Gradove se, dokazali smo si to, nažalost, može uspješno sustavno uništavati i pretvarati u privatna igrališta pojedinaca koji ih nikada nisu ni bili dostojni, no kultura gradova, na žalost tih istih pojedinaca, ponekad preživi i u najtežim okolnostima. Često, ne uvijek, kultura preživi nekulturu, tradicija kratkotrajni interes, a ljubav koristoljublje. No, zato se treba boriti i govoriti i kad se čini da je svima dosta svega
Protekli je tjedan, uz jučerašnje otvaranje šesnaestog izdanja ”Zagreb Film Festivala” u zagrebačkom kinu Europa, sasvim slučajno bio obilježen i ponovnim televizijskim prikazivanjem sjajnog filma Neka ostane među nama iz 2010. godine, ostvarenog pod redateljskom palicom Rajka Grlića prema scenariju Ante Tomića i Rajka Grlića. Kako god nam se činili nespojivima, više detalja povezuje današnje kino Europa u Miškecovom prolazu s uspjelim i nagrađivanim filmom.
Jedan je to od onih filmova kroz koji se Zagreb i gleda i osjeća i diše. Film je to ispunjen atmosferom jednog kulturnog i gospodskog grada, o kojem, nažalost, kao takvom, sve češće govorimo u prošlim vremenima. Odlični glumci, sjajno odabrani ambijenti, arhitektura, detalji, umjetničke slike Ljube Ivančića ili Ede Murtića s brojnim Zagrepčanima koji se kroz njega vidljivo ili krajnje neprimjetno, no znakovito šuljaju, uprizoruju Zagreb kakvog više gotovo i nema. Najljepši gradski prolaz, tržnica, ulica, ljekarna… Sve je tu, no, nažalost, niti desetak godina od prve projekcija filma, samo nagriženijeg i ugroženijeg stanja.
Zagreb je postao grad onih koji daju malo da bi imali puno
Jedan od u filmu prikazanih prostora je i današnji Miškecov prolaz (nekad Balkan prolaz te Prolaz sestara Baković), u kojem je, srećom, uz kino Europa opstalo i nekoliko lijepih zagrebačkih obrta pa on još uvijek čuva i jednu gospodsku urarsku i zlatarsku radnju. Prolaz je tu decentno otkriven filmskom šetnjom pokraj otvorenih prozora plesne škole u njegovu jugozapadnom dijelu, u kojoj se Lordan Zafranović elegantno okreće sa svojom plesnom partnericom.
Arhivska fotografija pročelja Arhiv kina Europa
Nije Zafranović jedini kulturni djelatnik koji se prošuljao filmom, već su tu, među ostalima, znakovito – uz odar poznatog umjetnika, i slikari Ivan Kožarić, Bane Milenković, Duje Jurić, Tomislav Bengez… Tu je i Tomica Kličko, vlasnik Laube, Kuće za ljude i umjetnost, otvorene sredinom 2011. godine u također pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru nekadašnje jahaonice Konjaničke vojarne, obnovljene i održavane isključivo o njegovu trošku. Puno je tu ljudi koji su Zagrebu davali i daju, no koji će, vjerojatno, kao i agilna ekipa Umjetničke organizacije Zagreb Film Festival, koja od 2008. godine upravlja kinom Europa, polako izumrijeti u gradu koji više nije prebivalište ljudi koji imaju da bi davali. Zagreb je postao gradom onih koji daju (malo) da bi imali (puno) i to je ono što ga smješta na odar.
