Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Vladimir Arsenijević | Snima: Profimedia, Abaca

Vladimir Arsenijević za Telegram: Kako su Francuzi, terorizmu unatoč, posramili svoju ekstremnu desnicu

Cijenjeni beogradski pisac i publicist za Telegram opisuje ranjenu europsku metropolu, samo mjesec dana nakon stravičnog terorističkog pokolja, te kaže da, unatoč velikom šoku, strahu i nesigurnosti, Parižani se ne žele predati, a ni popustiti pred politikom snažnog nacionalizma, isključivosti, ksenofobije francuske desnice

Usred 11. arondismana, duž pročelja zgrade na uglu, nalaze se, jedan do drugog, dva tipična pariška restorana. Običnost njihovih naziva – Sushi Maki i La Belle Equipe – lako može zavarati. Međutim, danas i ovdje, u glavnom gradu Francuske, oni nose jasnu tragičnu auru.

Iako sve oko nas izgleda prilično uobičajeno – jutro je, veliki grad je sve življi, prodavaonice se otvaraju, a iz minute u minutu na ulicama je sve više vozila i ljudi – utilitarno sive metalne rolete na izlozima ova dva restorana, kao i more istopljenih svijeća, fotografija žrtava nedavnog masakra, poruka na raznim svjetskim jezicima, crteža i svih tih buketa cvijeća oko njih, uvjerljivo svjedoče da stvari ovdje nisu onoliko uobičajene koliko možda na prvi pogled izgledaju.

Bila je topla večer tog petka, 13. studenoga. Vrtovi oba restorana bili su ispunjeni ljudima kada se točno u 21.36 sati ispred njih zaustavilo vozilo. Iz njega su izašla dvojica naoružanih terorista i zapucala direktno u masu. Napad na raskršću Rue Faidherbea i Rue de Charronea trajao je samo nekoliko minuta. Ipak, i to je bilo dovoljno da u njemu pogine 19 ljudi. Pokolj je prestao naglo kao što je i počeo, a dvojica terorista brzo su pobjegli automobilom s poprišta zločina.

Neobično puste i pomalo jezive pariške ulice
Neobično puste i pomalo jezive pariške ulice Profimedia, New York Times

Bio je to, kako će se uskoro ispostaviti, tek jedan iz serije koordiniranih terorističkih napada koji su te večeri potresli Pariz. Sve je trajalo vrlo kratko i bilo brutalno efikasno, a redoslijed događaja postat će jasan tek nešto kasnije. Napadi su izvedeni ispred stadiona Stade de France tijekom nogometne utakmice Francuska-Njemačka na kojoj je bio i francuski predsjednik Holland. Istodobno u kafićima i restoranima raštrkanim po 10. i 11. arondismanu te samo nešto kasnije u glazbenoj dvorani Bataclan za vrijeme koncerta američkog benda Eagles of Death Metal.

Tog petka trinaestog u Parizu je život izgubilo čak 130 ljudi, a oko 400 ih je ranjeno. Riječ je o najvećem broju žrtava u Francuskoj još od Drugog svjetskog rata i definitivno najuspješnijem terorističkom napadu na europskom tlu od onog u Madridu 2004. S gledišta onih koji su ga planirali i pripremali, može se govoriti o izuzetno ostvarenom projektu koji odlikuju minimalna ulaganja i maksimalan učinak.

Potrebno je, ispostavilo se, ne više od 30.000 tisuća eura i grupa od 7 do 10 mladih fanatika spremnih na samoubilačke napade i – voila. Pandemonium može početi. Ne postoji policija na ovom svijetu koja bi bila u stanju nositi se s tako mobilnom, lakom, nepredvidivom i samouništivom silom.

Jasno definirana misija, dobro određena ciljna grupa, precizno postavljene namjere i ciljevi, razvoj publike i pristalica, unutrašnji i vanjski evaluatori, networking, inovativnost i takozvana “dodatna vrijednost” – sve su to neizostavni dijelovi svakog uspješnog projekta, a teroristički napad na građane Pariza pruža preciznu implementaciju svakog od njih. Riječ je o projektu koji je svakako ispunio postavljene ciljeve, a nije isključeno da ih je i nadmašio.

Izgubljeni bicikl

Rano je prosinačko jutro. Stojim na raskršću Rue Faidherbea i Rue de Charronea i promatram radnike u zelenim overolima i žutim prslucima s oznakom Properte de Paris kako raščišćavaju na tisuće izgorjelih svijeća i brdo buketa i raznih predmeta ostavljenih u počast žrtvama. Svašta se tu može vidjeti, zaista. Od zastava do šešira, komada odjeće i glazbenih instrumenata, tu su negdje i kutija cigareta, pepeljara i šalica za kavu, a pod kaskadama cvijeća gotovo se izgubio bicikl koji je još od one tragične noći ostao lancem privezan za ogradu.

I dok radnici mirno raščišćavaju bezobličnu kolektivnu instalaciju, prolaznici oprezno zaobilaze taj dio pločnika iza metalne ograde i gledaju ispred sebe žureći na posao.

Svi ovdje šute, pa šutim i ja. Kao da smo pod nevidljivim zvonom, svuda oko nas vlada apsolutna tišina.

