Svakih se par godina u Hrvatskoj pojavljuju malo jače inicijative za zabranu rada nedjeljom, koje ova ili ona Vlada iskreno ili hinjeno kani pretvoriti u zakon o zabrani rada nedjeljom. Tako je, evo, baš u izbornoj godini, HDZ-ova Vlada odlučila zabraniti ili reducirati rad nedjeljom; zadnje informacije govore o trinaest radnih nedjelja, dok se 39 nedjelja ne bi trebalo raditi.
Zanimljivo je, usput govoreći, da je rad nedjeljom u Hrvatskoj zabranjen samo jednom, i to u vrijeme Račanove, dakle SDP-ove Vlade. Ivica Račan danima nas je uvjeravao kako je Sabor tu odluku donio bez njegova pristanka, dok je on bio na putu u inozemstvu te da se radilo o podvali ondašnjeg Račanova koalicijskog partnera, konzervativnog šefa HSS-a Zlatka Tomčića.
Zabrana rada nedjeljom, koju uporno promoviraju Crkva i sindikati, besmislena je iz čitavog niza razloga. Prvo, zabrana se uvijek odnosi samo na trgovine. Međutim, nedjeljom rade novinari, policajci, vatrogasci, doktori, vozači u javnom prijevozu, taksisti i svi mogući djelatnici u hotelskoj, restoranskoj i drugim uslužnim industrijama. Zašto bi, dakle, konobari morali raditi nedjeljom, zašto bi blagajnice u McDonald’su morale raditi nedjeljom, zašto bi blagajnice u kinima morale raditi nedjeljom, a prodavači u supermarketima ne bi trebali raditi nedjeljom? Gdje je bitna distinkcija između ovih zanimanja?
Zabrana je povratak u komunizam
Drugo, zabrana rada nedjeljom, koliko god da je Crkva podržava, zapravo predstavlja povratak u komunizam. Naime, u komunizmu trgovine u Hrvatskoj nisu radile nedjeljom, osim nekoliko dežurnih, poput Slavijine na Kvaternikovu trgu u Zagrebu, ispred koje su se stvarali nepodnošljivi, polusatni redovi. Želimo li se stvarno vratiti u potrošački komunizam?
Treće, glavni generator rasta hrvatskog BDP-a jest osobna potrošnja. Shopping centri nedjeljom su prepuni: kanimo li zbilja smanjiti osobnu potrošnju i tako ugroziti rast BDP-a? Jednako je važna činjenica da Hrvati žele kupovati nedjeljom, inače shopping centri ne bi bili prepuni svakog vikenda.
Četvrti i najvažniji razlog protiv zabrane rada nedjeljom jest gotovo ontološke naravi. Kakva je to, pobogu, država koja svojim građanima zabranjuje da rade? Naravno, sad netko može reći da se nedjeljom ne radi u Njemačkoj i Austriji. No, to je pitanje tradicije i navika. Nedjeljom se, pak, radi u Francuskoj, Italiji, Irskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zapadnim zemljama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svjetonazorsko i politikantsko pitanje
Hrvati su se još 1990. godine opredijelili da rade nedjeljom, tako da je potpuno besmisleno spominjati Njemačku i Austriju kao primjere. Rad nedjeljom mora biti posebno plaćen. Država nikoga ne može natjerati da radi nedjeljom. Ali država, isto tako, nikome ne smije zabraniti da radi nedjeljom, ili kad god već želi raditi. Tako bi se trebala ponašati razumna država. Međutim, rad nedjeljom u Hrvatskoj je postao svjetonazorsko i politikantsko pitanje.
Zabranu rada nedjeljom zahtijeva Katolička Crkva, koja je u toj svojoj inicijativi krajnje licemjerna, jer Crkva želi da neradna nedjelja bude tek izlog: Crkva želi vidjeti zatvorene dućane da bi se stvorio dojam kako se nedjelja poštuje. Crkvu nije briga što nedjeljom rade taksisti ili ZET-ovci, ili konobari i kinooperateri, pa kamiondžije i zaštitari, sve dok su trgovine zatvorene, kako bi se stvorio privid Svete nedjelje. Crkveni zahtjev za zabranu rada nedjeljom, u ovakvom kontekstu nije ništa drugo nego pozivanje na načelo Potemkinovih sela.
