Život u hladnom prostoru

No, dok smo se uspinjali stepenicama na treći kat gdje biskup Uzinić živi, uvjerili smo da je ipak potpuno u pravu. Naime, prva dva kata pretvorena su u muzej i zaista izgledaju prekrasno, no cijeli taj prostor nema topline doma niti živosti radnog prostora. Premda je tu izloženo stotinjak slika te nekoliko skulptura koje su nastale u razdoblju od oko 800 godina, cijeli ambijent doima se poprilično hladno.

Izložene umjetnine dubrovački biskupi skupljali su stoljećima. Neke su nastale u srednjem vijeku, ima tu bizantske umjetnosti i romanike, radova iz renesanse i baroka pa sve do početka 20. stoljeća. Dok smo dogovarali intervju biskup Uzinić pozvao nas je na ručak, no kako nam je kasnio zrakoplov, pa nismo stigli na vrijeme, ponudio nas je palačinkama koje su napravile časne.

Biskup Uzinić iznimno je ugodan, otvoren i argumentiran sugovornik koji je odgovarao na svako, pa i najdelikatnije pitanje, što baš nije čest slučaj kod svećenika njegova ranga. Ostavlja dojam mirnog i blagog čovjeka, nesvakidašnje intelektualne širine i tolerancije. Što se na ovim prostorima, u vrijeme grubih političkih i ideoloških podjela te žestokih konfrontacija, doista rijetko susreće. S obzirom na to da smo s biskupom razgovarali neposredno nakon povratka premijera Andreja Plenković iz posjeta papi Franji, odmah se nametnulo pitanje proglašenja kardinala Alojzija Stepinca svetim.

BISKUP UZINIĆ: Kad je u posjeti Hrvatskoj bio kardinal Pietro Parolin onda je on na to pitanje odgovorio da još nije došlo Božje vrijeme. U nacionalnom smislu to je dosta važna tema i ja razumijem sve one koji inzistiraju na tome i kojima se čini kao da se blaženom Alojziju Stepincu ponovo sudi i čini nepravda. No istovremeno u općoj Crkvi to pitanje nema takvu težinu kakvu mu mi želimo pripisati, osobito jer ga mi u Hrvatskoj već možemo štovati i štujemo kao blaženika.

U općoj Crkvi vjerojatno neka druga pitanja imaju veću težinu, poput ekumenskog dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom i drugim pravoslavnim Crkvama. Zato za Crkvu, odnosno za papu Franju koji o tome odlučuje, još nije došlo Božje vrijeme. Svidjela mi se misao našeg novog nuncija koji je u nastupnoj propovijedi prenio svoj molitveni razgovor s blaženim Alojzijem pitajući ga što može učiniti za njegovu kanonizaciju i od kojega je čuo odgovor, koji je prikladan za svakoga od nas kad se pitamo zašto to tako dugo traje, a taj odgovor je da se ne trebamo brinuti za svetost blaženog Alojzija, jer je on već svet, nego za svoju vlastitu svetost.

TELEGRAM: Kako ste doživjeli poruku pape Franje, koju je prenio premijer Plenković, da Hrvati moraju biti strpljivi?

BISKUP UZINIĆ: Ta se poruka, za koju sam čuo da ju je Papa rekao samoinicijativno, a ne kao odgovor na neki premijerov upit, nadovezuje na spomenutu misao o Božjem vremenu i koje očito još nije došlo. Stoga trebamo biti strpljivi. Ta poruka, po mom mišljenju, govori i još dvije stvari. Ponajprije govori to da papa Franjo ipak razumije brojne hrvatske vjernike koji su mu se obraćali s ovim pitanjem i njihovu želju da se ovo pitanje kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca konačno privede kraju. I drugo, da papa Franjo ipak nije stavio “ad acta” kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca, odnosno da nije od nje odustao. Zato trebamo biti strpljivi. A najlakše je biti strpljiv u molitvi.

TELEGRAM: Prvi ste od crkvenih ljudi čestitali novom predsjedniku Zoranu Milanoviću na izboru. Niste li se pribojavali kako će reagirati oni koji su tvrdili da dolazak Milanovića znači povratak komunista?

