U Stožeru i Znanstvenom savjetu Vlade od početka pandemije nema nijednog stručnjaka iz područja intenzivne medicine iz Hrvatske, koji bi mogao prezentirati ostalim članovima stožera ozbiljnost problema najtežih slučajeva ove bolesti. Možda bi onda Stožer i Znanstveni savjet imali bolju sliku koliko je štetno za zdravlje hrvatskih građana puštanje virusa SARS-CoV-2 da slobodno cirkulira u populaciji tjednima
U prvome nastavku analizirao sam prvih pet od deset najčešćih laži, neistina, poluistina i izmišljotina koje smo imali prilike slušati od onih koji su trebali upravljati ovom zdravstvenom, gospodarskom i društvenom krizom. Mjere koje su upravo uvedene samo su potvrda kaotičnoga i neplanskoga upravljanja krizom koja će zbog toga prouzročiti daleko više smrti, boli i patnje nego što je to bilo nužno i neizbježno.
6. „Testiranja provodimo ciljano pa je zbog toga njihov broj manji nego u drugim zemljama“
Hrvatska je od samoga početka pandemije na samome začelju europske liste po broju testova na 100 000 stanovnika. Povećanje kapaciteta testiranja ključan je element suzbijanja i usporavanja širenja pandemije. O tome su najčešće govorili šefovi onih vlada i država koje su u tome poslu bile uspješne pa ne treba iznenaditi da je premijer Plenković povećanje broja dnevnih testiranja prvi put javno spomenuo tek u petak prigodom svoga govora naciji. Kada se udio pozitivnih testova u ukupnome testiranju, kojih je sada jedna trećina, barem prepolovi bit će ispunjen prvi preduvjet za obuzdavanje širenja zaraze.
7. „U Hrvatskoj je epidemiološka situacija bolja nego u drugim europskim državama“
Tu rečenicu prvi put smo čuli u trećem tjednu listopada kada je incidencija, odnosno broj novih slučajeva na 100 000 stanovnika u 14 dana, iznosila 180,6. U nedjelju 29. studenog bila je 1026,7 ili gotovo šest puta veća nego u vrijeme kada smo se hvalili kako jedino mi znamo što treba raditi. Zahvaljujući takvom porastu Hrvatska je od petka na drugome mjestu po incidenciji među državama Europske unije, jedino joj maleni Luksemburg još uvijek priječi da zasjedne na samo čelo europske rangliste. Hoće li ministar Vili Beroš i ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak preuzeti osobnu odgovornost za ovakav kolosalan fijasko ili ćemo se i dalje svi zajedno obmanjivati kako je sve napravljeno u skladu „s pravilima struke.
8. „Mjere u Hrvatskoj prilagođene su epidemiološkoj situaciji i pokazuju rezultate“
Prije šest tjedana kada je Hrvatska imala 180,6 novih slučajeva na 100 000 stanovnika u 14 dana, Irska je bila nešto lošija od nas s 224,5 slučajeva. Njene vlasti poučene proljetnim iskustvom odlučile su se za nove rigorozne mjere drastičnoga ograničenja gospodarskih aktivnosti te javnih i privatnih okupljanja. U nedjelju je u Irskoj incidencija bila 90,0, a u Hrvatskoj 1026,7. U tih šest tjedana u Irskoj je zbog posljedica zaraze koronavirusom preminula 191 soba, a u Hrvatskoj 1357.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Irska je nedavno započela s popuštanjem mjera, a Hrvatska ako želi postići sadašnju irsku incidenciju u narednih šest do osam tjedana mora primijeniti još rigoroznije mjere od onih koje je imala Irska jer je njihova najviša incidencija bila dosegnuta u prvome tjednu studenoga i iznosila je za Hrvatsku uz ovakve mjere nedostižnih 473,4.
