Povijest je bitna.
Makar je, u pokušaju stvaranja super modernog obrazovanja po potrebama tržišta rada, micali iz nastave u strukovnim školama u Hrvatskoj, povijest često nudi klice, smjerove odgovora na današnja ključna pitanja za pojedince i društva.
Smjer odgovora u koji ukazuje povijest na primjeru aktualne ravnoteže globalnog društva je duboko uznemirujući.
Najveća ekonomska kriza u dvadesetom stoljeću praktički je rodila fašizam i nacizam, koji su ubrzani marš do vlastitog uspona i propasti posuli s milijunima žrtava. Velika ekonomska kriza koja je krenula 2007. godine nije – bar ne još – rodila globalnim ratom i kataklizmom civilizacije. No, da je jedna od njenih posljedica jačanje ekstremnih političkih snaga i destabilizacija u zapadnom svijetu prevladavajućeg sustava liberalne demokracije, oko toga nema nikakve sumnje.
Personifikacija poremećaja sustava uvriježenih političkih vrijednosti vodi najveću silu na planeti i upravo potpaljuje trgovinske ratove po svijetu.
Uspon ekstrema
Donald Trump i cijela priča koja ga je dovela na vlast bi teško bili mogući da ekonomska kriza koja je poharala svijet nije dobar dio stanovništva SAD-a dovela do prosjačkog štapa što je uvijek vrlo pogodna početna pozicija za traženje – krivaca, koji su često u takvim tumačenjima stvarnosti tek “oni drugačiji”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U istočnoj Europi vlasti u Mađarskoj i Poljskoj grade nešto što i sami zovu neliberalnim demokracijama, u kojima se ograničavaju slobode na kojima je počivalo moderno liberalno demokratsko društvo. Na izborima po cijelom Starom kontinentu nekad prezrene i minorne ekstremne političke skupine postaju faktori bez kojih je sve teže i teže sastaviti vlast. U Austriji i Italiji su već u vladajućim koalicijama.
Osamsto posto
Koliki je uspon krajnje desnih stranaka od posljednje ekonomske krize na ovamo lako je pokazati usporedbom samo nekoliko brojki. Prije jedanaest godina (i prije izbijanja ekonomske krize) na izborima u Francuskoj Nacionalni front je dobio 4,29 posto glasova i niti jedno mjesto u Nacionalnoj skupštini. Prije godinu dana dobili su 13,2 posto i osam mjesta. Možda i nije previše, ali radi se o rastu od 308 posto.
U Švedskoj su ultradesni Švedski demokrati na parlamentarnim izborima 2006. godine dobili 2,9 posto glasova. Prošlog mjeseca – 17,5 posto, odnosno, 603 posto više nego prije globalne ekonomske krize.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naposlijetku, Njemačka. Posljednji izbori prije krize održani su 2005. godine. Tada najjača ekstremno desna stranka, NPD dobila je 1,5 posto glasova i nije došla ni blizu mjestu u parlamentu. Lani je krajnje desni AfD na njemačkim izborima dobio 12,6 posto glasova i 94 mandata u Bundestagu. Rast podrške je 840 posto.
Same brojke koje pokazuju golemi rast ekstremističkih stranaka u godinama nakon globalne recesije možda i nisu terminalno loše. Moguće je, naime, da je podrška ekstremima došla blizu maksimuma i da stranke odanije demokratskim stečevinama ipak uglavnom uspijevaju održavati ravnotežu.
Samo, što ako svjetsku ekonomiju u ovakvoj političkoj situaciji pogodi nova kriza?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Krugman gleda na sat?
Ekonomisti bi iz prethodne rečenice odmah izbacili riječ “ako” i ubacili “kad”. A najvjerojatniji odgovor je brzo, vrlo brzo.
Nobelovac Robert J. Shiller podsjetio je nedavno kako se recesije događaju u prosjeku svakih pet godina. U SAD-u su, tako, od 1854. godine do danas bile ukupno 33 recesije, a od posljednje je prošlo više od 100 mjeseci. Jeffrey Frankel, predavač s Harvadskog sveučilišta koji se bavi međunarodnom makroekonomijom kaže kako europska dužnička kriza nije skroz gotova, bez obzira što je Grčka nedavno završila sa svojim programom pomoći, te upozorava na Italiju kao mogući izvor novog rizika. “Američka ekonomija dobro funkcionira. Ali, sljedeća recesija – a uvijek postoji sljedeća recesija – mogla bi biti vrlo loša”, kaže Frankel.
