Zagreb od 1866. planira spomenik Zrinskom; konačno su ga postavili ali je skroman i na krivom trgu

U njegovu bi središtu bio spomenik koji bi predstavljao Domovinu Hrvatsku, okružen alegorijama Jedinstva, Društvene kulture i Materijalnog blagostanja, koji su, kako reče, „nebhodni uvjet za veličinu u budućnosti hrvatskog naroda“. Duž staza postavila bi se poprsja glasovitih Hrvata. Iz Matice hrvatske stiže pak prijedlog o postavi mramornog poprsja Julija Klovića, čiju se tristotu obljetnicu smrti željelo obilježiti 1878. godine. Poprsje bi se povjerilo kiparu Ivanu Rendiću. Prijedlog je dopunjen idejom da se duž staza sukcesivno postave poprsja znamenitih Hrvata, prema uzoru na rimski Monte Pincio. Javnost je pozdravila ideju. „Obzor“ 21. srpnja 1877. piše: „I mi bismo imali, što imaju Rimljani na Aventinu, Padovaci u ‘Pra della Valle, Firentinci u dvorištu ‘Uffici’. Imali bismo cielu galeriju slavnih Hrvata, živ primjer za se i za našu djecu.“

Kako su nastala poprsja na današnjem Zrinjevcu

U raspravu o lokaciji poprsja uključio se bečki arhitekt Friedrich von Schmidt, kojeg je za projektanta palače Akademije s Galerijom izabrao biskup Strossmayer. Svidjela mu se ideja da se Klovićevo poprsje, a potom i ostala poprsja porazdijele u polukrugu nasuprot palači Akademije. Gradsko poglavarstvo naručilo je od kipara Ivana Rendića 1878. još jednu bistu: Andrije Medulića. Oba su poprsja otkrivena 1879. godine. Neposredno poslije svečanosti otkrivanja Ivan Rendić predstavio je zagrebačkoj javnosti u svojem atelijeru model spomenika Nikoli Zrinskomu, predloživši ga u središnjoj rondeli perivoja. Spomenik i fontanu s vodoskokom spojit će u veličajnoj, tipično historicističkoj viziji.

„Spomenik, koji će doći u sredini Zrinjskoga trga biti će kako to zahtieva položaj mjesta, okrugao, tj. obliku vodometa, na kojem će se uzdići. Spomenik prikazuje tvrđavu, na kojoj stoji junak da ju brani. Na piedestalu, koji ima na sve četiri strane kipove predstavljajuće starodrevnu ratnu opremu, uzdiže se osoba Nikole Zrinjskoga u odielu i izrazu, kako se na slikah viđa. U desnici drži mač, ljevicom naslonio se na zastavu, a desnom nogom stao na stien od topa. Tako stoji kao uzor junačina, hrvatski Leonida… Na prednjom strani piedestala, koji imade oblik Jelačićeva spomenika, nalazi se slika, koja predstavlja čin obsiedanja tvrđave Sigeta, tu je naime Nikola Zrinjski na mostu pred tvrđavom, sjedeć na konju. Uz njega stoji vjerni mu drug Alapić.“

No ideje kojima se na Zrinjevcu željelo simbolički predstaviti hrvatski povijesni identitet svedene su na poprsja nasuprot palači Akademije. Poprsjima umjetnika, slikara Klovića i Medulića pridružit će se 1884. poprsje dvojice ratnika: kneza Krste Frankopana, bana i vojskovođe, a 1886. Nikole Jurišića, vojskovođe i diplomata. Sve su to ličnosti renesansnog doba. Spomeničkom naglasku na južnom kraju parka, što ga je postavila Kultura, profani pandan na sjevernoj strani postavlja Znanost. Vojni liječnik i meteorolog-amater Adolf Holzer, pripadnik zagrebačke Izraelitske općine darovao je gradu stup sa spravama i uređajima pomoću kojih bi Zagrepčani mogli otčitavati klimatske vrijednosti vremena.