BISKUP UZINIĆ: Mi smo stabilna demokracija i bilo kakve teorije o povratku komunizma nemaju smisla. Kao što nemaju smisla ni one druge koje u svemu vide ustaše. Mislim da je velikoj većini ljudi u Hrvatskoj dosta takvih priča i da je konačno došlo vrijeme da se završi onaj proces pomirenja hrvatskoga naroda koji je započeo devedesetih i koji nam je omogućio da možemo osloboditi zemlju i ostvariti tisućljetni san naših predaka. Gospodin Milanović je izabrani predsjednik Hrvatske voljom većine građana koji su izišli na izbore i tu volju većine treba poštivati. Osjetio sam da vjernici, osobito oni koji su njemu dali glas, žele to čuti od nekoga iz Crkve. I zato sam mu čestitao, ali i više od toga.

TELEGRAM: I što još?

BISKUP UZINIĆ: Nije dovoljno čestitati. Potrebno je da mi kršćani svojim osobnim doprinosom, za nas je to i molitveni doprinos, svome predsjedniku pomognemo da bude što bolji predsjednik. To je naš interes. Osobno mi se nije svidjela predizborna kampanja. Zato mi je bilo drago vidjeti da se izabrani predsjednik s prvim nastupom odlučio ponašati drugačije. I čuti da će tako i nastaviti činiti. Nadam se i molim da bude tako.

TELEGRAM: Nerijetko se pojedinim svećenicima zamjera agitiranje za pojedine političke opcije. Dio svećenika otvoreno propagira svoja politička stajališta ne samo s oltara nego i kroz medije što izaziva dosta kontroverzi. Smatrate li da se svećenici mogu javno politički opredjeljivati?

BISKUP UZINIĆ: Svećenici se imaju pravo politički opredjeljivati, ali nemaju pravo koristiti svoju svećeničku službu da bi to nudili ili nametali drugima. Dapače, valja paziti da svojim političkim opredjeljenjima ne kompromitiramo svoju svećeničku službu i prostor koji nam je dan za navještaj evanđelja. Ipak, dozvolite mi reći nešto drugo.

TELEGRAM: Izvolite.

BISKUP UZINIĆ: U našem se društvu diže dosta buke oko tog pitanja, ali zapravo, uvjeren sam da je danas jako malo svećenika koji to čine. Ne kažem da nema i takvih svećenika, ali velika većina ne samo da to ne čini, nego se i ograđuje od takvih pokušaja zloupotrebljavanja svećeničke službe. Kažem zloupotrebljavanja, jer ne samo preveliko, nego i bilo kakvo agitiranje za pojedinu političku opciju, osobito ako se za to koristi oltar, je zloupotreba svećeničke službe. Paradoksalno je da to ne šteti samo Crkvi, nego i onoj političkoj opciji za koju oni agitiraju.

TELEGRAM: Katolička crkva nalazi se pred ozbiljnim izazovima. Papa Franjo i njegova želja za modernizacijom crkve imaju brojne protivnike. I u Hrvatskoj neki se iz crkvenih redova ne slažu s njegovim pogledima na socijalnu pravdu, potrebi dijaloga s Islamom i ateistima, rastavljenima, pravima migranata, borbi protiv klimatskih promjena…

BISKUP UZINIĆ: Mislim da je dijelom razlog za nerazumijevanje pontifikata pape Franje i to što mnogi, pa i u samoj Katoličkoj crkvi, njegov pontifikat pogrešno vide kao želju za modernizacijom Crkve, shvaćenom kao odustajanje od ustaljenog nauka i prilagođavanje duhu našeg vremena, a ne prepoznaju njegovu stvarnu namjeru. A njegova je namjera obnova Crkve “modernizacijom pristupa” ljudima našeg vremena i “modernizacijom načina” evanđeoskog navještaja. Novim pristupom i razumljivim i obnovljenim jezikom papa Franjo želi ljudima našeg vremena ponovno ponuditi ljepotu vjere u Isusa Krista koju Crkva navješćuje. To nije drugo doli pokušaj ostvarenja koncilskih ideja da Crkva, ne udaljavajući se od vjere i vjerskih istina primljenih od prethodnih generacija, otvorenih očiju pogleda sadašnjost sa svim izazovima koje ona sa sobom nosi i u toj sadašnjosti utire nove putove svog djelovanja. Za takvo što nije dovoljno samo čuvati polog vjere, nego i razmišljati i o načinima na koje nastaviti prenositi taj polog vjere.