Građani se vraćaju normalnom životu na ulicama Pariza
Građani se vraćaju normalnom životu na ulicama Pariza Profimedia, Zuma Press - News

*

“Bili smo u šoku”, kaže mi Philippe Le Moine, donedavni ataše za kulturu ambasade Republike Francuske u Srbiji. Uz crno vino i galletes de Bretagne razgovaramo u pariškom stanu koji dijeli sa suprugom Slađanom Stanković, fotografkinjom iz Srbije. “Budući da sam ja, kao i svi, većinu stvari doznao putem medija, interneta i društvenih mreža, osjećao sam se čak na izvjestan način distancirano od svega. Činilo mi se da bih jednako tako mogao biti u Indiji ili New Yorku. Tek kasnije sam shvatio da se sve to zapravo događa tu, do nas.

Shvatio sam i da je pravo čudo da nitko koga poznajem nije stradao u napadima zato što se to zapravo vrlo lako moglo dogoditi. Tako mi je cijela stvar s vremenom postajala sve bližom. Međutim, ubrzo sam osjetio prezasićenost i potrebu da se odvojim od televizijskih kanala i interneta, od svih tih milijuna komentara i francuskih zastava preko profilnih fotografija na Facebooku, mišljenja političara, intelektualaca, umjetnika… Nakon svega sam postao možda malo ciničan. Mislim, doduše, da je riječ o prirodnoj reakciji na društvenu obvezu da se na određeni način izjasniš u vezi sa svime time. Ili je možda to samo moj način da izrazim ono što osjećam”, kaže Philippe.

Kako se vijest o terorističkom napadu širila planetom, pomislim, mnogima se odjednom učinilo da se tako nešto moglo i očekivati i da je onaj napad na redakciju satiričnog tjednika Charlie Hebdo u siječnju bio samo uvertira u nešto mnogo veće i tragičnije.

Huk iz pozadine

Je li u tom smislu za njih dvoje ovaj teroristički napad predstavljao iznenađenje?

“Zapravo nije”, kaže mi Philippe. “Već neko vrijeme iz pozadine se čuje huk da građani Francuske, ali i Belgije, Njemačke i Engleske odlaze u Siriju na obuku i sudjelovanje u ratu i da će nam se to u jednom trenutku vratiti. Ovo što se dogodilo dokaz je da se zaista počelo vraćati. Ujedno, to je i posljedica činjenice da je sve to i pitanje obrazovanja i kulture, jer ti ljudi žive u katastrofalnim uvjetima i društvo ne brine mnogo o njima. Ovdje je već svima postalo jasno da je nedovoljna integracija imigranata u posljednjih četrdeset godina veliki problem za francusko društvo koji se neće riješiti sam od sebe ili magično nestati.”

Slađana primjećuje da Francuska, prije svega, nije ozbiljno shvatila ranije prijetnje i da je država čak i ono što se početkom godine dogodilo u redakciji satiričnog časopisa Charlie Hebdo, uz svu naknadnu patetiku i pompu, zapravo olako primila. “Osim toga, postoje ljudi koji žive u Francuskoj, a već su bili osuđivani i sada su na slobodi, koji vrbuju mlade ljude muslimanske vjeroispovijesti, one koji su rođeni ovdje, ali čiji su roditelji došli iz drugih zemalja i ovdje se nikad nisu potpuno snašli, koji ne žive životom koji je dobar za njih, koji su potpuno izvan socijalnih zbivanja, izgubljeni pa je njima lako manipulirati.

Sushi Maki, restoran gdje je počeo pokolj, opet je otvoren
Sushi Maki, restoran gdje je počeo pokolj, opet je otvoren Privatna arhiva

Francuska je zatajila u tome što je smanjila proračun za školstvo i kulturu pa tako danas ima mnogo manje mjesta nego prije možda desetak godina, u kojima taj svijet koji je došao sa strane može naći uporište. Ti ljudi žive u getima u kojima sam radila tako da dobro znam što to znači. Kad iz te potpune izolacije dođu u središte Pariza, osjećaju se kao u inozemstvu. Ne osjećaju se prihvaćenima. Potrebno je da samo jedan mali broj njih time bude stjeran u ekstrem i stvar je obavljena.”

Goutte d’ Or, kraj u kojem Philippe i Slađana žive, poznat je i kao “mala Afrika”. Naseljen je većinski crnačkim stanovništvom iz nekadašnjih subsaharskih francuskih kolonija, Malija, obje Gane, Obale Slonovače, dok samo nešto dalje, duž bulevara Barbes, žive doseljenici iz sjeverozapadne Afrike i zemalja poput Maroka, Tunisa, Libije ili Alžira. Pitam ih, dakle, kakva je bila reakcija lokalnog imigrantskog stanovništva na terorističke napade.

“Stvari su ovdje i nakon napada ostale prividno mirne”, odgovara Slađana. “Kad je predsjednik Hollande javno predložio da se istaknu francuske zastave na prozorima, svi su ih u kraju spremno istaknuli. Možda kao znak suosjećanja sa svime što se dogodilo, a možda i kao pokušaj da se istodobno distanciraju od tog terorističkog čina. Tako je više zastava bilo ovdje nego u nekom kraju gdje žive uglavnom Francuzi. Po tome se vidjelo da ovi ljudi moraju imati stav. Francuz može, ali i ne mora. Ali emigranti su vrlo prepoznatljivi po boji kože i moraju imati jasan stav.”