Borko Vukosav
No, s lijepog filma vratimo se našoj današnjoj temi, kinu Europa. Tijekom jedne od divnih prošlogodišnjih nostalgičnih projekcija kultnog Bergmanovog filma Fanny i Alexander u njemu, baš za jedne od žešćih scena obilježenih pjenjenjem i pljuvanjem sporednih likova, glave su nekih gledatelja, uključivo i moju, poškropile kapljice. Instinktivna reakcija, usklađena s uvažavanjem suvremenog doba, kretala se u smjeru zaključka da, eto, i staro kino može biti opremljeno najsuvremenijim 4D, 4DX ili kakvim već naprednim tehnologijama pomoću kojih se i mokri efekti doživljavaju uživo. Stvarnost je, nažalost, ubrzo razotkrila manje dojmljivu činjenicu procurivanja krova kina, koje vapi za kvalitetnom sanacijom, kakvu bi pojedinačno zaštićeno kulturno dobro i iziskivalo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kultura gradova ponekad ipak preživi i u najtežim okolnostima
Zagrebačka kina ne mogu i ne smiju predstavljati samo uniformirane Cinestarove dvorane u kojima uši jedva izdržavaju pritisak zvuka na n-toj potenciji, kada sve, pa i zvuk, može biti i pristojno i ugodno, kao u kinu Europa. Zagrebu su potrebne projekcije češkog, talijanskog i inih filmova, svjetski književni festivali i slično što se u velikoj ili Müllerovoj dvorani kina Europa već odvija ustaljenom praksom. Potrebno mu je to jer ga nastanjuju i ljudi drugačiji od trenutno vladajućih, za koje, koliko god tiši i samozatajniji bili, također treba osigurati mjesta.
Interijer dvorane i danas je izvorno očuvan Borko Vukosav
Gradove se, dokazali smo si to, nažalost, može uspješno sustavno uništavati i pretvarati u privatna igrališta pojedinaca koji ih nikada nisu ni bili dostojni, no kultura gradova, na žalost tih istih pojedinaca, ponekad preživi i u najtežim okolnostima. Često, ne uvijek, kultura preživi nekulturu, tradicija kratkotrajni interes, a ljubav koristoljublje. No, zato se treba boriti i govoriti i kad se čini da je svima dosta svega. Ne smije nam biti svejedno jer ni izraz “svaka sila za vijeka” nismo izmislili mi, već neki prije nas kojima je bilo jednako teško ili i teže. Sve prođe, i dobro i zlo, ali treba se truditi da dobro opstane.
Kino Europa moramo braniti kao biljeg sretnijih vremena
Valja se boriti da po kontinuitetu namjene najstarija zagrebačka kinodvorana to i ostane, valja joj pomoći, sanirati je i očuvati. Moramo je braniti kao biljeg nekih sretnijih vremena u kojima se neimaština nije hranila šarenilom preproduljenih adventskih priredbi tijekom kojih se potroši i ono što se nema, a čijim se uličnim ukrasima kratkotrajno prikriva ofucanost i zapuštenost našeg glavnog grada. Bilo je i vremena tijekom kojih se nije stručno nekontrolirano i fatalno klorom ispiralo tragove na spomenicima kulture koji su izgradili slike naših gradova i u kojim se čuvala starina jer novije nije uvijek ljepše.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prolaz nekada Arhiv kina Europa
Sam izraz “novo” pobija se s pojmom kulturnih dobara, koja su redom manje ili više stara i ne možemo ih prisilnim i neprimjerenim metodama činiti mlađima jer su rezultati takvih nasilnih postupaka, kao i onih primijenjenih na licima nekih slavnih ljepotica, često pogubni. Kino Europa nespojivo je s nekim apsurdnim idejama, poput one o eventualnoj prenamjeni u narodnjački klub, o kojoj se već dulje šuška po gradu. No u Zagrebu najčešće gdje ima dima, ima i vatre. Požara, čak. Odgovor na pitanje budućnosti tog kina dobit ćemo relativno brzo jer njegovim trenutnim upravljačima ugovor istječe sredinom sljedeće godine i premda se ne treba nadati čudima, u nadi je spas. Zagrebu je nasušno potrebno kino Europa kakvo ima danas i koje ubire svjetske nagrade za kvalitetne programe, održavane i pod gotovo nemogućim uvjetima.
