U hrvatskom političkom sustavu postoji samo jedno središte stvarne političke moći. Riječ je o predsjedniku Vlade: hrvatski je politički sustav unatrag dvadeset godina izrazito kancelarski. Međutim, predsjednik Vlade raspolaže tankom, nestabilnom parlamentarnom većinom, kao i nedovoljnom potporom javnosti (bez obzira na nedavni rast osobnog rejtinga, i rejtinga Hrvatske demokratske zajednice), da bi sam, posve suvereno, bez prevelikog straha od posljedica, donosio strateške odluke koje mogu, pozitivno ili negativno, definirati sudbinu naše zemlje u idućih nekoliko godina.
Koalicija glavnih političkih stranaka
Prije skoro dva desetljeća , u srpnju 1991. godine, uoči razbuktavanja rata, dr. Franjo Tuđman formirao je Vladu nacionalnog jedinstva. Domovinski rat, kojeg više nego dobro pamtimo, bio je neusporedivo opasniji od epidemije koronavirusa. Međutim, poanta formiranja Vlade nacionalnog jedinstva primjenjiva je i u današnjim okolnostima. Predsjednik Tuđman želio je okupiti sve relevantne političke snage u zemlji, kako bi stvorio zajednički politički front s razvidnim zajedničkim ciljem, i kako bi otklonio mogućnost suvišnih političkih prijepora oko drugorazrednih pitanja.
U Vladi nacionalnog jedinstva položaj jednog od potpredsjednika bio je pripao SDP-u. Danas bi, naravno, bilo sasvim besmisleno formirati bilo što poput Vlade nacionalnog jedinstva, koju je vodio dr. Franjo Gregurić, ali je sve strateške odluke, i mnoge operativne, donosio predsjednik Tuđman, u skladu s ondašnjim, polupredsjedničkim političkim sustavom. Nadalje, čvrsto smo uvjereni da Hrvatskoj nikad, i ni u kakvim uvjetima nije potrebna velika koalicija HDZ-a i SDP-a.
Međutim, u sadašnjim bi okolnostima, kad je potrebno brzo donositi teške političke odluke oko otvaranja zemlje, koje je neophodno, u vrijeme dok još nema cjepiva i dok Covid 19 hara cijelim svijetom; u sadašnjim bi okolnostima vjerojatno bilo razborito formirati Kriznu koaliciju. Krizna koalicija sastojala bi se od svih glavnih političkih stranaka, uključujući, naravno, Socijaldemokratsku partiju.
Pretpostavke za efikasnije upravljanje
Krizna koalicija obvezala bi se na potporu Vladi Andreja Plenkovića, određenu čvrstim vremenskim rokom od, recimo, tri mjeseca. Zauzvrat, Andrej Plenković i njegova Vlada morali bi pronaći modalitete da članice Krizne koalicije, koje nisu u njegovoj parlamentarnoj većini, zaista sudjeluju u donošenju odluka. Formiranjem Krizne koalicije stvorio bi se niz pretpostavki za efikasnije upravljanje zemljom. Prvo, Vlada bi lakše donosila teške i riskantne odluke. Drugo, Vlada bi mogla preuzimati dobre prijedloge oporbe, a da takvi potezi nisu opterećeni sadašnjim, nužno konkurentskim političkim kontekstom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treće, sadašnja bi oporba, kroz Kriznu koaliciju, mogla nadzirati i u startu onemogućavati pojedine besmislene Vladine akcije, poput pokušaja uvođenja praćenja mobitela. Sadašnja bi oporba kroz Kriznu koaliciju mogla kontrolirati razne pokušaje ugrožavanja demokracije, koji se redovito javljaju u kritičnim situacijama. Četvrto, Krizna koalicija mogla bi vršiti snažan pritisak na one važne sudionike ekonomskog i političkog života u zemlji, poput banaka, koje se i dalje ponašaju profitno (što jest prirodno u normalnim okolnostima), a ne suradnički, kao što bi bilo primjereno sadašnjem, de facto izvanrednom stanju.