MMF je objavio podatke o globalnom dugu koji su također uznemirujući. Prije osam godina, usred krize, globalni dug je prelazio globalni BDP za 213 posto. Sad je na 225 posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Još jedan nobelovac s područja ekonomije, Paul Krugman u svojoj kolumni sredinom rujna za New York Times predviđa da bi sljedeća recesija mogla biti uzrokovana kombinacijom više malih šokova, a ne jednim velikim kao što je to bila kriza na nekretninskom tržištu 2007. godine. Ali, kad bi se ona mogla dogoditi? “(Gleda na sat.) Ustvari, nemam pojma. Ali bilo bi stvarno čudno da se ne dogodi u narednih nekoliko godina”, napisao je Krugman.
Razlog za strah
Ukratko, politički sustav je uzdrman, a sljedeća ekonomska kriza doslovno pred vratima.
“Ima razloga za strah”, kaže za Telegram politički analitičar i profesor pravnog fakulteta Ivan Rimac. Naime, ne samo da nisu uklonjeni osnovni razlozi izbijanja posljednje velike recesije, prije svih pretjerana sloboda financijskih spekulativnih postupaka, nego rast ekstremnih političkih opcija već nagriza i osnovne postavke ekonomskog poretka, analizira Rimac ukazujući kao primjer na Trumpa i njegove trgovinske ratove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slaže se da je rast desnice sasvim opravdano objašnjavati posljedicama ekonomske krize. “Posljednja kriza je udarila na srednju klasu na sličan način kao kriza tridesetih godina prošlog stoljeća. Ekstremnu ideologiju se uvijek može lakše prodati samom ekonomskom dnu društva, ali ono nije toliko da bi moglo tvoriti značajnu političku snagu. No, kad im pridružite relativno brojan srednji sloj kakav postoji u demokratskim društvima – to onda postaje problem”, objašnjava Rimac.
Društveno nasilje
On smatra da ekstremne stranke poput njemačkog AfD-a zapravo revitaliziraju ideologije nacizma i fašizma, samo pod drugim znakovljem i drugim objektima mržnje. Sad to više nisu Židovi, već migranti i islamske zajednice.
Potpora koju takve stranke imaju u starijim europskim demokracijama još nije većinska. “Ali tih 15-20-30 posto vrlo brzo preraste u većinu. Ono što je zasad brana tom razvoju događaja su stranke umjerenog desnog centra koje brane demokratske institucije, kao što je to uspješno napravio Emmanuel Macron u Francuskoj”, objašnjava Rimac. No, stranke umjerenog desnog centra gube na podršci. “A kad ekstremisti postanu dominantna snaga, onda nema više koalicijskih partnera koji bi mogao blokirati program tih stranaka, a on je – društveno nasilje”, kaže Rimac.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otpor (ni)je uzaludan
Protiv toga se, drži profesor, može boriti osvješćivanjem i dekonstrukcijom modela kojima se koriste ekstremne stranke, pa i, ako je potrebno, konsenzualnim djelovanjem stranaka koje žele sačuvati demokraciju.
Znači, spašeni smo?
“Nisam baš siguran, pogotovo što javni glas protiv ovakvih agresivnih metoda metoda malo znači. Na suđenju za paljenje Reichstaga je dokazano da su krivci nacisti, ali to nije ništa promijenilo. Mnoštvo intelektualaca je tridesetih diglo glas protiv nacizma nadajući se da društvo neće postati toliko suludo. Nisu ništa promijenili”, zaključuje Rimac.
Ovakav pesimizam je bez sumnje uznemirujuće dobro utemeljen u podacima i povijesti i sva je prilika da u bliskoj budućnosti osim ekonomske krize (koja ne mora biti toliko razarajuća kao posljednja) prijeti dodatna politička radikalizacija i nestabilnost. Koju valja, pritom, pomnožiti i s još jednim sve bitnijim sociološkim faktorom – klimatskim promjenama i migracijama koje one izazivaju.
Svaka globalna ekonomska kriza ojača ekstremiste, a sljedeća je vrlo blizu. Što bi uopće moglo poći krivo?