Prolaz danas Borko Vukosav
Borko Vukosav
Valjalo bi ponekad dići glavu i pogledati arhitekturu oko nas
U prilog njegove vrijednosti govori i bogata povijest milog nam kina, o kojoj se već detaljnije pisalo ovdje, sagrađenog tijekom 1924. i 1925. godine prema projektu arhitekta Srećka Florschütza iz tadašnjeg atelijera ”Srećko Florschütz i braća Hintermeier” za investitore braću Alfreda i Lea Müllera. Bogati nasljednici nastavili su uspješnu tradiciju oca, Adolfa Müllera, koji je, među ostalim svojim interesima vezanima uz ciglane, rudnike i zemljoposjedništvo, izgradio i kino ”Helios” (današnje Gradsko kazalište ”Gavella”) te 1913. udružio sva svoja kina, ”Helios”, ”Apolo” i ”Union”, u filmski zavod ”Urania”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Arhivska slika interijera
Prema arhitektici Jasenki Kranjčević koja se pažljivo posvetila istraživanju djela arhitekta Florschütza, on je 1924. godine prihvatio ponudu braće Müller da na prostoru između negdašnje Samostanske (današnje Varšavske) i Marovske (Masarykove) ulice izvede najamne stambene zgrade i kino-kazalište ”Balkan Palace”. Kako bi što bolje iskoristio zahtjevnu građevinsku parcelu u sklopu je graditeljskog zahvata osmislio i pješačku ulicu, prema kojoj je orijentirao manje reprezentativnu najamnu stambenu zgradu i nasuprotno joj kino pročišćenih bočnih pročelja obilježenih konstruktivnim ojačanjima.
Interijer danas, za vrijeme trajanja Zagreb Film Festivala Borko Vukosav
Borko Vukosav
Pročelja najamnih stambenih zgrada u Masarykovoj i Varšavskoj ulici projektom je oblikovao neoklasicističkim elementima, s četiri snažna korintska stupa po sredini te s po tri postrana jonska pilastra triju etaža s velikim uvučenim zabatom, kojima se u Masarykovoj ulici izdigao nad mezaninom kako bi prizemljem riješio trgovačke lokale i javni pješački prolaz. Od dviju planiranih uličnih zgrada ostvarena je ona u Masarykovoj, koja impozantnošću jednog od ljepših uličnih pročelja, nažalost, uslijed užurbanosti kolnog i pješačkog prostora središnje gradske ulice ostaje nezamijećenom od prolaznika. Valjalo bi ponekad i podići glavu jer neka zagrebačka arhitektonska ostvarenja to uistinu zaslužuju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedinstvena sala takve vrste u ovom dijelu jugoistočne Europe
Florschütz je zgradu kina isplanirao s ulazom iz Miškecovog prolaza, na koji je orijentirana i nasuprotna joj šarmantna galerijska stambena zgrada s prizemnim lokalima, i prostorno je podijelio na čekaonice, dvoranu i mali administracijski prostor. Trima stranama okružena zgradama, četvrtom, prema prolazu, predstavila se golim pročeljem bez uobičajenih uresa pa se tim više ističe bogato i pažljivo dekoriranje njezine unutrašnjosti. I Jasenka Kranjčević ističe da je pri projektiranju kina Florschütz veliku pozornost pridavao upravo rješenjima interijera i problematične konstrukcije stropa velike dvorane.