TELEGRAM: Je li upravo to točka koja dijeli takozvane konzervativce koji ne žele ništa mijenjati od onih koji smatraju da se Katolička crkva mora prilagođavati vremenu i promjenama koje se događaju?

BISKUP UZINIĆ: Zapravo, dojam je da smo svi previše inzistirali na onom čuvati, a nismo se dovoljno trudili oko onoga nastaviti. To je za posljedicu imalo to da smo vjeru konzervirali. A vjera ne smije biti konzervirana. Vjera je, kao i Božja riječ koja nam je objavljena i povjerena, dinamična, a ne statična stvarnost. Oni koji to ne razumiju, ne razumiju niti ono što papa Franjo čini.

TELEGRAM: Pa ga vjerojatno zbog toga neki proglašavaju heretikom?

BISKUP UZINIĆ: Papu Franju proglašavaju heretikom samo oni koji ga ne razumiju, jer on u ničem, baš u ničem, ne mijenja crkveno naučavanje. Uostalom, i kad bi htio, to ne može napraviti jer Crkva nije gospodar vjere koja joj je povjerena, nego njezin čuvar. Ali papa Franjo mijenja nešto drugo, nešto što se uvijek ponovno treba mijenjati. Mijenja pristup Crkve prema samoj sebi, a onda nakon toga i prema svima drugima, kako unutar tako i izvan Crkve. Crkva se s papom Franjom više ne vidi kao snažna utvrda, kraljevski dvorac postavljen iznad ili nasuprot svijeta i drugih koji ne dijele njezina uvjerenja i svjetonazor, nego sebe nastoji vidjeti između drugih kao, kako Papa to kaže, poljsku bolnicu koja želi poslužiti svakome tko je treba. Crkva nije, ili ne bi trebala biti, zauzeta za sebe samu i svoje interese, koji su nerijetko povezani i s ovozemaljskim interesima, nego se treba prignuti nad drugima.

TELEGRAM: Je li to podrazumijeva tolerantniji odnos prema drugima i drugačijima?

BISKUP UZINIĆ: Da, to podrazumijeva evanđeoski odnos prema svima, ne samo vjernicima nego i prema nevjernicima, onima koji drugačije vjeruju ili uopće ne vjeruju. Za papu Franju i njegov pontifikat to su osobito siromasi i oni koji su na marginama Crkve i društva. Iako se čini da je to novi pristup, zapravo je to u Crkvi najstariji pristup, onaj Isusa Krista o kojemu tako lijepo svjedoče evanđelja. Osobno smatram papu Franju i njegov pontifikat darom Duha Svetoga Crkvi našeg vremena i izvrsnom prilikom da se Crkva doista obnovi, vraćajući se svojim izvorima i Isusovom pristupu, te tako nastavi svoje poslanje naviještanja Isusa Krista i njegove milosrdne ljubavi ljudima našega vremena.

TELEGRAM: Papu Franju nerijetko kritiziraju i zbog navodno nedovoljno energične borbe protiv pobačaja?

BISKUP UZINIĆ: Za razumijevanje pape Franje i njegovog stava o određenim temama valja pokušati čitati njegove poruke šire od naslova. Tad ćemo primijetiti da on, stavljajući u središte svojeg promišljanja čovjeka i njegovo dostojanstvo, nesporno brani pravo na život svakog ljudskog bića od začeća do prirodne smrti. Ali i da želi braniti čovjeka od svih oblika ugroženosti. On ne želi da se Crkva bavi s jednom ili dvije do tri teme, nego da bude puno šira u svom promišljanju svijeta i vremena u kojemu živimo u duhu evanđelja i njegove poruke. I još više, čini mi se, da on ne želi da se zaustavimo samo na jednoj kategoriji ugroženih, a nerođeni to doista u našem zapadnom društvu jesu, nego da primijetimo i druge ugrožene i da im služimo u Isusovo ime. Papa Franjo želi proširiti naš pogled. A kad se pogled proširi onda se uz nerođeno dijete kao žrtvu pobačaja, vidi također i ženu, majku. I ona je žrtva. I kao žrtva ne smije naići na našu osudu i odbacivanje, nego na našu pomoć i podršku, naše suosjećanje.