Samo u Njemačkoj ekstremna desnica je podebljala svoj izborni rezultat za 840 posto
“Ima razloga za strah”, kaže za Telegram politički analitičar i profesor pravnog fakulteta Ivan Rimac. Naime, ne samo da nisu uklonjeni osnovni razlozi izbijanja posljednje velike recesije, prije svih pretjerana sloboda financijskih spekulativnih postupaka, nego rast ekstremnih političkih opcija već nagriza i osnovne postavke ekonomskog poretka, analizira Rimac ukazujući kao primjer na Trumpa i njegove trgovinske ratove
Povijest je bitna.
Makar je, u pokušaju stvaranja super modernog obrazovanja po potrebama tržišta rada, micali iz nastave u strukovnim školama u Hrvatskoj, povijest često nudi klice, smjerove odgovora na današnja ključna pitanja za pojedince i društva.
Smjer odgovora u koji ukazuje povijest na primjeru aktualne ravnoteže globalnog društva je duboko uznemirujući.
Najveća ekonomska kriza u dvadesetom stoljeću praktički je rodila fašizam i nacizam, koji su ubrzani marš do vlastitog uspona i propasti posuli s milijunima žrtava. Velika ekonomska kriza koja je krenula 2007. godine nije – bar ne još – rodila globalnim ratom i kataklizmom civilizacije. No, da je jedna od njenih posljedica jačanje ekstremnih političkih snaga i destabilizacija u zapadnom svijetu prevladavajućeg sustava liberalne demokracije, oko toga nema nikakve sumnje.
Personifikacija poremećaja sustava uvriježenih političkih vrijednosti vodi najveću silu na planeti i upravo potpaljuje trgovinske ratove po svijetu.
Uspon ekstrema
Donald Trump i cijela priča koja ga je dovela na vlast bi teško bili mogući da ekonomska kriza koja je poharala svijet nije dobar dio stanovništva SAD-a dovela do prosjačkog štapa što je uvijek vrlo pogodna početna pozicija za traženje – krivaca, koji su često u takvim tumačenjima stvarnosti tek “oni drugačiji”.
U istočnoj Europi vlasti u Mađarskoj i Poljskoj grade nešto što i sami zovu neliberalnim demokracijama, u kojima se ograničavaju slobode na kojima je počivalo moderno liberalno demokratsko društvo. Na izborima po cijelom Starom kontinentu nekad prezrene i minorne ekstremne političke skupine postaju faktori bez kojih je sve teže i teže sastaviti vlast. U Austriji i Italiji su već u vladajućim koalicijama.
Osamsto posto
Koliki je uspon krajnje desnih stranaka od posljednje ekonomske krize na ovamo lako je pokazati usporedbom samo nekoliko brojki. Prije jedanaest godina (i prije izbijanja ekonomske krize) na izborima u Francuskoj Nacionalni front je dobio 4,29 posto glasova i niti jedno mjesto u Nacionalnoj skupštini. Prije godinu dana dobili su 13,2 posto i osam mjesta. Možda i nije previše, ali radi se o rastu od 308 posto.
U Švedskoj su ultradesni Švedski demokrati na parlamentarnim izborima 2006. godine dobili 2,9 posto glasova. Prošlog mjeseca – 17,5 posto, odnosno, 603 posto više nego prije globalne ekonomske krize.
Naposlijetku, Njemačka. Posljednji izbori prije krize održani su 2005. godine. Tada najjača ekstremno desna stranka, NPD dobila je 1,5 posto glasova i nije došla ni blizu mjestu u parlamentu. Lani je krajnje desni AfD na njemačkim izborima dobio 12,6 posto glasova i 94 mandata u Bundestagu. Rast podrške je 840 posto.
Same brojke koje pokazuju golemi rast ekstremističkih stranaka u godinama nakon globalne recesije možda i nisu terminalno loše. Moguće je, naime, da je podrška ekstremima došla blizu maksimuma i da stranke odanije demokratskim stečevinama ipak uglavnom uspijevaju održavati ravnotežu.
Samo, što ako svjetsku ekonomiju u ovakvoj političkoj situaciji pogodi nova kriza?
Zašto Krugman gleda na sat?
Ekonomisti bi iz prethodne rečenice odmah izbacili riječ “ako” i ubacili “kad”. A najvjerojatniji odgovor je brzo, vrlo brzo.