Kombinacija licemjerja i gluposti
Nadalje, zabranu rada nedjeljom žele sindikati, koji se ionako bave demagogijom i populizmom i skoro ničim drugim (štrajk nastavnika bio je rijetka dobra iznimka u inače katastrofalnoj povijesti hrvatskih sindikata). Naposljetku, zabranu rada nedjeljom promoviraju one političke grupe, kojima je to u određenom trenutku potrebno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Andrej Plenković želi ove godine zabraniti rad nedjeljom, kako bi dobio potporu Crkve i sindikata na parlamentarnim izborima. Već iduće godine Ustavni će sud srušiti zabranu rada nedjeljom a Plenković, ostane li premijer, pravit će se nevin i nevješt. Sve što se događa oko zabrane rada nedjeljom nevjerojatna je kombinacija licemjerja i gluposti. Jedino nam nije jasno zašto je zabranu rada nedjeljom podržao predsjednikov ekonomski savjetnik Velibor Mačkić.
Naime, gospodin Mačkić morao bi znati da sada, otkako je postao savjetnik Zorana Milanovića, više ne može davati političke izjave u osobno ime, nego se svaka njegova izjava može tumačiti kao stav predsjednika Republike. A Zoran Milanović, u sve četiri godine premijerskog mandata, ni u jednom trenutku, srećom, nije razmišljao o zabrani rada nedjeljom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zabrana rada nedjeljom besmislena je i licemjerna. Zašto na njoj inzistiraju Crkva, sindikati i ova Vlada?
Zabrana rada nedjeljom, koliko god da je Crkva podržava, zapravo predstavlja povratak u komunizam
Hrvati su se još 1990. godine opredijelili da rade nedjeljom, tako da je potpuno besmisleno spominjati Njemačku i Austriju kao primjere. Rad nedjeljom mora biti posebno plaćen. Država nikoga ne može natjerati da radi nedjeljom. Ali država, isto tako, nikome ne smije zabraniti da radi nedjeljom, ili kad god već želi raditi. Tako bi se trebala ponašati razumna država. Međutim, rad nedjeljom u Hrvatskoj je postao svjetonazorsko i politikantsko pitanje.
Svakih se par godina u Hrvatskoj pojavljuju malo jače inicijative za zabranu rada nedjeljom, koje ova ili ona Vlada iskreno ili hinjeno kani pretvoriti u zakon o zabrani rada nedjeljom. Tako je, evo, baš u izbornoj godini, HDZ-ova Vlada odlučila zabraniti ili reducirati rad nedjeljom; zadnje informacije govore o trinaest radnih nedjelja, dok se 39 nedjelja ne bi trebalo raditi.
Zanimljivo je, usput govoreći, da je rad nedjeljom u Hrvatskoj zabranjen samo jednom, i to u vrijeme Račanove, dakle SDP-ove Vlade. Ivica Račan danima nas je uvjeravao kako je Sabor tu odluku donio bez njegova pristanka, dok je on bio na putu u inozemstvu te da se radilo o podvali ondašnjeg Račanova koalicijskog partnera, konzervativnog šefa HSS-a Zlatka Tomčića.
Zabrana rada nedjeljom, koju uporno promoviraju Crkva i sindikati, besmislena je iz čitavog niza razloga. Prvo, zabrana se uvijek odnosi samo na trgovine. Međutim, nedjeljom rade novinari, policajci, vatrogasci, doktori, vozači u javnom prijevozu, taksisti i svi mogući djelatnici u hotelskoj, restoranskoj i drugim uslužnim industrijama. Zašto bi, dakle, konobari morali raditi nedjeljom, zašto bi blagajnice u McDonald’su morale raditi nedjeljom, zašto bi blagajnice u kinima morale raditi nedjeljom, a prodavači u supermarketima ne bi trebali raditi nedjeljom? Gdje je bitna distinkcija između ovih zanimanja?