Svečano otvorenje meteorološkog stupa

Meteorološki stup, što ga je prema uzoru u češkim toplicama Františkovy Láznè izradio Hermann Bollé, svečano je otvoren 30. rujna 1884. godine. Cijeli će park biti preuređen 1891. godine – u povodu održavanja Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe koja je bila najveći urbani spektakl stoljeća. Na u sredini parka, predviđenoj za Nikolu Zrinskoga, postavljen je 1891. Glazbeni paviljon koji je gradu darovao veletrgovac Eduard Prister, slijedeći primjer dr. Holzera. I paviljon je projektirao Hermann Bollé. Duhovnost se svela na južni kraj. Nasuprot palači Akademije, uređen je prostran polukrug i u njegovoj središnjoj osi velika cvjetna rondela. U tako pripremljenu scenu smještena su simetrično sa svake strane po dva poprsja.

Na određenoj distanci od palače, taj polukrug sa slavnim muževima iz prošlosti uspostavio je s njome čvrstu i svima razumljivu vezu. Preuređen je i park. Umjesto mramornih bazena s vodoskocima i figuralnim kompozicijama, po svoj prilici alegorijama, planiranima u sva četiri polja, na dva južna polja podignuti su priprosti betonski bazeni – ipak s vodoskocima. Poprsjima povijesnih ličnosti u polukrugu pridružit će se na uglovima južnih polja parka 1911. godine poprsja dvojice suvremenika, povjesničara i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog i pjesnika, političara i bana-pučanima Ivana Mažuranića, koje je izradio kipar Rudolf Valdec.

Posljednje, sedmo poprsje velikog znanstvenika i mislioca, jezuita Ruđera Boškovića, protagonista prosvjetiteljstva, koje je izradio Toma Rosandić, postavljeno je na istočni ugao Strossmayerova trga, uz bok palače Akademije, licem prema Zrinjevcu. Što su u 19. stoljeću bili uzori predlagateljima simboličnog i duhovnog programa Trga Nikole Šubića Zrinskoga? Lacko Mrazović predložio je 1874. „muzej pod vedrim nebom“ bez konkretnog programa. Pojmom „muzej“ aludira na ideal gradskog parka razdoblja klasicizma i historicizma, koji osim rekreaciji (šetnji, boravku i dokolici) treba služiti edukaciji (pouci i naobrazbi), što se povjerava skulpturi.

Ideja o Panteonu s kipom Domovine Hrvatske

Zlatko Halper govori o „Panteonu“, no s konkretnim alegorijskim programom: u sredini kip Domovine Hrvatske, a oko nje tri kipa – možda pojedinačni likovi, možda grupe. Posrijedi je izrazito patriotski program, kakav će se kasnije (1895.) otjeloviti na palači Starčevićevog doma na Trgu Franje Josipa I., poslije Trgu kralja Tomislava i predstavljati autentično pravaške ideologeme. No 1877. takav se simbolički program može povezati s još živim idealima neoilirskog razdoblja. Pojam Panteon, hram božanstava, upućuje na sakralizaciju ideala, a posve je u duhu kulture historizma i umjetnosti historicizma. U prijedlogu Matice hrvatske i Obzorovu komentaru javljaju se pak konkretni uzori, „Aventin“, „Pincio“, „Pra della Valle“, „dvorište Uffizi“.

Što se tiče Aventina, aludira se očito na vilu priorata Suverenog vojnog malteškog reda, u čijem se parku, na ogradama terasa, nižu poprsja priora reda. Na Monte Pincio bilo je do 1870-ih već šezdesetak poprsja. U Zagrebu to je vjerojatno bilo poznato iz literature ili osobnog doživljaja. Terasu je u sklopu uređenja Piazza del Popolo (1811.-12) preuredio Giuseppe Valadier (1762.- 1839.), a tek 1849. javila se ideja da se duž terase postave poprsja povijesnih ličnosti. Kipovi okružuju i kavanu Casina Valadier na Pinciu. Prato della Valle – padovanski Pra de la Vale ili samo Il Prato – najveći je trg u Padovi i Italiji (8.862 m²) i jedan od najvećih u Europi. U antici ondje se nalazio teatar, u srednjem vijeku nazivao se Campo di Marcio, a 1775. odlučio ga je urediti venecijanski providur Andrea Memmo (1729.-1793.).

