Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Mladen Pleše | Snima: Vjekoslav Skledar

Vilma Vukelić bila je jedna od čudesnijih žena u ovoj zemlji. Maroje Mihovilović, njen unuk, izdao joj je knjigu recepata

Rijetko tko ima fascinantnu osobnu povijest kao obitelji Miskolczy-Vukelić-Mihovilović. Kolači omame Vilme dio su njihove ostavštine

Moja omama Vilma bila je u svakom pogledu izuzetna osoba, intelektualka, književnica, jedna od prvih feministica na ovim prostorima, ujedno i vrsna domaćica, kuharica i baka koja je nas unuke godinama sama vodila na more. Iako se rodila u imućnoj građanskoj obitelji nije joj se svidjela perspektiva koja se tada nudila djevojkama iz građanskih obitelji da se dobro, rode djecu i do kraja života budu samo supruge i majke. Od najranije mladosti tomu se opirala, željela je više, ponajprije razviti se i afirmirati kao osoba.

Maroje Mihovilović, jedan od najistaknutijih hrvatskih novinara, ovih je dana svoju sjajnu karijeru ukrasio neobičnim uratkom: objavio je knjigu recepata Kolači moje omame Vilme. Svi oni koji poznaju Mihovilovića znaju da se od njega, kad je riječ o novinarstvu i publicistici, s obzirom na iznimno bogat i raznovrstan opus, moglo svašta očekivati. Ali da će objaviti knjigu recepata, to je zaista malo tko mogao očekivati.

U knjizi Kolači moje omame Vilme, koja pokazuje kako je gastrokultura bila sastavni dio opće kulture, predstavljeno je 35 recepata njegove bake Vilme Vukelić. Kako ističe Ana Grgić, izvršna šefica kuhinje hotela Esplanade, “upravo onih kolača koji pobuđuju sjećanja na djetinjstvo, na ono što su nam posluživale naše majke i bake, baštineći recepte prethodnih naraštaja.

Brzo je shvatio da od njega neće biti inženjera

Premda je šjor Ive, otac Maroja Mihovilovića, bio jedan od najcjenjenijih hrvatskih novinara i publicista te iako je Maroje Mihovilović potomak obitelji koja je kroz četiri generacije povezana s pisanjem i knjigama, sve je upućivalo da on neće nastaviti obiteljski tradiciju. Upisao je, naime, Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, no kako je počeo surađivati u omladinskim i studentskim listovima, brzo je shvatio kako od njega neće biti inženjera elektrotehnike.

Stoga je odlučio upisati Filozofski fakultet gdje je diplomirao povijest te engleski jezik i književnost. Zaposlio se u vanjskopolitičkoj rubrici Večernjeg lista, tekstove je rano ujutro najčešće slao u redakciju, kao i njegov otac, preko redakcijskog vozača, dok je cijele dane provodio je u redakciji Starta.

Radio je kao mala novinska agencija

Mihovilović je u Večernjem listu prebacivao dvije ili tri norme, a jednako produktivan bio je u Startu, gdje je bio jedan od najvažnijih urednika i pisaca. Istodobno je pisao za brojna druga izdanja kuće Vjesnik, a surađivao je i s nekoliko uglednih stranih medija. Bio je sasvim sigurno najproduktivniji novinar ne samo svoje generacije. Kad je izvještavao s brojnih vanjskopolitičkih događanja, svi su mislili, s obzirom da je slao po nekoliko većih tekstova dnevno, da je kuća Vjesnik poslala cijelu ekipu novinara.

Urednicima je bilo dovoljno nazvati Mihovilovića pa da za sat ili dva na njihovu stolu bude traženi materijal, bez obzira o kojoj se temi radilo, iz vanjske politike, kulture, društvenih zbivanja… Golema arhiva, poznavanje nekoliko jezika i beskrajna marljivost omogućili su mu da producira tekstove kao neka mala novinska agencija.

Nikada nije otišao na godišnji

Mihovilović je i dan danas workaholic koji nikada nije išao na godišnji odmor, za njega nije bilo slobodnog vikenda, a za razliku od većine tadašnjih novinara, nikada nije popio kap alkohola, nije pušio ni pio kavu. Nikada, doslovce nikada nije izgubio živce, nikada nije povisio glas, a sve je nesporazume i konflikte, kojih u redakcijama ima svakodnevno, rješavao mirnoćom koju je prenosio i na druge. Njegove reportaže 1978. iz Kampućije za vladavine Crvenih Kmera, kad je bilo gotovo nemoguće doći u tu zemlju, bile su prava svjetska senzacija pa su ih prenosili ili citirali mnogi svjetski listovi.

