Velika glumica Marija Kohn za Telegram priča kako se svađala s Krležom i što je prošla s Gavellom
Reporteri Telegrama proveli su dan u domu dive Marije Kohn
Marija Kohn dočekala nas je u svom stanu u središtu Zagreba. Upravo se vratila sa snimanja jednog studentskog filma, a za dva dana ponovno se treba pojaviti na setu. “Jednostavno ne mogu odbiti mlade studente. Njima treba pomoć, a ne kritika starijih kolega”, objašnjava. Marija Kohn proslavila se ulogom Rože u filmu ‘Svoga tela gospodar’, za koji je osvojila Zlatnu arenu. Glumila je u filmovima najvećih hrvatskih redatelja, kao što su Nikola Tanhofer, Lordan Zafranović i Branko Bauer.
U mirovini je od 1999. godine. Ne voli govoriti kako još uvijek radi jer glumu ne doživljava poslom nego pozivom kojem će se posvećivati dok joj zdravlje dopušta. “Nikada mi se nije dogodilo neko dulje razdoblje u kojemu nisam glumila. Prošle sam godine snimila kratki igrani film ‘Zvjerka’ koji je režirala Daina Oniunas Pusić, a sljedeći vikend glumit ću u studentskom radu koji će se snimati u Domu zdravlja u Sigetu”, objašnjava Kohn, legendarna glumica koja je prošle godine dobila Nazora za životno djelo. Odigrala je više od stotinu kazališnih uloga, snimila šezdeset filmova i četrnaest televizijskih drama.
Dočekala nas je u svom stanu u središtu Zagreba. “Stan se nalazi blizu zagrebačke džamije. U mojem susjedstvu žive Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović. Valjda mi zbog toga svako malo na vrata banu neki ljudi koji zanima jesam li voljna prodati stan”, kaže. U stan na posljednjem katu zgrade uselila se davno, prije tridesetak godina, kada je kuću u Savskom gaju prepustila obitelji sina Roberta. Kupila je, kaže, stan na idealnoj poziciji jer joj se sve važne destinacije, kao što je Akademija dramskih umjetnosti, Savez slijepih i slabovidnih te većina zagrebačkih kazališta, nalaze na petnaestak minuta hoda.
Imućna židovska obitelj
“Sve je to sjajno, ali nema meni do mog Lopuda. Jedino sam tamo sretna i ispunjena”, priča ova južnjakinja, koju je proslavila uloga kajkavice Rože u filmu ‘Svoga tela gospodar’, ali iz čijeg se govora nikada ne bi dalo zaključiti da je dubrovačko primorje napustila prije 64 godine. Još uvijek priča dubrovački, pogotovo kada se prisjeća događaja iz djetinjstva. “Joj, nemam vas čime ponuditi. Moj frižider je uvijek prazan jer rijetko idem u dućan.” Onda prekida razgovor, udaljuje se iz dnevnog boravka i ubrzo se vraća s dva limuna i rogača. Lopudskih, naravno. Ne prati previše dnevnu politiku, ali upoznata je s aferom oko novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.
“Ne mogu kritizirati nekoga tko je tek preuzeo funkciju. Uostalom, on je sigurno mnogo bolji izbor nego Anja Šovagović, za koju se godinama pretpostavljalo da je HDZ-ova kandidatkinja za to mjesto. Je li u svojoj karijeri napravila nešto posebno? Ništa.” Marija Kohn rođena je na otoku Lopudu 1934. godine. Njezin otac Antun bio je kapetan duge plovidbe, inače potomak vrlo imućne židovske obitelji iz Dubrovnika, a majka Franka bila je domaćica, silno zaljubljena u svoga muža pomorca. “Mama je bila jako zaljubljena u tatu. Uvijek mi je bilo muka kada je od dolazio s broda jer mi je oduzimao majku”, priča gospođa Marija, kojoj je majka umrla kad je ona imala osam godina.