 

Trg bi dobio eliptični umjetni kanal, na čijem bi optočenju bili smješteni kipovi glasovitih ličnosti, u sredini bio bi otok. Memminu ideju prenio je u nacrt arhitekt i profesor Domenico Cerato, a konačni projekt (koji nije realiziran) prikazao 1786. Francesco Piranesi. Realizacija je počela poslije Memmine smrti, otezala se do prve polovine 19. stoljeća, a transformacija je zahvaćala i obode trga. Na vanjskom dijelu optočenja postavljeno je 40 kipova, a na unutarnjem, prema otoku, 38 kipova, djela različitih umjetnika. Dimenzije, oblikovanje, poze i stil figura, ali i postav i kompozicija odaju inspiraciju klasičnom antikom, možda upućuju na uzor foruma, opremljenog skulpturom, bilo punih figura, bilo poprsja.

Zbog čega se odustalo od spomenika

Uffizi sadrži u kolonadi uskog dvorišta, između dvaju krila, u nišama na pilastrima galeriju renesansnih antikiziranih kipova, a vjerojatno je prva i zacijelo osebujna javna galerija. Uzori prema kojima upiru oči predlagatelji najviše su razine i ugleda. Neupitne su asocijacije na antiku, renesansu i klasicizam, ali i na historicističku vizuru na te epohe ili stilove i preradu tih uzora. Razastiru se i arhitektonsko-urbanističke oblikovne mogućnosti: terasa Pincia uključuje hortikulturno oblikovanje, manje Il Prato, poznat kao „trg bez trave“, što nije posve točno, ali s osebujnim vodenim parterom i rafiniranom urbanističkom dispozicijom. Dvorište Uffizija predstavlja pak strog ahitektonski koncept, očito blizak ukusu koji će iznijeti neorenesansni identitet trga N. Š. Zrinskoga.

U svemu: klasična inspiracija, idealizacija povijesti – epoha i ličnosti, a iza toga težnja integraciji u veliku obitelj europske kulture. Rendićev spomenik s fontanom pokušaj je sadržajnog odmaka od antikiziranih predložaka i pomaka prema realizmu i portretnoj sličnosti, što uvjetuje konkretna, nacionalna tema, no to je teško zaključiti samo po novinskom opisu. No i on upućuje na povijesne i recentne kompozicije kakvih ima na mnogim europskim trgovima ili u parkovima, u dosta širokom ikonografskom i stilskom rasponu od srednjega vijeka do baroka. Dok su prethodni prijedlozi računali na čitav zrinjevački perivoj, postavljajući uokolo staza kipove ili poprsja, Rendić se koncentrirao na središte.

 

Nema informacija o daljnjem razmatranju tih koncepata, a dosta kasnije odustajanje od spomenika pripisivalo se materijalnim razlozima. Poznato je, međutim, koliko i kako se skupljalo za Jelačićev spomenik, uskoro za kazalište, a potom i za Strossmayerov spomenik… Friedrich von Schmidt imao je u vidu samo „svoju“ palaču, s očitom pretpostavkom i realnim očekivanjima efekta koji će izazvati u gradu u kojem „suvremene“ arhitekture još nije bilo i u središtu koje se tek počelo razvijati. Predložio je da se sadašnja (i planirana) poprsja približe Akademiji, što je provedeno 1891. kada je formiran polukrug u koji su smještena četiri postojeća poprsja slavnih Hrvata.

Skupljanje novaca za spomenik Strossmayeru

S kultnom palačom uspostavljena je čvršća duhovna i ideološka veza. Dva nova poprsja, postavljena 1911., posve u duhu koncepta iz 1891. godine, proširila su prostorni opseg polukruga i ujedno fiksirala njegove krajnje točke – drugim riječima, završila ga. Iako su pripadala drukčijem stilskom izričaju (secesiji), nimalo nisu narušila postojeću cjelinu. Za Boškovićevo poprsje nije bilo mjesta, možda zbog rigidnog pridržavanja simetrije, bilo zbog nevoljkosti da se koncept revidira ne bi li primio to poprsje, a možda u budućnosti i druga. Zato je smješten s istočnog boka Akademijine palače, izvan aureole polukruga.

O Zrinjevcu se ponovno se raspravlja u kampanji sakupljanja novaca za spomenik biskupu Strossmayeru, pokrenutoj neposredno nakon njegove smrti 1905. U Koledaru Strossmayer 1907. svoja gledišta o lokacijama iznijeli estetičar Franjo Marković, književnik Stjepan pl. Miletić i povjesničar umjetnosti, predsjednik Društva umjetnosti Izidor Kršnjavi. Sva trojica razmatrala su mogućnost smještaja na Zrinjskom trgu, i to nasuprot palači Akademije. Franjo Marković vidi spomenik na središnjoj aleji i predlaže preuređenje parka. Stjepan pl. Miletić smješta ga na mjesto Glazbenog paviljona, ali ako bi bio „čednije naravi“, u rondeli nasuprot Akademiji s time da se posijeku sve platane na južnom rubu Zrinjevca, a hortikulturni aranžman prilagodi spomeniku.