TELEGRAM: Papa Franjo često traži odnos suosjećanja i razumijevanja i prema drugim društvenim skupinama…

BISKUP UZINIĆ: Kad se proširi pogled onda se primijeti i druge, vidi se siromahe, migrante, beskućnike, mlade prepuštene ulici, drogi i kriminalu, žrtve klimatskih promjena, korupcije, nepravedne ekonomije i ropstva, diskriminirane zbog svoje vjere, spolne orijentacije… I u svima njima vidi se Krista kojega je potrebno poslužiti, kao i braću i sestre kojima Krist želi služiti. To da su nam drugi braća i sestre, a ne neprijatelji, papa Franjo često ponavlja. To je i bit Deklaracije o sveopćem bratstvu koju je potpisao u Abu Dabiju s velikim imamom egipatske džamije Al-Azharom, na čemu papa želi graditi međureligijski dijalog.

TELEGRAM: Katolička crkva u svijetu doživjela je težak udarac zbog brojnih otkrića o seksualnim zlostavljanjima mladih ljudi koje su počinili svećenici.

BISKUP UZINIĆ: Ne bih otkriće zlostavljanja nazvao teškim udarcem, nego zapravo blagoslovom za Katoličku crkvu. Težak, i osobito bolan udarac su zlostavljanja koja su se događala. Zato zahvaljujem svima, osobito brojnim novinarima koji su odradili velik i važan posao na ovom planu, što su nam pomogli otvoriti oči i vidjeti stvarnost onakvu kakva ona jest. A to otvaranje očiju i suočavanje s istinom nije bilo lako ni za njih, a ni za nas, jer je to jednostavno teško razumjeti. Za Katoličku crkvu je stvarno težak udarac činjenica da se takve stvari događaju u Crkvi, odnosno da su mnogi svećenici, a nažalost i neki biskupi, svoju svećeničku službu koristili kao paravan za seksualno zlostavljanje maloljetnika i drugih ranjivih osoba.

I još više od toga je bilo težak udarac, zapravo najteži, to da su oni koji su u Katoličkoj crkvi bili odgovorni na različitim razinama i koji su po svojoj službi trebali nešto učiniti da se takvo što spriječi i nikad više ne ponovi, sve to zataškavali, a i koristili svoju moć, ugled i novac da bi i drugi to zataškavali. Vjerujem da su mnogi koji su to činili mislili da će tako riješiti stvar, ali to je bila zabluda i sada je to posve jasno. Reći će da su imali dobre namjere, ali postoji izreka da je i pakao popločan dobrim namjerama. To je za mnoge žrtve, koje su nam trebale biti važnije od ugleda svećenika pedofila i ugleda Crkve, zapravo i bio stvarni pakao.

TELEGRAM: Kako će se sve to odraziti na budućnost Katoličke crkve?

BISKUP UZINIĆ: Katolička crkva u svakom slučaju nije više ista nakon otkrića svih tih bolnih slučajeva, koji nisu njezina specifičnost, ali koji su bitno kompromitirali njezino poslanje i njezinu vjerodostojnost. Mnogi su, s pravom, izgubili u nas povjerenje. Za Crkvu je važno da što odlučnije krene putem obnove i obraćenja. Potrebno je stvoriti takve procedure da se takvo što više nikad ne bi moglo ponoviti, a ako bi se slučajno ponovilo da oni koji su za to odgovorni snose odgovarajuće posljedice. To je potrebno i zato da se žrtvama koliko god je moguće pomogne da se oslobode osjećaja krivnje koji ih je u prošlosti trovao, kako bi mogle pronaći put prema ozdravljenju od proživljenih trauma. Jedina metoda koja može funkcionirati u suočavanju s ovom pojavom je nulta tolerancija i sve ono što ona sa sobom nosi. Nužno je također da Crkva u svemu, a osobito u tretiranju takvih pojava, bude više transparentna. U osobnoj borbi protiv zla i izopačenosti za članove Crkve najbolja metoda je trajni duhovni rad na sebi i svojoj vjeri, čega nema bez molitve i meditiranja Božje riječi.

