Nekad je nužno odabrati stranu

Veliki arhitekt o nekim od najljepših kuća u zemlji koje je radio, Franji Tuđmanu, obitelji i novim projektima

Fakultet je, kaže, završio ekspresno jer je s 19 postao otac pa je morao počeo raditi. U 35 godina napravio je, dosta uspješno, nekoliko stotina projekata. Posljednji je Kuća arhitekture koja upravo slavi prvu obljetnicu

Arhitekt Andrija Rusan sjedi u svom restoranu na Zelenom valu. Upravo je završio ugodan, podulji ručak s prijateljima, popili su i nešto finog vina. “Pametan novinar bi pametno iskoristio ovaj trenutak”, nasmijao mi se dok sam sjedala za njegov stol. Priča koncizno, polako, ali intervju konstantno prekida pošalicama, javlja se na telefon koji mu svako malo zvoni, prilaze mu ljudi. Ispričava mi se, zatrpan je jer ovih dana organizira prvi rođendan svoje Kuće arhitekture. Kune mi se da će ugasiti mobitel. U posljednjih 35 godina, otkako je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Andrija Rusan projektirao je hrpu obiteljskih kuća, poslovnih prostora i javnih objekata.

Uredio je brojne poznate interijere, među kojima su najzvučniji svečana dvorana Predsjedničkih dvora, Mala dvorana i Kavana Lisinski, Kavana A.G. Matoš na Jelačićevu trgu te Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića u Zagrebu. Sa svojom obitelji, suprugom Jasminkom i kćerima Klarom, Anom i Asjom živi u strogom središtu Zagreba, ali je prije pet, šest godina na obroncima Medvednice, nedaleko od Donje Stubice, sagradio svoje Dašekovo. “Kuća je dobila ime po ocu koji je bio Dašek, kako Zagorci kažu za Andriju. To je postao naš drugi dom, mjesto koje nam je omogućilo odmak od velegrada, a opet se nalazi blizu Zagreba i naših ureda.

Impresioniran mamom

Kuću smo projektirali bez potrebe da se bilo kome svidi, osim naravno nama, ali na kraju je i drugim ljudima postala silno zanimljiva”, objašnjava. Andrija Rusan rođen je 1957. godine. Odrastao je u Dugoj Resi, Klenovniku, Bistracu, u obitelji intelektualaca. “Ako to nešto znači, a mislim da temeljno ljudski ne znači, moji roditelji su bili školovani ljudi. Tata Andrija je bio inženjer agronomije, a mama Anka, koju su zvali Anica, liječnica. Uvijek sam bio impresioniran činjenicom da je moja majka završila medicinu u rekordnom roku, i to bez ikakve podrške svoje skromno obrazovane obitelji, što je u ono vrijeme bilo iznimno teško”, kaže.

Gospodina Rusana u Kući arhitekture snimio je Telegramov Borko Vukosav
Gospodina Rusana u Kući arhitekture snimio je Telegramov Borko Vukosav

Tata Andrija u bivšem sustavu neko je vrijeme bio u logoru. “To se nije dogodilo zbog toga što je bio ustaša, partizan ili netko treći, nego je bio bedast i očito je previše glasno postavljao neka demokratska pitanja”, objašnjava. Tek je nakon demokratskih promjena saznao da su njegova oca jugoslavenske vlasti uhitile svakoga puta kada je netko od ondašnjih političara ili uglednika dolazio u Zagreb. “Imao sam prekrasno djetinjstvo. Odrastao sam s dva brata i sestrom”, prisjeća se. Obitelj se zbog majčinog posla često selila.

Najprije su živjeli u Dugoj Resi. Liječnica je kasnije dobila posao u Bolnici za plućne bolesti u Klenovniku pokraj Varaždina, gdje se otac zaposlio kao agronom u lokalnoj poljoprivrednoj zadruzi. “Moji roditelji su već tada, kada smo mi bili jako mali, smatrali kako bi bilo dobro da njihova djeca dobiju najbolje obrazovanje, a to je bilo moguće samo u nekoj od klasičnih osnovnih škola u Zagrebu, pa su poduzeli sve da se preselimo što bliže glavnom gradu. Početkom šezdesetih godina obitelj se napokon doselila bliže glavnom gradu, u dvorac Bistrac, između Samobora i Bregane.