Izidor Kršnjavi zalaže se da se smjesti pred palačom Akademije, očekujući potpuno preuređenje parka, osobito „dođe li do kada do toga, da se Nikoli Šubiću Zrinjskome podigne u Zagrebu spomenik, onda se i onako mora mijenjati primitivna perivojska osnova ovoga trga“. Misao o spomeniku Nikoli Zrinskom na trgu njegova imena nije još zamrla. No monumentalni spomenik, puna lika, svi povezuju s preuređenjem perivoja, što je tada već bilo neizvedivo. Vjerojatno svjestan toga, a i zbog drugih razloga, Viktor Kovačić predložio je 1908. godine, u prvonagrađenom radu za uređenje Kaptola da se spomenik Zrinskom podigne na novom Forumu populi (Narodnom trgu) ispred katedrale.

Ideja Roberta Frangeša Mihanovića

Nacrtao ga je na visokom stupu koji nosi konjanika u odmjerenu kasu, na mjestu srednjovjekovnog banskog dvora, curia bani, na južnom kraju trga, licem prema zidu trijema katedrale, gdje u mozaiku postavlja likove, simbole narodne povijesti. U restituiranoj Bakačevoj kuli predvidio je mauzolej Zrinskih i Frankopana (mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopana, pogubljenih 1671.) ili Panteon znamenitih Hrvata. U varijanti iz 1910. premješta konjanika na sjeverni dio trga, licem prema katedrali. Viktor Kovačić stavlja spomenik u ambijent pun simbolike i povijesnih asocijacija, odnosno u novi monumentalni arhitektonski okvir koji je stvorio.

U kasnijoj, podjednako velikoj kampanji za spomenik kralju Tomislavu, pokrenutoj 1925. u povodu proslave milenija hrvatskog kraljevstva, revitalizirane su ideje sadržane u ishodišnom simboličko-spomeničkom programu za Trg N. Š. Zrinskoga, nastalom početkom utemeljiteljnog doba. Kipar Robert Frangeš Mihanović, kojem je bila povjerena izrada spomenika, predložio je preuređenje cijelog perivoja u Forum Croatorum – scensko-simbolički okvir za postavu spomenika prvog hrvatskog kralja. U središtu bio bio monumentalan lik Hrvatske, a uokolo, duž staza poprsja hrvatskih velikana. Potpuno je jasno, da su taj prijedlog zasniva na idejama o „kolosalnom monumentu“ Zrinskom u sredini parka i poprsjima slavnih Hrvata duž šetnica iz 1870-ih te na varijanti te ideje o forumu slavnih Hrvata na Zrinjevcu sa Strossmayerom u sredini, koju je 1907. iznio Izidor Kršnjavi.

Zagreb je okasnio, pa Trg Nikole Šubića Zrinskog nije dobio spomenik svojega titulara. Raniji programi računali su na čitav park, a kasnije se duhovnost povukla na rub parka. Otvorena galerija poprsja važnih protagonista hrvatske povijesti tvori s palačom Akademije simboličku cjelinu, upućujući na kult povijesti i kulture, znanja i zasluga. Trg je prostorno, oblikovno i simbolički potpuno definiran u duhu epohe u kojoj se formirao. Veći dio parka prepušten je profanoj namjeni: promenadi i korzu, boravku i susretima, koja je danas svedena na primitivni konzum. Posljednji prijedlog iz 1982. potječe od arhitekta Branka Silađina, koji je u velikoj rondeli ili na njezinu mjestu htio smjestiti kip Miroslava Krleže kiparice Marije Ujević, što nije bilo prihvaćeno, a kip je mnogo kasnije idealno smješten na početku bivšeg Sofijinog, danas Dubravkinog puta.