Biskup Uzinić ističe riječi pape Franje kako je njegovo poslanje, a s njim i poslanje svakog kršćanina, u riječi radost. “Nije to obična radost. To je radost evanđelja. Evanđelje je radosna vijest koja mene čini radosnim. Raduje me kad vidim, a često u svom svećeničkom životu to mogu vidjeti, da evanđelje druge ljude čini radosnim, i žalosti me što mnogi to ne primjećuju. Tako bi malo trebalo da sve bude drugačije.”

Biskup Uzinić opisuje sebe kao sasvim običnog čovjeka koji u slobodno vrijeme nastoji što više šetati. “Često mi se čini da sam osamljen u svojim obvezama i svojoj službi, a šetajući u prirodi, iako to najradije činim sam, nekako se manje osjećam sam, i više s Bogom. To mi je prilika za razmišljanje i za molitvu.” Biskup kaže kako molitva zauzima, a i trebala bi zauzimati, dosta vremena u životu jednog biskupa. Uz to biskup Uzinić nađe vremena i za čitanje, iako nažalost ne koliko bi htio i koliko bi bilo potrebno. Za televiziju i filmove, čini mu se da kao i kod drugih ljudi, uvijek nekako ima vremena. Nerijetko je to, smatra, na štetu bitnijih izbora, “ali ne mogu reći da je gubitak vremena. I to je dio života, kao i internet bez kojega se i kad bismo htjeli jednostavno ne može.”

Biskup Mate Uzinić pohađao je gimnaziju u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, studirao je teologiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Splitu, u Rimu je na Papinskom lateranskom sveučilištu stekao licencijat iz crkvenog i građanskog prava. Bio je đakon u Trilju, župni vikar u Omišu, župnik u župi Oštrić-Struge. Bio je sudski vikar i sudac na Crkvenome interdijecezanskom sudu I. stupnja u Splitu, rektor Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu, član Prezbiterskog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije, član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa ii duhovna zvanja. Početkom 2011. papa Benedikt XVI imenovao ga je dubrovačkim biskupom.

Za intervjua dotaknuli smo se i odluke Konferencije njemačkih biskupa i Središnjeg odbora njemačkih katolika da započnu dubinske rasprave o reformama unutar Katoličke crkve. Zanimalo nas je kako biskup Uzinić ocjenjuje to što su na dnevnom redu teme koje su do nedavno bile tabu. Kao što su, primjerice, celibat i način života svećenika, položaj žene u crkvi, seksualnost i seksualni moral Katoličke crkve te kontrola moći unutar Crkve.

BISKUP UZINIĆ: Zabranjene teme nisu nikad dobre jer one znače da nismo sigurni u svoje pozicije, a bojimo se suočiti s drugima. Sinodalni put koji je započela Katolička crkva u Njemačkoj potaknut je krizom s kojom se suočava ta Crkva i to je njezin pokušaj da u zajedništvu klerika i laika te u otvorenosti Duhu Svetome i njegovom nadahnuću, pokuša pronaći prikladan odgovor na tu krizu. Bilo bi besmisleno kad se ne bi tijekom tog procesa o svemu slobodno raspravljalo i promišljalo. No ipak, nadam se da se neće zaboraviti, a uvjeren sam da neće, da u Katoličkoj crkvi posljednju riječ u pitanjima vjere i morala, a i u nekim disciplinskim pitanjima, ima crkveno učiteljstvo, odnosno Sveta Stolica. Koliko god su sudionici sinodalnog puta slobodni raspravljati o svim pitanjima za koja drže da su važna, ipak moram reći da bi bilo razborito da s nekim temama i osobito zaključcima ne idu olako u javnost.

TELEGRAM: Ali i papa Franjo se zalaže za otvorenost u raspravama.