Nema valjda dvojbe da bi i Hrvatska danas imala incidenciju približno jednaku onoj u Irskoj i da bi bilo spašeno više od 1000 ljudskih života da su poduzete „irske“ mjere u drugoj polovini listopada. Ali nažalost razlika u ljudskim gubicima između Hrvatske i Irske u jesensko-zimskome valu pandemije bit će do kraja godine udvostručena. Sva ta lakoća i višak umiranja, sve te anonimne smrti idu na konto ovoga odavno raspadnutoga društva i njegove licemjerne vlasti pojačane za ovu priliku ergelom ego-manijaka i nevjerojatnih šarlatana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
9. „U europskim državama lockdown ne daje rezultate“
U razdoblju od 22. do 26. studenoga sedmodnevna incidencija smanjena je u 15 od 18 europskih država koje su u nekome obliku lockdowna. Neke od najviše pogođenih država poput Češke, Španjolske, Francuske i Belgije, samo u ta četiri dana smanjile su incidenciju između 16,5% i 22.4%. Jedini neuspješni lockdown ima Slovenija gdje je 14-dnevna incidencija novih dnevnih slučajeva svega 13 % ispod rekordnih brojeva u prvome tjednu studenoga.
U tome istom razdoblju Češka je smanjila incidenciju za 63 %, a Belgija za 74 %. Slovenski lockdown ne brani rad u pogonima i tvornicama, a kako su kontakti zaraženih kojima je određena samoizolacija imali pravo samo na 80 % iznosa svoje plaće, oni su umjesto ostanka u samoizolaciji odlazili i dalje na posao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Borut Mekina, novinar Mladine, ustanovio je da je od početka pandemije do 1. listopada Slovenija imala 6104 slučaja, a NIJZ (slovenski HZJZ) u tom je razdoblju izdao potvrde o samoizolaciji za 80 600 kontakata. Od 1. listopada do prošloga tjedna broj slučajeva bio je 60 976, a broj potvrda za isplatu bolovanja kontaktima samo 11 847. Tako je slovenski lockdown pao na širenju zaraze u onim tvrtkama koje su nastavile s radom i gdje su kontakti zaraženih bili uzrokom četvrtine broja svih novih slučajeva od njegova uvođenja.
Važno je napomenuti da su Češka i Belgija, koje su 8. studenoga imale najvišu incidenciju među državama Europske unije – 1551,0 odnosno 1497,3 – istu smanjile na 581,7 odnosno 356,0 upravo zahvaljujući rigidnoj primjeni mjera „zatvaranja“. Švedska je u istome razdoblju zbog nepostojanja ozbiljnijih mjera zabilježila porast incidencije za 193,3 % što ju je na kraju ipak natjeralo na promjenu svoje svjetski razglašene relaksirane politike.
10. „Treba zaštiti domove za starije i bolnice, a za ostale život neka ide dalje“
Parolu o zaštiti ranjivih skupina nisu izvikivali samo članovi Vlade i stožera, to je bila omiljena poštapalica svih boraca protiv bilo kakvih mjera koji su njome dokazivali svoju navodnu veliku empatiju za bolesne, starije i nemoćne. Ta silna briga za one kojima je virus neumoljiva požurnica za odlazak s ovoga svijeta na kraju je rezultirala time da danas teško da postoje domovi i bolnice u kojima COVID-19 nije uzeo svoj danak. Krajnji je cinizam da ministar zdravstva Vili Beroš čak ni ne zna pribrajaju li si preminuli od komplikacija izazvanih zarazom u domovima za starije i nemoćne dnevnim izvještajima iz bolnica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Inače je u petak ministar Beroš u razgovoru za televiziju N1 ustrajao u svojoj tvrdnji da Hrvatska raspolaže s 1400 kreveta na bolničkim odjelima intenzivne njege namijenjenih COVID-19 bolesnicima. Čak je na dodatno pitanje Matee Dominiković odgovorio nabrajanjem kreveta po pojedinim bolnicama, a netko odgovoran za odnose s javnošću u Banskim dvorima taj cijeli razgovor smatrao je toliko značajnim da ga je stavio na službene mrežne stranice Vlade. Sve bi to bio samo još jedan agitpropovski nastup ovoga zalutalog i nadasve štetnog ministra da ovaj put ipak nije pretjerao u nabrajanju postelja.