Od 1993. do 2007. bio je stalni suradnik uredništva BBC-a na hrvatskom jeziku. Jedan je od osnivača Globusa i Nacionala, a od 2012. urednik je u izdavačkoj tvrtki Profil. Koautor je knjige Sukob s Informbiroom, autor knjiga Stravični poligon: Indokina, Profesionalni novinar, Mi djeca Solferina, a uredio je i cijeli niz naslova. Mihovilović je također jedan od najvećih domaćih autoriteta za područja biografija i povijesne publicistike. Iskustvo s Elektrotehničkog fakulteta pomoglo mu je da na vrijeme prepozna prekretničku važnost kompjutora u novinarstvu pa su zahvaljujući njemu, koji je bio šef stručnog tima, Start i redakcije kuće Vjesnik bile prve u bivšoj Jugoslaviji koje su u cijelosti preuzele nove tehnologije.

Na početku razgovora objasnio je kako je došao na ideju da objavi knjigu recepata.

MIHOVILOVIĆ: Dok sam radio na mojoj prethodnoj knjizi Mi djeca Solferina, a to je vrlo opsežna povijest moje obitelji, pregledao sam na stotine i stotine raznih dokumenata koji su bili u obiteljskoj ostavštini. Među tim papirima nalazila se i jedna zamašćena bilježnica bez korica, u koju je moja omama Vilma Vukelić zapisivala recepte za kolače koje je pekla za nas unuke i obitelj. Takve bilježnice pomažu domaćicama prisjetiti se koji sastojci i kojim redom idu u neko jelo.

Dok sam radio na knjizi Mi djeca Solferina nisam na nju obraćao pozornost, no, nakon izlaska knjige spomenuo sam prijatelju Željku Žuteliji da se među brojnim obiteljskim papirima nalazi i ta bilježnica. On je rekao da bi se od toga mogla napraviti knjiga recepata, otišao u hotel Esplanadu i tamo se dogovorio s izvršnom šeficom kuhinje Anom Grgić da se u hotelskoj slastičarnici provjere Vilmini recepti, ispeku kolači omame Vilme i fotografiraju. To je bila baza od koje se krenulo. Bez Esplanade knjige ne bi bilo.”

U njegovoj prethodnoj knjizi, obiteljskoj sagi Mi djeca Solferina opisuje se nevjerojatno bogata, ali i tragična sudbina obitelji Miskolczy, Vukelić i Mihovilović u kojima se susreću različiti likovi, od književnika, časnika, prevoditelja i špijuna, do inženjera, poslovnih ljudi, balerina, novinara. U toj jedinstvenoj obiteljskoj kronici razdoblja sreće izmjenjuju se s velikim tragedijama, bezgranične ljubavi prepliću se s razočaranjima i stradanjima. U široj obitelji ima još i Danaca, Rusa, Japanaca, Australaca, a neki od njih danas žive u Zagrebu, Perthu, Ottawi, Minsku, Sydneyju, Aucklandu, Beogradu i Herceg Novom.

TELEGRAM: Nije li knjiga recepata na neki način izdanak ili dodatak knjizi Mi djeca Solferina?

MIHOVILOVIĆ: Knjiga Kolači moje omame Vilme izravan je dodatak mojoj prvoj knjizi, jer govori o istoj stvari, samo na drukčiji način. U prvoj knjizi bavio sam se kao historičar dramatičnom poviješću članova moje obitelji – kako ja to volim reći – kroz dva stoljeća na četiri kontinenta. Imam jako razgranatu obitelj čiji su članovi rođeni te su živjeli ili žive diljem svijeta. Bratić Paul Vukelić rodio se u Danskoj, a danas živi u Australiji. Drugi bratić Hiroshi Yamasaki Vukelić rođen je u Japanu, a živi u Beogradu. Jedna sestrična rodila se u Parizu, druga u Harkovu u Ukrajini, a moja sestra živi u Kanadi.

Proučavajući povijest moje obitelji shvatio sam koliko su njihovi životi bili dramatični, posebice generacije mojih roditelja. Jedan moj ujak je umro u zatvoru u sjevernom Japanu, drugi u Moskvi nedugo nakon što je pušten iz staljinskog zatvora, a moj otac tri puta je bio zatvaran iz političkih razloga. Svime time bavio sam se u knjizi Mi djeca Solferina, a u novoj sam obradio prošlost jednog ogranka moje obitelji iz sasvim druge perspektive. Kolači moje omame Vilme svojevrsni su kratak prikaz života osječke obitelji Miskolczy u kojoj se 1880. rodila moja baka Vilma, omama Vilma kako smo je zvali.