Prvi na arhitekturi

“Dvorac se nalazio usred parka, a mi smo stanovali na prvom katu. Sjećam se da smo brat i ja spavali u golemoj spavaćoj sobi, koja je imala valjda četrdeset kvadrata. Tek sam kao odrasla osoba shvatio da sam imao bajkovito djetinjstvo”, konstatira. Dvorac Bistrac bio je okružen poljoprivrednim gospodarstvom, na kojemu je radio njegov otac, a majka je svakoga dana vlakom Samoborčekom putovala na posao u Dom zdravlja u Vrapče. Djeca su pješačila do osnovne škole u susjednoj Bregani. Obitelj se 1964. godine, kada je Andrija imao sedam godina, napokon doselila u Zagreb.

Andrija Rusan (stoji u sredini) sa svojim rođacima iz Zagorja
Andrija Rusan (stoji u sredini) sa svojim rođacima iz Zagorja

“Upisao sam Klasičnu gimnaziju u vrijeme njenih legendarnih profesora, koji nam nisu samo prenosili znanje, nego su nas i odgajali. Jedan od takvih vrhunskih pedagoga bio je klasični filolog Dionizije Sabadoš“, kaže Andrija Rusan. Povijest umjetnosti predavala mu je profesorica Zdenka Bernardi, supruga poznatog arhitekta Bernarda Bernardija. “Ona mi je na kraju prvog polugodišta prvog razreda u imenik upisala prvu kulju, odnosno jedinicu. Naposljetku mi je ipak bila mentorica na maturalnom radu o arhitekturi grada Brazilije, koji sam obranio s ocjenom odličan”.

Nakon mature Rusan je trebao izabrati buduće zanimanje. Odabir je bio logičan. “Još u osnovnoj školi su mi govorili da lijepo crtam, a arhitektura me počela ozbiljnije privlačiti tek u srednjoj školi”, prisjeća se. Ipak, Rusan se prijavio na tri fakulteta, građevinu, geodeziju i arhitekturu. Na prijemnom ispitu na građevini je, kako kaže, neslavno pao, od geodezije je odustao, a na arhitekturu je 1975. godine upao kao prvi na rang listi. “To je bila jako zanimljiva godina. Imao sam 19 godina, već sam se oženio i čekao bebu”, kaže. Za vrijeme studija budući arhitekt nije morao raditi, odnosno privređivati za obitelj, jer je financijsku i roditeljsku pomoć tijekom studija primao od svojih roditelja, ali i od obitelji bivše supruge.

Zašto se povukao s faksa

“Za vrijeme faksa uopće nisam izlazio. Morao sam biti odgovoran prema svojoj obitelji, u roku završiti faks i što prije pronaći posao”, objašnjava. Kaže da su mu predavanja na arhitekturi držali veliki profesori, najveći hrvatski arhitekti druge polovice dvadesetog stoljeća. “Osobno sam najviše cijenio Nevena Šegvića, Josipa Vaništu, zatim Mladena Vodičku, Edu Šmidihena i Hildegard Auf-Franić“. Sjeća se svog prvog crteža koji je predao profesoru Josipu Vaništi. Slikar se staloženo digao sa stolca i podignuo hlače. “Svi koji ga poznaju znaju o čemu pričam.” Vaništa mu je rekao: “Kolega Rusan, ovo je tako…. grozno”.

“Moja kolegica arhitektica Jasminka dopala mi se čim je ušla u ured, ali trebali su mi mjeseci da je pozovem van. No zaprosio sam je tjedan dana kasnije. Danas imamo tri cure”

Ispit je na kraju ipak položio s odličnom ocjenom, a danas se ponosi što još uvijek ima priliku s Vaništom razmijeniti misli i boraviti u njegovu, kako kaže, svijetu. Presudni trenutak za njegovu karijeru dogodio se tijekom ljeta 1979. godine, nakon što je odslušao treću godine arhitekture. Na poziv profesorice Auf-Franić boravio je u ljetnoj školi arhitekture koja se održavala u talijanskom gradu Urbinu. Tamo su se okupili studenti s još dvanaest fakulteta, a predavali su im vodeći svjetski arhitekti, kao što su Renzo Piano, Aldo van Eyck, Peter Smithson, Giancarlo De Carlo i Sverre Fehn.