Ministar Beroš u silnoj želji da potvrdi svoju izjavu o 1400 kreveta na odjelima intenzivne njege čak njih 845 smjestio je u KB Dubravu. Problem je što u bolničkoj zgradi ima ukupno 642 kreveta od kojih je njih 85 na odjelima intenzivne njege, 360 u Respiracijskom centru, a ostatak izvan funkcije jer nije završeno izvođenje radova na instalacijama u sobama kako bi pacijenti mogli primati visokoprotočni kisik. Ministar je tako, protivno samoj definiciji intenzivne njege, u nju strpao cijelu bolnicu zajedno s krevetima u šatorima samo da se ne bi morao ispričati hrvatskoj javnosti zbog iznošenja pogrešnih i neistinitih podataka.
Osim predstavljanja pravoga broja kreveta u jedinicama intenzivne njege javnost bi trebala biti upućena i u standarde liječenja i skrbi bolesnika kojima treba intenzivno liječenje. Prema izjavama liječnika koji skrbe o najtežim bolesnicima s COVID-19, koje smo mogli vidjeti u medijima, bolesnici se zbrinjavaju u neadekvatnom prostoru uz nedovoljan broj kompetentnog osoblja. Zdravstveni djelatnici pružaju skrb intenzivističkim bolesnicima na običnim bolničkim krevetima, a ne na krevetima koji su predviđeni za liječenje intenzivističkog bolesnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
O njima brinu liječnici i sestre i tehničari koji nikad nisu provodili liječenje i skrb nad ovakvom vrstom bolesnika. Naime, radi se o teškoj virusnoj upali pluća koja dovodi do ARDS-a (akutnog respiratornog distres sindroma), a on se liječi dugotrajnom mehaničkom ventilacijom – više tjedana ili čak mjeseci. Radi se o jednom od najkompliciranijih tipova intenzivističkih bolesnika za liječenje uopće. Iskustvo s ovakvom vrstom bolesnika u Hrvatskoj imali su tek rijetki liječnici i mali broj sestara prije COVID-19 pandemije.
U Stožeru i Znanstvenom savjetu Vlade od početka pandemije nema nijednog stručnjaka iz područja intenzivne medicine iz Hrvatske, koji bi mogao prezentirati ostalim članovima stožera ozbiljnost problema najtežih slučajeva ove bolesti. Možda bi onda Stožer i Znanstveni savjet imali bolju sliku koliko je štetno za zdravlje hrvatskih građana puštanje virusa SARS-CoV-2 da slobodno cirkulira u populaciji tjednima.
Zdravstveni sustav i Ministar Beroš imali su cijelo ljeto da se pripreme za koliko-toliko primjerenije zbrinjavanje ovih bolesnika što bi možda smanjilo poražavajuće stope smrtnosti najtežih bolesnika s COVID-19 (80%). Puko nabrajanje brojeva respiratora i kreveta nema nikakvo značenje ako stvarno stručne i iskusne osobe ne donose sve odluke oko zbrinjavanja ove vrste intenzivističkih bolesnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada koja od svojih građana taji kako ponestaje mjesta u bolnicama te kako nema dovoljno osoblja bez kojeg su bolnice samo obične zgrade, proizvod je upravo onoga dijela javnosti kojem je puno važnije što nema stolova i stolaca na terasama kafića nego što se pacijenti smještaju u šatore i sportske dvorane. Takva Vlada i takva javnost na kraju će ostati i bez slobodnih postelja u improviziranim objektima i bez popunjenih stolova i stolica na zagrijanim terasama kafića i barova.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Velika analiza: 10 najvećih neistina o koroni koje smo slušali od Stožera i Vlade (II. dio)
Mjere koje su upravo uvedene samo su potvrda kaotičnoga i neplanskoga upravljanja krizom
U Stožeru i Znanstvenom savjetu Vlade od početka pandemije nema nijednog stručnjaka iz područja intenzivne medicine iz Hrvatske, koji bi mogao prezentirati ostalim članovima stožera ozbiljnost problema najtežih slučajeva ove bolesti. Možda bi onda Stožer i Znanstveni savjet imali bolju sliku koliko je štetno za zdravlje hrvatskih građana puštanje virusa SARS-CoV-2 da slobodno cirkulira u populaciji tjednima
U prvome nastavku analizirao sam prvih pet od deset najčešćih laži, neistina, poluistina i izmišljotina koje smo imali prilike slušati od onih koji su trebali upravljati ovom zdravstvenom, gospodarskom i društvenom krizom. Mjere koje su upravo uvedene samo su potvrda kaotičnoga i neplanskoga upravljanja krizom koja će zbog toga prouzročiti daleko više smrti, boli i patnje nego što je to bilo nužno i neizbježno.