Nobelovac Robert J. Shiller podsjetio je nedavno kako se recesije događaju u prosjeku svakih pet godina. U SAD-u su, tako, od 1854. godine do danas bile ukupno 33 recesije, a od posljednje je prošlo više od 100 mjeseci. Jeffrey Frankel, predavač s Harvadskog sveučilišta koji se bavi međunarodnom makroekonomijom kaže kako europska dužnička kriza nije skroz gotova, bez obzira što je Grčka nedavno završila sa svojim programom pomoći, te upozorava na Italiju kao mogući izvor novog rizika. “Američka ekonomija dobro funkcionira. Ali, sljedeća recesija – a uvijek postoji sljedeća recesija – mogla bi biti vrlo loša”, kaže Frankel.
MMF je objavio podatke o globalnom dugu koji su također uznemirujući. Prije osam godina, usred krize, globalni dug je prelazio globalni BDP za 213 posto. Sad je na 225 posto.
Još jedan nobelovac s područja ekonomije, Paul Krugman u svojoj kolumni sredinom rujna za New York Times predviđa da bi sljedeća recesija mogla biti uzrokovana kombinacijom više malih šokova, a ne jednim velikim kao što je to bila kriza na nekretninskom tržištu 2007. godine. Ali, kad bi se ona mogla dogoditi? “(Gleda na sat.) Ustvari, nemam pojma. Ali bilo bi stvarno čudno da se ne dogodi u narednih nekoliko godina”, napisao je Krugman.
Razlog za strah
Ukratko, politički sustav je uzdrman, a sljedeća ekonomska kriza doslovno pred vratima.
“Ima razloga za strah”, kaže za Telegram politički analitičar i profesor pravnog fakulteta Ivan Rimac. Naime, ne samo da nisu uklonjeni osnovni razlozi izbijanja posljednje velike recesije, prije svih pretjerana sloboda financijskih spekulativnih postupaka, nego rast ekstremnih političkih opcija već nagriza i osnovne postavke ekonomskog poretka, analizira Rimac ukazujući kao primjer na Trumpa i njegove trgovinske ratove.
Slaže se da je rast desnice sasvim opravdano objašnjavati posljedicama ekonomske krize. “Posljednja kriza je udarila na srednju klasu na sličan način kao kriza tridesetih godina prošlog stoljeća. Ekstremnu ideologiju se uvijek može lakše prodati samom ekonomskom dnu društva, ali ono nije toliko da bi moglo tvoriti značajnu političku snagu. No, kad im pridružite relativno brojan srednji sloj kakav postoji u demokratskim društvima – to onda postaje problem”, objašnjava Rimac.
Društveno nasilje
On smatra da ekstremne stranke poput njemačkog AfD-a zapravo revitaliziraju ideologije nacizma i fašizma, samo pod drugim znakovljem i drugim objektima mržnje. Sad to više nisu Židovi, već migranti i islamske zajednice.
Potpora koju takve stranke imaju u starijim europskim demokracijama još nije većinska. “Ali tih 15-20-30 posto vrlo brzo preraste u većinu. Ono što je zasad brana tom razvoju događaja su stranke umjerenog desnog centra koje brane demokratske institucije, kao što je to uspješno napravio Emmanuel Macron u Francuskoj”, objašnjava Rimac. No, stranke umjerenog desnog centra gube na podršci. “A kad ekstremisti postanu dominantna snaga, onda nema više koalicijskih partnera koji bi mogao blokirati program tih stranaka, a on je – društveno nasilje”, kaže Rimac.
Otpor (ni)je uzaludan
Protiv toga se, drži profesor, može boriti osvješćivanjem i dekonstrukcijom modela kojima se koriste ekstremne stranke, pa i, ako je potrebno, konsenzualnim djelovanjem stranaka koje žele sačuvati demokraciju.
Znači, spašeni smo?
“Nisam baš siguran, pogotovo što javni glas protiv ovakvih agresivnih metoda metoda malo znači. Na suđenju za paljenje Reichstaga je dokazano da su krivci nacisti, ali to nije ništa promijenilo. Mnoštvo intelektualaca je tridesetih diglo glas protiv nacizma nadajući se da društvo neće postati toliko suludo. Nisu ništa promijenili”, zaključuje Rimac.
Ovakav pesimizam je bez sumnje uznemirujuće dobro utemeljen u podacima i povijesti i sva je prilika da u bliskoj budućnosti osim ekonomske krize (koja ne mora biti toliko razarajuća kao posljednja) prijeti dodatna politička radikalizacija i nestabilnost. Koju valja, pritom, pomnožiti i s još jednim sve bitnijim sociološkim faktorom – klimatskim promjenama i migracijama koje one izazivaju.