Zabrana je povratak u komunizam
Drugo, zabrana rada nedjeljom, koliko god da je Crkva podržava, zapravo predstavlja povratak u komunizam. Naime, u komunizmu trgovine u Hrvatskoj nisu radile nedjeljom, osim nekoliko dežurnih, poput Slavijine na Kvaternikovu trgu u Zagrebu, ispred koje su se stvarali nepodnošljivi, polusatni redovi. Želimo li se stvarno vratiti u potrošački komunizam?
Treće, glavni generator rasta hrvatskog BDP-a jest osobna potrošnja. Shopping centri nedjeljom su prepuni: kanimo li zbilja smanjiti osobnu potrošnju i tako ugroziti rast BDP-a? Jednako je važna činjenica da Hrvati žele kupovati nedjeljom, inače shopping centri ne bi bili prepuni svakog vikenda.
Četvrti i najvažniji razlog protiv zabrane rada nedjeljom jest gotovo ontološke naravi. Kakva je to, pobogu, država koja svojim građanima zabranjuje da rade? Naravno, sad netko može reći da se nedjeljom ne radi u Njemačkoj i Austriji. No, to je pitanje tradicije i navika. Nedjeljom se, pak, radi u Francuskoj, Italiji, Irskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zapadnim zemljama.
Svjetonazorsko i politikantsko pitanje
Hrvati su se još 1990. godine opredijelili da rade nedjeljom, tako da je potpuno besmisleno spominjati Njemačku i Austriju kao primjere. Rad nedjeljom mora biti posebno plaćen. Država nikoga ne može natjerati da radi nedjeljom. Ali država, isto tako, nikome ne smije zabraniti da radi nedjeljom, ili kad god već želi raditi. Tako bi se trebala ponašati razumna država. Međutim, rad nedjeljom u Hrvatskoj je postao svjetonazorsko i politikantsko pitanje.
Zabranu rada nedjeljom zahtijeva Katolička Crkva, koja je u toj svojoj inicijativi krajnje licemjerna, jer Crkva želi da neradna nedjelja bude tek izlog: Crkva želi vidjeti zatvorene dućane da bi se stvorio dojam kako se nedjelja poštuje. Crkvu nije briga što nedjeljom rade taksisti ili ZET-ovci, ili konobari i kinooperateri, pa kamiondžije i zaštitari, sve dok su trgovine zatvorene, kako bi se stvorio privid Svete nedjelje. Crkveni zahtjev za zabranu rada nedjeljom, u ovakvom kontekstu nije ništa drugo nego pozivanje na načelo Potemkinovih sela.
Kombinacija licemjerja i gluposti
Nadalje, zabranu rada nedjeljom žele sindikati, koji se ionako bave demagogijom i populizmom i skoro ničim drugim (štrajk nastavnika bio je rijetka dobra iznimka u inače katastrofalnoj povijesti hrvatskih sindikata). Naposljetku, zabranu rada nedjeljom promoviraju one političke grupe, kojima je to u određenom trenutku potrebno.
Andrej Plenković želi ove godine zabraniti rad nedjeljom, kako bi dobio potporu Crkve i sindikata na parlamentarnim izborima. Već iduće godine Ustavni će sud srušiti zabranu rada nedjeljom a Plenković, ostane li premijer, pravit će se nevin i nevješt. Sve što se događa oko zabrane rada nedjeljom nevjerojatna je kombinacija licemjerja i gluposti. Jedino nam nije jasno zašto je zabranu rada nedjeljom podržao predsjednikov ekonomski savjetnik Velibor Mačkić.
Naime, gospodin Mačkić morao bi znati da sada, otkako je postao savjetnik Zorana Milanovića, više ne može davati političke izjave u osobno ime, nego se svaka njegova izjava može tumačiti kao stav predsjednika Republike. A Zoran Milanović, u sve četiri godine premijerskog mandata, ni u jednom trenutku, srećom, nije razmišljao o zabrani rada nedjeljom.