6. „Testiranja provodimo ciljano pa je zbog toga njihov broj manji nego u drugim zemljama“
Hrvatska je od samoga početka pandemije na samome začelju europske liste po broju testova na 100 000 stanovnika. Povećanje kapaciteta testiranja ključan je element suzbijanja i usporavanja širenja pandemije. O tome su najčešće govorili šefovi onih vlada i država koje su u tome poslu bile uspješne pa ne treba iznenaditi da je premijer Plenković povećanje broja dnevnih testiranja prvi put javno spomenuo tek u petak prigodom svoga govora naciji. Kada se udio pozitivnih testova u ukupnome testiranju, kojih je sada jedna trećina, barem prepolovi bit će ispunjen prvi preduvjet za obuzdavanje širenja zaraze.
7. „U Hrvatskoj je epidemiološka situacija bolja nego u drugim europskim državama“
Tu rečenicu prvi put smo čuli u trećem tjednu listopada kada je incidencija, odnosno broj novih slučajeva na 100 000 stanovnika u 14 dana, iznosila 180,6. U nedjelju 29. studenog bila je 1026,7 ili gotovo šest puta veća nego u vrijeme kada smo se hvalili kako jedino mi znamo što treba raditi. Zahvaljujući takvom porastu Hrvatska je od petka na drugome mjestu po incidenciji među državama Europske unije, jedino joj maleni Luksemburg još uvijek priječi da zasjedne na samo čelo europske rangliste. Hoće li ministar Vili Beroš i ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak preuzeti osobnu odgovornost za ovakav kolosalan fijasko ili ćemo se i dalje svi zajedno obmanjivati kako je sve napravljeno u skladu „s pravilima struke.
8. „Mjere u Hrvatskoj prilagođene su epidemiološkoj situaciji i pokazuju rezultate“
Prije šest tjedana kada je Hrvatska imala 180,6 novih slučajeva na 100 000 stanovnika u 14 dana, Irska je bila nešto lošija od nas s 224,5 slučajeva. Njene vlasti poučene proljetnim iskustvom odlučile su se za nove rigorozne mjere drastičnoga ograničenja gospodarskih aktivnosti te javnih i privatnih okupljanja. U nedjelju je u Irskoj incidencija bila 90,0, a u Hrvatskoj 1026,7. U tih šest tjedana u Irskoj je zbog posljedica zaraze koronavirusom preminula 191 soba, a u Hrvatskoj 1357.
Irska je nedavno započela s popuštanjem mjera, a Hrvatska ako želi postići sadašnju irsku incidenciju u narednih šest do osam tjedana mora primijeniti još rigoroznije mjere od onih koje je imala Irska jer je njihova najviša incidencija bila dosegnuta u prvome tjednu studenoga i iznosila je za Hrvatsku uz ovakve mjere nedostižnih 473,4.
