Nekad je nužno odabrati stranu

Vesna Alaburić u polemici na Telegramu: Zašto mislim da profesor Josipović u slučaju ZDS naprosto pogrešno tumači zakon

U novom nastavku polemike o 'Za dom spremni', Vesni Alaburić odgovara Ivi Josipoviću

FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Pokušat ću, još jednom, "onako fino" kako to kaže Josipović, objasniti zašto je njegovo tumačenje zakona u ovome slučaju potpuno pogrešno. Josipović, naime, tvrdi da je članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sasvim primjerena/pogodna pravna osnova za prekršajno kažnjavanje MP Thompsona zbog pjevanja njegove pjesme koja sadrži pozdrav ZDS na njegovim koncertima. Štoviše, da je za norma dostatna za kažnjavanje apsolutno svakog ZDS, pa čak rasističkog govora ("govora mržnje") općenito.

U nastavku polemike sa mnom, povodom odluke Visokog prekršajnog suda o primjeni prava u slučaju Thompson, Ivo Josipović, nažalost, uglavnom ponavlja iste pogrešne teze na koje sam već odgovorila. Uz to mu odgovor obiluje za ovu raspravu potpuno nerelevantnim digresijama, pogrešnim pravnim premisama, a onda i zaključcima.

Usprkos tome, odgovorit ću na neke njegove tvrdnje koje smatram relevantnima za ovu raspravu, nastojeći ne ponavljati se, osim ako to baš bude neophodno.

Josipovićeva osebujna polemička metoda

Za početak moram ipak ponešto reći o sasvim neobičnoj polemičkoj metodi profesora Josipovića. Ja, primjerice, napišem da mi je “u reagiranju profesora Ive Josipovića na moj tekst /…/ bilo teško razlučiti političke i svjetonazorske argumente od pravnih”, te da bi “pravnici u raspravama o zakonima ipak trebali koristiti prije svega pravne argumente i pozivati se na pravna načela”, a Josipović to čita kao moje “nastojanje” da ga “diskvalificiram u raspravi o skandaloznom ‘pravnom shvaćanju’ Visokog prekršajnog suda koje to po Zakonu nije”.

Naravno da mi “diskvalificiranje” bilo koga u javnoj raspravi, pa i o pravnim temama, nije ni na kraj pameti. Nije to moj “stil”. Ja, naime, smatram da pravnike, uključujući profesore, suce i odvjetnike, u javnoj raspravi o pravnim pitanjima “kvalificira” ili “diskvalificira” (ne)uvjerljivost i pravna (ne)utemeljenost njihovih argumenata. Ništa drugo.

Kako tako krivo tumači moje gramatički točne rečenice?

Ili, ja napišem da “ne smatram da su profesori prava stručniji za tumačenje i primjenu zakona od sudaca ili odvjetnika kojima je to profesija”, a Josipović, pak, tvrdi da ja “diskvalificiram profesore” jer da tvrdim da su suci i odvjetnici “stručniji za tumačenje i primjenu prava” od profesora.

Kojom je to metodom logičkog zaključivanja moje riječi “ne smatram da su manje stručni od” protumačio kao apodiktički “stručniji od” (i to pod navodnicima, kao da su to moje riječi), te još iz njih “iščitao” da “diskvalificiram profesore i njega ako kritiziraju suce”? Ako profesor Josipović tako pogrešno može protumačiti moju gramatički jasnu rečenicu, onda ne mogu a da se ne zapitam kako tek tumači zakone.

Uzgred, u ovih tridesetak godina javno sam u mnogo navrata kritizirala različite presude/odluke sudova, pa je teško i zamisliti da bih bilo kome, a posebice Josipoviću i profesorima, mogla negirati pravo koje sama obilato koristim.

Svakakvi primjeri iskrivljenog citiranja

Kaže Josipović, dalje, da nije bitno kojoj frakciji pravničke profesije pripadate, nego kakvi su vam argumenti (što je i moja teza kad je riječ o “tumačenju i primjeni zakona”), ali se onda ne slaže sam sa sobom i tvrdi “upravo suprotno”, da su profesori stručniji kad je riječ o “znanju prava i kritičkim i suštinskim raspravama”, jer im je “to profesija, puno bolje poznaju teoriju prava, komparativno pravo, a i njihova je analitička sposobnost veća, možda jer su opterećeni knjigama, a ne dnevnim pitanjima suđenja ili zagovaranja svojih klijenata (odvjetnici)”.