Peto, Krizna koalicija oslobodila bi politički prostor besmislenih politikantskih rasprava poput one nedavne o tome zašto Vili Beroš nije član Stožera i kakve to sve ima veze sa zakonitošću rada Stožera civilne zaštite. Šesto, Republika Hrvatska bi formiranjem Krizne koalicije pojačala svoj položaj unutar Europske Unije, kao i položaj prema pojedinim članicama Unije; svi koji se malo ozbiljnije bave politikom znaju da se taktika diplomatskih pritisaka uvijek i svugdje temelji na igranju na različite ciljeve različitih političkih grupa u pojedinoj zemlji.
Donošenje kompliciranih i opasnih odluka
Kriznoj bi se koaliciji svakako morao pridružiti predsjednik Republike. Premda predsjednik Republike nema formalne ovlasti da se operativno bavi ovom vrstom kriza, činjenica jest da je on jedini neposredno izabrani državni dužnosnik najvišeg ranga. Kao takav, on posjeduje izravni autoritet među biračima te naprosto mora preuzeti odgovornost za određene političke poteze, koji, opet, moraju biti pažljivo koordinirani s Vladom i parlamentom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanovićeva ovotjedna inicijativa o dvanaestomjesečnom moratoriju na kredite primjer je poželjnog takvog poteza. Krizna koalicija Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića, sadašnje parlamentarne većine i odgovorne parlamentarne oporbe, mogla bi se, ali nužno kratkoročno, pokazati efikasnim političkim formatom za donošenje kompliciranih i neizbježno opasnih odluka o izlasku iz sadašnjeg stanja zatvorenosti, koje je, neovisno od epidemiološke situacije, prilično neodrživo.
Kako će Vlada s ovako tankom većinom donositi teške i riskantne odluke za izlazak iz blokade
Za izlazak iz ovog neodrživog stanja zatvorenosti možda bi dobro došao novi politički format
Danas bi, naravno, bilo sasvim besmisleno formirati bilo što poput Vlade nacionalnog jedinstva. I čvrsto smo uvjereni da Hrvatskoj nikad, i ni u kakvim uvjetima nije potrebna velika koalicija HDZ-a i SDP-a. Međutim, možda bi bilo razborito formirati Kriznu koaliciju određenu čvrstim vremenskim rokom od, recimo, tri mjeseca. Vlada bi lakše donosila teške i riskantne odluke, a sadašnja bi oporba mogla u startu onemogućavati pojedine besmislene akcije
Ministar financija Zdravko Marić u četvrtak je izjavio da je u državni proračun u prvoj polovici travnja uplaćena samo trećina novca u usporedbi s prvom polovicom travnja lanjske godine. Guverner Narodne banke Boris Vujčić iste je večeri na televiziji kazao kako je posve jasno da hrvatska ekonomija na može funkcionirati na tridesetak posto svojih kapaciteta. Očigledno je, dakle, da se Hrvatska mora početi otvarati, i da poslije prve, izrazito restriktivne ali i vrlo uspješne faze borbe protiv epidemije, mora preuzeti određene rizike koje to otvaranje donosi.
U hrvatskom političkom sustavu postoji samo jedno središte stvarne političke moći. Riječ je o predsjedniku Vlade: hrvatski je politički sustav unatrag dvadeset godina izrazito kancelarski. Međutim, predsjednik Vlade raspolaže tankom, nestabilnom parlamentarnom većinom, kao i nedovoljnom potporom javnosti (bez obzira na nedavni rast osobnog rejtinga, i rejtinga Hrvatske demokratske zajednice), da bi sam, posve suvereno, bez prevelikog straha od posljedica, donosio strateške odluke koje mogu, pozitivno ili negativno, definirati sudbinu naše zemlje u idućih nekoliko godina.
Koalicija glavnih političkih stranaka
Prije skoro dva desetljeća , u srpnju 1991. godine, uoči razbuktavanja rata, dr. Franjo Tuđman formirao je Vladu nacionalnog jedinstva. Domovinski rat, kojeg više nego dobro pamtimo, bio je neusporedivo opasniji od epidemije koronavirusa. Međutim, poanta formiranja Vlade nacionalnog jedinstva primjenjiva je i u današnjim okolnostima. Predsjednik Tuđman želio je okupiti sve relevantne političke snage u zemlji, kako bi stvorio zajednički politički front s razvidnim zajedničkim ciljem, i kako bi otklonio mogućnost suvišnih političkih prijepora oko drugorazrednih pitanja.