Nema valjda dvojbe da bi i Hrvatska danas imala incidenciju približno jednaku onoj u Irskoj i da bi bilo spašeno više od 1000 ljudskih života da su poduzete „irske“ mjere u drugoj polovini listopada. Ali nažalost razlika u ljudskim gubicima između Hrvatske i Irske u jesensko-zimskome valu pandemije bit će do kraja godine udvostručena. Sva ta lakoća i višak umiranja, sve te anonimne smrti idu na konto ovoga odavno raspadnutoga društva i njegove licemjerne vlasti pojačane za ovu priliku ergelom ego-manijaka i nevjerojatnih šarlatana.
9. „U europskim državama lockdown ne daje rezultate“
U razdoblju od 22. do 26. studenoga sedmodnevna incidencija smanjena je u 15 od 18 europskih država koje su u nekome obliku lockdowna. Neke od najviše pogođenih država poput Češke, Španjolske, Francuske i Belgije, samo u ta četiri dana smanjile su incidenciju između 16,5% i 22.4%. Jedini neuspješni lockdown ima Slovenija gdje je 14-dnevna incidencija novih dnevnih slučajeva svega 13 % ispod rekordnih brojeva u prvome tjednu studenoga.
U tome istom razdoblju Češka je smanjila incidenciju za 63 %, a Belgija za 74 %. Slovenski lockdown ne brani rad u pogonima i tvornicama, a kako su kontakti zaraženih kojima je određena samoizolacija imali pravo samo na 80 % iznosa svoje plaće, oni su umjesto ostanka u samoizolaciji odlazili i dalje na posao.
Borut Mekina, novinar Mladine, ustanovio je da je od početka pandemije do 1. listopada Slovenija imala 6104 slučaja, a NIJZ (slovenski HZJZ) u tom je razdoblju izdao potvrde o samoizolaciji za 80 600 kontakata. Od 1. listopada do prošloga tjedna broj slučajeva bio je 60 976, a broj potvrda za isplatu bolovanja kontaktima samo 11 847. Tako je slovenski lockdown pao na širenju zaraze u onim tvrtkama koje su nastavile s radom i gdje su kontakti zaraženih bili uzrokom četvrtine broja svih novih slučajeva od njegova uvođenja.
Važno je napomenuti da su Češka i Belgija, koje su 8. studenoga imale najvišu incidenciju među državama Europske unije – 1551,0 odnosno 1497,3 – istu smanjile na 581,7 odnosno 356,0 upravo zahvaljujući rigidnoj primjeni mjera „zatvaranja“. Švedska je u istome razdoblju zbog nepostojanja ozbiljnijih mjera zabilježila porast incidencije za 193,3 % što ju je na kraju ipak natjeralo na promjenu svoje svjetski razglašene relaksirane politike.
10. „Treba zaštiti domove za starije i bolnice, a za ostale život neka ide dalje“
Parolu o zaštiti ranjivih skupina nisu izvikivali samo članovi Vlade i stožera, to je bila omiljena poštapalica svih boraca protiv bilo kakvih mjera koji su njome dokazivali svoju navodnu veliku empatiju za bolesne, starije i nemoćne. Ta silna briga za one kojima je virus neumoljiva požurnica za odlazak s ovoga svijeta na kraju je rezultirala time da danas teško da postoje domovi i bolnice u kojima COVID-19 nije uzeo svoj danak. Krajnji je cinizam da ministar zdravstva Vili Beroš čak ni ne zna pribrajaju li si preminuli od komplikacija izazvanih zarazom u domovima za starije i nemoćne dnevnim izvještajima iz bolnica.
Inače je u petak ministar Beroš u razgovoru za televiziju N1 ustrajao u svojoj tvrdnji da Hrvatska raspolaže s 1400 kreveta na bolničkim odjelima intenzivne njege namijenjenih COVID-19 bolesnicima. Čak je na dodatno pitanje Matee Dominiković odgovorio nabrajanjem kreveta po pojedinim bolnicama, a netko odgovoran za odnose s javnošću u Banskim dvorima taj cijeli razgovor smatrao je toliko značajnim da ga je stavio na službene mrežne stranice Vlade. Sve bi to bio samo još jedan agitpropovski nastup ovoga zalutalog i nadasve štetnog ministra da ovaj put ipak nije pretjerao u nabrajanju postelja.