Doista zanimljiv “ad librorum” argument u raspravi o jednom konkretnom sudskom predmetu i konkretnoj sudskoj odluci. Pa čime se to, zapravo, bave suci, “opterećeni dnevnim pitanjima suđenja”? Tumačenjem i primjenom zakona, naravno. A čime se to, pak, bave odvjetnici “opterećeni zagovaranjem (sic?) svojih klijenata”?. Naravno, tumačenjem i primjenom zakona.

Ima u Josipovićevom polemičkom odgovoru još ovakvih i sličnih primjera iskrivljenog citiranja, pogrešnog tumačenja i za temu rasprave potpuno nerelevantnih digresija (o sucima, profesorima, analitičkim vještinama, lansiranjima u svemir, sotto voce pjevanju, kazališnim predstavama kao izvoru prava etc.) ali je i ovo sasvim dostatno za ilustraciju osebujnosti Josipovićeve polemičke metode, ili “analitičke vještine”. Takve polemičke metode i vještine odlika su, po mojem iskustvu i mojim procjenama, političara i političkog diskursa. To nije nešto što dolikuje pravnicima u raspravama o pravnim temama.

Pogrešno tumači čl.5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira

Vraćam se temi ove rasprave. Pokušat ću, još jednom, “onako fino” kako to kaže Josipović, objasniti zašto je njegovo tumačenje zakona u ovome slučaju potpuno pogrešno. Josipović, naime, tvrdi da je članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sasvim primjerena/pogodna pravna osnova za prekršajno kažnjavanje MP Thompsona zbog pjevanja njegove pjesme koja sadrži pozdrav ZDS na njegovim koncertima. Štoviše, da je za norma dostatna za kažnjavanje apsolutno svakog ZDS, pa čak rasističkog govora (“govora mržnje”) općenito.

Ja, pak, smatram da ta specifična norma, koja štiti javni red i mir od svakog remećenja, ne može poslužiti za beziznimno kažnjavanje pozdrava ZDS neovisno o okolnostima slučaja. Ponovit ću zašto. Zbog temeljnog pravnog načela zakonitosti, najvažnije sastavnice koncepta “vladavine prava”, koje imperativno zahtijeva da pravna norma, posebice ona kojom se ograničavaju određena ljudska prava i slobode građana i koja služi kao temelj za njihovo kažnjavanje, bude dostatno precizno formulirana/oblikovana u odnosu na legitimnu svrhu kojoj služi.

Dva su temeljna razloga za to: prvo, da bi norma bila predvidiva u svojoj primjeni, tj. da bi joj građani mogli unaprijed prilagoditi svoje ponašanje i, drugo, ne manje važno, da bi se spriječilo arbitrarno postupanje tijela javne vlasti (uključujući sudove) u tumačenju i primjeni te norme. Josipović se s tim mojim tvrdnjama o načelu zakonitosti “apsolutno slaže”, ali u konkretnom slučaju Thompsona, ZDS-a i članka 5. Zakona to mu načelo nije posebno važno, a pogotovo ne presudno, pa bi problem riješio nedopustivo ekstenzivnim, a to znači arbitrarnim tumačenjem norme.

“Govor mržnje” mora se ograničiti dostatnom preciznim zakonom

Ovaj slučaj treba sagledati i razumjeti u ispravnom pravnom kontekstu. U kontekstu legitimnog, i barem u europskoj pravnoj tradiciji nespornog, prava/interesa demokratske države da zakonski ograniči određene, specifične vrste javnog diskursa koje se u pravnoj teoriji kolokvijalno nazivaju “govorom mržnje” (tj. verbalno i neverbalno/simboličko širenje ili poticanje mržnje prema određenim društvenim skupina koje se mogu identificirati po određenim zajedničkim značajkama kao što su rasa, nacionalnost, vjera, seksualno opredjeljenje, rodni status, zdravstveno stanje, imigrantski status itd.).

Smatram da u tu vrstu sadržaja koji je legitimno zakonom ograničiti spadaju ne samo nacističke i fašističke ideje i pokreti, nego i njihove domaće inačice, tj. ustaška i četnička i njima slične ideologije i prakse i njihova ikonografija.