U Vladi nacionalnog jedinstva položaj jednog od potpredsjednika bio je pripao SDP-u. Danas bi, naravno, bilo sasvim besmisleno formirati bilo što poput Vlade nacionalnog jedinstva, koju je vodio dr. Franjo Gregurić, ali je sve strateške odluke, i mnoge operativne, donosio predsjednik Tuđman, u skladu s ondašnjim, polupredsjedničkim političkim sustavom. Nadalje, čvrsto smo uvjereni da Hrvatskoj nikad, i ni u kakvim uvjetima nije potrebna velika koalicija HDZ-a i SDP-a.
Međutim, u sadašnjim bi okolnostima, kad je potrebno brzo donositi teške političke odluke oko otvaranja zemlje, koje je neophodno, u vrijeme dok još nema cjepiva i dok Covid 19 hara cijelim svijetom; u sadašnjim bi okolnostima vjerojatno bilo razborito formirati Kriznu koaliciju. Krizna koalicija sastojala bi se od svih glavnih političkih stranaka, uključujući, naravno, Socijaldemokratsku partiju.
Pretpostavke za efikasnije upravljanje
Krizna koalicija obvezala bi se na potporu Vladi Andreja Plenkovića, određenu čvrstim vremenskim rokom od, recimo, tri mjeseca. Zauzvrat, Andrej Plenković i njegova Vlada morali bi pronaći modalitete da članice Krizne koalicije, koje nisu u njegovoj parlamentarnoj većini, zaista sudjeluju u donošenju odluka. Formiranjem Krizne koalicije stvorio bi se niz pretpostavki za efikasnije upravljanje zemljom. Prvo, Vlada bi lakše donosila teške i riskantne odluke. Drugo, Vlada bi mogla preuzimati dobre prijedloge oporbe, a da takvi potezi nisu opterećeni sadašnjim, nužno konkurentskim političkim kontekstom.
Treće, sadašnja bi oporba, kroz Kriznu koaliciju, mogla nadzirati i u startu onemogućavati pojedine besmislene Vladine akcije, poput pokušaja uvođenja praćenja mobitela. Sadašnja bi oporba kroz Kriznu koaliciju mogla kontrolirati razne pokušaje ugrožavanja demokracije, koji se redovito javljaju u kritičnim situacijama. Četvrto, Krizna koalicija mogla bi vršiti snažan pritisak na one važne sudionike ekonomskog i političkog života u zemlji, poput banaka, koje se i dalje ponašaju profitno (što jest prirodno u normalnim okolnostima), a ne suradnički, kao što bi bilo primjereno sadašnjem, de facto izvanrednom stanju.
Peto, Krizna koalicija oslobodila bi politički prostor besmislenih politikantskih rasprava poput one nedavne o tome zašto Vili Beroš nije član Stožera i kakve to sve ima veze sa zakonitošću rada Stožera civilne zaštite. Šesto, Republika Hrvatska bi formiranjem Krizne koalicije pojačala svoj položaj unutar Europske Unije, kao i položaj prema pojedinim članicama Unije; svi koji se malo ozbiljnije bave politikom znaju da se taktika diplomatskih pritisaka uvijek i svugdje temelji na igranju na različite ciljeve različitih političkih grupa u pojedinoj zemlji.
Donošenje kompliciranih i opasnih odluka
Kriznoj bi se koaliciji svakako morao pridružiti predsjednik Republike. Premda predsjednik Republike nema formalne ovlasti da se operativno bavi ovom vrstom kriza, činjenica jest da je on jedini neposredno izabrani državni dužnosnik najvišeg ranga. Kao takav, on posjeduje izravni autoritet među biračima te naprosto mora preuzeti odgovornost za određene političke poteze, koji, opet, moraju biti pažljivo koordinirani s Vladom i parlamentom.
Milanovićeva ovotjedna inicijativa o dvanaestomjesečnom moratoriju na kredite primjer je poželjnog takvog poteza. Krizna koalicija Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića, sadašnje parlamentarne većine i odgovorne parlamentarne oporbe, mogla bi se, ali nužno kratkoročno, pokazati efikasnim političkim formatom za donošenje kompliciranih i neizbježno opasnih odluka o izlasku iz sadašnjeg stanja zatvorenosti, koje je, neovisno od epidemiološke situacije, prilično neodrživo.