Pa ipak, dovoljna je kratka šetnja Parizom da posjetitelj uvidi svu raznolikost, miješanost i kozmopolitizam francuskog društva i da mu se učini nemogućim i neostvarivim bilo koji projekt koji bi imao tendenciju te procese vratiti unazad ili potpuno ukinuti. Ali, je li to samo varka?

“Nije varka. Ovdje u Parizu, na primjer, potpuno je zaživjela institucija mješovitih brakova. Imam prijatelje Francuze koji su se vjenčali sa ženama muslimanske vjeroispovijesti i prešli na islam kako bi bili u skladu s pravilima kada posjećuju zemlju svoje supruge. Tako da ni ja ne vjerujem da bi bilo tko mogao potpuno porušiti sve to.

Ali Pariz je ipak nešto posebno. Kad se izađe iz grada odlazi se u male gradove i sela u kojima miješanja nema i gdje živi neznatan broj emigranata i stranaca, jer tamo za njih nema posla. A i prepoznatljiviji su nego u Parizu u kojem su stranci, uostalom, oduvijek živjeli.”

Pariz i provincija

“Osim toga”, kaže mi Philippe, “Pariz ima jak utjecaj na ljude globalno – to je jedan od najpoznatijih gradova i ujedno najjača svjetska turistička destinacija. Opasnost leži u tome što mnogi Francuzi misle da je sad sve napadnuto. Jer mi smo, kao, zemlja ljudskih prava, mi smo izmislili univerzalnost, mi smo podizali revolucije, a onda još i sve te stvari koje ulaze u cijelu sliku, liberte, egalite, fraternite… i sve ti se odjednom učini kao neslana šala.”

“Već je Sarkozy”, nadopunjuje ga Slađana, “iskoristio osjećaj slabosti Francuza kada je bio predsjednik i kada je radio na tome da se ksenofobija još više ukorijeni i da ljudi u njegovim riječima nađu potvrdu za svoje strahove.”

A što je s ljevicom, pitam.

“Ljevica je izgubila toliko povjerenja da u Francuskoj više i nema kredibilitet. To je uvijek tako – kad ljudi izgube povjerenje u političare i određene ideje, odnosno u ljude čiji je zadatak te ideje ostvariti, oni onda, naravno, postaju apatični i ne žele više sudjelovati u političkom životu. Ili, s druge strane, mogu postati skloni ekstremnim rješenjima. Ne govorim o većini, naravno. Ali za jedan broj ljudi jako je teško u takvim situacijama zadržati lucidnost i sačuvati vlastito mišljenje koje se zasniva na pažljivom biranju informacija i promišljanju koje nije pod apsolutnim utjecajem medija i ljudi oko tebe.”

Najpopularnija stranka među onima koji ove godine glasaju prvi put je Nacionalni front. Iza njih stoje mladi Francuzi

“Da stvar bude još gora”, dodaje Philippe, “predstoje nam izbori. A već smo imali priliku vidjeti koliko lažnih istina ima oko nas i koliko se stvari lako i neodgovorno dovode u neosnovanu vezu. To je dio jednog opasnog i čudnog procesa tijekom kojeg prečice postaju dio stvarnosti, pretpostavke postaju istine, a oni koji im se protive postaju neprijatelji.”

I na kraju, ima li uopće nekog u društvu tko je od svega toga profitirao, oprezno pitam.

“Ekstremna desnica, prirodno”, odgovara mi Philippe. “Nacionalni front je profitirao. Kad sam shvatio da su ljudi izašli na prvi krug glasanja više nego prije, to me je razveselilo jer sam pomislio kako su to pristalice socijalista. Ali ne – bili su to oni koji su glasali za ekstremnu desnicu.”

Jednostavno pitanje – zašto?

“Mladi glasači iz nekog razloga u velikom broju glasaju za Nacionalni front. Njihove pristalice odavno više nisu samo vremešni umirovljenici u staračkim domovima, obeznađeni poljoprivrednici na istoku Francuske ili neki tamo tip sa sjevera zemlje koji je već dvadeset godina nezaposlen. Nacionalni front je najpopularnija stranka među onima koji ove godine glasaju prvi put.

Pa ipak, mene to ne čudi toliko koliko me čudi otkriće da je na drugoj strani političkog spektra bilo toliko onih koji su sate ili dane proveli na Facebooku objavljujući postove vezane uz sve one silne izraze bola i ljutnje, a kojima nije palo na pamet da glasaju i tako pokušaju promijeniti stvari. Mogu razumjeti sindrom ‘Za koga glasati?’, ali znajući kome sve ovo ide u prilog nadao sam se da će ljudi ipak izaći na birališta, barem radi balansa. To se, ipak, barem u prvom krugu, nije dogodilo.”

