Veseljak osuđen za nacističko salutiranje u Bleiburgu brani se da je samo provocirao. Ali, koga takvi žele provocirati?

Markovina o slučaju hrvatskog desničara koji je pred austrijskim sudom iznio famoznu obranu

Provociraju se obično moćnici i institucije, u svakom slučaju oni koji su na svaki način jači. Da vidimo sada kakva je situacija u Hrvatskoj, odnosno, koga ustašonostalgičari mogu provocirati? Vladajuću stranku svakako ne, pa upravo je ustaštvo pod HDZ-om dobilo pravo građanstva. Državne institucije još manje, što je uostalom i sam osuđenik potvrdio na ovom suđenju. Katoličku crkvu takvo što može još manje provocirati, budući da su Glas koncila, brojni visoko pozicionirani biskupi i razne klerikalne organizacije među vodećim promotorima historijskog revizionizma

Vijest o osamnaestomjesečnoj uvjetnoj zatvorskoj kazni, od čega dva mjeseca bezuvjetno ovdašnjem pokloniku ustaštva kojom ga je austrijski sud kaznio za njegovo nacističko salutiranje na Bleiburgu, mogla bi biti ljekovita za buduća okupljanja sličnog tipa u Austriji, ali teško da će utjecati na sličnu praksu u Hrvatskoj.

Iako nam je svima jasno da to neće biti tako zbog opće društvene atmosfere u zemlji i nedostatka političke volje za obračunom sa sve prisutnijim revizionizmom, možda je i sam osuđenik ponudio najbolji razlog zbog kojeg to neće biti tako.

Vrlo maštovita obrana

U inače bizarnoj obrani, iz koje je vidljivo da mu je sva hrabrost pred sudom ishlapila, naš dugopoljski nostalgičar je, između ostalog zaključio, kako bi taj pozdrav pred hrvatskim sudom bio blaže percipiran. Što je nažalost točno. Općenito je u ovom slučaju način na koji se okrivljenik branio najzanimljiviji. Pored ovoga što sam naveo maloprije, rekao je kako se napio i želio provokacijom doći u centar pažnje, te da se radi o velikoj gluposti koju je napravio.

Podsjetimo, salutirao je nacistički pozdrav direktno ispred policajke, a izmjereno mu je 3 promila alkohola u krvi. Još tragikomičnije je bilo objašnjenje njegovog odvjetnika, da mu je klijent želio izaći iz monotonog života, u čemu vjerojatno ima i dijela istine. Sve to nas suočava s čitavim nizom pitanja, na koja se odgovori sami nude.

Na ‘komemoraciju’ s tri promila?

Prvo, kako se na nešto što se prodaje pod komemoraciju, dolazi s tri promila alkohola u krvi, sa željom da se provocira i bude u centru pažnje? Odgovor je jednostavan. Nije se nikad ni radilo o komemoraciji, nego isključivo o političkom skupu.

No, s obzirom na to da nema potrebe za otkrivanjem tople vode, posvetit ću se najbitnijem, a to je pitanje provokacije. Naime, uvijek kad se nešto slično dogodi, bilo da je riječ o ustaševanju na Bleiburgu ili primjerice, navijačkom skandiranju ustaškog pozdrava na stadionima, nađe se neki ‘lucidni’ analitičar koji zaključi kako se radi o provokaciji i da ti ljudi koji kao provociraju nemaju pojma što ustaštvo zapravo jest.

Svi se brane isto – samo su provocirali

Čak se i ovaj veseljak branio s tim terminom, provokacija. Iako je besmislenost takvog zaključivanja vidljiva već na prvi pogled, s obzirom na to da je uhvatilo maha, očito zahtijeva dodatno objašnjenje. Bez obzira što se u ovom konkretnom slučaju radi o provociranju austrijske policije, jasno je kako svako ustaševanje ima za cilj obraćanje hrvatskom društvu, posebno ono stadionsko.

Dakle, kad se postavi sasvim logično pitanje, koje u punom smislu riječi u javnosti još nitko nije postavio, a to je koga se zapravo provocira s ustaševanjem, logičnog odgovora na njega nema. Naime, provociraju se obično moćnici i institucije, u svakom slučaju oni koji su na svaki način jači.

Koga se provocira ustaševanjem?

Da vidimo sada kakva je situacija u Hrvatskoj, odnosno, koga ustašonostalgičari mogu provocirati? Vladajuću stranku svakako ne, pa upravo je ustaštvo pod HDZ-om devedesetih i dobilo pravo građanstva, da ga do danas ne izgubi. Štoviše, upravo se u organizaciji hadezeovog gradonačelnika iz navodno umjerene struje, na splitskoj Rivi priprema koncert čovjeka kojeg je baš ustaševanje proizvelo u pop-zvijezdu.

Državne institucije još manje, što je uostalom i sam osuđenik potvrdio na ovom suđenju, a sve i da nije sudska praksa ukazuje na toleriranje takvog ponašanja. Katoličku crkvu takvo što može još manje provocirati, budući da su Glas koncila, brojni visoko pozicionirani biskupi i razne klerikalne organizacije među vodećim promotorima historijskog revizionizma.

Tko na kraju ostaje?

Dakle, ne postoji niti jedna doista moćna institucija koja bi ovakvo ponašanje osjetila kao istinsku provokaciju. Tko nam na koncu ostaje? Ostaju manjine, posebno srpska, antifašisti i ljevičari.

Ni po jednoj logici se dakle poruka koja se šalje manjinskim ili marginaliziranim skupinama ne može podvesti pod provokaciju, nego isključivo pod istinsko ideološko uvjerenje, što u svemu ovome i jeste slučaj. Jedino kombinacija kukavičluka i malograđanštine priječi da se to otvoreno i prizna. Tim je naravno zabavnije čitati način obrane pred istražnim organima ili pred sudovima, koji je uvijek predvidiv i banalan.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
187 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program