Podstanarska pozicija novog spomenika

U jeku priprema za obilježavanje 450-te obljetnice Sigetske bitke 2016. ponovno su se javile ideje o spomeniku Nikoli Zrinskom na trgu koji mu je Zagreb posvetio kad je sanjao i gradio svoje novo središte. Otvorilo se pitanje: gdje ondje smjestiti spomenik? Inicijator podizanja spomenika, HAZU, utvrdio je lokaciju na rubu Zrinjevca, gdje je smještena palača Akademije, i to između nje i palače Moderne galerije – očito kao pandan poprsju Rugjera Boškovića. To bi se moglo tumačiti kao poštovanje simetrije, možda i kao težnju dovršenja polukruga, proširenog 1911. Dva poprsja, starije Boškovićevo i novo Zrinskoga, poput akcenata simbolički bi učvrstila palaču HAZU-a.

No problem je najprije i najviše u povijesnoj veličini Nikole Zrinskoga. Dosada nikada i nikome nije palo na um da ga prikaže u formi poprsja, a više se puta predlagao spomenik, puni lik ili na konju. Nikoli Zrinskom pripada posebno, istaknuto i od sviju izdvojeno mjesto. To ne znači umanjivanje važnosti velikih vojskovođa Krste Frankopana i Nikole Jurišića, ni umjetnika Julija Klovića i Andrije Medulića, ni znanstvenika i filozofa Rugjera Boškovića, pa ni političara Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Ivana Mažuranića, koji ipak, istini za volju, ne mogu stati u red sa Nikolom Zrinskim koji svojim životom i smrti nadilazi sve. Utvrđena lokacija, gdje je spomenik napokon podignut, nalazi se zapravo na Trgu Josipa Jurja Strossmayera, na kojem dominira monumentalni biskupov spomenik, kakav je i kip kralja Tomislava.

Ta veličina i monumentalnost rječito govore o vrijednosnom odnosu onih koji su postavljali te spomenike prema prikazanim ličnostima – hipertrofiranih dimenzija i patetične geste. Nikola Zrinski javlja se sada na biskupovu trgu u liku poprsja, na rubu, poput podstanara, gledajući prema svojem trgu, zauzetom drugima. Postavlja se pitanje, je li to politički i etički korektno? Nažalost, nije razmotrena alternativa, a to je još jedino nezaposjednuto mjesto, naime središnja rondela nasuprot Akademijinoj palači. Od renesanse naovamo funkciju snažnog akcenta, uskličnika i simbola, povjeravalo se obelicima, katkad stupovima, a moderna i suvremena umjetnost nalazila je i drukčija rješenja.

Prikazi o izgledu Nikole Šubića Zrinskog

Recentna iskustva sa spomenicima u Zagrebu trebala su biti opomena: malo koji spomenik je dobro postavljen, a svi oni od kojih su se očekivala (ili tražila) portretna obilježja ili realistični pristup, uglavnom su promašeni. Za spomenik Zrinskom očito se tražilo upravo to, jer inače forma i format poprsja u konkretnom povijesnom ambijentu ne bi imali smisla. I napokon, riječ o tome što je poznato o stvarnom izgledu Nikole Zrinskoga, idealiziranom u većini povijesnih prikaza. Prvi se prikazi javljaju ubrzo pošto je 1568. u Beču pod naslovom „Historia Sigethi“ objavljen latinski prijevod ljetopisa „Podsjedanje i osvojenje Sigeta“ Ferenca Črnka, komornika Nikole Zrinskog Sigetskog, očevidca njegove herojske smrti i bitke.

Njemačkim i talijanskim prijevodima Europa je bila upoznata sa sigetskom epopejom, pa ne čudi što se njegov, vjerojatno prvi portret nalazi u ilustriranoj knjizi Armamentarium heroicum Jakoba Schrenka von Notzinga (1539.-1612.). Posrijedi je katalog zbirke nadvojvode Ferdinanda II. Tirolskog (1529.- 1595.) iz dinastije Habsburga, nastao 1577. u dvorcu Ambras pokraj Innsbrucka, svojevrsnog kabineta oružja i kurioziteta, najvećeg u Europi uz zbirku Real Armeria u Madridu španjolskih Habsburgovaca. Uz svakovrsno oružje, umjetnine, slike i predmete, ta zbirka-muzej sadržavala je golemu zbirku portreta slavnih muževa, među njima proslavljenih vojskovođa. Nakon smrti nadvojvode Ferdinanda II. 1596., njegov mlađi sin i nasljednik, markgrof Karl von Burgau Austrijski tiskao je 1601. na latinskom i njemačkom von Notzingovu knjigu s portretima znamenitih vojskovođa i njihovim biografijama, među njima i Nikole Zrinskog.