*

Teroristički napad na Pariz u studenome ne samo da je uspješno zaokružio jednu terorizmom obilježenu godinu, stvarajući neraskidiv luk s napadima na redakciju satiričnog časopisa Charlie Hebdo, nego se ujedno dogodio i na desetogodišnjicu pobune u predgrađima Pariza i drugih francuskih gradova, ali i punih dvadeset godina od premijernog prikazivanja poznatog filma “Mržnja” (La Haine) Mathieua Kassovitza.

Najviše francuskih zastava je u imigrantskim četvrtima grada
Najviše francuskih zastava je u imigrantskim četvrtima grada Privatna arhiva

Kassovitz i Houellebecq

I dok u “Mržnji” – ah, sveta, divna, filmska naivnosti! – zajednički osjećaj geta i izolacije ispada jači od svih partikularnih identiteta pa djeluje kao kohezivni faktor i drži na okupu trojicu tinejdžera (Židova, Arapa i crnca) iz multietničkog geta na rubu Pariza, a spram šireg okruženja koje ne osjećaju kao svoje iako drugo nemaju, stvari su se u međuvremenu u Francuskoj i svijetu toliko promijenile da nam se danas sve to čini gotovo romantičnim.

Baš kao i ona pobuna predgrađa od prije deset godina u kojoj je nezadovoljna omladina druge generacije iz imigrantskih obitelji podrijetlom uglavnom iz Magreba ili podsaharske Afrike danima palila automobile i radnje isključivo u svom neposrednom okruženju. Motivirana negativnom percepcijom i neprestanom diskriminacijom siromašnih imigranata uglavnom islamske vjeroispovijesti, te usmjerena na autoritarnu policiju, ona je bila ludistički izraz neprecizno fokusiranog bijesa otuđene omladine druge generacije koji nisu nalazili načina da se otrgnu iz geta koji je bio i ostao njihov usud.

U tom smislu, naravno, obespokojavajući roman “Pokoravanje” Michela Houellebecqa, objavljen početkom ove godine, znatno bolje reflektira stanje u francuskom društvu od “Mržnje” koja je, unatoč svom načelnom pesimizmu, ispostavilo se s vremenom, bila prepuna nade u jedno bizarno i danas evidentno gotovo nemoguće bolje sutra – naivna saga o tri rase objedinjene klasom ili barem besklasnošću.

U “Pokoravanju” stvari stoje drukčije. Vladajuća paradigma je, tvrdi Houellebecq kroz svog obeznađenog protagonista, dotrajala i izmorena, dekadentnost rezultira nedostatkom vjere pa i strasti i stari svijet se bez mnogo buke krši pod valom novog. Francuska postaje islamska zemlja. Ispostavit će se čak da se to može dogoditi potpuno legitimno, bez nasilja, korištenjem mehanizma slobodnih izbora. I da može biti jednostavnije, pa u neku ruku i bezbolnije, nego što bi to itko mogao pretpostaviti.

Od naknadno otkrivene naivnosti “Mržnje” do dekadentne distopije “Pokoravanja”, od sukoba s policijom i nekontroliranog divljanja po predgrađima, do bolne preciznosti samoubilačkih napada iz siječnja i studenoga ove godine – to je put koji smo prešli u prošlom desetljeću ili dva i danas, potkraj 2015. godine, djeluje kao da više nema uzmaka.

Kao da su nas identiteti napokon nadvladali.

Mnogi, naravno, rado pa i dobrovoljno ulijeću u postavljenu zamku. Čini im se da “ima nečega u tome”. Spremni su ginuti za islam ili braniti europsko-kršćanske vrijednosti. Ubijaju nevine građane, bacaju bombe, šire teror i sami polažu vlastite, najčešće bolno mlade živote pred stopala izmišljenih i okrutnih bogova.

Ili podižu zidove, postavljaju na njih kolutove bodljikave žice kroz koje puštaju struju, rade ono što se mora, osiguravaju tvrđavu i brane sveto pravo zapadnog svijeta da uživa u bogatstvu stečenom na grbači ostatka iscrpljenog planeta.

Za razliku od Philippea Le Moinea i Slađane Stanković, mlada francuska pjesnikinja Anne Kawala, s kojom dan kasnije sjedim u kafiću La Terrasse des Archives u povijesnog pariškoj četvrti Marais, čvrsto smatra da predstojeći izbori, pa ni izbori uopće, nisu dobra platforma za one koji žele istinski promjenu u društvu.

Zašto više ne glasam

“Ne znam jesam li anarhist”, smije se Anne nad svojom kavom, “ali prestala sam glasati iako sam to nekad uredno činila.” Strpljivo mi potom objašnjava situaciju u kojoj ekstremno desni Nacionalni front privlači oko šest milijuna pristalica dok socijalistički kandidati u nekim regijama potiču glasače da glasaju za republikanske kandidate a protiv Nacionalnog fronta.

“Budući da se u Francuskoj bijeli listići uopće ne broje, glasanje je”, smatra ona, “postalo farsa. Klasično ‘pišanje u violinu’, kako mi to kažemo”, ponovno se smije, a onda se naglo uozbilji. “Za mene je sve to poput maskarade i zato ne želim u tome više sudjelovati.”