“Imali smo jedinstvenu priliku s njima raditi i projektirati. Sjećam se s kojim sam uzbuđenjem slušao predavanje Alde van Eycka, koje je trajalo tri sata”. U Zagreb se vratio impresioniran novim spoznajama, odlučan da će se od sada arhitekturi posvetiti s mnogo više ljubavi i entuzijazma. Diplomirao je 1980. godine, a nakon toga jedno kraće vrijeme radio je na fakultetu. “Odjednom sam shvatio kako ja prije svega želim stvarati i graditi, a ne boriti se za neke pozicije. Odlučio sam se povući s faksa”, objašnjava. Pridružio se cijenjenom arhitektonskom birou Centar 51, koji je osnovao arhitekt Kazimir Ostrogović, a naslijedio Vjenceslav Richter, gdje je Rusan radio do 1986. godine.

Andrija, kćeri Asja, Ana i Klara te žena Jasminka
Andrija, kćeri Asja, Ana i Klara te žena Jasminka DAMIL KALOGJERA

Pregovori za prvi posao

“U međuvremenu sam primio poziv iz Berlina da napravim izložbu o Zagrebu, koja je bila predstavljena na IBA-u, odnosno Internationale Bauaustellungu, 1987. godine, što je za mene predstavljalo iznimnu čast”. Kolege iz biroa Centar 51 zamolio je godinu dana neplaćenog dopusta, što je iskoristio, ne samo kako bi pripremio izložbu, nego i da provjeri može li na tržištu opstati kao samostalni arhitekt. “Imao sam užasno puno posla i malo novca. Dizajnirao sam interijere nekih slastičarnica, ureda i kuća”, kaže. Tada je osnovao vlastitu tvrtku koju je nazvao Desar.

U početku nije imao previše poslovnih referenci, ali ih je, projektirajući kuće svojih rođaka i prijatelja, polako počeo prikupljati. “Sjećam se prvih pregovora za posao. Pojavio sam se kod nekog vlasnika slastičarnice i izgovorio mu svoj honorar. Onda bi ga on rušio spominjući tamo nekog arhitekta koji mu je spreman raditi za petsto maraka manje”, kaže. Prvi veliki posao Rusan je dobio potkraj osamdesetih kada je na preporuku kolege Branka Silađina počeo raditi na uređenju prizemlja i taverne Hotela Esplanade. “To je bio prekrasan posao. Nedavno mi je prijatelj s ponosom predstavio stolac koji je nabavio od jednog restauratora.

Andrija kao beba s ocem
Andrija kao beba s ocem

Bio je uvjeren da je riječ o stolcu Adolfa Loosa, legendarnog austrijskog arhitekta, i pohvalio se kako mu za stolac u Veneciji nude trideset tisuća eura”. Rusan se samo nasmijao. Prijatelj mu se pohvalio komadom namještaja koji je on prije dvadesetak godina dizajnirao za Esplanadu. Njegova je prijatelja, a vjerojatno i restauratora, zbunila inventarska pločica na kojoj je pisao naziv hotela. Naime, Adolf Loos je također 1925. godine radio natječajni projekt za Hotel Esplanade, dakle sedamsetak godina ranije.

Preuređenje Tuđmanovog kabineta

“Moj stolac je bio lijep, udoban, ali jako težak, pa time ne baš i dobar. Šefica hotelskog odjela održavanja zamjerila mi je što na sebi ima dijelove od mesinga koje je jako teško održavati. Ipak se radilo o hotelu s pet zvjezdica”, kaže. Na otvorenje renoviranog hotela Esplanade bio je pozvan i bivši predsjednik Franjo Tuđman. “Kada se Tuđman pojavio u predvorju, mene su gurnuli u prvi red i predstavili me kao autora projekta. Predsjednik me pitao odakle sam”. Rusan mu je odgovorio da je Zagorac. Tuđman mu je tada poručio da se sljedeći dan javi Juri Radiću, njegovu tadašnjem šefu kabineta. “Imam posao za vas”, završio je predsjednik.

