Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Željka Orešković | Snima: Vjekoslav Skledar

Za blagdane svi malo više mislimo na druge. Ovi veliki ljudi sa svojim malim udrugama to rade 365 dana u godini

Posjetili smo četiri zagrebačke humanitarne udruge koje pomažu djeci. Ovo su njihove priče

Krijesnica, Smiješak za sve, Krug ljubavi i Mali zmaj četiri su humanitarne udruge koje čitavu godinu rade goleme stvari za djecu i njihove obitelji. Telegram je pričao s ljudima koji ih pokreću

“Treba svakog dana davati, davati i davati. Što mi više dajemo onima kojima je potrebno, to više dobivamo”, priča Zoran Mitrović, jedan od osnivača udruge Krijesnica koja se našla među četiri dječje udruge koje je Telegram posjetio u ovo predblagdansko doba. Naravno, tamo je bio kaos, ali onaj topli, dok su se pakirali pokloni za djecu s malignim bolestima koja se nalaze u bolnicama diljem Hrvatske. Slično je bilo i u udruzi Mali zmaj, gdje su trajale posljednje pripreme za božićni party.

Nešto mirnije je bilo u Vinogradskoj bolnici, gdje su nas dočekale volonterke, točnije, tete pričalice iz udruge Smiješak za sve. One se brinu da svake večeri u tri zagrebačke bolnice djeca čuju priču koja će im na lice vratiti osmijeh. Nakon njih potegnuli smo na drugi kraj grada, na Srednjake, gdje su nas čekale cure iz udruge Krug ljubavi, koje brinu za siromašnu djecu iz nerazvijenih dijelova svijeta. Svi oni ispričali su nam svoje priče i priče udruga u kojima volontiraju; neke su potresne, druge su vesele, ali sve zorno prikazuju kakav velik posao ti ljudi odrađuju.

Krijesnica

Jedan od osnivača Zoran Mitrović, savjetnica za ostvarivanje prava pacijenata Dunja Lačan, suradnica u pripremi i razvoju projekata Jelena Mažar Popović te izvršna direktorica Mirela Stanić-Popović Sandro Lendler

Kada je 1996. godine njegovom sinu dijagnosticiran tumor na mozgu, Zoran Mitrović nije imao pojma što ga čeka, što da radi, koja su njegova prava, kako svojoj obitelji pomoći u najtežoj situaciji njihovih života. “Tek dvije godine nakon završetka liječenja ja sam znao svoja prava, što je nedopustivo jer roditeljima koji se nađu u takvoj situaciji treba pružiti svu moguću pomoć”, priča nam gospodin Zoran. On je danas jedan od osnivača i ključnih osoba u Krijesnici, udruzi kojoj je, kako kažu, osnovni cilj unapređivanje kvalitete života djece oboljele od malignih bolesti i njihovih obitelji.

To konkretno znači ovo: roditeljima iz drugih gradova koji sa svojom djecom dolaze na liječenje u Zagreb osiguravaju besplatan smještaj. Informiraju ih o svim njihovim socijalnim i zdravstvenim pravima. Educiraju o važnim detaljima za koje vjerojatno ne znaju; o popustima u javnom prijevozu, oslobađanju plaćanja cestarine, povlaštenim parking kartama… Nude im grupe podrške i individualna savjetovanja, besplatne stručne prijevode medicinske dokumentacije…

Jedna od edukacija koju Krijesnica održava u razredima djece oboljele od malignih bolesti Udruga Krijesnica

“Krijesnica ima jednu posebnu ulogu jer se nalazimo na izvoru, odnosno prisutni smo na dječjem onkološkom odjelu. Dakle, gotovo je nemoguće da se pojavi neka nova obitelj, a da mi ne znamo da su došli na liječenje. Mi najčešće stupamo u kontakt s njima, a ne oni s nama, jer uglavnom ništa ne znaju kada dođu. Izgubljeni su i u strahu, a mi im pokušavamo olakšati sa što više informacija”, priča nam gospodin Zoran, voditelj udruge u kojoj kažu da im je on najveći motivator jer je uz roditelje u onim najtežim trenucima, kada djeca preminu. “Mislimo da upravo to što on radi čini Krijesnicu drugačijom od drugih udruga”, pričaju nam drugi iz ove bliske ekipe. Tu su, između ostalih, i izvršna direktorica Mirela Stanić-Popović, savjetnica za ostvarivanje prava pacijenata Dunja Lačan, psihologinja Jelena Mažar Popović i drugi. Svi oni, a pogotovo gospodin Zoran, pokušavaju biti tu za roditelje u svako doba dana, pogotovo kad im je najteže.

