Svaki put kad čovjek pomisli da na HRT-u ne mogu niže, oni se potrude da razuvjere naivne. Iako je odavno na tom javnom servisu, i to gotovo u svim emisijama, od informativnih, preko TV-kalendara, pa do izravnih prijenosa sportskih natjecanja povijesni revizionizam prisutan na sve moguće načine, objava na teletekstu o dječjem domu u Jastrebarskom usporediva je jedino s gostovanjem Igora Vukića, čija je falsifikatorska knjiga o Jasenovcu predstavljena kao novi i kvalitetan historiografski doprinos.
Izvorni tekst, u kojem se HRT ispričava Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, glasi ovako: “Dana 25. kolovoza 2018. na teletekstu HRT-a objavljena je netočna informacija da je tog dana u Jastrebarskom održana prigodna komemoracija u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća i 76. godišnjice partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, budući da se radilo o 76. godišnjici partizanskog, a ne ustaškog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom”.
Ovaj gaf govori o potupnom nedostatku empatije prema žrtvama
Ovakvo nešto nije više niti smiješno, niti zabrinjavajuće, nego je prilično tužno s jedne strane, a ujedno i govori o potpunom nedostatku empatije i ikakvog osjećaja za mjeru s druge strane. O strahotama ustaškog dječjeg logora u Jastrebarskom, tog jedinstvenog primjera brutalnosti, napisano je dovoljno knjiga i ne postoji nikakav način na koji bi se on mogao promatrati ikako drugačije, nego u svjetlu najgore neljudskosti.
Na tom mjestu bilo je zatočeno preko 3300 djece od 6 do 14 godina starosti, čiji su roditelji ubijeni ili poslani u logore Jasenovac i Stara Gradiška, s ciljem njihovog preodgoja. Do kraja listopada 1942. u logoru je umrlo njih 449. Slučaj kojeg teletekst HRT-a naziva partizanskim napadom, odnosio se na akciju prilikom koje je preko 500 djece oslobođeno iz logora, da bi s vremenom 1637 djece bilo udomljeno kod raznih obitelji u Zagrebu, samom Jastrebarskom i okolici.
Javna televizija kao odvjetnik ustaškog režima
Mnoga od te djece su tek u poznoj životnoj dobi saznala za svoje pravo porijeklo, a dosta ih je još uvijek živih. Imajući sve ovo u vidu i bez ikakve potrebe da ulazimo u svjetonazorske ili političke rasprave, možda je doista došlo vrijeme da se zapitamo kakvi smo to ljudi postali kad ovako očite stvari nismo u stanju ispravno ocijeniti i kad nam se javna televizija pretvorila u odvjetnika jednog od najokrutnijih kolaboracionističkih režima uopće. To nije samo problem moralnosti, niti odnosa prema HRT-u, nego prije svega činjenice da tisuću puta ponovljena laž s vremenom postaje posve prihvaćena.
Danas će reagirati nekoliko medija i autora te par profesionalnih povjesničara. Reagirat će ti isti možda i sljedeće godine, a onda će im i samima postati besmisleno svaki put pisati isti tekst o istoj temi, bez ikakvog efekta na širu javnost pa i na odgovorne na HRT-u, nakon čega će ovakva povijest kakvu nam ispisuju na HRT-u postati neupitna, posebno kod mladih generacija. Zašto bi uopće itko sumnjao u ono što objavljuje javna televizija, iza koje bi trebali stajati nekakvi autoriteti i znanje?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Preduvjet za uklanjanje ovakvih situacija je iskrena želja za time
Premijer Andrej Plenković se gotovo čitav dosadašnji mandat trudio prikazati kao branu desnom radikalizmu i kao netko tko će odvesti Hrvatsku i vlastitu stranku u klub pristojnih europskih zemalja demokršćanske orijentacije, da bi mu se sad u istom tjednu dogodile dvije stvari koje svjedoče sasvim suprotno. Mislimo na ovo o čemu pišemo i na podršku hadezeovih europarlamentaraca mađarskom predsjedniku Orbanu.
Ukoliko je i mogao imati nekih iluzija o tome da se s desnim radikalizmom moguće obračunati nečinjenjem i puštanjem vremena da učini svoje, valjda bi mu sada trebalo biti jasno da se to na taj način nikad neće ukloniti iz mainstream diskursa. Osnovni preduvjet da bi se to uklanjanje ipak dogodilo je taj da se to iskreno želi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Više nas, zapravo, uopće ne bi trebalo čuditi to što je HRT ustaški dječji logor nazvao domom za siročad
HRT je na svom teletekstu posve ozbiljno dječji ustaški logor proglasio domom za siročad
Ovakvo nešto nije više niti smiješno, niti zabrinjavajuće, nego je prilično tužno s jedne strane, a ujedno i govori o potpunom nedostatku empatije i ikakvog osjećaja za mjeru s druge strane. O strahotama ustaškog dječjeg logora u Jastrebarskom, tog jedinstvenog primjera brutalnosti, napisano je dovoljno knjiga i ne postoji nikakav način na koji bi se on mogao promatrati ikako drugačije, nego u svjetlu najgore neljudskosti.
