“Nemamo gradonačelnika, nemamo Dinamo, nemamo Radio 101. A što imamo?”, slogan je pod kojim su se održali jedini pravi, masovni prosvjedi u hrvatskih tridesetak godina od prvih višestranačkih izbora do danas.
Bijes građana glavnog grada, koji je njih preko 100 tisuća izveo na Trg bana Jelačića bio je, dakle, akumuliran malo duže od pukog ukidanja koncesije tad popularnom radiju, a energija koja se osjećala u toj noći prije skoro točno 23 godine jasno je najavila kraj tadašnjeg demokratski vrlo deficitarnog, skoro pa autokratskog režima kojeg je predvodio Franjo Tuđman.
Vlada koju nismo birali
Sličan slogan mogao bi vrlo brzo postati itekako primjenjiv na hrvatsku zbilju danas. Državom, naime, vlada politički kupljena većina, koja nije proizašla iz glasova na izborima, a svoju stabilnost održava bliskom suradnjom sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, s kojim, pak, vladaju i u gradskoj skupštini – uz nekoliko politički kupljenih vijećnika oporbenih stranaka. Hrvatski birači, zapravo, danas nemaju ni Vladu, ni zagrebačku gradsku upravu kakvu su birali.
Nedostaje još samo trešnja na vrhu torte – nedostaje da i predsjednik/ca Hrvatske bude osoba koju nisu birali ljudi koji žive u Hrvatskoj.
Devet promila
Prije pet godina neugodna situacija u kojoj su predsjednicu Hrvatske izabrali ljudi koji ne žive u Hrvatskoj izbjegnuta je za devet promila. Naime, Kolinda Grabar-Kitarović je uspjela Ivu Josipovića pobijediti i u Hrvatskoj (u dijaspori je razlika bila cca 91:9 posto) za samo 2.063 glasa, odnosno, 0,09 posto od ukupnog broja glasova u drugom krugu izbora.
Zbog tih 0,09 posto, eto, Hrvatska je izbjegla situaciju u kojoj bi zemljom vladala osoba koju su izabrali oni koji u njoj ne žive, što bi, sasvim sigurno, proizvelo dodatne političke turbulencije u tada ionako pregrijanoj zemlji koju su tek čekale plinske boce u Savskoj i izborni obračun Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjećate se Tepeša?
Danas je situacija mnogo, mnogo gora. Birački legitimitet političke vlasti na razini države i na razini glavnog grada je nepostojeći. Predsjednički izbori su sazvani tako da se u drugom krugu što lakše i uspješnije među puste blagdane sakrije Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a i od jučer HSP-AS (to je ona stranka iz koje su svojedobno u Saboru ušli živopisni političari poput Ivana Tepeša ili Pere Ćorića), predsjednica države koja očito kani izbjegavati sučeljavanja sa svojim protukandidatima dok to god bude moguće.
S obzirom na to da anketne razlike u drugom krugu nisu goleme (4-5 posto) i da se rapidno povećava broj birača iz BiH koji sudjeluju na izborima u Hrvatskoj (oko 400 posto više na europskim izborima u svibnju nego onima otprije pet godina) nije teško zamisliti da bi osoba koja bi na Markovom trgu zazivala božju pomoć u inauguracijskom govoru mogao biti kandidat (ili kandidatkinja) koju Hrvatska – nije htjela. Nemamo Sabor, nemamo Zagreb, nemamo predsjednika? Miriše na ulicu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrlo je izgledno, predsjednika ili predsjednicu mogla bi odabrati dijaspora
Nakon političkih kupovina u Saboru i Zagrebu, slijedi li i odabir predsjednika glasovima ljudi koji ne žive u Hrvatskoj?
Prije pet godina neugodna situacija u kojoj su predsjednicu Hrvatske izabrali ljudi koji ne žive u Hrvatskoj izbjegnuta je za devet promila. Naime, Kolinda Grabar-Kitarović je uspjela Ivu Josipovića pobijediti i u Hrvatskoj (u dijaspori je razlika bila cca 91:9 posto) za samo 2.063 glasa, odnosno, 0,09 posto od ukupnog broja glasova u drugom krugu izbora.
“Nemamo gradonačelnika, nemamo Dinamo, nemamo Radio 101. A što imamo?”, slogan je pod kojim su se održali jedini pravi, masovni prosvjedi u hrvatskih tridesetak godina od prvih višestranačkih izbora do danas.
Bijes građana glavnog grada, koji je njih preko 100 tisuća izveo na Trg bana Jelačića bio je, dakle, akumuliran malo duže od pukog ukidanja koncesije tad popularnom radiju, a energija koja se osjećala u toj noći prije skoro točno 23 godine jasno je najavila kraj tadašnjeg demokratski vrlo deficitarnog, skoro pa autokratskog režima kojeg je predvodio Franjo Tuđman.
Vlada koju nismo birali
Sličan slogan mogao bi vrlo brzo postati itekako primjenjiv na hrvatsku zbilju danas. Državom, naime, vlada politički kupljena većina, koja nije proizašla iz glasova na izborima, a svoju stabilnost održava bliskom suradnjom sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, s kojim, pak, vladaju i u gradskoj skupštini – uz nekoliko politički kupljenih vijećnika oporbenih stranaka. Hrvatski birači, zapravo, danas nemaju ni Vladu, ni zagrebačku gradsku upravu kakvu su birali.
Nedostaje još samo trešnja na vrhu torte – nedostaje da i predsjednik/ca Hrvatske bude osoba koju nisu birali ljudi koji žive u Hrvatskoj.
Devet promila
Prije pet godina neugodna situacija u kojoj su predsjednicu Hrvatske izabrali ljudi koji ne žive u Hrvatskoj izbjegnuta je za devet promila. Naime, Kolinda Grabar-Kitarović je uspjela Ivu Josipovića pobijediti i u Hrvatskoj (u dijaspori je razlika bila cca 91:9 posto) za samo 2.063 glasa, odnosno, 0,09 posto od ukupnog broja glasova u drugom krugu izbora.
Zbog tih 0,09 posto, eto, Hrvatska je izbjegla situaciju u kojoj bi zemljom vladala osoba koju su izabrali oni koji u njoj ne žive, što bi, sasvim sigurno, proizvelo dodatne političke turbulencije u tada ionako pregrijanoj zemlji koju su tek čekale plinske boce u Savskoj i izborni obračun Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka.
Sjećate se Tepeša?
Danas je situacija mnogo, mnogo gora. Birački legitimitet političke vlasti na razini države i na razini glavnog grada je nepostojeći. Predsjednički izbori su sazvani tako da se u drugom krugu što lakše i uspješnije među puste blagdane sakrije Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a i od jučer HSP-AS (to je ona stranka iz koje su svojedobno u Saboru ušli živopisni političari poput Ivana Tepeša ili Pere Ćorića), predsjednica države koja očito kani izbjegavati sučeljavanja sa svojim protukandidatima dok to god bude moguće.
S obzirom na to da anketne razlike u drugom krugu nisu goleme (4-5 posto) i da se rapidno povećava broj birača iz BiH koji sudjeluju na izborima u Hrvatskoj (oko 400 posto više na europskim izborima u svibnju nego onima otprije pet godina) nije teško zamisliti da bi osoba koja bi na Markovom trgu zazivala božju pomoć u inauguracijskom govoru mogao biti kandidat (ili kandidatkinja) koju Hrvatska – nije htjela. Nemamo Sabor, nemamo Zagreb, nemamo predsjednika? Miriše na ulicu.