Smiješak za sve

S lijeva na desno: Volonterke Ana Konta, Andrea Crnjak, predsjednica udruge Marijana Jergović i volonterka Edina Fajković Vjekoslav Skledar

Smiješak za sve postoji već šest godina, a misija im je razveseliti djecu po zagrebačkim bolnicama. To rade pričama koje im čitaju svake večeri. Naime, nema dana koji prođe bez njih na dječjim odjelima u tri bolnice; na Srebrnjaku, Rebru i u Vinogradskoj, gdje su i nas dočekali. Tamo je bila predsjednica, 54-godišnja Marijana Jergović, te tri volonterke: 41-godišnja Edina Fajković, 47-godišnja Ana Konta i 54-godišnja Andrea Crnjak. Sve su redom zaposlene, dane provode u svojim uredima, ali slobodno vrijeme posvećuju onima kojima treba razvedriti dan: “Uvijek u grupama ulazimo u bolnice s hrpom pozitivne energije i svi znaju tko dolazi stepeništem”, kaže nam gospođa Marijana.

Trenutno je u udruzi 230 volontera, a još 300 ljudi čeka edukacije koje se održavaju dva puta godišnje, a nakon kojih mogu postati tete i stričeki pričalice, kako sebe nazivaju. “Svakog dana u tri zagrebačke bolnice dolazi po 12 volontera, to je 84 ljudi tjedno i nema otkazivanja u zadnji čas. Onog trena kada se netko upiše u kalendar to postaje obaveza. No, mi volonteri imamo prema tome poseban odnos i nama je volontiranje puno više od jednog odlaska u bolnicu”, priča Jergović koja je u udruzi od 2015. godine. Iste godine došla je i Andrea, čiji sin je u djetinjstvu i sam bio bolestan pa su često bili u bolnici. Ona posebno suosjeća s roditeljima, kojima također često čita.

Volonteri u bolnici Smiješak za sve

Tako je, primjerice, u jednoj sobi naišla na majku koja je zabrinuto stajala nad svojom bebom koja je bila na aparatima. Pitala ju je želi li priču, a kada je pristala pročitala joj je jednu o ribici koja je plivala suprotno od toka vode: “Na kraju me ispratila smiješkom, a nakon dva tjedna smo se srele, beba je gugutala i ona mi je rekla da ubrzo idu kući iz bolnice.” Ana Konta u udruzi je od 2014. godine, danas iskreno priča da joj je prvi dolazak u bolnicu bio zastrašujuć. Imala je neviđenu tremu. No, danas je klinci ponekad ne puštaju iz sobe. Ključ je, kaže, čitati im ono što im dobro ide i što vole. Edita Fajković u udruzi je posljednje tri godine i obožava zabavljati djecu. “Ja sam malo djetinjasta pa umjesto priča s dubokom porukom češće biram one veselije. Na kraju svi imamo osmijeh na licu i nekako zaboravimo zašto smo u toj bolničkoj sobi, što je i cilj.”

Krug ljubavi

Osnivačica Lea Lesjak i volonterka Maja Misirača Vjekoslav Skledar

Lea Lesjak i Nikolina Boro u ljeto 2017. godine otišle su u Keniju. Plan je bio da tamošnju djecu podučavaju matematiku i engleski. Međutim, gotovo ništa nije išlo po planu. Prvo su obje imale ozbiljne nuspojave zbog antimalarika koji su primile, halucinirale su i patile od nesanice. Morale su jedna drugoj biti oslonac, iako su se prije toga vidjele tri puta u životu. Njihov vodič Emanuel zamolio ih je jedan dan da odu s njim posjetiti nekoliko siromašnih obitelji: “Sve je krenulo s djevojčicom Bente i njezinim polubratom Eliasom. Bente je tada imala 11 godina i živjela je s majkom i očuhom. Majka je prostitutka koja tako zarađuje dolar dnevno, a očuh je nju i polubrata svake večeri zlostavljao. Iste večeri uzele smo djecu sa sobom u smještaj. Napravile smo grupu na WhatsAppu, ona sa svojim prijateljima, ja sa svojima. Tamo smo im pisale priče djece koje smo upoznale i odmah se javilo 15 ljudi koji su željeli pomoći, a mi smo imale samo dvoje djece”, pričaju cure koje su nakon tog dana počele smišljati kako mogu organizirano pomoći djeci u Keniji jer su znale da već godinu nakon nitko ne bi uplatio novac na neki nepoznati račun u Keniji.

Sada, nakon dvije godine, uspjele su 415 djece poslati u lokalne škole i njih desetoro na fakultet. Nakon prošlogodišnje akcije o kojoj je Telegram pisao skupile su 90 tisuća kuna za izgradnju sirotišta od četristotinjak kvadrata za 50 zlostavljanih djevojčica. Ove godine skupljaju za njegovo uređenje. Kad smo se ovaj vikend našli s 32-godišnjom Leom, uz nju je bila i jedna od volonterki, 32-godišnja Maja Misirača. Ona i Lea znaju se već 12 godina, najbolje su prijateljice. Kada nisu u Africi, na Srednjacima imaju zajednički obrt za davanje instrukcija, a kažu nam da bi voljele i da im se javlja više ljudi iz Hrvatske kojima treba pomoć: “Naša priča razvijala se u smjeru Afrike, ali prikupljale smo i za rehabilitaciju jednog hrvatskog dječaka i htjele bismo da to možemo češće”, govore nam.