BISKUP UZINIĆ: O svemu možemo raspravljati, ali u javnim istupima valja paziti na jasnoću i da ne zbunjujemo ljude. Papa Franjo je u Napulju, naglašavajući važnost slobode teološke rasprave, istaknuo i kako je nužno razlikovati teološke rasprave od propovijedanja, gdje je Božjem narodu potrebno nuditi bit koja će hraniti vjeru, a ne ono što će vjeru relativizirati i što bi moglo sablazniti. Osobno sam uvjeren, iako je bilo nekih disonantnih tonova, da je sinodalni put na tragu one “modernizacije” pape Franje o kojoj smo govorili, a koja ne mijenja crkveni nauk nego način njegovog prenošenja, odnosno naš pristup. Uostalom, poticaj za ovaj put je na neki način i došao iz triju posljednjih općih sinoda koje je pokrenuo papa Franjo i koje su, osobno mislim u pozitivnom smislu, uzdrmale Katoličku crkvu.

TELEGRAM: U Europi je sve primjetniji trend pada broja vjernika. Ne upućuje li to da Katolička crkva mora imati više razumijevanja za promjene koje se događaju u društvu?

BISKUP UZINIĆ: Naravno. Ali ne tako da odustane od sebe i svojeg poslanja i da se prilagodi ovom svijetu i njegovom vrijednosnom sustavu jer, po mom mišljenju, u tome se upravo i nalazi glavni uzrok krize. Mnogi kršćani su samo kulturološki kršćani, ali niti dovoljno poznaju svoju vjeru niti je prakticiraju i dozvoljavaju joj da ona utječe na njihove životne izbore i oplemenjuje njihove odnose. Nažalost, čak i mi koji prakticiramo vjeru često svojim životom ne pokazujemo da smo zbog toga bolji. Dapače još je nešto što nikako ne mogu razumjeti.

TELEGRAM: Što je to?

BISKUP UZINIĆ: To je da su one teme koje bi trebale biti primarno naše, kršćanske, kao što je zaštita svakoga tko je u društvu ugrožen zbog bilo kojega razloga, najednom postale teme kojima se primarno bave oni koji nisu kršćani. I što je još gore, nerijetko se ostavlja dojam da smo mi na strani onih koji druge marginaliziraju, diskriminiraju, iskorištavaju… A Isus Krist je došao baš među takve, u takvima se utjelovio, s takvima je živio, bio ubijen među takvima i, na koncu, vrlo nam jasno poručio da će nas prepoznati na kraju vremena samo ako i mi njega danas prepoznamo među takvima.

TELEGRAM: Smatrate li da bi i Crkva u Hrvatskoj trebala učiniti više kako bi pomogla ugroženima skupinama?

BISKUP UZINIĆ: Ne želim reći da Katolička crkva ne pomaže i onima koji su ugroženi. Puno je toga što Katolička crkva preko svojih karitativnih i savjetodavnih institucija čini za mnoge ugrožene u našem hrvatskom društvu. Ali ponekad se i vjernici u svojim komentarima prepuštaju logici linča i olako odriču drugih jer su na primjer ovisnici, kriminalci, homoseksualci, Srbi…

TELEGRAM: Kako komentirate činjenicu da se nedavno u Splitu dogodilo trostruko ubojstvo koje su i neki kršćani pozdravili?

BISKUP UZINIĆ: Da, nažalost to je jedan od primjera. Tada sam dobio poruku od jednog vjernika koji se sablaznio jer je čuo neke da govore kako je ubojica dobro napravio jer ih je ubio, a nakon toga su išli na pričest. Isus jasno kaže da ne sudimo, kako ne bismo bili osuđeni. Tko ima pravo uzeti tuđi život? Život svakoga čovjeka je svet. I Bog od nikoga i nikad ne odustaje. Ni mi, želimo li biti kršćani, ne smijemo odustajati od naše braće i sestara. Neće situaciju u našem društvu i Crkvi promijeniti i obnoviti odustajanje od evanđelja i njegovih principa nego povratak evanđelju i njegovim principima. Taj povratak se zove obraćenje.

TELEGRAM: Katolička crkva suočena je sa sve manjim zanimanjem mladih ljudi za svećenički poziv pa je sve teže popuniti prazna mjesta u manjim župama?