Iako je interijer dvorane izvorno očuvan, izvorne su sjedalice smijenjene novijima Borko Vukosav
Borko Vukosav
Dojmljiva gradnja željezne konstrukcije i pročišćenih pročelja, duga 56 i široka 15.5 metara, podijeljena je u dva dijela, sjeverni ulazni dio s blagajnama i čekaonicama u prizemlju i na katu te južni dio s gledalištem i pozornicom. Gledalište dugo 40, široko 14 i visoko 11.5 metara uključivalo je 1 100 sjedalica, a pod pozornicom je bio prostor za orkestar od 16 ljudi. Interijer dvorane i danas je izvorno očuvan, no izvorne su sjedalice smijenjene novijima pa se danas u kinodvorani nalazi 505 sjedala i pozornica s kino platnom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reprezentativni interijer neoklasicističke gradnje obilježen je neobaroknim detaljima domaćih obrtnika, a posred luksuzne čekaonice prizemlja nalazio se vodoskok kipara Emerika Ibre Sunka, čiji su, uz sudjelovanje i kipara Pitzgera, i ostali kiparski ukrasi u prostoru. Skulpture kipara Josipa Vihre, đaka praške akademije, rese dvostruke stube prema čekaonici za lože i balkon. Prema navodima iz dnevnog tiska bila je to jedinstvena sala takve vrste u ovom dijelu jugoistočne Europe, s dvoranom koja je akustički odgovarala i filharmonijskim koncertima i ostalim kulturnim događanjima
Dogradnja iz 50-ih s i danas očuvanim ostakljenim vestibulom
Kino Balkan-Palace ostvareno je kao dio većeg graditeljskog sklopa koji uključuje i današnju uličnu trgovačko-stambenu četverokatnicu u Masarykovoj 10 i pasaž s galerijskom trgovačko-stambenom četverokatnicom u Miškecovom prolazu 1 i 3 preko puta zgrade kina. Na mjestu je neostvarene trgovačko-stambene četverokatnice u Varšavskoj 3 i 5 ranih 1950-ih godina arhitekt Božidar Tušek ostvario poslovnu zgradu Poljoopskrba-Astra, prilikom koje izgradnje je izvedena i djelomična rekonstrukcija i dogradnja ulaznog dijela kina s i danas očuvanim ostakljenim vestibulom.
Rješenjem o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra iz 2013. godine zgrada kina Europa uvrštena je na listu kulturnih dobara Republike Hrvatske: ”Zbog naglašenih kulturno-povijesnih i graditeljskih obilježja, kao jedno od najstarijih gradskih kino-kazališta s neprekinutim kontinuitetom izvorne kinematografske i scensko-izvedbene namjene, predmetna je zgrada jedinstven i bitan tvorbeni čimbenik kulturno-povijesnog identiteta i urbanog tkiva središnjeg gradskog prostora i ima presudan utjecaj na sliku grada u cijelosti. S obzirom na kulturno-povijesnu, graditeljsko-tipološku, arhitektonsku i urbanističku kvalitetu, te visok stupanj očuvanosti istaknutih i vrijednih graditeljskih i oblikovnih obilježja unutarnjeg uređenja s bogatim štukaturama i kiparskim radovima, napose po održanoj namjeni, zgrada kina ‘Europa’ u Zagrebu ima svojstva kulturnog dobra.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Citat je u cijelosti naveden samo iz razloga prijetnji koje se vrijednom povijesnom prostoru zagrebačke kulturne scene već neko vrijeme nadvijaju ”nad glavom”, a koji bi zbog svoje važnosti iziskivao automatsku zaštitu od svih ugroza.
Atraktivan ugostiteljski objekt kina privlačan je mnogima
Umjetnička organizacija Zagreb Film Festival dokazala se dostojanstvenim oživljavanjem kina Europa i u vremenima u kojima se u području kulture snalaze samo najveći čarobnjaci. ZFF se pritom nije samo snašao, već je zahvaljujući kvalitetnim i zanimljivim programima krajem 2016. godine to zagrebačko kino proglašeno i najboljim europskim kinom. To su stavke koje valja naglašavati u trenutku kada je gotovo pred istekom ugovor o desetogodišnjem upravljanju tim vrijednim prostorom, kojeg bi naposljetku mogla stajati glave atraktivnost njegova ugostiteljskog prostora u Varšavskoj ulici, privlačnog mnogima.
