Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše

Veličanstvena Vera Horvat Pintarić izdala je autobiografiju i odabrala Telegram da je predstavi kroz intervju

Naša najveća povjesničarka umjetnosti, žena zadivljujućeg iskustva i volje, o svojoj novoj knjizi, Susreti i sjećanja

Za knjigu Susreti i sjećanja kaže kako je to njena profesionalna autobiografija u kojoj govori o najvećim imena svjetske i europske umjetnosti s kojima se družila, o gradovima koje je posjećivala i njihovoj arhitekturi, o umjetničkim djelima koja je proučavala. Najviše iznenađuje veliki broj važnih imena iz svijeta kulture s kojima je prijateljevala, što je, gledajući iz današnje perspektive, kad ljudi od znanosti nemaju prilike puno putovati službeno po svijetu, zapravo nezamislivo

Redovna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i sveučilišna profesorica Vera Horvat Pintarić, vodeća teoretičarka likovnih umjetnosti u Hrvatskoj, odbila je ponuđenu ruku kad je krenula prema radnom dijelu dnevnog boravka. S obzirom da boravak ima nekoliko razina, želio sam joj pomoći, ali profesorica Horvat Pintarić rezolutno je odbacila svaku pomisao da ne može sama savladati te prepreke. “Ako mogu svakog dana prijeći više od 100 stepenica do stana, onda mogu i ovih nekoliko metara”, lakonski je zaključila.

Vera Horvat Pintarić pokazuje na podu, iza radnog stola, gomilu od dvadesetak bilježnica. No, nisu to obične školske bilježnice: riječ je o talijanskim tekama s dizajniranim omotima, kakve je koristio, kako je objasnila, njen veliki prijatelj, znameniti talijanski književnik Umberto Eco za pisanje svojih dnevnika. Bilježnice su prepune zapisa, podsjetnika i natuknica ispisanih gustim rukopisom koji može odgonetnuti samo autorica. Na mnogo stranica profesorica Horvat Pintarić zalijepila je raznobojne papire koji upozoravaju da je tu zapisano nešto što se ne smije zaboraviti.

Baca bilješke koje je pisala od šeste godine

“Ovo je ostalo od stotina bilježnica na kojima sam od svoje šeste godine, kad sam naučila pisati, bilježila svoja sjećanja. Već ih neko vrijeme bacam dvije po dvije, i sad sam došla do samog kraja. Sada su na red došle bilježnice koje sam koristila za pisanje najnovije knjige. No, to nisu bili dnevnici o meni već više o mojim zapažanjima. Bilježila sam sve što sam doživjela ili zamijetila povezano s mojom profesijom.” Na pitanje zar nije šteta baciti tako važne bilješke, profesorica Horvat Pintarić već je imala spreman odgovor. “Ne želim da itko drugi osim mene čita moje zapise.”

“A na temelju čega ćete onda napisati autobiografiju?” “Ma kakva autobiografija, nije mi ni na kraj pameti pisati o svom privatnom životu, svojim emocijama, ljubavima, flertovima, pa koga to može zanimati?! Ljude eventualno može interesirati moj rad. I zato je moja nova knjiga profesionalna, a ne privatna biografija. Privatne stvari nikada neću objaviti: pročitala sam puno autobiografija o ljubavnim aferama, najintimnijim stvarima ili skandalima te se uvjerila ne samo koliko je to nezanimljvo i marginalno nego i koliko su takve stvari nanijele boli i štete brojnim ljudima.”

Richard Lohse, Vjenceslav Richter i Vera Horvat Pintarić, 1972.

Njen stan je prostor koji uvijek iznova fascinira

Dok je profesorica VeHaPe, kako su je zvali njeni studenti i prijatelji, objašnjavala svoj odnos spram autobiografske literature, prisjetio sam se razgovora glasovite modne kreatorice Žuži Jelinek s novinskim izdavačem Ninom Pavićem. Žuži Jelinek razmišljala je, naime, o pisanju autobiografije pa je upitala Pavića: “Čujte Nino, mora li se u biografiji pisati istina?” Pavić je slegnuo ramenima i odgovorio: “Pa morala bi se pisati istina.” Na to je Žuži energično odgovorila: “E, onda od autobiografije ne bu ništ.”