Država može takve specifične sadržaje javnog govora može sankcionirati

Država, dakle, takve specifične sadržaje javnog govora može ograničiti i sankcionirati, ali to, sukladno načelu zakonitosti, mora učiniti dostatno preciznim zakonskim normama. Naglasak je na riječi dostatno. Ne zahtijeva se, naravno, apsolutna preciznost pravne norme, jer je po naravi stvari nemoguće predvidjeti sve moguće životne situacije.

Dostatnost u ovom kontekstu znači da zakonska norma mora (i) dostatno jasno indicirati specifični sadržaj javnog govora koji podliježe sankcijama (mrzilački, uvredljiv, omalovažavajući sadržaj kojim se izražava, zagovara ili potiče mržnja, netrpeljivost, diskriminacija ili nasilje) te (ii) dostatno jasno indicirati određene tzv. zaštićene društvene skupine koje se mogu identificirati po nekoj zajedničkoj značajki (kao što su rasa, nacija, vjera, spol, rod, seksualno opredjeljenje, imigrantski status i slično). To je minimum preciznosti koja se zahtijeva od pravne norme kojom se želi ograničiti i sankcionirati rasistički govor.

Preciznost stranih zakona

Josipović uporno tvrdi da je članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira dostatno precizan za svako kažnjavanje ZDS, te opetovano navodi da je odluka ESLJP u predmetu Sugg i Dobbs v. Švedska dokaz u prilog njegovoj tezi. Ja i dalje tvrdim suprotno, a sada ću to opširnije obrazložiti.

O spomenutom švedskom predmetu radi se o pjevaču američke rock grupe koja je imala koncert u Švedskoj i gledatelju u publici. Policija je nakon tri sata prekinula koncert i privela mnoge sudionike zbog hitlerovskog pozdrava uzdignutom rukom i izvikivanja “Sieg heil”. Podnositelji prigovora Europskom sudu bili su kažnjeni zatvorom od mjesec dana zbog kaznenog djela huškanja (agitacije) protiv nacionalne ili etničke grupe.

Što točno kaže švedski Kazneni zakon?

Odredba švedskog Kaznenog zakona po kojoj su kažnjeni glasi: “Osoba koja u javnoj izjavi ili komunikaciji, prijeti ili izražava prijezir prema nacionalnim, etničkim ili drugim takvim skupinama ljudi ( grupama) s aluzijama na rasu, boju kože, nacionalno ili etničko podrijetlo ili vjeru bit će kažnjena zbog huškanja protiv nacionalne ili etničke grupe na zatvorsku kaznu ne veću od dvije godine, a ako se radi o prekršaju (minor offence) na novčanu kaznu”.

ESLJP je utvrdio da se radi o dostatno preciznoj pravnoj normi kao osnovi za kažnjavanje u konkretnom slučaju. Ni za mene tu nema ničeg spornog. Odredba švedskog KZ, s obzirom na svoju legitimnu svrhu sankcioniranja “govora mržnje”, dostatno precizno indicira (i) kažnjivi “mrzilački” sadržaj (prijetnje i izražavanje prijezira) i (ii) dostatno precizno indicira “zaštićene društvene skupine” (koje se mogu identificirati po rasi, boji kože, nacionalnom ili etničkom porijeklu ili vjeri).

Slične pravne norme zakonodavstva gotovo svih europskih država

Slične, pa i znatno preciznije, pravne norme sadrže zakonodavstva gotovo svih europskih država. Ili drugi primjer iz domaćeg prekršajnog zakonodavstva. Članak 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima kao zabranjeno ponašanje utvrđuje “unošenje i isticanje transparenta, zastave ili druge stvari s tekstom, slikom, znakom ili drugim obilježjem koje iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti ili neke druge posebnosti”, te “pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti ili neke druge posebnosti”.

I ta se norma može ocijeniti dostatno preciznom za sankcioniranje određenih mrzilačkih/rasističkih sadržaja, pa i u njihovoj simboličkoj manifestaciji (uključujući i pozdrav ZDS). Dostatno je, naime, jasno i predvidivo na kakve se to sadržaje norma odnosi (iskazivanje ili poticanje mržnje ili nasilja), te koje društvene grupe se time štiti (temeljem rase, nacionalne ili vjerske pripadnosti).

Svrha članka 5. Zakona

Za razliku od tih i sličnih zakonskih normi, svrha kojih je štititi dijelove populacije od određenih rasističkih/mrzilačkih sadržaja, članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira nije “dizajniran” za tu specifičnu svrhu (suzbijanja i sankcioniranja govora mržnje kao takvog, pa i u njegovim simboličkim manifestacijama). Taj članak, koji u našem pravnom sustavu postoji od 1977, naime, propisuje: “Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesme, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj /…/”.