Borko Vukosav
Kino Europa s pripadajućim sadržajima mora opstati upravo ovakvo kakvo je i ne smije postati tako uobičajenom žrtvom sitnih interesa širokih džepova. Zagrebu treba ovo staro kino, obnovljeno, naravno, uz pomoć Grada, Ministarstva kulture i europskih fondova, i oplemenjeno baš ovakvim nagrađivanim programima jer je uistinu zahvaljujući borcima organizacije Zagreb Film Festival postalo ”bitan tvorbeni čimbenik kulturno-povijesnog identiteta i urbanog tkiva središnjeg gradskog prostora i ima presudan utjecaj na sliku grada u cijelosti”. Gužva je u njemu i jučer, prilikom otvorenja novog ZFF-a projekcijom brazilskog filma Voljeni, pokazala koliko je voljen od svojih građana. A to je, neka ostane među nama, u gradu čiju oronulu sliku romantično ublažavaju samo jesenje magle i palo lišće, jedino uistinu važno.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Priča se da Zagreb misli prenamijeniti Kino Europa
Kinom Europa 10 godina fantastično upravljaju ljudi iz Zagreb Film Festivala. No uskoro im ističe ugovor i to je problem
Gradove se, dokazali smo si to, nažalost, može uspješno sustavno uništavati i pretvarati u privatna igrališta pojedinaca koji ih nikada nisu ni bili dostojni, no kultura gradova, na žalost tih istih pojedinaca, ponekad preživi i u najtežim okolnostima. Često, ne uvijek, kultura preživi nekulturu, tradicija kratkotrajni interes, a ljubav koristoljublje. No, zato se treba boriti i govoriti i kad se čini da je svima dosta svega
Protekli je tjedan, uz jučerašnje otvaranje šesnaestog izdanja ”Zagreb Film Festivala” u zagrebačkom kinu Europa, sasvim slučajno bio obilježen i ponovnim televizijskim prikazivanjem sjajnog filma Neka ostane među nama iz 2010. godine, ostvarenog pod redateljskom palicom Rajka Grlića prema scenariju Ante Tomića i Rajka Grlića. Kako god nam se činili nespojivima, više detalja povezuje današnje kino Europa u Miškecovom prolazu s uspjelim i nagrađivanim filmom.
Jedan je to od onih filmova kroz koji se Zagreb i gleda i osjeća i diše. Film je to ispunjen atmosferom jednog kulturnog i gospodskog grada, o kojem, nažalost, kao takvom, sve češće govorimo u prošlim vremenima. Odlični glumci, sjajno odabrani ambijenti, arhitektura, detalji, umjetničke slike Ljube Ivančića ili Ede Murtića s brojnim Zagrepčanima koji se kroz njega vidljivo ili krajnje neprimjetno, no znakovito šuljaju, uprizoruju Zagreb kakvog više gotovo i nema. Najljepši gradski prolaz, tržnica, ulica, ljekarna… Sve je tu, no, nažalost, niti desetak godina od prve projekcija filma, samo nagriženijeg i ugroženijeg stanja.
Zagreb je postao grad onih koji daju malo da bi imali puno
Jedan od u filmu prikazanih prostora je i današnji Miškecov prolaz (nekad Balkan prolaz te Prolaz sestara Baković), u kojem je, srećom, uz kino Europa opstalo i nekoliko lijepih zagrebačkih obrta pa on još uvijek čuva i jednu gospodsku urarsku i zlatarsku radnju. Prolaz je tu decentno otkriven filmskom šetnjom pokraj otvorenih prozora plesne škole u njegovu jugozapadnom dijelu, u kojoj se Lordan Zafranović elegantno okreće sa svojom plesnom partnericom.
Nije Zafranović jedini kulturni djelatnik koji se prošuljao filmom, već su tu, među ostalima, znakovito – uz odar poznatog umjetnika, i slikari Ivan Kožarić, Bane Milenković, Duje Jurić, Tomislav Bengez… Tu je i Tomica Kličko, vlasnik Laube, Kuće za ljude i umjetnost, otvorene sredinom 2011. godine u također pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru nekadašnje jahaonice Konjaničke vojarne, obnovljene i održavane isključivo o njegovu trošku. Puno je tu ljudi koji su Zagrebu davali i daju, no koji će, vjerojatno, kao i agilna ekipa Umjetničke organizacije Zagreb Film Festival, koja od 2008. godine upravlja kinom Europa, polako izumrijeti u gradu koji više nije prebivalište ljudi koji imaju da bi davali. Zagreb je postao gradom onih koji daju (malo) da bi imali (puno) i to je ono što ga smješta na odar.