U sljedeće dvije godine arhitekt je radio na uređenju kabineta predsjednika i svečane Kamene dvorane. “Nemojmo biti pretenciozni, pa recimo da sam u uredu predsjednika samo presložio namještaj i slike, ali i ubacio nekoliko novih elemenata, dok me u Kamenoj dvorani dočekalo znatno više posla”, objašnjava. Rusan je, tako, dizajnirao veliki eliptični stol, za kojim aktualna predsjednica prima veće grupe uzvanika, ali i stolce s plavim tapecirungom. “Suradnja s predsjednikom Tuđmanom zapravo je bila vrlo ugodna i korektna.

Rusanova kuća K izgrađena u Pionirskom gradu nedaleko od Zagreba
Rusanova kuća K izgrađena u Pionirskom gradu nedaleko od Zagreba / snimio Damir Fabijanić

On je volio razgovarati o arhitekturi, mislim da se na taj način opuštao, ali se nikada nije petljao u moj posao”, kaže. Tuđman je uvijek otvoreno izražavao svoje mišljenje, ali nije postavljao nemoguće zahtjeve. Arhitekt se ipak sjeća jedne situacije kada Tuđmanu, kako kaže, nije bio jasan jedan detalj u fazi gradnje, nešto mu se nije svidjelo. “Na kraju smo ipak pronašli kompromisno rješenje koje je za mene bilo profesionalno zadovoljavajuće”, prisjeća se arhitekt Andrija Rusan. U to je vrijeme u njegov ured došla raditi jedna mlada arhitektica.

Javni interijeri devedesetih

“Jasminka mi se odmah svidjela, ali mi je trebalo tri mjeseca da se odvažim i pozovem je van. Ona je pristala, a ja sam je za tjedan dana zaprosio”, kaže. Jasminka je kasnije postala njegova poslovna partnerica, kolegica, a Rusan je naziva svojom muzom, snagom i korektorom. Još jedan veliki posao obilježio je Rusanov rad početkom devedesetih godina. Pobijedio je na natječaju za uređenje buduće Kavane Lisinski. “Trebao sam urediti golemi skladišni prostor ispod stepeništa, u kojem su se tada nalazile kulise i ostali scenski namještaj”, kaže. Arhitekt je osmislio prostor, stolove, stolce, svjetiljke i sve ostalo.

“To je bio sjajan posao. Sretan sam što se dobro uklopio u trendove koje su u to vrijeme postavili moji kolege”. Naime, tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatski su arhitekti posvećivali mnogo pažnje uređenju interijera. Arhitektica Ines Filipović osmislila je kafiće Argentinu i Charlie, Branko Silađin dizajnirao je Malu Kavanu, a Nenad Fabijanić Ghetaldus i Ban Caffe. “Sjećam se kako sam tih godina prolazio Zagrebom svjestan kako se grad mijenja, barem kad govorimo o dizajnu interijera. Naravno da sam bio ponosan svaki put kad sam ugledao neki svoj rad”, kaže umjetnik koji je do tada, odnosno od diplome na Arhitektonskom fakultetu 1980., do 1995. godine odradio dvjesto projekata.

Njegovo uređenje kavane Lisinski
Njegovo uređenje kavane Lisinski / snimio Damir Fabijanić Damir Fabijanić

Među njima izdvaja nekoliko poslovnica bivše Bank Austrie u Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu, Mostaru i Splitu, zatim ured Croatia Osiguranja na Jelačićevu trgu, butik Kravate Croate u Oktogonu i izlog prodavaonice Bang&Olufsena u Gajevoj ulici. Godine 1997. projektirao je Kuću K koja je proglašena jednim od najljepših stambenih objekata u Hrvatskoj i osvojila Nagradu udruženja hrvatskih arhitekata Drago Galić. U suradnji s arhitektom Antom Nikšom Bilićem projektirao je i Muzejsko -memorijalni centar Dražen Petrović koji je otvoren 2006. godine u zagrebačkom Ciboninu tornju. “Muzej je dovršen zahvaljujući isključivo enormnom trudu Draženove majke Biserke. Ona je uspjela ujediniti tadašnjeg premijera Ivu Sanadera, gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i druge ključne dužnosnike koji su napokon pristali realizirati njezinu, ali i želju mnogobrojnih Draženovih fanova”, objašnjava.