Svaki put kad čovjek pomisli da na HRT-u ne mogu niže, oni se potrude da razuvjere naivne. Iako je odavno na tom javnom servisu, i to gotovo u svim emisijama, od informativnih, preko TV-kalendara, pa do izravnih prijenosa sportskih natjecanja povijesni revizionizam prisutan na sve moguće načine, objava na teletekstu o dječjem domu u Jastrebarskom usporediva je jedino s gostovanjem Igora Vukića, čija je falsifikatorska knjiga o Jasenovcu predstavljena kao novi i kvalitetan historiografski doprinos.
Izvorni tekst, u kojem se HRT ispričava Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, glasi ovako: “Dana 25. kolovoza 2018. na teletekstu HRT-a objavljena je netočna informacija da je tog dana u Jastrebarskom održana prigodna komemoracija u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima 20. stoljeća i 76. godišnjice partizanskog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, budući da se radilo o 76. godišnjici partizanskog, a ne ustaškog napada na Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom”.
Ovaj gaf govori o potupnom nedostatku empatije prema žrtvama
Ovakvo nešto nije više niti smiješno, niti zabrinjavajuće, nego je prilično tužno s jedne strane, a ujedno i govori o potpunom nedostatku empatije i ikakvog osjećaja za mjeru s druge strane. O strahotama ustaškog dječjeg logora u Jastrebarskom, tog jedinstvenog primjera brutalnosti, napisano je dovoljno knjiga i ne postoji nikakav način na koji bi se on mogao promatrati ikako drugačije, nego u svjetlu najgore neljudskosti.
Na tom mjestu bilo je zatočeno preko 3300 djece od 6 do 14 godina starosti, čiji su roditelji ubijeni ili poslani u logore Jasenovac i Stara Gradiška, s ciljem njihovog preodgoja. Do kraja listopada 1942. u logoru je umrlo njih 449. Slučaj kojeg teletekst HRT-a naziva partizanskim napadom, odnosio se na akciju prilikom koje je preko 500 djece oslobođeno iz logora, da bi s vremenom 1637 djece bilo udomljeno kod raznih obitelji u Zagrebu, samom Jastrebarskom i okolici.
Javna televizija kao odvjetnik ustaškog režima
Mnoga od te djece su tek u poznoj životnoj dobi saznala za svoje pravo porijeklo, a dosta ih je još uvijek živih. Imajući sve ovo u vidu i bez ikakve potrebe da ulazimo u svjetonazorske ili političke rasprave, možda je doista došlo vrijeme da se zapitamo kakvi smo to ljudi postali kad ovako očite stvari nismo u stanju ispravno ocijeniti i kad nam se javna televizija pretvorila u odvjetnika jednog od najokrutnijih kolaboracionističkih režima uopće. To nije samo problem moralnosti, niti odnosa prema HRT-u, nego prije svega činjenice da tisuću puta ponovljena laž s vremenom postaje posve prihvaćena.
Danas će reagirati nekoliko medija i autora te par profesionalnih povjesničara. Reagirat će ti isti možda i sljedeće godine, a onda će im i samima postati besmisleno svaki put pisati isti tekst o istoj temi, bez ikakvog efekta na širu javnost pa i na odgovorne na HRT-u, nakon čega će ovakva povijest kakvu nam ispisuju na HRT-u postati neupitna, posebno kod mladih generacija. Zašto bi uopće itko sumnjao u ono što objavljuje javna televizija, iza koje bi trebali stajati nekakvi autoriteti i znanje?
Preduvjet za uklanjanje ovakvih situacija je iskrena želja za time
Premijer Andrej Plenković se gotovo čitav dosadašnji mandat trudio prikazati kao branu desnom radikalizmu i kao netko tko će odvesti Hrvatsku i vlastitu stranku u klub pristojnih europskih zemalja demokršćanske orijentacije, da bi mu se sad u istom tjednu dogodile dvije stvari koje svjedoče sasvim suprotno. Mislimo na ovo o čemu pišemo i na podršku hadezeovih europarlamentaraca mađarskom predsjedniku Orbanu.
Ukoliko je i mogao imati nekih iluzija o tome da se s desnim radikalizmom moguće obračunati nečinjenjem i puštanjem vremena da učini svoje, valjda bi mu sada trebalo biti jasno da se to na taj način nikad neće ukloniti iz mainstream diskursa. Osnovni preduvjet da bi se to uklanjanje ipak dogodilo je taj da se to iskreno želi.