Legitimna svrha te norme, što se izričito i navodi, jest zaštita javnog reda i mira. Za sankcioniranje po ovoj odredbi nije, dakle, bitan per se sadržaj/poruka pjesme, skladbe, teksta, slike, crteža ili simbola, nego nastupajuća posljedica – remećenje javnog reda i mira, što se utvrđuje ovisno o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Naravno da se u nekim situacijama zaštitom javnog reda i mira mogu istovremeno zaštititi pojedinci ili društvene skupine od rasističkog govora, ali to nikako neće značiti da je primarna svrha ove norme beziznimno sankcioniranje svakog rasističkog govora, pa i kad se njime ne remeti javni red i mir.

Jednom riječju, pravni kaos

Stoga sam odluku VPS o primjeni prava u specifičnim i nespornim okolnostima konkretnog slučaja ocijenila pravilnom i zakonitom. Josipović previđa da načelo zakonitosti logički podrazumijeva da se norma ne smije tumačiti izvan svog značenja (dictuma) i svrhe. Sudovi ne kreiraju normu. Tumačenje tipa – to je zakon jer ja tako hoću, eutanazija je vladavine prava i načela zakonitosti. Odredba članka 5. Zakona dostatno je gramatički jasna u svjetlu njezinih ciljeva i svrhe.

Kad bi se ta norma tumačila ekstenzivno i koristila za svrhe za koje nije propisana (tj. za sankcioniranje govora mržnje kao takvog, pa i u njegovoj ustaškoj simboličkoj varijanti), kako to traži Josipović, to bi vodilo do apsurdnih i nerazboritih rezultata – ignoriranja pravnog načela zakonitosti i arbitrarnog postupanja sudova. Umjesto vladavine prava imali bismo vladavinu sudaca koji bi pravne norme tumačili nedopustivo ekstenzivno (tj. arbitrarno) u skladu sa svojim, kako to Josipović kaže, “životnim iskustvom, osobnim i kolektivnim”. Riječju, pravni kaos.

Banaliziranje ozbiljnog društvenog problema

Inzistiranjem da Thompson bude, u svakom slučaju i neovisno o okolnostima, prekršajno kažnjen (s maksimalno nekoliko stotina kuna) zbog pjevanja pjesme koja sadrži ZDS i koju na svojim koncertima izvodi već tridesetak godina, i to temeljem nedopustivo ekstenzivnog tumačenja jedne prekršajne norme, Josipović, po mojem mišljenju, zapravo banalizira jedan ozbiljan društveni problem – zloćudni fenomen “govora mržnje”, pa i u njegovoj ustaškoj varijanti.

Ja, međutim, smatram da se radi o fenomenu koji zahtijeva mnogo ozbiljniji pravni tretman. Kako kod nas nije problem njemački nacizam ili talijanski fašizam, nego njihove domaće inačice, naše kazneno zakonodavstvo moralo bi jasno indicirati i protupravnost i kažnjivost “govora mržnje” ustaške i četničke provenijencije (uključujući i njihovu simboliku i ikonografiju).

Domaća zadaća koju moramo odraditi sami

Naravno, to valja učiniti dostatno precizno, predviđajući i određene situacije koje isključuju protupravnost, da se sloboda izražavanje (pa i ideja i mišljenja koji šokiraju ili uznemiravaju državu ili dijelove populacije) ne ograniči u većoj mjeri nego što je to u demokratskom društvu neophodno i razmjerno. Valjalo bi razlikovati i situacije u kojima bi ZDS bilo opravdano kazneno sankcionirati od onih u kojima je i novčana kazna za prekršaj dostatna.

Ali, to je domaća zadaća koju moramo odraditi sami. To umjesto nas ne mogu učiniti ni Njemačka, ni Švedska. To ne može učiniti ni ESLJP. To ne mogu, odnosno ne bi smjeli, učiniti ni naši sudovi ekstenzivnim tumačenjem normi koje za tu svrhu nisu namijenjene. To ne može učiniti ni naš Ustavni sud. U pravu, naime, nema prečaca. To mora učiniti zakonodavac, tj. Hrvatski sabor, usvajanjem dostatno preciznih normi za tu svrhu. Dakle, političari su odgovorni i zato je licemjerno kad odgovornost prebacuju na suce.