Urednik Čovjeka i prostora

Rusan je zatim dovršio zgradu Lumenart u Puli, za koju je 2014. godine osvojio nagradu Wienerberger. Za taj je rad na prestižnom natjecanju u talijanskoj Vicenzi osvojio još jedno priznanje koje je podijelio s glasovitom iračko-britanskom arhitekticom Zahom Hadid. “To je projekt koji sam radio za svog prijatelja Deana Skiru, glasovitog dizajnera svjetla s kojim me upoznao zajednički prijatelj, slovenski arhitekt Tadej Glažar”, kaže. Skira je već imao dizajniranu i isprojektiranu verziju kuće koju je dao na uvid Andriji Rusanu. “Jeli smo školjke u jednom pulskom restoranu. Nakon nekoliko biski počeo sam crtati i pokazao mu svoju ideju. On je bio oduševljen.

Sjeća se svog prvog crteža koji je predao profesoru Josipu Vaništi. Slikar se staloženo digao sa stolca, podignuo hlače i rekao mu: “Kolega Rusan, ovo je tako…. grozno”. Ispit je kasnije položio s odličnim

Tako je nastao projekt na koji sam danas izuzetno ponosan”, objašnjava Rusan. U ljeto 2014. godine u Malom Lošinju otvoren je Hotel Bellevue. “To je za mene bila nevjerojatna avantura jer je hotel projektiran i izveden u samo sedam mjeseci”, kaže. U rekordno kratkom roku uređeno je 220 soba i ostatak hotelskoga prostora koji se proteže na 35 tisuća kvadrata. “Na tom mi se projektu pridružila genijalna ekipa stručnjaka, kao što su inženjerka hortikulture Nataša Tiška Vrsalović, dizajner svjetla Dean Skira i arhitektica Amira Čaušević koja je dizajnirala sobe”, objašnjava.

Andrija Rusan se početkom osamdesetih godina kao tek diplomirani arhitekt angažirao u Udruženju hrvatskih arhitekata, a 1983. godine preuzeo je mjesto urednika specijaliziranog časopisa za arhitekturu i urbanizam Čovjek i prostor, a neko je vrijeme istodobno bio i urednik u časopisu Arhitektura. “Svoje djelovanje u tim časopisima sam završio sredinom devedesetih. Bilo mi je dosta birokracije”, priznaje. Kaže da mu je trebalo nekoliko godina da predahne, odmori se od izdavaštva, pa je 1998. godine pokrenuo Oris – dvomjesečnik za arhitekturu i kulturu življenja.

Za poslovnu zgradu Lumenard u Puli Rusanov je tim osvojio nekoliko nagrada
Za poslovnu zgradu Lumenard u Puli Rusanov je tim osvojio nekoliko nagrada / snimio Damir Fabijanić

Kako je nastao Oris

“Oris su stvorili Damir Fabijanić, Vera Grimmer, Tadej Glažar, Ante Nikša Bilić, Ante Rašić, Sanja Filep i pokojni Hrvoje Božičević. Nismo imali neku uzvišenu ideju ili misao vodilju. Jednostavno smo htjeli raditi stručne novine koje će samo promovirati nešto lijepo, umjesto da kritizira nešto ružno”, objašnjava koncept časopisa. Dvije godine nakon što je počeo izlaziti časopis, Rusan je 2000. godine pokrenuo Dane Orisa, arhitektonski simpozij koji svake godine okuplja brojne međunarodne i lokalne arhitekte. Dani Orisa u početku su se održavali u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, ali su vrlo brzo preselili u veliku. Ove jeseni okupili su oko dvije tisuće sudionika.

Na dosadašnjim simpozijima predavali su svjetski poznati arhitekti, kao što su Steven Holl, Peter Zumthor i Shigeru Ban. “Prije dvije godine imali smo upite za četiri tisuća ulaznica, što nam dokazuje da organiziramo zanimljiv događaj”, kaže. Oris Kuća Arhitekture otvorena je prošle godine.”Kuću smo zamislili kao mjesto susreta, u kojem možemo održavati kulturne događaje i predavanja. U proteklih godinu dana u njoj smo imali šezdeset događaja”, objašnjava arhitekt. U Oris Kući arhitekture nalazi se šezdesetak unikatnih dizajnerskih stolaca, koje su Orisu darovali domaći i strani dizajneri. “Neki od tih stolaca vrijede i po nekoliko tisuća eura. Njihova cijena uopće nije bitna. Osobno mi je najvažnije da svaki od njih ima svoju dizajnersku i prijateljsku priču”, kaže.


 

Velika priča je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 30. siječnja 2016.