Za užas u Imotskom krivo je naše bolesno ozračje. Što je iduće; spaljivanje nepoćudnih knjiga jer je, kao, smiješno?

Karnevalom bi se trebali buniti protiv nedodirljivih moćnika, a ne iživljavati nad marginaliziranima

FOTO: YouTube/Boško Ćosić

Sve ovo što se godinama događa na spomenutim karnevalima, zahvaljujući presudnoj toleranciji prema uvedenoj praksi, od strane vladajućih politika i državnih institucija, malo po malo pomiče granicu dopustivog

Praksa se sad već toliko ustalila da urednici medija mogu slobodno zadužiti nekoga unaprijed za komentar užasavajućeg primitivizma, mržnje i netolerancije koji će se bez ikakve sumnje emitirati posljednjeg vikenda uoči pokladnog utorka u čitavom nizu manjih dalmatinskih mjesta.

Ove godine su to napravili imotski organizatori koji su zapalili kao krnju pripadnike istospolne zajednice i Nenada Stazića, prošle godine su to bili Kaštelani koji su zapalili lutku Milorada Pupovca i trčali za ljudima u dresovima Crvene Zvezde po rivi, godinu ranije Kaštelani su zapalili slikovnicu duginih boja, godinu prije organizatori su u Prološcu zapalili lutku koja je personificirala Antu Tomića.

Paljenje ovakvih figura protivi se duhu karnevala

Mogao bi ovako nabrati još čitav niz sličnih slučajeva, ali ovdje sam izvukao samo one koji došli do šire javnosti. Svim navedenim slučajevima zajedničke su tri stvari. Prva je što su se dogodili u posljednjih nekoliko godina, na valu narastajuće mržnje i netolerancije u javnom prostoru te prihvaćanja ideja, ljudi i stranaka s ekstremne desnice u politički i medijski mainstream.

Druga je da su, upravo zahvaljujući ovoj prvoj činjenici, čak i kad zanemarimo imbecilnost ovakvih poruka, one zapravo protivne duhu karnevala, koji bi trebao omogućiti potlačenima da se jednom godišnje pobune protiv nedodirljivih moćnika, umjesto da omogućuje rulji da se iživljava nad marginaliziranima. Konačno treća zajednička karakteristika je da su im ideje uvredljive, bolno neinventivne i da se, uz sve to uporno ponavljaju, što znači da nikome zapravo ne mogu biti ni smiješne, što je također jedan od ciljeva karnevala.

Dvije su posljedice ovakvih činova

Kojim to onda posljedicama rezultira? S jedne strane s tim da par lokalnih mrzitelja i ekstremista jedni druge tapšu par dana po ramenu, sjedeći na kavi, uživajući u medijskoj pažnji i u potpuno krivom uvjerenju da su zabavni, što je manji problem.

Puno veći problem je druga posljedica, a ta je da će svaki ovakav čin, svakoga tko se na bilo koji način osjeća drukčiji, a živi u tim krajevima, posebno ako je riječ o mladim ljudima, jednostavno učvrstiti u odluci da odu odatle i nikad se ne vrate. Uostalom, demografski podaci o egzodusu iz tih krajeva također nešto govore, ali je očito kako se nitko od ovih koji organizaciju karneval nikad nije zapitao o stvarnim uzrocima egzodusa.

Konačna osuda s realne pozicije vlasti

Na razini pak poruke prema kompletnom društvu, sve ovo što se godinama događa na spomenutim karnevalima, zahvaljujući presudnoj toleranciji prema uvedenoj praksi, od strane vladajućih politika i državnih institucija, malo po malo pomiče granicu dopustivog, zbog čega nije više uopće toliko nemoguće za zamisliti da se sljedećih godina na lomačama počnu spaljivati knjige nepoćudnih autora. Jer je kao smiješno i karneval je.

Stoga je, jedino dobro u svemu ovome što se nakon godina šutnje, prvi put netko s realne pozicije autoriteta, u ovom slučaju predsjednika države, jasno osvrnuo na nedopustivost ovakve prakse i što postoje barem naznake da će se javne manifestacije motivirane mržnjom i isključivošću konačno početi od strane države tretirati kao takve, umjesto da se preko njih lakonski ili čak s potajnim odobravanjem prelazi.