Njezin nestašni otac
“Mama je umrla od tuberkuloze kada je imala samo trideset godina. Mrzila sam sve majčine vršnjake, koji su bili zdravi, ali i svu djecu koja su nastavila živjeti uz oca i majku, a ja sam ostala sama”, prisjeća se. Nekoliko godina prije majčine smrti otac se s jedne plovidbe nikada više nije vratio. Obitelj je vjerovala da mu se nešto dogodilo, da je nestao u nekom dalekom moru, iako nikada nisu primili službenu potvrdu o njegovoj smrti. Međutim, malena Marija vjerovala je da je tata živ. “Kada su me djeca zafrkavala, govorila sam im da me puste na miru. Moj otac će se vratiti i pokazat će im svoje”, kaže. Međutim, otac se nije vraćao. Njegovi kolege pomorci Mariji su upućivali znakovite poglede, nekako tužne, samilosne i sažalne.
“Pamtiš li papu?”, često su je pitali. Ona je odgovarala da ga pamti i kako će ga jednom sigurno opet sresti. “U njihovim sam očima vidjela da znaju tajnu koju ću ja otkriti tek nakon petnaest godina. Svi pomorci su se kretali u istom krugu, znali su jedni drugima grijehe, što su ostavili ili što će donijeti doma”, kaže. Marija je istinu doznala tek početkom pedesetih godina, kada je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti studirala glumu. Napisala je oglas i predala ga jednom prijatelju koji je često putovao. “Rekla sam mu da oglas objavi u novinama u Americi, Kanadi, Argentini, Njemačkoj i svim ostalim zemljama za koje se znalo da u njima živi mnogo Hrvata”, objašnjava.
U oglasu je pisalo: Molim bilo koga tko nešto zna o kapetanu Antunu Kohnu da nazove ovaj broj. Nakon mjesec dana primila je poziv od jedne žene hrvatskog podrijetla iz jedne skandinavske zemlje. Žena joj je otkrila kako kapetan Kohn redovito dolazi u njezin dućan. Marija joj je poslala dvije fotografije: brata Mihe i sebe. Kasnije je saznala da je očevo iznenadno suočavanje s prošlošću prošlo vrlo dramatično. “Imate li vi koga u Jugoslaviji?”, pitala je prodavačica kapetana kada se pojavio u trgovini. Muškarac je počeo zamuckivati, a ona pokazala fotografije. “To su vaša djeca”, rekla je žena.
Gimnazijski dani u Dubrovniku
Otac se onesvijestio, a ona mu se izderala: “Možeš ti padati u nesvijest koliko god hoćeš, ali ne možeš pobjeći od činjenice da si ostavio ovo dvoje djece”. Otac je nakon toga Mariji napisao dugo pismo u kojem je kćeri obećao da će joj nadoknaditi sve što je zbog njega u životu izgubila. “Odgovorila sam mu da njegovim odlaskom nisam ništa izgubila, nego sam, štoviše, dobila. To je bio naš posljednji kontakt.” Glumica je kasnije doznala da je njezin otac vrlo brzo nakon što je pobjegao, dok je njezina majka bila teško bolesna, s jednom Korčulankom dobio tri djevojčice, koje je također ostavio. “Moj vam je pape bio živahan”, zaključuje.
“Krležu sam uvijek doživljavala kao čovjeka koji je konstantno u strahu hoće li reći ili učiniti nešto pogrešno. Bio je control freak koji je dolazio na svaku probu kada bi postavljali neko njegovo djelo”
Razgovor o ocu prekida zvono na vratima. U stan ulazi student režije. Glumici je donio scenarij za sljedeće snimanje. “Kada je snimanje? Obavezno na papir zapišite vrijeme. Stara sam, mogla bih zaboraviti”, poručuje mu. Ponovno se okreće prema meni i sa smiješkom se žali: “Nešto me puno posla uhvatilo u zadnje vrijeme”. Mladi redatelj se nadovezuje, kaže da mu se neki dan na istu stvar požalio glumac Špiro Guberina. “Rijetki su oni iz naše generacije koji su u stanju zapamtiti tekst”, kaže gospođa Kohn koja još uvijek pamti sve tekstove svojih uloga.