Bila je to imućna židovska obitelj koja je imala kuću u samom središtu Osijeka u kojoj se živjelo po bečkim uzusima, kako su živjele imućnije građanske obitelji diljem Austro-Ugarske. U to su spadali i kućni običaji kada je riječ bila o pripremanju jela u kuhinji, priređivanju stola za objedovanje ili za primanje gostiju, dakle, sve ono što spada u kulturu stola. Pripremanje kolača bio je jedan dio tih obreda što je u knjizi detaljno opisano. Uz to objavljene su i fotografije porculanskog posuđa i srebrnog pribora za jelo te drugih predmeta iz kuće Miskolczy krajem 18. stoljeća, koji su ostali sačuvani do danas.

Stara fotografije Vilme Vukelić Obiteljska arhiva

TELEGRAM: Vaša baka Vilma imala je doista rijetko bogat, buran i neobičan život.

MIHOVILOVIĆ: Moja omama Vilma bila je u svakom pogledu izuzetna osoba, intelektualka, književnica, jedna od prvih feministica na ovim prostorima, ujedno i vrsna domaćica, kuharica i baka koja je nas unuke godinama sama vodila na more. Iako se rodila u imućnoj građanskoj obitelji nije joj se svidjela perspektiva koja se tada nudila djevojkama iz građanskih obitelji da se dobro udaju za nekog trgovca ili činovnika, rode djecu i do kraja života budu samo supruge i majke. Od najranije mladosti tomu se opirala, željela je više, ponajprije razviti se i afirmirati kao osoba. Stoga je željela što bolje obrazovanje te naći neki svoj put.

Dvije godine pohađala je vrhunsku privatnu školu za djevojke u Beču, puno je čitala i u ondašnjoj vrhunskoj literaturi i naprednoj publicistici pronašla svijet ideja koji će je usmjeriti. Naročito su je impresionirali napredni nordijski pisci, rana socijalistička literatura, pa je tako postala ljevičarka. Materinji jezik bio joj je njemački, pa je kao djevojka pisala za osječke novine na njemačkom jeziku te prevodila hrvatske pjesnike na njemački. I sama je pisala poeziju. S tim je, međutim, prekinula na nekoliko godina, jer se zaljubila i protiv volje svojeg oca 1902. udala se za siromašnog domobranskog časnika Milivoja Vukelića, s kojim je dobila dva sina i dvije kćeri.

S njim se prvih godina braka potucala po malim mađarskim i rumunjskim garnizonskim gradovima gdje je on službovao. Kada je propala Austrougarska obitelj se preselila u Zagreb te je tu živjela do 1926. godine. Tada je baka Vilma odlučila s četvero djece preseliti u Pariz, na Montparnasse u tadašnji kulturni centar svijeta, kako bi im omogućila vrhunsko školovanje. Ostali su tamo šest godina, dok sinovi nisu stasali. Tada se omama Vilma 1934. vratila s mojom mamom Elinor iz Pariza u Zagreb.

Nakon nekoliko godina moja je majka upoznala mojeg oca, novinara Ivu Mihovilovića, te su se 1938. godine vjenčali. Omama Vilma proživjela s njima dramatične ratne godine, a tek nakon rata saznala je za tragičnu sudbinu svojih sinova. Odlučila je njihove živote opisati i objasniti kroz literaturu, pa je napisala osam romana, ali i memoare koje je posvetila nama, unucima. Umrla je 1956. godine, ne dočekavši da se išta od toga objavi. Tek devedesetih godina publiciran je jedan njen roman te memoari, a obje knjige kritičari su ocijenili iznimno visokim ocjenama posebno u Osijeku, jer je u njima na krasan način opisala život u tom gradu na kraju 19. stoljeća, kada je bio na svojem vrhuncu.

TELEGRAM: Kako objasniti da je Osijek onog vremena bio prava poslovna, civilizacijska i kulturna slavonska metropola, a da se danas muči s ekonomskim problemima koje imaju posljedice po život grada?