Veru Horvat Pintarić posjetili smo u povodu izlaska njene nove knjige, Susreti i sjećanja. Ulazak u njen stan u potkrovlju, jedinstveno dizajniranom prostoru na Mažuranićevom trgu, uvijek iznova fascinira. Znameniti francuski likovni kritičar i povjesničar umjetnosti Pierre Restany kazao je kako apartman Vere Horvat Pintarić nije samo odraz njenog ukusa i kulture, već da je to visoko personaliziran prostor “stvoren po mjeri tvoje ruke, tvoga tijela i hoda kroz prostor”. Potkrovlje u secesijskoj zgradi arhitekta Dionisa Sunka uređivala je pune tri godine, sve je sama odabrala, od greda do parketa.

U stanu se uz mnogo vrijednog stilskog i raritetnog namještaja, kao što su, među ostalim, stakleni stol Ludwiga Mies van der Rohea, jednog od najpoznatijih autora moderne arhitekture i dizajna te fotelja i stolica glasovitog arhitekta Le Corbusiera, nalazi i oko 7.000 knjiga, koje je, kako kaže, zapravo sve pročitala. Tu su i željezne tapiserije Dušana Džamonje, spomenička minijatura Vojina Bakića, crteži poljskog dizajnera i slikara Romana Cieslewicza, talijanskog književnika Umberta Eca i arhitekta i slikara Vjenceslava Richtera, slike Borisa Bućana, Otona Glihe, Miroslava Šuteja, Miroslava Kraljevića, Marcela Muževića

Knjigu je pisala šest sati dnevno, i tako dvije godine

Za knjigu Susreti i sjećanja Vera Horvat Pintarić kaže kako je to njena profesionalna autobiografija u kojoj govori o najvećim imena svjetske i europske umjetnosti s kojima se družila, o gradovima koje je posjećivala i njihovoj arhitekturi, o umjetničkim djelima koja je proučavala. Knjiga je prepuna fotografija, dokumenata, reprodukcija umjetničkih djela… Najviše iznenađuje veliki broj važnih imena iz svijeta kulture s kojima je prijateljevala, što je, gledajući iz današnje perspektive, kad ljudi od znanosti nemaju prilike puno putovati službeno po svijetu, zapravo nezamislivo. Niti ima novca da netko financira takva putovanja i istraživanja niti ih tko poziva u goste, kao što je to bio slučaj s Verom Horvat Pintarić.

Vera Horvat Pintarić u Veneciji 1956.

U knjigu je uvrstila, kako ističe, ličnosti, gradove i umjetnička djela koja su joj bila osobito važna. Profesorica Horvat Pintarić kaže da su svi ti susreti predstavljali veliko obogaćenje misli, duha i oka, čemu je pridonijela brza promjena gradova, ulica, kuća i krajolika te njihove boje i tonovi. Vera Horvat Pintarić priča kako je knjigu pisala pune dvije godine. “Valjalo je najprije pregledati sve bilješke, srediti i proučiti svu dokumentaciju i brojne knjige i tek onda prionuti poslu. Svakodnevno sam pred računalom provodila u prosjeku više od šest sati, tri sata prije podne i tri sata poslije podne.”

Knjiga Susreti i sjećanja na neki način otkriva znanstvene temelje na kojima su nastala njena prethodna kapitalna djela, od knjiga posvećenih arhitektu i likovnom umjetniku Vjenceslavu Richteru te velikom hrvatskom slikaru Miroslavu Kraljeviću, do iznimno važnih knjiga kao što su Od kiča do vječnosti iz 1979., Svjedok u slici iz 2001., Tradicija i moderna iz 2009., Kritike i eseji iz 2012., te Umijeće opisivanja iz 2014. godine. Sva su ta djela od neprocjenjive važnosti i vrijednosti za hrvatsku kulturu i likovnu umjetnost. U svima njima lako je prepoznati likovni stil i spisateljsku osobnost Vere Horvat Pintarić jer je svaka njena knjiga autorsko djelo od prve do posljednje stranice.

S Umbertom Ecom u Premanturi 1977.

Na glasu kao iznimno zahtjevna autorica i urednica

Ona je također autorica više od 70 posto fotografija u knjizi Susreti i sjećanja, sama je napravila grafički prijelom te osobno nadzirala njegovu realizaciju. Dizajnirala je prvu stranicu koristeći grafiku čuvenog poljskog umjetnika Romana Cieslewicza, a na kraju je i tko zna koliko puta pročitala tekst da se ne bi provukao neki tipfeler. Svi oni koji su radili na knjigama Vere Horvat Pintarić priznaju kako su puno naučili od nje, ali i da je iznimno zahtjevna autorica i urednica koja nimalo ne štedi ni sebe ni druge.