Prijetnje i gangrena koje izjedaju francusko društvo su nacionalna desnica i terorizam. Ma koliko različiti bili

Umjesto da jalovo i mehanički glasa za kandidate koje nikad ne bi poželjela birati, Anne je odlučila stupiti u direktnu akciju. Zajedno s nekoliko prijatelja pokrenula je program opismenjavanja za imigrante. Formirali su i nekoliko grupa za diskusiju kao i književne radionice.

Konačni cilj im je približavanje i poticanje uzajamnog razumijevanja između različitih zajednica koje u Francuskoj žive. “Radimo što i koliko možemo”, kaže mi jednostavno. “Ovdje u Francuskoj nemamo pravo primati imigrante u svoju kuću i tako im pružiti direktnu pomoć.”

Primjećujem da jedno ne isključuje drugo: sudjelovanje na izborima i osobni aktivizam.

“To je točno”, slaže se Anne, “ali jedini način da ponovno glasam je ako bi se bijeli listići počeli uvažavati i ako bi izbor da se ne glasa ni za jednog od ponuđenih kandidata postao ravnopravan svakom drugom izboru.”

Može li se nazrijeti kakva će biti bliska budućnost Francuske na osnovu onoga što se u njoj danas događa? Bi li se ona usudila to učiniti?

“Ne”, kaže, “ne. Zato što nitko ne može znati što nas očekuje u budućnosti. Ali važno je ne dopustiti da Francuska postane policijska država. Vidjeli smo na primjeru demonstracija protiv klimatskog samita COP 21 i načina na koji je policija tretirala demonstrante kako to može izgledati. A ako ljudi imaju potrebu iskazati svoje mišljenje na ulici, njima to mora biti dopušteno bez obzira na trenutačno stanje u društvu. Inače smo kao zemlja u teškom problemu.”

Baš kao i pjesnikinja Anne Kawala, i pisac Arnaud Cathrine osjetio je da je došlo vrijeme za direktniju akciju. “Naša generacija odrasla je u naivnoj vjeri da smo naraštaj bez povijesti: nijedan rat nije nas izravno ugrozio, čak ni amblematični događaji poput svibnja ’68.”, kaže mi nakon što smo zajedno obišli sjajan ambijent Maison de la Poesiea u nekadašnjem Theatre Moliere u 3. arondismanu.

“Živjeli smo u svojim sigurnim, pomalo dosadnim zemljama i vjerovali da se stvari događaju prema ustaljenom i nepromijenjenom rasporedu. Sve se to počelo mijenjati od 2002. godine kad je Jean-Marie Le Pen ušao u drugi krug predsjedničkih izbora. Potom je uslijedio i terorizam… Povijest nas, bilo je to očigledno, poziva.”

Crtež malog Emila (6) nakon rasprave s učiteljicom o napadima u Parizu
Crtež malog Emila (6) nakon rasprave s učiteljicom o napadima u Parizu Privatna arhiva

Hijerarhija užasa

Siječanjski napad na Charlie Hebdo za Arnauda Cathrinea je bio pravi šok dok su napadi u studenome na građane Pariza izazvali duboku traumu. “Bilo bi nekorektno praviti nekakvu hijerarhiju užasa”, kaže, “ali njihov utjecaj se, barem što se mene tiče, izuzetno razlikovao. Ovaj je put cjelokupno stanovništvo bilo meta. I to upravo u dijelu grada u kojem različite zajednice uživaju u suživotu. Mislim da nema drugog dijela Pariza u kojem je raznolikost toliko harmonična. Dakle, na meti je bilo samo srce našeg suvremenog identiteta. To je užasno traumatično, jer je napadnut simbol društva. A također zbog toga što je strah od ‘replike’ svima na umu.”

Zanima me je li bilo osvetničkih napada na muslimane u Parizu ili Francuskoj nakon napada.

“Mogu sa sigurnošću govoriti samo o četvrti u kojoj živim. Ovdje je sklonost zajedničkom životu snažno izražena. Mnogi muslimani osjetili su potrebu javno izraziti osudu zbog instrumentalizacije islama od strane terorista. Naravno da nema amalgama između terorista i muslimana. Međutim, mnoga su se pitanja, po terorističkom napadu, pokrenula u medijima i društvu pa se tako diskutiralo i o mogućnosti postojanja eventualnog amalgama. Zato ni najmanje ne sumnjam da je ova tragedija utjecala na sve veću popularnost pojedinih ideja ekstremne desnice u društvu. Naročito one da muslimani i islam već kao takvi predstavljaju opasnost. Neki su ovdje, na žalost, opsjednuti tim pitanjem. Prijetnje i gangrena koje izjedaju ovo društvo su ekstremna desnica s jedne strane i terorizam s druge, ma koliko različiti bili. Naš pristup bilo kojem rješenju morat će krenuti otuda.”

Koji dio stanovništva glasa za ekstremnu desnicu?