No, s lijepog filma vratimo se našoj današnjoj temi, kinu Europa. Tijekom jedne od divnih prošlogodišnjih nostalgičnih projekcija kultnog Bergmanovog filma Fanny i Alexander u njemu, baš za jedne od žešćih scena obilježenih pjenjenjem i pljuvanjem sporednih likova, glave su nekih gledatelja, uključivo i moju, poškropile kapljice. Instinktivna reakcija, usklađena s uvažavanjem suvremenog doba, kretala se u smjeru zaključka da, eto, i staro kino može biti opremljeno najsuvremenijim 4D, 4DX ili kakvim već naprednim tehnologijama pomoću kojih se i mokri efekti doživljavaju uživo. Stvarnost je, nažalost, ubrzo razotkrila manje dojmljivu činjenicu procurivanja krova kina, koje vapi za kvalitetnom sanacijom, kakvu bi pojedinačno zaštićeno kulturno dobro i iziskivalo.
Kultura gradova ponekad ipak preživi i u najtežim okolnostima
Zagrebačka kina ne mogu i ne smiju predstavljati samo uniformirane Cinestarove dvorane u kojima uši jedva izdržavaju pritisak zvuka na n-toj potenciji, kada sve, pa i zvuk, može biti i pristojno i ugodno, kao u kinu Europa. Zagrebu su potrebne projekcije češkog, talijanskog i inih filmova, svjetski književni festivali i slično što se u velikoj ili Müllerovoj dvorani kina Europa već odvija ustaljenom praksom. Potrebno mu je to jer ga nastanjuju i ljudi drugačiji od trenutno vladajućih, za koje, koliko god tiši i samozatajniji bili, također treba osigurati mjesta.
Gradove se, dokazali smo si to, nažalost, može uspješno sustavno uništavati i pretvarati u privatna igrališta pojedinaca koji ih nikada nisu ni bili dostojni, no kultura gradova, na žalost tih istih pojedinaca, ponekad preživi i u najtežim okolnostima. Često, ne uvijek, kultura preživi nekulturu, tradicija kratkotrajni interes, a ljubav koristoljublje. No, zato se treba boriti i govoriti i kad se čini da je svima dosta svega. Ne smije nam biti svejedno jer ni izraz “svaka sila za vijeka” nismo izmislili mi, već neki prije nas kojima je bilo jednako teško ili i teže. Sve prođe, i dobro i zlo, ali treba se truditi da dobro opstane.
Kino Europa moramo braniti kao biljeg sretnijih vremena
Valja se boriti da po kontinuitetu namjene najstarija zagrebačka kinodvorana to i ostane, valja joj pomoći, sanirati je i očuvati. Moramo je braniti kao biljeg nekih sretnijih vremena u kojima se neimaština nije hranila šarenilom preproduljenih adventskih priredbi tijekom kojih se potroši i ono što se nema, a čijim se uličnim ukrasima kratkotrajno prikriva ofucanost i zapuštenost našeg glavnog grada. Bilo je i vremena tijekom kojih se nije stručno nekontrolirano i fatalno klorom ispiralo tragove na spomenicima kulture koji su izgradili slike naših gradova i u kojim se čuvala starina jer novije nije uvijek ljepše.
Sam izraz “novo” pobija se s pojmom kulturnih dobara, koja su redom manje ili više stara i ne možemo ih prisilnim i neprimjerenim metodama činiti mlađima jer su rezultati takvih nasilnih postupaka, kao i onih primijenjenih na licima nekih slavnih ljepotica, često pogubni. Kino Europa nespojivo je s nekim apsurdnim idejama, poput one o eventualnoj prenamjeni u narodnjački klub, o kojoj se već dulje šuška po gradu. No u Zagrebu najčešće gdje ima dima, ima i vatre. Požara, čak. Odgovor na pitanje budućnosti tog kina dobit ćemo relativno brzo jer njegovim trenutnim upravljačima ugovor istječe sredinom sljedeće godine i premda se ne treba nadati čudima, u nadi je spas. Zagrebu je nasušno potrebno kino Europa kakvo ima danas i koje ubire svjetske nagrade za kvalitetne programe, održavane i pod gotovo nemogućim uvjetima.