Zapravo je nevjerojatna intelektualna svježina, energija, intenzitet, koncentracija i entuzijazam koje Vera Horvat Pintarić, unatoč visokim godinama, unosi u svaki svoj novi projekt. U knjizi Susreti i sjećanja posebno je došao do izražaja njen dar zapažanja te pamćenje najsitnijih detalja nekog umjetničkog djela ili razgovora. Zasigurno su upravo te njene vrline ponajviše pridonijele tome da je mogla sama naučiti engleski, njemački, talijanski i francuski. Vera Horvat Pintarić slaže se da je iznimno razvijena sposobnost promatranja svijeta oko sebe nešto što se dobiva rođenjem, a onda se s vremenom polako usavršava.

Peggy Guggenheim nudila joj je da joj bude tajnica

“Kad mi je bilo pet godina počela sam promatrati cvijeće, tratinčice, u svom vrtu koji je bio pun stabala, grmova, osobito ruža. Taj prvi svjestan pogled na jednu tratinčicu bio je poticaj za promatranje svega što me okružuje pa i ljudi. I uskoro sam počela pisati o tome i to mi je pomoglo da lakše živim. Štoviše, dobro promatrana umjetnička djela proširuju i produbljuju naše uvide. O svemu, osobito o ljudima. Primjerice, proučavanje portreta, ljudskih lica, držanja i kretnji otkriva mnogo toga o čovjeku, posebice ako je riječ o velikim majstorima. A u stvarnosti to nije uvijek ugodno. Znate, događa mi se da odmah po upoznavanju shvatim kakvu osobu imam ispred sebe.”

Zahvaljujući tim sposobnostima i prirodnom daru Vere Horvat Pintarić u knjizi Susreti i sjećanja čitatelji na osebujan način mogu upoznati brojne svjetske ličnosti. Primjerice, profesorica Pintarić Horvat opisuje svoje poznanstvo s čuvenom kolekcionarkom Peggy Guggenheim, jednom od najvažnijih ličnosti suvremene umjetnosti, koja joj je, nakon što joj je Horvat Pintarić protumačila svoje viđenje stvaralaštva Pieta Mondriana, odmah predložila da postane njena tajnica. “Ionako ćete propasti u komunizmu, rekla mi je. Nisam ni trenutka razmišljala, odmah sam odgovorila: ‘Žao mi je, ali svoj nastavnički rad smatram svojim pozivom, vokacijom. Hvala Vam na povjerenju, to mi zaista mnogo znači.'”

Zašto je Peggy Guggenheim bila u Crnoj Gori

Drugi put bila je s Peggy Guggenheim kad je kolekcionarka svjetskog ugleda i milijarderka prolazila kroz Zagreb na putu prema Crnoj Gori. Veri Horvat Pintarić odmah je zapalo u oči “kako je u jednom dućanu etnografskih predmeta u Ilici kupila crvene kožne i vunene papuče i još neke stvari, ali i kako je pozorno pregledavala račun!” Vera Horvat Pintarić otkriva u svojoj knjizi i apsolutno nevjerojatan razlog zbog kojega je Peggy Guggenheim bila u Zagrebu.

“U zatvoru na Siciliji, koji je posjetila zajedno s prijateljicom, otkupila je jednog zatvorenika, kažu da je to bio stasit i lijep mladić, koji nije mario za druge žene. No, slabost su mu bili automobili. Jednog dana, negdje pokraj Venecije, pred auto je istrčalo dijete i da izbjegne nesreću, on je naglo skrenuo i pri tomu stradao. Peggy je nakon toga odlučila posjetiti njegovu majku u Crnoj Gori, a tada je imala 59 godina.”