“Glasačko tijelo Nacionalnog fronta je prilično raznoliko. Tu ima radikala, Frontista, davnašnjih pristalica te stranke i pripadnika nasilničkih i mrziteljskih frakcija ali ima i onih koji su razočarani tradicionalnim strankama ljevice i desnice, socijalistima i republikancima, onih koji žele ‘probati’ nešto drukčije, ima također nezadovoljnika spremnih provocirati glasanjem za Nacionalni front, onih opsjednutih pitanjima imigracije i nacionalnog identiteta… Jedno je sigurno: svi oni o imigraciji govore kao o golemoj opasnosti i svi tvrde da će Nacionalni front pomoći zemlji da izađe iz ekonomske krize, uključujući tu i napuštanje eura, povratak franku i ekonomskom protekcionizmu i izlazak iz NATO saveza…

Gradnja antihumanizma

Svi ti njihovi glasači su međusobno veoma različiti (po profilu, podrijetlu, društvenom statusu itd.), ali pokazuju jednako snažnu želju glasno kazati ono što misle. I tako se legitimiraju raznorazna gadna mišljenja. Rađa se jedan čvrst antihumanizam. Nije to samo pitanje imigranata. Progovorila je i homofobija. U najkraćim crtama: svi koji su se ranije ‘suzdržavali’ pod utjecajem spasonosne navike republikanske etike, sada su se prestali suzdržavati. A to nije nimalo ugodno.”

Arnaud Cathrine mi potom priča o svojevrsnoj “dedijabolizaciji” Nacionalnog fronta. To interno i medijsko čišćenje uglavnom se, po njemu, ticalo jezika. Cilj: izbaciti iz frontističkog leksikona sve riječi koje se odnose na ideologiju ekstremne desnice i prihvatiti republikanski vokabular. Također: nastaviti javni govor na temu imigracije, ali pojačati onaj dio koji se tiče ekonomskog stanja u kojem se zemlja nalazi. “Dedijabolizacija je”, kaže mi Arnaud, “započela dolaskom Marine Le Pen na čelo stranke. Nisam siguran da je njezin otac zaista htio osvojiti vlast. Govorio je bez imalo zadrške i dopuštao sebi da popusti sve kočnice i ispaljuje najotrovnije zamislive izjave.

Bila je rumena večer i Pariz je zamamno svjetlucao. Pomislio sam kako mi se ne odlazi. Bez obzira na teror i desničare

FN je u to vrijeme evidentno bila stranka krajnje desnice. Svjesna svega toga, ali ujedno željna vlasti, Marine Le Pen je sprovela sanitarizaciju stranke i njena imidža u javnosti i upravo to zovemo ‘dedijabolizacijom’. Da stvar bude gora, političari FN boluju od amaterizma i predstavljaju nekakav umišljeni ekonomski program. Tako da sve to djeluje jako nespretno. Ali s vremenom, mukotrpan rad na dedijabolizaciji počeo je donositi rezultate, posebno kod mlade generacije koja je zaboravila ili je slabo poznavala povijest te stranke. Oni snažno vjeruju da je FN jedina održiva alternativa.

Te večeri, na povratku kući, prošao sam raskršćem ulica Rue Faidherbe i Rue de Charrone. Iza metalne ograde koja je i dalje dijelila poprište krvave tragedije, sve ono cvijeće i svi darovi zalijepljeni voskom tisuća i tisuća upaljenih svijeća bili su uredno složeni i sklonjeni u stranu. Primijetio sam da su prolaznici, iako se ponovno moglo slobodno prolaziti donedavno blokiranim dijelom pločnika, po već stvorenoj navici i dalje zaobilazili tu zonu.

Policija je na oprezu i razmještena po ulicama, ali nikome to ne smeta
Policija je na oprezu i razmještena po ulicama, ali nikome to ne smeta Profimedia, Corbis

*

Kad se nesuđeni posjetitelj iz daleko mračnijih predjela nađe u ugodnom provansalskom okruženju i pod blagom mediteranskom svjetlošću, teško mu je povjerovati da upravo tu, u tom raju, može biti najveće uporište francuske ekstremne desnice. Mogućnost pobjede “dedijaboliziranog” Nacionalnog fronta Marine le Pen u gradovima poput Marseilla ili Arlesa mnogo je izvjesnija i opipljivija nego u Parizu. Tu je i reakcija na pariške događaje prirodno drukčija.

U vrijeme terorističkog napada na Pariz u studenome, Philippe Le Moine je, na primjer, bio kod kuće u Goutte d’ Or jer se nedavno prije toga ozlijedio pa tih dana i nije izlazio iz stana. Saznanja o tome šta se dogodilo primao je isključivo putem medija i društvenih mreža, “kao da je u Indiji ili u New Yorku” sve dok nije osjetio ono svima nam dobro poznato prezasićenje informacijama.

Slađana Stanković je za napade saznala telefonom od prijateljice, a u danima koji slijede na svojim je uobičajenim putanjama kroz Pariz primjećivala najrazličitije posljedice koje je pretrpljeni šok izazvao u ponašanju grada i njegovih građana.

Zbunjena djeca

Anne Kawala se zatekla u kinu u blizini Beaubourga odakle je, iako su ljudi iz uprave strogo savjetovali posjetiteljima da to ne čine, na svoju odgovornost izašla i otišla u stan poznanika u neposrednoj blizini – igrom bizarnog slučaja zanatlije koji se bavi proizvodnjom lijesova. Još nešto kasnije, u gluho doba noći, uspjela se, hodajući prestrašena neobično pustim ulicama Pariza, dokopati svoga stana.