BISKUP UZINIĆ: Da i to je jedan od problema. Ali ne događa se samo pad duhovnih zvanja nego i interesa za bilo koje drugo zvanje, počinjući od onoga najtemeljnijeg poziva na brak i obitelj, bez kojega ni društvo ni Crkva ne mogu imati budućnost. Čini se da nas je potrošačko društvo u kojemu živimo pretvorilo u egoiste koji vide samo sebe i svoj interes. A ondje gdje sam ja u središtu, a ne mi, tu nema, a niti može biti odgovora na poziv koji smo dobili u svom životu. Za nas kršćane onaj duhovni, ali i svaki drugi poziv, svodi se na ljubav prema Bogu i na ljubav prema drugima, svojoj braći i sestrama. Duhovni poziv, ali i svaki drugi poziv, u sebi uključuje i jedno i drugo. To nije stvar posla koji netko obavlja, nego načina na koji živi. Riječ je o služenju.

TELEGRAM: Kako je primljena odluka da se na Danima kršćanske kulture u Dubrovniku organizira koncert u suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom?

BISKUP UZINIĆ: To u Dubrovniku već ima svoju tradiciju i svjesni smo toga da nas kršćanska kultura ne dijeli nego povezuje. Vjerujem da nam to pomaže liječiti rane prošlosti i stvarati temelje za bolju budućnost. Osobito su za to važni naši molitveni susreti na kojima su se dogodile velike riječi isprike i opraštanja koje mogu biti i jesu korak na putu pomirenja i jedinstva. Uostalom, pomirenje i jedinstvo među nama kršćanima je Isusova molitva Ocu. To je njegova želja i naša važna zadaća od koje ne smijemo odustajati.

TELEGRAM: : Zbog čega su neki teolozi osporavali vašu Ljetnu teološku školu u Dubrovniku?

BISKUP UZINIĆ: Moglo bi se na prvu zaključiti da je to zbog jedne teologinje za koju su neki, a često i vadeći iz konteksta neke njezine teološke teze, smatrali da njezina teologija nije usklađena s katoličkim naukom. Mislim da to nije pravi razlog nego tek posljedica ne prihvaćanja činjenice da živimo u pluralnom društvu u kojemu je naša katolička ponuda samo jedna od ponuda. Naša se Ljetna teološka škola, polazeći upravo od ove činjenice, na razini teoloških rasprava o kojima smo govorili, željela baviti teologijom u pluralnim društvima. To je izazov koji stoji pred vjerom, Crkvom i teologijom. I zaista je goruća tema, pogotovo na našim prostorima koji se tek pluraliziraju. Budući da Crkvu i teologiju vidimo kao dio dinamične dimenzije ljudskih društava, željeli smo otvoriti i mogućnost govora o pluralnosti unutar samih kršćanskih konfesija, gdje nas ponajprije zanima katoličanstvo. Zato smo otvorili prostor i onima koji drugačije misle od onoga na što smo mi, pogotovo na našim prostorima, u samoj teologiji naviknuli.

TELEGRAM: Pa to nije ništa novo, taj dijalog oduvijek se vodio?

BISKUP UZINIĆ: Vjerujem da je to Crkva činila tijekom cijele svoje povijesti pokušavajući, manje ili više uspješno, uvažiti i čuti glasove s raznih kontinenata, različitih teologa i vjernika, različitih teoloških škola… I uzimajući ono najbolje od tih glasova. To je ono što čini našu katoličku tradiciju. Sjetimo se samo žestokih rasprava, dijaloga suprotstavljenih mišljenja, drugačijih pogleda, u prvim stoljećima kršćanstva oko formiranja Vjerovanja. Također, ništa manje nije bilo obilježeno pluralnošću ni vrijeme pripreme i tijeka Koncila koji je pokušao, a vjerujem i dijelom uspio, Crkvu otvoriti suvremenom svijetu.

TELEGRAM: Ne dijele u Crkvi svi to vaše mišljenje?

BISKUP UZINIĆ: Nažalost, danas u Hrvatskoj postoje neki vjerski krugovi koji ne misle tako. I zaziru, pa i osuđuju, svaki sličan pokušaj. To govori o tome kako je i u Crkvi dijalog, osobito onaj teološki, težak. Namjera Ljetne teološke škole nije bila javna rasprava, nego rasprava o teološkim temama među teolozima. Mi smo mladim studentima teologije željeli pokazati da je teološki dijalog ipak moguć. I da nas teologija, kad joj se pristupi u dijalogu, međusobno ne dijeli nego zbližava. To je smisao teologije koja i danas može, dapače i mora, biti autentični proročki glas ljudima našeg vremena.