“Gdje smo ono stali? Aha, na mom nestašnom ocu…”, nastavlja. Nakon majčine smrti Marija je ostala živjeti kod bake, odnosno none, na otoku Lopudu, dok su brigu o njezinom mlađem bratu Mihi preuzeli očevi roditelji iz Dubrovnika. “Sjećam se razdoblja kada je na Lopudu bio logor za židovsku djecu. Oni su bili smješteni u hotelu, ali su s nama išli u školu”, prisjeća se. Kaže da su imali divnog učitelja koji je svu djecu tretirao jednako, bez obzira na njihova imena ili nacionalnu pripadnost. “Nažalost, židovska djeca nisu preživjela rat. Priča se da su ih ukrcali na jedan brod koji je otplovio prema pučini, otkuda se kasnije čula eksplozija”, kaže.
Čudan upis na Akademiju
Nakon završene osnovne škole Marija se preselila djedu i baki po očevoj strani, koji su živjeli u Dubrovniku. Upisala je gimnaziju, gdje joj je književnost predavao profesor zbog kojeg se zaljubila u književnost. “Profesor Jovo Krivokuća s ogromnom je strašću recitirao poeziju. Istina, mi smo se ponašali kao nezreli pubertetlije, spustili smo glavu ispod školske klupe i umirali od smijeha”, kaže. Profesor im je recitirao Ćopićevu poemu ‘Grob u žitu’. Kasnije im je rekao: “Zamislite, grob usred žita… ” Učenici su mu odgovorili kako ne mogu zamisliti jer oni svoje mrtve sahranjuju na gradskom groblju. Međutim, koliko god se ponekad činio ridikuloznim, trud profesora književnosti na kraju je urodio plodom.
Većina Marijinih gimnazijskih kolega oduševila se književnošću, posebice partizanskim borbenim pjesmama, koje su u poslijeratno vrijeme bile jako popularne. “U gimnazijskim danima hodala sam s Izetom Hajdarhodžićem, s kojim sam stalno nešto recitirala. Nije bilo niti jedne predstave na kojoj nismo sudjelovali”, kaže. Nakon mature Marija je odlučila poslušati savjet očevih roditelja. Upisala je Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu. “Uopće mi nije padalo na pamet da se prijavim na glumu, jer su me baka i djed iz Dubrovnika uvjeravali da je to posao za žene, hm, sumnjivog morala”. Međutim, na prijemnom ispitu se ipak pojavila, ali kao pratilja svoga tadašnjeg dečka Izeta.
Sjedila je u kutu prostorije i strpljivo čekala da audicija završi. U žiriju su sjedili književnik Mihovil Kombol i glumac Sven Lasta, dok se ostalih profesora ne sjeća. “Lasta se stalno petljao oko mene. Možda zbog toga što sam bila odjevena u poseban kompletić, unikatni rad moje none, inače tkalje, a na nogama sam imala njezine cipele. Bile su mi prevelike pa sam ih napunila papirom”, kaže. U jednom trenutku Lasta je djevojku pozvao da im se pridruži i predstavi. Izet je bio iznenađen, ali Marija se snašla. Rekla im je kako je došla s Lopuda. Objašnjavala im je kako je to mali otok u blizini Dubrovnika, ne razmišljajući pritom da se obraća Kombolu, inače vrsnom poznavatelju i zaljubljeniku u dubrovačku književnost. “Možeš li nam ti, mala, nešto izrecitirati?”, nastavio je Lasta.
Faze odnosa s Gavellom
Marija je rekla kako može i na dubrovačkom pjevnom narječju izgovorila ‘Grob u žitu’. Za samo sat vremena, jer komisija u ono vrijeme nije zasjedala danima, doznala je da je primljena na Akademiju. Za vrijeme studija živjela je u maloj potleušici s dvorišnim zahodom na zagrebačkom Črnomercu. “To je bio ogroman šok. Ipak sam do tada živjela u prostranoj kamenoj kući, koja je 1667. godine preživjela katastrofalan dubrovački potres”, kaže. Glumica još pamti bizarnu epizodu s puranom koja se dogodila usred jedne izrazito oštre i snježne zime. Marija je krenula prema poljskom zahodu kada se ispred nje stvorila žena s nekom pticom u ruci. “Gospa, bute kupila purana?”, upitala je.