Arnaud Cathrine se baš vratio kući iz Maison de la Poesiea, gde inače radi kao programski urednik. Sjeo je vježbati klavir, ali odjednom mu je počelo stizati mnogo sms-poruka. Prijatelji su mu pisali i pitali ga gdje je i je li dobro. Tad je shvatio da je, dok je on vježbao skale, na desetine Parižana ubijeno samo dva bloka dalje od njegova doma.

A gotovo sedam stotina kilometara južno, u provansalskom gradu Arlesu, pisac Sylvain Prudhomme i njegova supruga Aurelie suočili su se prije svega s načinom kako se sve to odrazilo na njihova šestogodišnjeg sina Emila.

“Napadi u Parizu dogodili su se u petak, a već u ponedjeljak Emil je cijeli dan proveo u školi. Učiteljica je inzistirala da sa đacima razgovara o tom događaju. Djeca su tako provela cijeli dan debatirajući s učiteljicom i međusobno. Kad se Emil tog dana vratio kući, bio je veoma uznemiren. Vikao je, smijao se, zaista je bio izuzetno uzbuđen. Kad ga je majka upitala: ‘Emile što se događa s tobom? Zašto si toliko uznemiren?’ on je zaplakao i rekao: ‘Plašim se, mama. Neću da počne novi svjetski rat, ne želim da svi poginemo!'”

SOS na dječjem crtežu

Aurelie mi je za to vrijeme donijela crtež koji je šestogodišnji Emil toga dana nacrtao u školi. Na njemu se vidi dirljivom dječjom rukom dočaran most koji se proteže nad tokom nabujale rijeke. Iznad mosta je helikopter koji u eter šalje uznemirene signale: S.O.S – S.O.S – S.O.S! Na mostu je malena ljudska figura. Ona kao da klizi niz njega dok viče: S.O.S – S.O.S – S.O.S!

Helikopter je spustio ljestve do dvojice utopljenika u vodi ispod mosta. I oni uzvikuju, držeći se čvrsto za ljestve i čekajući da ih helikopter podigne u sigurnost: S.O.S!

U gornjem lijevom uglu crteža proviruje užareno Sunce. Ispod njega je gomila crvenih jabuka. Sunce kaže: “Ah! Ah!” i uz jedno gromko “bum!” pada – u sve te jabuke.

Aurelie mi s osmijehom objašnjava da francuski idiom tomber dans les pommes – pasti među jabuke – zapravo znači “onesvijestiti se”.

Ovaj dirljiv dječji način da se prikaže svijet koji se raspada i grca u strahu, u kojem svatko vapi za pomoć a Sunce nemoćno nad svim tim “pada u jabuke”, kao da sam od sebe vapi pozivom da djecu ostavimo na miru i da ih od takvih stvari koliko je god moguće zaštitimo.

“Pretpostavljam da je namjera škole bila dobra, ali po mome mišljenju veoma je teško objasniti toliko kompleksne događaje tako maloj djeci – sve je to prekomplicirano i preemotivno čak i za nas odrasle”, kaže Aurelie.

Arnaud Chatrine objašnjava da su generacije mladih Francuza zapravo naraštaj bez povijesti
Arnaud Chatrine objašnjava da su generacije mladih Francuza zapravo naraštaj bez povijesti Catherine Hélié

“Pojedine novine i časopisi pokušali su sastaviti objašnjenja ovih događaja za djecu”, dodaje Sylvain, “ali bi to uvijek nekako bilo ‘na rubu žileta’. Kako govoriti o religiji, kako objasniti tu iznenadnu potrebu da se govori ekskluzivno o islamu? Rečenice kao ‘Islam sam po sebi nije loš’ meni djeluju izuzetno čudno i opasno, čak i kad znam da je njihova osnovna namjera bila umanjiti rasizam i ksenofobiju. Ali kako s djecom razgovarati o takvim stvarima? To je veoma teško pitanje.

A kad i Sylvaina i Aurelie upitam kako su onda oni Emilu objasnili događaje u studenome u Parizu, odgovaraju mi da mu ništa nisu krili, ali da su mu poručili da svijet ide dalje, da su oni tužni i u šoku, ali ne i uplašeni, da se u njegovu životu ništa neće promijeniti. “Prvo što smo morali učiniti je da ne dopustimo da svakodnevica trpi pregolemu promjenu”, kaže Aurelie.

“Da, inače bi to bila pobjeda terorizma”, dodaje Sylvain.

U Arlesu, nekad tradicionalno ljevičarski orijentiranom, čak četrdeset posto stanovništva glasalo je za FN u prvom krugu izbora, samo dan prije mog dolaska u Francusku. Nezaposlenost, imigracija te, prije svega, mnogo umirovljenih i ostarjelih glasača, značajno su pridonijeli tom uspjehu ekstremne desnice na jugu. “Ipak najviše zastrašuje to”, objašnjava mi Sylvain, “što su tradicionalne stranke u međuvremenu izgubile sav kredit.

