Nekad je nužno odabrati stranu

Vesna Alaburić jednostavno objašnjava zašto treba zakonom zabraniti ZDS i sve rasizme. Pa da napokon krenemo dalje

Rasizam je zajednički nazivnik govora mržnje i zločina iz mržnje. A u Europi postoji konsenzus oko nulte tolerancije prema rasizmu

U gotovo svim europskim državama svaka javna manifestacija rasističkih ideologija i glorifikacija na njima utemeljenih režima, te negiranje, opravdavanje, umanjivanje ili trivijalizacija Holokausta i zločina protiv čovječnosti, tretira se kao “govor mržnje” per se i suzbija svim raspoloživim pravnim sredstvima. A u Hrvatskoj?

Grafiti “zakolji srpsku djecu”, “ubij Srbina”, “Srbe na vrbe”, pozdrav “Za dom spremni!”, ustaška ikonografija na javnim mjestima i fizički napad na nekog Srbina zato što je Srbin dva su lica istog zla. Zajednički nazivnik govora mržnje i zločina iz mržnje jest – rasizam. Radi se o simptomima društvene patologije, a ne individualne anamneze, jer je rasizam otrov koji razara sam konstitucionalni temelj društva i države.

Ako u današnjoj Europi, pa i šire, oko ičega postoji konsenzus, onda je to nulta tolerancija prema rasističkim idejama i ideologijama i svim oblicima rasne diskriminacije. O tome svjedoče mnogobrojne međunarodne konvencije i direktive, kao i relevantna jurisprudencija međunarodnih i domaćih sudova. Pritom se “rasna diskriminacija” poima kao “svako razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti temeljem rase, boje kože, porijekla, ili nacionalne ili etničke pripadnosti” (čl.1. Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije). Štoviše u relevantnoj pravnoj literaturi pojam “rasna diskriminacija” obuhvaća svaki diskriminatorni odnos prema različitim društvenim grupama koje se razlikuju po nekim svojim specifičnim značajkama.

Govor ne znači samo verbalno izražavanje ideja ili mišljenja

U gotovo svim europskim državama svaka javna manifestacija rasističkih (nacističkih, fašističkih) ideologija i glorifikacija na njima utemeljenih režima, te negiranje, opravdavanje, umanjivanje ili trivijalizacija Holokausta i zločina protiv čovječnosti, tretira se kao “govor mržnje” per se i suzbija svim raspoloživim pravnim sredstvima. Sankcionira se i svako javno poticanje na mržnju, diskriminaciju ili nasilje temeljem neke od spomenutih rasističkih osnova.

Dakako, “govor” u ovome kontekstu ne znači samo verbalno izražavanje ideja ili mišljenja nego i različite neverbalne ili simboličke izričaje, poput slika, crteža, slogana, pozdrava, zastava, pjesama, simboličkih gesta, znakovlja, uniformi. Tzv. “zločini iz mržnje”, tj. zločini motivirani “rasom, bojom kože, nacionalnošću, porijeklom etc” žrtve, kao i svako “rasistički” motivirano nasilje ili diskriminatorno postupanje, kažnjavaju se razmjerno strogo ili se takva motivacija uzima kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne.

Zastarjeli zakon ne razlikuje poziv na bratstvo od ZDS

Hrvatska je u tom pogledu, kao i u mnogo čemu drugome, poseban slučaj. S jedne strane, sasvim neopravdano se kasnilo u usvajanju adekvatnog zakonodavstva, a s druge, pak, uporno su se održavali na snazi sasvim zastarjeli, neučinkoviti i nekvalitetni zakoni. Primjerice, tek Kaznenim zakonom iz 2011., koji je stupio na snagu 2013., “zločin iz mržnje” definiran je kao otegotna okolnost za sva kaznena djela, ako izrijekom nije bilo propisana teža kazna.

Kad je, pak, riječ o adekvatnom pravnom tretmanu “govora mržnje”, već skoro trideset godina vladajuća politika (i lijeva i desna) odbija preuzeti odgovornost, posebice kad se radi o govoru mržnje u njegovoj ustaškoj/NDH varijanti. Nakon brojnih promjena Kaznenog zakona iznošenje mrzilačkih sadržaja ostalo je izvan dosega kaznenog progona. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, pak, nedostatno je precizan da bi se sankcioniranje ustaških pozdrava, znakovlja i simbola moglo smatrati jasno predvidivom posljedicom. Ovaj “vrući kesten” politika uporno i licemjerno prebacuje u ruke sudaca i očekuje da “sudska praksa” riješi problem loših i nepreciznih propisa, za koje su oni odgovorni.

A Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira donijet je prije 40-ak godina. Kasnijim izmjenama nije se interveniralo u odredbu koja propisuje kažnjavanje za remećenje javnog reda i mira “izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža» na javnom mjestu. Sadržaj i značenje „simbola, tekstova, slika, crteža“ potpuno su pritom nebitni. Zastava duginih boja i pjevanje „Svi će ljudi braća biti“ uživa isti pravni tretman kao i ustaška zastava i pozdrav „ZDS!“, ako se njima na javnom mjestu „remeti javni red i mir“.

Krajnje vrijeme da vladajući preuzmu državničku odgovornost

Pozdrav “ZDS!” nedvojbeno je ustaški pozdrav i kao takav objektivno predstavlja simboličku glorifikaciju hrvatske varijante fašističko-nacističke ideologije i zločinačkog režima NDH. Bitne inherentne odrednica te ideologije i tog režima bili su rasizam i rasna diskriminacija – ljudi su ubijani ili su im uskraćivana ili grubo kršena temeljna ljudska prava jer su bili nepoćudne rase, nacije ili vjere (Srbi, Židovi, Romi). Korištenje tog pozdrava (i druge ustaške/NDH ikonografije) u javnom forumu je nedopustivo, ako ni zbog čega drugoga onda zbog pijeteta i sućuti prema žrtvama i njihovim potomcima. Nikako drukčije.

I to mora biti jasno i nedvosmisleno propisano zakonom. Zbog temeljnog pravnog načela zakonitosti, koje imperativno nalaže da norma koja služi kao osnova za sankcioniranje bude dostatno precizno formulirana kako bi bila predvidiva u primjeni, tj. da bi joj građani mogli prilagoditi ponašanje, te da bi se spriječilo arbitrarno postupanje tijela javne vlasti u tumačenju i primjeni te norme. U protivnom, i svima naizgled pravičnu osudu temeljenu na nedostatno preciznom zakonu neki sud za ljudska prava opravdano može ukinuti zbog povrede načela zakonitosti, kojim se jamči i štiti ljudsko pravo da “nema kazne bez zakona”.

Zato je krajnje vrijeme da oni koji vladaju ovom zemljom preuzmu državničku odgovornost i jasno pokažu (ne samo deklarativno nego i zakonodavno) do kojih i kakvih im je to vrednota doista stalo. Do vrednota koje smjeraju boljoj budućnosti svih ili do “vrednota” koje streme boljoj prošlosti nekih.