MIHOVILOVIĆ: Osijek je u vrijeme kad se moja omama rodila bio vrlo živ, intelektualno i kulturno bogat, a ekonomski uspješan grad. U drugoj polovini 19. stoljeća počeo se naglo razvijati kao trgovačko središte, pa su se u njega doseljavali ljudi iz Austro-ugarske carevine, iz južne Mađarske, Rumunjske, Češke, pa čak i iz Beča. Osijek je u to doba imao kazalište, izlazilo je nekoliko listova na hrvatskom i njemačkom jeziku, imao je knjižare, kavane, ali i nekoliko značajnih tvornica, banaka, osiguravajućih društava, a bio je ujedno i važna luka.

I moji preci su se u to vrijeme doselili u Osijek, tako je jedan moj pradjed stigao iz Mohača, a jedna prabaka iz Budimpešte. U gradu se govorilo hrvatski, njemački, mađarski dok se u kući moje bake govorio njemački. Njen ju je otac poslao u hrvatsku školu, da besprijekorno nauči hrvatski. Znala je mađarski, kasnije je u Parizu naučila francuski, a nakon Drugog svjetskog rata naučila je engleski kako bi se mogla dopisivati sa svojom japanskom snahom Yoshiko.

TELEGRAM: Nije li nekadašnja multinacionalnost i multikulturalnost Osijeka bila poticaj vašim precima da se rasele po cijelom svijetu?

MIHOVILOVIĆ: Prijelomno razdoblje u obiteljskoj povijesti bio je odlazak omame Vilme s djecom u Pariz 1926. Njeni sinovi završili su fakultete, Branko Vukelić pravo na Sorbonnei, Slavko Vukelić elektrotehniku. Moja majka učila je klasičan balet kod jednog od najboljih ruskih pedagoga, ali se razboljela od tuberkuloze, pa je morala prekinuti. Vilmini sinovi uključili su se u pariški kulturni i društveni milje, ali – budući da su pod njenim utjecajem i oni postali ljevičari – uključili su se i u te krugove. Tamo su došli u kontakt s agentima sovjetske vojne tajne službe GRU te su postali njeni agenti. Stariji Branko kao špijun poslan je u Japan gdje je osam godina radio kao pripadnik male, ali vrlo uspješne obavještajne grupe Richarda Sorgea, jednog od najslavnijih špijuna u svjetskoj povijesti.

Historičari tvrde da su neke od informacija koje je ta grupa skupila u Tokiju i poslala u Moskvu izravno utjecale na ishod Drugog svjetskog rata. Skupina je razotkrivena 1941., a njeni su članovi uhićeni. Sorge osuđen na smrt, a Branko na doživotni zatvor, koji je služio u jednom strogom zatvoru na sjeveru Japana gdje je umro u siječnju 1945., nekoliko mjeseci prije kraja rata. Mlađi Slavko prvo je za GRU radio u Parizu, potom je povučen u SSSR, odakle je 1936. otišao u obavještajne misije u Španjolsku i Portugal. Za staljinskih čistki 1937., zajedno sa suprugom, uhićen je pa je godinu dana proveo u moskovskim zatvorima Lefortovo i Butirka. Nije likvidiran, ali je neposredno nakon izlaska iz zatvora iscrpljen bolešću umro 1940. godine.

TELEGRAM: S obzirom na nevjerojatno burne i komplicirane živote jesu li sinovi vaše bake Vilme stigli imati obiteljski život i potomke?

MIHOVILOVIĆ: Branko se u Parizu bio oženio s Dankinjom Edith, i s njom 1930. dobio sina Paula. Obitelj je 1932. preselila u Japan. Tamo su se Branko i Edith razveli, pa je ona sa sinom 1941. napustila Japan. Branko se u međuvremenu oženio s Japankom Yoshiko, s kojom je 1941. dobio sina Hiroshija. Slavko se u Parizu oženio sa Ženjom, djevojkom iz ruske emigrantske obitelji s kojom je dobio kćer Zoru. Kada je razotkrivena sovjetska špijunska mreža koja je djelovala u Parizu, a za koju je Slavko bio radio, pobjegao je u SSSR zajedno sa suprugom Ženjom, premda je ona 1918. s obitelji pobjegla iz SSSR-a. Tamo su dobili još jednu kćer.

Za smrt svojih sinova omama Vilma saznala je tek nakon rata. Relativno brzo stupila je u kontakt sa snahom Yoshiko u Japanu i sa snahom Ženjom u Sverdlovsku u SSSR-u gdje je živjela. No, kakva je sudbina bila prve snahe Edith i njenog najstarijeg unuka Paula sve do smrti nije saznala. Pretpostavljala je da su se oni iz Japana vratili u Dansku, ali potraga za njima preko Crvenog križa nije dala rezultata. Stoga se omama Vilma plašila da su negdje stradali u kaosu Drugog svjetskog rata. To je bila druga velika tuga njenog života. Nakon njene smrti japanski unuk Hiroshi i njene sovjetske unuke Zora i Maja došle su šezdesetih godina u Jugoslaviju kako bi se upoznale sa zagrebačkim ogrankom obitelji.