Valjalo bi ponekad dići glavu i pogledati arhitekturu oko nas
U prilog njegove vrijednosti govori i bogata povijest milog nam kina, o kojoj se već detaljnije pisalo ovdje, sagrađenog tijekom 1924. i 1925. godine prema projektu arhitekta Srećka Florschütza iz tadašnjeg atelijera ”Srećko Florschütz i braća Hintermeier” za investitore braću Alfreda i Lea Müllera. Bogati nasljednici nastavili su uspješnu tradiciju oca, Adolfa Müllera, koji je, među ostalim svojim interesima vezanima uz ciglane, rudnike i zemljoposjedništvo, izgradio i kino ”Helios” (današnje Gradsko kazalište ”Gavella”) te 1913. udružio sva svoja kina, ”Helios”, ”Apolo” i ”Union”, u filmski zavod ”Urania”.
Prema arhitektici Jasenki Kranjčević koja se pažljivo posvetila istraživanju djela arhitekta Florschütza, on je 1924. godine prihvatio ponudu braće Müller da na prostoru između negdašnje Samostanske (današnje Varšavske) i Marovske (Masarykove) ulice izvede najamne stambene zgrade i kino-kazalište ”Balkan Palace”. Kako bi što bolje iskoristio zahtjevnu građevinsku parcelu u sklopu je graditeljskog zahvata osmislio i pješačku ulicu, prema kojoj je orijentirao manje reprezentativnu najamnu stambenu zgradu i nasuprotno joj kino pročišćenih bočnih pročelja obilježenih konstruktivnim ojačanjima.
Pročelja najamnih stambenih zgrada u Masarykovoj i Varšavskoj ulici projektom je oblikovao neoklasicističkim elementima, s četiri snažna korintska stupa po sredini te s po tri postrana jonska pilastra triju etaža s velikim uvučenim zabatom, kojima se u Masarykovoj ulici izdigao nad mezaninom kako bi prizemljem riješio trgovačke lokale i javni pješački prolaz. Od dviju planiranih uličnih zgrada ostvarena je ona u Masarykovoj, koja impozantnošću jednog od ljepših uličnih pročelja, nažalost, uslijed užurbanosti kolnog i pješačkog prostora središnje gradske ulice ostaje nezamijećenom od prolaznika. Valjalo bi ponekad i podići glavu jer neka zagrebačka arhitektonska ostvarenja to uistinu zaslužuju.
Jedinstvena sala takve vrste u ovom dijelu jugoistočne Europe
Florschütz je zgradu kina isplanirao s ulazom iz Miškecovog prolaza, na koji je orijentirana i nasuprotna joj šarmantna galerijska stambena zgrada s prizemnim lokalima, i prostorno je podijelio na čekaonice, dvoranu i mali administracijski prostor. Trima stranama okružena zgradama, četvrtom, prema prolazu, predstavila se golim pročeljem bez uobičajenih uresa pa se tim više ističe bogato i pažljivo dekoriranje njezine unutrašnjosti. I Jasenka Kranjčević ističe da je pri projektiranju kina Florschütz veliku pozornost pridavao upravo rješenjima interijera i problematične konstrukcije stropa velike dvorane.
Dojmljiva gradnja željezne konstrukcije i pročišćenih pročelja, duga 56 i široka 15.5 metara, podijeljena je u dva dijela, sjeverni ulazni dio s blagajnama i čekaonicama u prizemlju i na katu te južni dio s gledalištem i pozornicom. Gledalište dugo 40, široko 14 i visoko 11.5 metara uključivalo je 1 100 sjedalica, a pod pozornicom je bio prostor za orkestar od 16 ljudi. Interijer dvorane i danas je izvorno očuvan, no izvorne su sjedalice smijenjene novijima pa se danas u kinodvorani nalazi 505 sjedala i pozornica s kino platnom.