Ministar Beroš u silnoj želji da potvrdi svoju izjavu o 1400 kreveta na odjelima intenzivne njege čak njih 845 smjestio je u KB Dubravu. Problem je što u bolničkoj zgradi ima ukupno 642 kreveta od kojih je njih 85 na odjelima intenzivne njege, 360 u Respiracijskom centru, a ostatak izvan funkcije jer nije završeno izvođenje radova na instalacijama u sobama kako bi pacijenti mogli primati visokoprotočni kisik. Ministar je tako, protivno samoj definiciji intenzivne njege, u nju strpao cijelu bolnicu zajedno s krevetima u šatorima samo da se ne bi morao ispričati hrvatskoj javnosti zbog iznošenja pogrešnih i neistinitih podataka.
Osim predstavljanja pravoga broja kreveta u jedinicama intenzivne njege javnost bi trebala biti upućena i u standarde liječenja i skrbi bolesnika kojima treba intenzivno liječenje. Prema izjavama liječnika koji skrbe o najtežim bolesnicima s COVID-19, koje smo mogli vidjeti u medijima, bolesnici se zbrinjavaju u neadekvatnom prostoru uz nedovoljan broj kompetentnog osoblja. Zdravstveni djelatnici pružaju skrb intenzivističkim bolesnicima na običnim bolničkim krevetima, a ne na krevetima koji su predviđeni za liječenje intenzivističkog bolesnika.
O njima brinu liječnici i sestre i tehničari koji nikad nisu provodili liječenje i skrb nad ovakvom vrstom bolesnika. Naime, radi se o teškoj virusnoj upali pluća koja dovodi do ARDS-a (akutnog respiratornog distres sindroma), a on se liječi dugotrajnom mehaničkom ventilacijom – više tjedana ili čak mjeseci. Radi se o jednom od najkompliciranijih tipova intenzivističkih bolesnika za liječenje uopće. Iskustvo s ovakvom vrstom bolesnika u Hrvatskoj imali su tek rijetki liječnici i mali broj sestara prije COVID-19 pandemije.
U Stožeru i Znanstvenom savjetu Vlade od početka pandemije nema nijednog stručnjaka iz područja intenzivne medicine iz Hrvatske, koji bi mogao prezentirati ostalim članovima stožera ozbiljnost problema najtežih slučajeva ove bolesti. Možda bi onda Stožer i Znanstveni savjet imali bolju sliku koliko je štetno za zdravlje hrvatskih građana puštanje virusa SARS-CoV-2 da slobodno cirkulira u populaciji tjednima.
Zdravstveni sustav i Ministar Beroš imali su cijelo ljeto da se pripreme za koliko-toliko primjerenije zbrinjavanje ovih bolesnika što bi možda smanjilo poražavajuće stope smrtnosti najtežih bolesnika s COVID-19 (80%). Puko nabrajanje brojeva respiratora i kreveta nema nikakvo značenje ako stvarno stručne i iskusne osobe ne donose sve odluke oko zbrinjavanja ove vrste intenzivističkih bolesnika.
Vlada koja od svojih građana taji kako ponestaje mjesta u bolnicama te kako nema dovoljno osoblja bez kojeg su bolnice samo obične zgrade, proizvod je upravo onoga dijela javnosti kojem je puno važnije što nema stolova i stolaca na terasama kafića nego što se pacijenti smještaju u šatore i sportske dvorane. Takva Vlada i takva javnost na kraju će ostati i bez slobodnih postelja u improviziranim objektima i bez popunjenih stolova i stolica na zagrijanim terasama kafića i barova.