Hiroshi je dobio stipendiju jugoslavenske vlade te studirao ekonomiju u Beogradu gdje je nastavio živjeti. Zora i Maja redovito su posjećivale Zagreb, a s njima je dolazila i njihova majka Ženja. Jedina je enigma bio je i dalje Paul. Za njegovu sudbinu zagrebačka obitelj saznala je tek 1986. godine. Njegova majka Edith i on 1941. nisu se vratili u Europu, nego su emigrirali u Zapadnu Australiju gdje je Paul postao uspješan poslovni čovjek. Prvi puta došao je u Zagreb 2015. godine, a od tada dolazi često pa nas je i ovih dana posjetio.

TELEGRAM: Nije li baka Vilma na neki način bila inspiracija članovima vaše obitelji da bilježe svoje uspomene i prenose ih sljedećim generacijama?

MIHOVILOVIĆ: Omama Vilma imala je nesumnjivo značajnog utjecaja na brojne članove obitelji te im je dala poticaj da zapisuju ono što im se dogodilo. Ostavilo je to traga i na članove obitelji koji su živjeli daleko od nje i koje nikada nije neposredno upoznala, osim preko pisama. Svi su znali da je omama Vilma uporno pisala kako bi iza nje ostala zabilježena sva tragična zbivanja kroz koje je prolazila njena obitelj. Osim omame i brojni drugi članovi obitelji imali su istu potrebu, pa tako postoje memoarski zapisi moje japanske ujne Yoshiko, moje ruske ujne Ženje u kojima su opisane njihove sudbine te životni putevi njima bliskih članova obitelji.

Moj tata Ive također je ostavio golem broj dokumenata, na temelju čega sam mogao vrlo detaljno rekonstruirati svu dramatičnost njegova života. Nikada, ali baš nikada, nije ispričao ništa o dramatičnim danima tijekom Drugog svjetskog rata kada je djelovao u ilegalnom antifašističkom pokretu. Uhićen je krajem 1944. i prvo mjesecima mučen u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti, potom je odveden kao ustaški talac na Bleiburg, gdje je pukom srećom spasio glavu, da bi ga na kraju, šest dana nakon povratka u Zagreb, uhitili agenti OZNE. Tri mjeseca ispitivan je i tučen u tajnom oznaškom zatvoru u Jandrićevoj ulici, da bi ga u kolovozu 1945. bez ikakva obrazloženja pustili iz zatvora. Do kraja života nije uspio saznati zašto se našao u tom zatvoru.

TELEGRAM: Jeste li vaš otac Ive i vi dijelom baštinili talent i zanimanje za pisanje od vaše bake Vilme?

MIHOVILOVIĆ: Otac mi je bio vrstan novinar i ugledni glavni urednik zagrebačkog dnevnog lista Novosti i prije nego što je upoznao moju majku, te potom i Vilmu. Omama i tata izuzetno su se dobro slagali, čak – da tako kažem – sudbonosno. Otac je jako volio Vilmu, a kao istarsko seljačko dijete mnogo je toga preuzeo od svoje punice kada je riječ bila o obiteljskom građanskom životu. Ja sam nesumnjivo novinarsku struku naučio od oca, ali sam mnogo toga intelektualno i kulturno naslijedio i od bake.

TELEGRAM: U Kolačima moje omame Vilme opisujete dio predmeta koje su naslijedili članovi vaše obitelji?

MIHOVILOVIĆ: Uz mnoštvo dokumenata članovi obitelji naslijedili su i razne obiteljske predmete. Pokućstvo iz Vilmine sobe nalazi se u jednom zagrebačkom skladištu, porculansko posuđe u jednom zagrebačkom stanu, a sitniji predmeti kod raznih ljudi. Bratić Paul na ruci nosi prsten koji mu je dao njegov otac Branko 1941. godine kada su se rastajali u Yokohami, a ja imam džepni sat mojeg pradjeda Juliusa. Moja kćer Katja ima prsten na kojem je safir, a koji je u obitelji već sedam generacija, od 1820. do danas.

Mladen Pleše
Novinar
124 članka Više o autoru