Osnivačica Lea u Africi

U Africi su, pričaju, vidjele strašne scene; od gladne i zlostavljane djece, do one žrtvovane. Naime svako selo ima nekog svog vrača koji im govori da za bogatstvo ili pokretanje posla moraju žrtvovati dijete ili neki dio dječjeg tijela. Kako se nose s time? “Ja puno plačem, meni sve izlazi na oči, i kada sam sretna i kada sam tužna”, priča nam Lea, a Maja se nadovezuje: “Ja vičem…”. Ipak, gura ih naprijed to što znaju da zaista pomažu. “Ta djeca jedva čekaju da dođemo. Uvijek organiziraju priredbu, iako nam bude strašno neugodno. Ovog su se ljeta od uzbuđenja kad smo stigle zaletjeli i srušili nas, divni su. Imaju naše brojeve i stalno se javljaju i pitaju kada dolazimo. Rodila se tu jedna velika ljubav”, kaže nam Maja koja je trenutno s ostalim curama fokusirana na uređenje sirotišta. Ako im želite pomoći, evo broja računa: HR7724020061500075803.

Mali Zmaj

Osnivačica Martina Leopold (treća s desna), dopredsjednica udruge Petra Švelec (druga s desna) i dio ostalih volontera iz Malog zmaja Sandro Lendler

“Prije deset godina od prijatelja sam za Božić dobila paket od 30 čokolada i razmišljala sam kome bi ih mogla dati, ali nakon guglanja i istraživanja shvatila sam da ih za bilo što ozbiljno imam premalo. Tada sam pokrenula prvu akciju preko stranice forum.hr i ubrzo se skupilo preko 200 slatkiša. Tu Staru godinu proveli smo u stanu pakirajući paketiće, a sljedeći dan smo ih dijelili po bolnicama i udrugama”, prisjeća se 41-godišnja Martina Leopold, jedna od osnivačica Malog zmaja. Za ovu udrugu možda ste čuli prije par mjeseci, kad im je obilna kiša koja je poplavila veliki dio Zagreba potpuno uništila prostorije. Tada su se, na rubu očaja, obratili javnosti, ne znajući hoće li moći nastaviti s radom. No, uspjeli su. Čim su ljudi čuli što im se dogodilo počeli su dolaziti, neki su izbacivali stvari van, drugi su ih nosili doma i sušili, a treći su popravljali podove i zidove. Zahvaljujući njima, ovih su dana u Malom zmaju užurbano pakirali i posljednje poklone za svoje najmanje.

Mali zmaj godišnje ima 100 do 200 obitelji kojima pomažu, imaju oko 15-ak stalnih volontera, za djecu organiziraju igraonice te za roditelje psihološku pomoć. Ne organiziraju humanitarne akcije već većina njihovih korisnika ima stalne donatore do čega je, kažu, bilo teško doći, ali uspjeli su. Ove godine tako je 579 djece dobilo poklone za Božić, a najdraži su im oni koje su baš poželjeli. Pogotovo kada stignu novi, a ne rabljeni. “Sve donacije koje dobijemo idu točno u one svrhe koja piše na uplatnici. Ako je naglašeno da ide za neko dijete onda to tako i jest, za samu udrugu, režije i potrepštine idu samo nenamjenske donacije”, objašnjava nam Leopold i dodaje kako su se stvari, nažalost, jako promijenile otkako su krenuli.

Pakiranje u Malom zmaju Mali zmaj

“Drugo dvoje osnivača su otišli svojim putem, mnoge udruge odustaju zbog birokracije. Svake godine uvodi se nešto novo i svake je godine potreban još neki papir. Prije smo 99 posto vremena radili s ljudima, a 1 posto na papirologiju, a sada 90 posto vremena radimo s papirima, dok se ljudima posvećujemo 10 posto vremena”, priča.

Ipak i tih deset posto je mnogo, a čini se da njihov rad ne utječe samo na djecu i njihove obitelji kojima pomažu, već i na volontere koji im se pridružuju. “Nedavno nam se pridružila gospođa čiji je suprug preminuo prije nekoliko mjeseci. Došla je i pitala možemo li joj dati bilo što da radi jer više nije mogla biti doma sama, u depresiji. Počela je unositi podatke u računalo, komunicirati s drugima i smijati se. Rekla je da se kod nas prvi puta nasmijala otkako joj je suprug otišao.”

Željka Orešković
Telegram autor
1004 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program