TELEGRAM: Vi ste na čelu Vijeća za život i obitelj HBK. Kakva je zadaća tog Vijeća?

BISKUP UZINIĆ: To vijeće je, kao i svako drugo vijeće HBK, savjetodavno. Dosta je aktivno jer ima i svoj ured, preko kojega koordinira pastoralna nastojanja u korist braka i obitelji na području Hrvatske. U našoj se koordinaciji osobito odvijaju trogodišnji pastoralni ciklusi posvećeni aktualnim temama koje se tiču života, braka i obitelji, kao što je na primjer trenutni ciklus s temom: „Starije osobe i međugeneracijska solidarnost – Poslanje djedova i baka.“ Pripremamo i različite katehetske materijale s ovih područja. Pokušavamo unaprijediti i projekt priprave za brak. Jednom godišnje organiziramo znanstveni kolokvij za suradnike s kojega nastojimo crkvenoj i društvenoj javnosti poslati određene poruke za koje držimo da su i crkveno i društveno važne. Tako smo posljednjih godina progovorili o demografiji, o problematici starenja, o majčinstvu, o savjesti i kulturi života. Ove ćemo godine progovoriti o samoći i eutanaziji. Pišemo poruke za pojedine dane, kao, primjerice, za Dan života. Pratimo smjernice Svete Stolice preko Dikasterija za laike, obitelj i život, sudjelujemo na svjetskim susretima obitelji, kao i drugim događajima koje organizira taj Dikasterij. Nastojimo pratiti društvene procese, ali i zakonske prijedloge u našoj domovini i, ako se tiču našeg područja, uključiti se u javne rasprave…

TELEGRAM: U vašoj biskupiji posvećujete puno pozornosti radu s mladima…

BISKUP UZINIĆ: Prekretnica u radu s mladima u našoj biskupiji bila je priprava za Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku 2014. godine. Tada smo primili u Dubrovniku 35 tisuća mladih iz cijele Hrvatske i dijaspore, a kroz taj projekt smo aktivno uključili, kao animatore i volontere, 1600 mladih iz naše biskupije. To je stvorilo jedan pozitivan impuls za pastoral mladih, koji se u kontinuitetu do danas održava. Mladi se redovito susreću sa školskim vjeronaukom – kojega usprkos svim protivnim glasovima smatram važnim za ljudsko i kršćansko oblikovanje naših mladih – kao i župnom katehezom u pripravi za sakramente.

Uz to bih posebno izdvojio i druge važne biskupijske projekte. Svake godine imamo programe formacije i specijalizacije animatora, koji se pripremaju da bi vjeru u kojoj su poučeni mogli prenositi drugim mladima u vlastitim župnim zajednicama, ali i u okolnostima svakodnevnog života. Sličan program formacije su i katolički skauti koji su među brojnijima u Hrvatskoj. Nakon škole imamo kampove za školsku djecu, kao i ljetne kampove za mlade koji mnogima od njih, sam sam tome svjedok, u tjedan dana mijenjaju živote, daju smisao… Tu su zatim duhovne obnove za mlade, biskupijski, nacionalni, međunarodni susreti za mlade u kojima redovito nastojimo sudjelovati, susreti u Taizéu i njihovoj organizaciji, planinarski križni putevi…

Ove smo godine imali čak i adventsku kućicu za mlade. Čini se dosta, ali naravno moglo bi se i puno više jer polje rada je ogromno. U svome radu ne želimo stvoriti nekakve katoličke elitističke skupine koje će biti izdvojene iz svijeta, nego mlade ljude koji će kao kršćani živjeti u svijetu i doći do onih mladih do kojih mi ne možemo doći, kako bi i njima, parafraziram papu Franju, rekli da je Isus živ i da ih želi žive i da ih Bog voli bez obzira na sve. Baš zato što ih voli On ih traži ne da bi ih ukorio, nego da bi ih zagrlio i spasio.