“Za početak, ja nisam imala pojma što je puran jer takvu životinju na Lopudu nikada nisam vidjela”, kaže glumica. Žena joj je stavila životinju u ruke i nestala. Marija je ostala stajati na snijegu. “To je bila sjajna, gotovo filmska slika. Dvoje sirotih bića. Ja onako mršava i neuhranjena, a on veći od mene.” Cijelo vrijeme studija živjela je vrlo skromno. Zbog toga u svojim javnim nastupima često zahvalno priča o profesoru Branku Gavelli, koji joj je svakoga dana na Akademiju nosio, kako kaže, kvarat bijeloga kruha. Odnos između profesora i studentice imao je burnih faza. Marija se sjeća nekoliko incidenata. Bila je zima. Studentica se u hodniku Akademije prislonila na kalijevu peć kako bi se ugrijala, što je profesoru Gavelli zasmetalo. “Ali, profesore, što da radim kada imam samo jedne gaće. Moram ih osušiti.”
Ne shvativši kako mlada Dubrovkinja zapravo priča o hlačama, Gavella je Mariju nazvao običnom prostakušom. Ona se naljutila, zgrabila žarač i natjeravala ga po Akademiji. Drugom prilikom Gavellu je zasmetalo Marijino lice, koje je bilo natečeno zbog umnjaka koji je tek počeo rasti. “Joj, mala, kaj vi u Dubrovniku ne znate da se zubi moraju popravljati”, bio je ironičan. Odmah ju je poslao zubaru, koji ju je pregledao, i Gavelli kasnije javio kako mala nema pokvarene zube, nego samo mora izvaditi umnjak. “Gavella je shvatio kako je pogriješio. Sljedeći dan mi je kupio neku lutku i sendvič”, kaže. Tijekom studija Marija, kako kaže, nikada nije odigrala niti jednu ulogu s tekstom.
Krah jedinog braka
“Bila sam mršava kao kostur, imala sam svega 42 kilograma, pa su me stalno koristili kao neki živi rekvizit koji su stalno nosili po sceni”, prisjeća se. Kompleks mršave i neuhranjene djevojke zadržala je još dugo godina. Uvijek se smatrala, priznaje, nelijepom i svaki se put iznenadila kada je mnogo atraktivnijim glumicama otimala uloge. “Ipak, u karijeri sam najčešće glumila ili izrazito komične ili užasno tragične uloge.” Diplomirala je 1956. godine, a već dvije godine kasnije odigrala je ulogu koja ju je proslavila, onu šepave Rože u filmu ‘Svoga tela gospodar’ u režiji Fedora Hanžekovića. “Ne znam što mi je bilo teže: šepati li kajkati.
None me naučila šepati, a kajkavski govor sa mnom je dugo vježbao profesor Bratoljub Klaić.” Mlada glumica odjednom je postala slavna osoba, nerijetko i pod policijskom zaštitom. “Ljudi su me htjeli dirati i obasipali me cvijećem. Jednom me netko pogodio georginom pa sam pala na pozornicu”, objašnjava. Na vrhuncu slave Marija je upoznala Vladu Majerovića, svoga budućeg supruga, poznatog nogometaša Dinama. “Tada je bilo jako popularno da glumice izlaze s nogometašima. Vlado je bio izrazito lijep i dobar čovjek”, prisjeća se. Njihov brak, u kojem se rodio sin Robert, potrajao je samo nekoliko godina.
“Nažalost, putovi su nam se razišli”, kratko objašnjava. Majerović je nakon sjajne karijere Dinamova golmana diplomirao povijest, a zatim je godinama radio kao televizijski urednik. Marija se kasnije više nije udavala i nastavila je s glumačkom karijerom. Njezina druga najveća uloga u karijeri bila je ona mucave Erminije u predstavi ‘Mirisi, zlato i tamjan’ Slobodana Novaka, koja je premijerno izvedena 1974. godine. “Ovu ulogu uspješno sam odigrala zahvaljujući iskustvu s tetom Jelom, jednom našom susjedom s Lopuda, ženom koja je jako mucala. Prisjetila sam se načina na koji je ona izgovarala riječ ‘ppppprkno’ i to prenijela na scenu”, objašnjava.