Reprezentativni interijer neoklasicističke gradnje obilježen je neobaroknim detaljima domaćih obrtnika, a posred luksuzne čekaonice prizemlja nalazio se vodoskok kipara Emerika Ibre Sunka, čiji su, uz sudjelovanje i kipara Pitzgera, i ostali kiparski ukrasi u prostoru. Skulpture kipara Josipa Vihre, đaka praške akademije, rese dvostruke stube prema čekaonici za lože i balkon. Prema navodima iz dnevnog tiska bila je to jedinstvena sala takve vrste u ovom dijelu jugoistočne Europe, s dvoranom koja je akustički odgovarala i filharmonijskim koncertima i ostalim kulturnim događanjima
Dogradnja iz 50-ih s i danas očuvanim ostakljenim vestibulom
Kino Balkan-Palace ostvareno je kao dio većeg graditeljskog sklopa koji uključuje i današnju uličnu trgovačko-stambenu četverokatnicu u Masarykovoj 10 i pasaž s galerijskom trgovačko-stambenom četverokatnicom u Miškecovom prolazu 1 i 3 preko puta zgrade kina. Na mjestu je neostvarene trgovačko-stambene četverokatnice u Varšavskoj 3 i 5 ranih 1950-ih godina arhitekt Božidar Tušek ostvario poslovnu zgradu Poljoopskrba-Astra, prilikom koje izgradnje je izvedena i djelomična rekonstrukcija i dogradnja ulaznog dijela kina s i danas očuvanim ostakljenim vestibulom.
Rješenjem o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra iz 2013. godine zgrada kina Europa uvrštena je na listu kulturnih dobara Republike Hrvatske: ”Zbog naglašenih kulturno-povijesnih i graditeljskih obilježja, kao jedno od najstarijih gradskih kino-kazališta s neprekinutim kontinuitetom izvorne kinematografske i scensko-izvedbene namjene, predmetna je zgrada jedinstven i bitan tvorbeni čimbenik kulturno-povijesnog identiteta i urbanog tkiva središnjeg gradskog prostora i ima presudan utjecaj na sliku grada u cijelosti. S obzirom na kulturno-povijesnu, graditeljsko-tipološku, arhitektonsku i urbanističku kvalitetu, te visok stupanj očuvanosti istaknutih i vrijednih graditeljskih i oblikovnih obilježja unutarnjeg uređenja s bogatim štukaturama i kiparskim radovima, napose po održanoj namjeni, zgrada kina ‘Europa’ u Zagrebu ima svojstva kulturnog dobra.”
Citat je u cijelosti naveden samo iz razloga prijetnji koje se vrijednom povijesnom prostoru zagrebačke kulturne scene već neko vrijeme nadvijaju ”nad glavom”, a koji bi zbog svoje važnosti iziskivao automatsku zaštitu od svih ugroza.
Atraktivan ugostiteljski objekt kina privlačan je mnogima
Umjetnička organizacija Zagreb Film Festival dokazala se dostojanstvenim oživljavanjem kina Europa i u vremenima u kojima se u području kulture snalaze samo najveći čarobnjaci. ZFF se pritom nije samo snašao, već je zahvaljujući kvalitetnim i zanimljivim programima krajem 2016. godine to zagrebačko kino proglašeno i najboljim europskim kinom. To su stavke koje valja naglašavati u trenutku kada je gotovo pred istekom ugovor o desetogodišnjem upravljanju tim vrijednim prostorom, kojeg bi naposljetku mogla stajati glave atraktivnost njegova ugostiteljskog prostora u Varšavskoj ulici, privlačnog mnogima.
Kino Europa s pripadajućim sadržajima mora opstati upravo ovakvo kakvo je i ne smije postati tako uobičajenom žrtvom sitnih interesa širokih džepova. Zagrebu treba ovo staro kino, obnovljeno, naravno, uz pomoć Grada, Ministarstva kulture i europskih fondova, i oplemenjeno baš ovakvim nagrađivanim programima jer je uistinu zahvaljujući borcima organizacije Zagreb Film Festival postalo ”bitan tvorbeni čimbenik kulturno-povijesnog identiteta i urbanog tkiva središnjeg gradskog prostora i ima presudan utjecaj na sliku grada u cijelosti”. Gužva je u njemu i jučer, prilikom otvorenja novog ZFF-a projekcijom brazilskog filma Voljeni, pokazala koliko je voljen od svojih građana. A to je, neka ostane među nama, u gradu čiju oronulu sliku romantično ublažavaju samo jesenje magle i palo lišće, jedino uistinu važno.