao za njenu cjelovitu arhitektonsku pojavnost, niti ju je kao takvu analizirao.” Premerl je analizirao rješenje parterne razine s primjedbom na skučenost pješačkog pasaža među ostakljenim, pomalo predimenzioniranim, vanjskim stupovima u funkciji izložbenih prostora i zatvorenog dijela građevine, ali i istakao čistoću cjelovite zamisli projektanata, koja se ”brusila” četrnaest godina do izvedbe:

”Hotel ‘Dubrovnik II’ živi, u njega se ulazi, u njemu se posluje i trguje, a kao oblik on je markantan i prepoznatljiv pečat vremena i dio cjeline gradskog prostora. Uspostavivši mnoge složene odnose izdržao je i prve pohvale i prva negodovanja. Ipak, dobili smo vitalnu arhitekturu čije pokazivanje nije završeno, a definiraniji sud o njoj ostavimo vremenu, jer će ono i nas dijelom izmijeniti.”

‘Dojam tonskog monokromnog mozaika’

Dva desetljeća po Premerlovu vizionarskom zaključku Ivo Maroević u ”Antologiji zagrebačke arhitekture” 2003. godine donosi svojevrsni Premerlov iščekivani ”vremenski sud” kao neupitnu potvrdu dokazane vrijednosti predmetne interpolacije i arhitektonskog angažmana: ”Hotel Dubrovnik II i kao interpolacija i kao arhitektonski koncept smiona je i veoma suvremena intervencija u prostor specifičnoga dijela zagrebačkoga Donjega grada.

U susjedstvu s remek-djelima hrvatske moderne, u neposrednoj blizini mitskoga glavnoga gradskog trga, trebalo je nastati djelo koje se uočava i koje se pamti. Izbor materijala i njegova strukturiranost, koja u lomovima znalački formatiziranih staklenih ploča izaziva dojam tonskog monokromnog mozaika, ali onoga velike geste u razmjeru grada, a ne plohe, svjedoči da je riječ o stvaralačkom odabiru znalaca koji su htjeli svoje viđenje arhitekture vremena ugraditi u grad na atraktivan način. U tome su i uspjeli.”

Nepretenciozna interpolacija koja uvažava povijest

Pri kraju analize ovog rada, kao zaključne, najprikladnije je upotrijebiti lijepe riječi profesora Vlahovića, koji je i 2015. godine, tri desetljeća od prvih osvrta ostao pri čvrstom stavu o visokoj vrijednosti interpolacije hotela ”Dubrovnik II”: ”Arhitektura treba biti univerzalna, biti svoja u mjestu i vremenu, ne smije brkati koordinatne sustave… Kako interpolacija sama po sebi predstavlja uvlačenje, ‘odlazak u majčinu utrobu’, ona iziskuje polikromiju i hotelom ‘Dubrovnik’ je riješena na miran način.

Nije naporna, ni pretenciozna. Uvažila je povijesne činjenice i okruženje, ali i ‘up to date lowcost’ tehnologiju, bez pretjerivanja. Premda naoko kontrastna, s promišljenim rasterom, mrežom ili ‘gridom’, u biti suptilno i vjerno na vlastitom pročelju odražava vrijedan okoliš. Dokazujuću onu Decartesovu: ‘Cogito, ergo sum! Vehementnost u izrazu obilježje je manipulatora. Filipović to nije! U kontekstu interpolacija to je bila i ostala najbolja interpolacija u ‘City’-ju, koja je supstancijalno bila ‘up to date’, a to je i ostala.”

Napuštanje radnog mjesta zamjenice pročelnika u zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode autorice kolumne rezultiralo je i nedovršenjem prijedloga rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra za zagrebačku „kocku vedrine“ u osi Bogovićeve ulice, kojoj je neupitno, i po brojnim izvršenim intervencijama, mjesto među zaštićenim dobrima Hrvatske. Za nadati se je da će se za to uskoro netko i pobrinuti. Nevjerojatni crtači, arhitekti Filipović i njihov sjajni plašt hotela u Gajevoj ulici to itekako zaslužuju.