Detalji poznanstva s glumicom Tillom Durieux

Vera Horvat Pintarić detaljno je opisala poznanstvo s Tillom Durieux, slavnom europskom glumicom između dva rata, koja je dio života, u doba nacizma, provela u Zagrebu. Veliki slikar Auguste Renoir napravio je njen portret koji se kasnije našao na naslovnoj stranici njene autobiografije. “Pitam se tko se danas sjeća njezine znamenite zbirke u Jurjevskoj 27? Nedjeljom prijepodne to je bilo mjesto hodočašća mnogih ljubitelja umjetnosti. Stanovala je u kući Strossmayerove rođakinje Zlate Lubienski. Posjedovala je veliku biblioteku, oko 3000 svezaka, a usput, neke od tih knjiga mogle su se kasnije naći u antikvarijatu “Tin Ujević” na Zrinjevcu…

U vrijeme rata, a i poslije njega još dvije godine, Tilla Durieux, izrađivala je lutke i kostime za kazalište lutaka, koje su organizirali Vlado Habunek i Radovan Ivšić… Godine 1955. Tilla Durieux vratila se u Berlin, uzalud je pokušala prenijeti svoju zbirku, ali posjedovala je jugoslavensko državljanstvo, a po zakonu, to je bilo zabranjeno. Štoviše tadašnji ministar Willy Brandt nije uspio ni u razgovoru s Titom. Kao zalog za zbirku, Tilla je od Zlate Lubienski ponijela sa sobom Strossmayerov nakit koji mi je pokazala: veliku ogrlicu od 25 briljanata, zlatni lančić s poludragim plavim kamenom, zlatni lanac s velikim križem optočen briljantima…, rekla mi je da ima još nekih dragocjenosti. Nakit je ostao u Berlinu, vjerojatno je prodan, a što se tiče zagrebačke zbirke, ona je postupno, od komisije do komisije koja ju je kontrolirala, imala sve manji broj. Zbirke u Jurjevskoj 27 odavno više nema.”

S Radovanom Ivšićem u Parizu 1982.

Oduzeli su joj putovnicu pa nije mogla primiti nagradu

Takvih priča u knjizi Vere Horvat Pintarić ima bezbroj, a vezane su uz tako slavne ličnosti kao što su bili književnik Umberto Eco, talijanski filmski redatelj Michelangelo Antonioni, slikari Claudio Magris, Gillo Dorfles, Dominique Bozo, teoretičar umjetnosti Marshall McLuhan…. Posebno su impresivna njena zapažanja s putovanja po svijetu. Kaže da su je Berlin, New York, Pariz, od svih gradova koje je obišla najviše impresionirali, s tim da je talijanske gradove doživljavala kao svoje, a ne kao strane. Što se pak tiče umjetničkih djela u knjizi je ponajviše prostora posvetila Guernici Pabla Picassa, kao i arhitektonskim dostignućima Miesa Van der Rohea i Zahe Hadid.

Vera Horvat Pintarić detaljno je opisala zbivanja oko dobivanja ugledne međunarodne nagrade za kritiku na Venecijanskom bijenalu 1956. Tu je važnu nagradu dobila za rad o slikaru Pietu Mondrianu. Predsjednik žirija bio je slavni teoretičar likovne umjetnosti Giulio Carlo Argan, koji joj je kasnije kazao “kako su se svi čudili kako netko iza željezne zavjese piše tako o Mondrianu”. Nagradu međutim nije mogla primiti jer su joj oduzeli putovnicu: “Dva slikara o kojima nisam željela pisati prijavili su me Agitpropu CK tvrdeći da sam u Italiji klevetala Jugoslaviju. Tek nakon mnogih intervencija koje su trajale godinu dana vraćen mi je pasoš te sam otputovala u Veneciju. Nagrada je bila novčana i odmah sam kupila pisaći stroj, znameniti Olivetti Lettera 22 kojim su se tada služili talijanski pisci.”

Odbila je biti ministrica kulture u Jugoslaviji

Premda Vera Horvat Pintarić nikada nije željela otkriti imena tih slikara, u zagrebačkim umjetničkim kuloarima odmah se proširio glas da su to navodno bili Edo Murtić i Zlatko Prica. Premda tomu u najnovijoj knjizi nije posvetila odviše pozornosti, valja podsjetiti da je Vera Horvat Pintarić, zbog svoje borbe za intelektualne i umjetničke slobode, imala puno okapanja s politikom. Krajem pedesetih godina bila joj je otkazana suradnja u Vjesniku jer je objavila intervju s tadašnjim predsjednikom AICA, a jedan slikar požalio se direktoru Vjesnika Đuri Kladarinu da je namjerno izostavila iz razgovora njegovo ime.