Trebala je Socijalistička stranka zastupati nižu i srednju klasu, a dogodilo se upravo suprotno. Društvene nejednakosti svakim danom su sve veće i dublje. Čak su se i socijalisti prestali boriti protiv njih i po cijeli dan govore o sigurnosti, mjerama štednje, konkurentnosti, smanjenju javnog sektora. Oni puštaju da se tvornice zatvaraju. Kažu: ‘Ne, ne možemo ništa učiniti za radnike u takvim slučajevima. Država mora ostati po strani od poslovnog sektora. Šefovi moraju donositi odluke.’

Ostavljaju snažan utisak da nisu u stanju ništa učiniti. Čak ni ponuditi pozitivnu perspektivu. Već samo defanzivne sheme: borba protiv terorizma, protiv kriminala. Ljevica više ne kaže: hajdemo stvarati radna mjesta, da pomognemo posrnulima, da pokušamo reintegrirati nezaposlene. Jednom riječju: hajdemo se boriti za socijalnu pravdu.

Moje mišljenje je da ljevica izumire zato što je digla ruke od socijalnih pitanja u vrijeme kad su ona važnija nego ikada prije. I stoga ljudi, potpuno logično, gube vjeru u njih. Siromašni, kao i oni s margina društva, masovno glasaju za FN. Nikako za socijaliste. Kakav poraz za ljevicu!”

Je li s obzirom na sve to ikad došlo do nasilja prema imigrantima, pitam.

“Nikad nisam vidio nikakvo nasilje prema imigrantima”, kaže mi Sylvain, “ali sam često nazočio užarenim diskusijama. Ništa tu nije posebno novo i upravo to stvar čini toliko tužnom. Uvijek su to iste, jednostavne rečenice: ‘Ti kreteni (čitaj: Vlada) dobili su upravo ono što su zaslužili kad već svakome dopuštaju da dođe ovamo.’ ‘Treba zatvoriti granice.’ ‘Bombardirajmo Siriju’ – ovo kao da je ISIL nekakav otvoreni grad koji samo čeka da ga zaspete bombama.

‘Ubijmo ili zauvijek lišimo slobode sve te bradate njuške. Koga briga jesu li krivi ili ne.’ Taj program je uvijek isti, toliko glup i izrazito represivan da je teško čak i boriti se protiv njega.”

Baš kao i Arnaud Cathrine u Parizu, tako i Sylvain Prudhomme ovdje u Arlesu smatra da je proces “dedijabolizacije” obvezujući za FN i da su oni trenutačno izuzetno oprezni jer moraju dokazati “respektabilnost”. “To je za njih važan korak prema predsjedničkim izborima u 2017. godini”, kaže. “Tako da, po mome mišljenju, ako pobijede, oni neće učiniti ništa veliko, iako bi na nižem, i manje vidljivom nivou, mogao nastati pravi kaos. Udruženja, organizacije, naročito oni koji rade na socijalnom planu, u oblastima koje su od posebne važnosti za imigraciju, mogli bi pretrpjeti veliki financijski udar gašenjem državnih programa pomoći.

Ali do još gore promjene moglo bi doći (mada već i jest, s obzirom na to da se i druge političke stranke fokusiraju na iste teme) u samom ljudskom umu: nešto poput skretanja prema trajnoj paranoji i opsjednutosti svim opasnostima imigracije, terorizmom, mogućim otmicama – svim onim sa čime se u svojoj svakodnevici ljudi ne sreću, ali o čemu cijeli dan slušaju na televiziji ili putem ostalih medija.”

*

Restauracija normalnosti

Kada sam se iz Arlesa preko Avignona vratio u Pariz bilo je vremena da još samo pokupim stvari i uputim se na avion za Beograd. Ali ipak sam na kratko zastao na uglu ulica Rue Faidherbe i Rue de Charrone. Restoran La Belle Equipe i dalje je bio pod željeznim roletama, ali je zato njegov susjed Sushi Maki ponovno otvorio svoja vrata za posjetitelje. Treptao sam neko vrijeme prema njemu.

Imao sam dojam da sudjelujem u živom procesu restauracije normalnosti. Bila je rumena večer i Pariz je zamamno svjetlucao. Brujao je i vibrirao svuda oko mene. Pomislio sam kako mi se ne odlazi odavde, bez obzira na terorizam, bez obzira na Nacionalni front. Dvoje mladih i lijepih Parižana u tom je trenutku zastalo ispred restorana Sushi Maki. Pogledali su se, nasmiješili se jedno drugom pa ušli veselo čavrljajući kao da sve to nije ništa. Gledao sam im u leđa, iako sam znao da moram krenuti. Za mene je, u tom jednostavnom prizoru, bilo nečeg izuzetno dirljivog.

PS – U nedjelju, 13. prosinca 2015. godine, kad sam se već ponovno trudio priviknuti na Beograd, u Francuskoj je održan drugi krug regionalnih izbora. Prevagnuli su glasovi tri milijuna glasača više nego u prvom krugu i Nacionalni front, svim strahovanjima unatoč, nije osvojio vlast ni u jednoj jedinoj regiji u cijeloj Francuskoj.


 

Reportaža je objavljena u tiskanom izdanju Telegrama 24. prosinca 2015.

Vladimir Arsenijević
Telegram autor
Više s weba