Krleža opsjednut kontrolom
Marija Kohn je tijekom glumačke karijere redovito dolazila u kontakt s tzv. sivom eminencijom hrvatskog kazališta, bračnim parom Krleža. “Bela je bila starija od mene i često je zaboravljala tekst. Ja sam je doživljavala kao vrlo dobru osobu koja je u srcu bila prava dama”, objašnjava. Miroslava Krležu doživljavala je kao intelektualca, erudita, ali i čovjeka koji je uvijek strahovao hoće li reći ili napraviti nešto pogrešno. Kada bi se postavljalo neko njegovo djelo, pojavljivao se na svakoj probi. “Bio je control freak. Jednostavno je htio biti siguran da će sve ispasti kako treba. Valjda se plašio kako ću ja kao Dubrovkinja izgovarati njegove rečenice.” U jednom trenutku Marija je pogrešno izgovorila jednu rečenicu.
“Tko ste vi, Marija Kohn, da se usudite mijenjati redoslijed riječi u mojoj rečenici”, izderao se. Glumica mu je odgovorila: “A tko ste vi da ja ne bih smjela mijenjati redoslijed riječi u vašoj rečenici?”. Veliki pisac silno se uzrujao, izjurio je iz dvorane, ali se već sljedeći dan pojavio na probi. Marija Kohn je bila prva hrvatska glumica koja je na televiziji pokazala grudi. U filmu ‘Dugo putovanje u bijelo’ Branka Ivande iz 1976. godine glumila je mladu ženu koja je tek rodila. “Bila je posve izgubljena i usamljena jer se njezin muž od nje počeo udaljavati. U jednom trenutku se skinula do pasa i pojavila pred mužem koji je zaspao, već je gotovo počeo hrkati. To nije bila nimalo erotska, nego jedna jako tužna scena.”
Glumica je tijekom svoje karijere godinama surađivala s Hrvatskim savezom slijepih, za koji je čitala knjige za slijepe osobe. “Ustvari, meni su kontakti sa slijepim osobama bili nešto posve uobičajeno jer sam djetinjstvo na Lopudu provela uz jednog slijepog oficira vojske bivše Kraljevine Jugoslavije. Oficir Niko ostao je slijep na jedan bizaran način. Tijekom jednog druženja, kada je Marija imala četiri godine, oficir se pred društvom hvalio kako se ničega ne boji. Bio je odjeven u uniformu, pod nogama mu je bila sablja, a na stolu pištolj. Društvo je počelo raspravljati o ruskom ruletu, a oficir je posegnuo za pištoljem. “Ma kakav ruski rulet. U životu samo treba imati sreće”, rekao je i upucao se u sljepoočnicu.
Zbog čega se stalno vraća na djetinjstvo
Srećom, nije izgubio život, ali je ostao slijep do kraja života. “Knjige za slijepe sam čitala u tonskom studiju koji se nalazio na krovu. Radili smo u nehumanim uvjetima”, prisjeća se glumica. Preko određenih poznanstava stupila je u kontakt s Vladimirom Bakarićem, koji je također bio slabovidan. Političar joj je postavio uvjet: ako Marija pročita i snimi Marxov ‘Kapital’, država će obnoviti tonski studio. “Snimanje je trajalo danima. Morala sam pročitati sve, baš svaku dosadnu fusnotu. Bakarić je na kraju ispunio svoje obećanje”, kaže. U novom studiju Marija Kohn pročitala je više od 160 knjiga. “U ovom razgovoru često se vraćate na djetinjstvo?”, pitam. Glumica mi odgovara kako je to vjerojatno sindrom poznih godina. “Osim toga, moje djetinjstvo me odredilo.
Pogotovo moja none, čiji su me mudri savjeti često vodili kroz život”, kaže. Marija Kohn dugo je vjerovala, odnosno sama sebe iracionalno uvjeravala, kako njezina none nikada neće umrijeti. Uvijek će je čekati na Lopudu s nekim mudrim savjetom. “Onda me jednoga dana razočarala. Umrla je kada sam bila na putu u Iloku, ali još uvijek, nakon toliko godina, osjećam njezinu prisutnost. Gledam njezin portret i s njom dijelim svoju najdublju intimu”, objašnjava. Kaže da je u godinama kada se sve češće susreće sa smrću bliskih ljudi. “Odlaze moje kolegice, jedna po jedna. Bila bih mirnija kada bih znala što me gore čeka.”
Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 13. veljače 2016.