I jedan savjetnik ambasade u Rimu napisao je protiv nje pamflet na četiri stranice optužujući je da je pisala protiv Jugoslavije i njenog poretka. To međutim nije spriječilo Partiju da joj 1972. ponudi da bude ministrica kulture što je Vera Horvat Pintarić s indignacijom odbila. Inače, profesorica Horvat Pintarić cijeli svoj radni vijek posvetila je obrani slobode umjetničkog stvaralaštva, posebice apstraktne umjetnosti. Smatrala je da „ako netko razumije veliko umjetničko djelo to znači ne samo da vidi nego i da misli“. “A umjetnost postaje na neki način opasna onda kad je ljudi počnu razumijevati. Obrana apstraktne umjetnosti značila je obranu individue, pravo na različito mišljenje. Nije vrijednost u onomu što jest prikazano, nego kako je prikazano”, bio je osnovni moto Vere Horvat Pintarić.

Kako je na jednom simpoziju upoznala Umberta Eca

Velikog talijanskog književnika Umberta Eca upoznala je na jednom simpoziju 1978., gdje je držala predavanje. Na ista predavanja došao je i Pierre Restany: “Izvukao me sa simpozija, unajmio kočiju, vozili smo se kroz prelijepe parkove u kojima je Federico Fellini snimao Otto e Mezzo (Osam i pol). Sjećao se našeg prvog susreta prije 20 godina u pariškoj kavani La Closeriedes Lilas, tada je bio na vrhuncu slave, najprominentniji kritičar Pariza.” Prisjeća se rasprava s Pierreom Restanyem o odnosu umjetnosti i morala. Restany joj je ispričao kako je Pablo Picasso podilazio Nijemcima jer je želio sačuvati svoja djela, a kad je španjolski diktator Francisco Franco naredio strijeljanje jedne skupine baskijskih domoljuba tada je već slavni španjolski slikar i kipar Salvador Dalí upitao zašto ih nije pobio 10.000.

U knjizi se može lako uočiti da su dvije osobe imale posebno mjesto u životu Vere Horvat Pintarić. Uz Umberta Eca, koji joj je poklonio 12 svojih crteža, jedinih koje je napravio u životu, to je bio i slavni talijanski skladatelj Ernesto Rubin de Cervin Albrizzi kojega je upoznala 1986. u Berlinu. Godinama je kod njega boravila u njegovom dvorcu Castello Enn. Ernesto Rubin umro je 2013., a njegova smrt, kako je zapisala u knjizi, duboko je se dojmila.

Premda je cijela knjiga posvećena stranim umjetnicima, Vera Horvat Pintarić u knjizi Susreti i sjećanja posebice je istakla važnost dvojice domaćih kipara, Vojina Bakića i Dušana Džamonje, arhitekta i slikara Vjenceslava Richtera te slikara Ljube Babića, Miroslava Kraljevića, Julija Knifera… Najnoviju knjigu Vere Horvat Pintarić izdao je HAZU, biblioteka Artis Historia. Budući da HAZU ne financira izdavanje knjiga svojih članova, zanimalo nas je tko je financirao taj projekt vrijedan više od 120.000 kuna. No, Vera Horvat Pintarić nije željela razgovarati o toj temi, samo je na kraju razgovora spomenula kako ima više novca nego joj treba.

Već je završila pripreme za pisanje nove knjige

Pri kraju razgovora profesorica Horvat Pintarić ispričala je kako se trenutno najbolje odmara od pisanja knjige čitajući njemačke dnevne novine Die Zeit te francuski Le Monde. Svaku večer oko 20:30 odlazi na kat u spavaću sobu gdje prije spavanja gleda televiziju jer, kako kaže, na sreću posjeduje satelitsku antenu pa vidi brojne inozemne programe. I baš dok smo odlazili, nakon kraćeg nećkanja, Vera Horvat Pintarić odjednom je ustala i pokazala rukom prema jednoj gomili knjiga, novinskih tekstova, raznih ilustracija…

“Premda se još uvijek osjećam potpuno praznom jer me rad na posljednjoj knjizi iscrpio, ipak sam već završila pripreme za početak pisanja nove knjige. Naslov će joj biti Teritorij je sudbina, u kojemu objašnjavam kako je svaki čovjek određen mjestom u kojemu je rođen.” Premda se na Veri Horvat Pintarić zaista ne primjećuju godine, ipak one neumitno prolaze, pa je najava još jedne knjige, unatoč svoj njenoj neiscrpnoj energiji i činjenici da je riječ o iznimnoj ličnosti, predstavila ne baš malo iznenađenje.

Mladen Pleše
Novinar
127 članaka Više o autoru