Vojskovođe su uglavnom prikazane kao čitave figure u nišama, ali javljaju se i poprsja u medaljonima. Povjesničar umjetnosti Milan Pelc, u članku objavljenom u časopisu Gutenberg Jahrbuch 2015., piše da je ta knjiga „imala visoku reprezentacijsku vrijednosti za pripadnike plemićkog staleža.“ Jedan primjerak latinskog izdanja nalazi se u Biblioteci Zrinskih, koja se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bio je u vlasništvu Nikolinog praunuka, bana, pjesnika i kolekcionara Nikole VII. Zrinskoga (1620.-1664.), koji je na margini pokraj portreta zapisao latinski epigram. Iz spomenute zbirke nadvojvode Ferdinanda II. Tirolskog potječu pak kaciga, sablja i mentem (ugarski tradicionalni svečani plašt koji se nosio preko oklopa), danas u Povijesno-umjetničkom muzeju u Beču.

Oni se navode u katalogu zbirke iz Ambrasa iz 1577., a pretpostavlja se da ih je obitelj Zrinski iz Čakovca ustupila nadvojvodi za njegovu zbirku oklopa. U Vojno-povijesnom muzeju (Heeresgeschichtliches Museum) u Beču, u Dvorani vojskvođa (Feldherrnhalle), u galeriji od 56 kipova najslavnijih vojskovođa Austrije nalazi se kip Nikole Zrinskog, kojeg je njezin tvorac car Franjo Josip I. Habsburg uvrstio u „popis najslavnijih knezova-ratnika i zapovjednika Austrije, za vječni spomen“. Znakovito je, da je ta Dvorana – kao apoteoza carske armije i apsolutističke vlasti – posvećena 1865., kad je Veljačkim patentom uveden centralizam.

Neokonzervativni ukus naručitelja

U tom ideološkom ključu treba tumačiti heroizirane i idealizirane likove ratnika, visoke gotovo dva metra, izrađene u kararskom mramoru – navodno portretnih karakteristika. Što se Zrinskoga tiče, kiparu Nikolausu Vayu (1828.-1886.) bili su na raspolaganju prikazi iz 16. stoljeća, poput onih u zbirci iz Amrasa, poglavito Matthiasa Zündta (1498.-1586.), na kojeg su se kasnije oslanjali i drugi. U njima dominiraju atributi vojskovođe i kneza – raskošni kostim, elegantni kalpak, brada i brkovi, dok je karakterizacija lica proizvoljna. Takav pristup upućuje na shemu, ali i težnju generalizaciji. U nedostajanja vjernijeg portreta, kao stereotip varirali su ga gotovo svi u 19. stoljeću, kad se u Hrvatskoj i Mađarskoj javlja kult Nikole Zrinskoga.

To napose vrijedi za one slikare, koji su se koncentrirali na njegov lik – kao Miklós Barabás (1842.), Franjo Mücke (1866.), Oton Iveković (1889.), dok većina majstora historijskog slikarstva poseže za idealizacijom u funkciji patetičnih prikaza provale iz tvrđave, bitke, žrtve i junačke smrti, kao Johann Peter Krafft (1825.), Eduard Gurk (1830.), Bertalan Székely (1879.), Simon Hollosy (1896.) i Alfons Mucha (1914.) – da navedemo najpoznatije. Stilski ti prikazi oprimjeruje sve izraze historicizma, od bidermajera do secesije i ujedno potvrđuju ideološku razvedenost kulta Zrinskoga, važnog elementa u konstituiranju dvaju nacionalnih kulturnih identiteta, mađarskog i hrvatskog. Ta važnost i uvjetovanost određuju u 19. stoljeću razinu slikarskog korpusa posvećenog Nikoli Zrinskomu. Vjerojatno slično vrijedi i za druge žanrove, primjerice dramu „Zriny“ Nijemca Theodora Körnera (1812.) ili operu Ivana plemenitog Zajca „Nikola Šubić Zrinski“, praizvedenu 1876.

Naočigled recentnim spomenicima u Hrvatskoj i Mađarskoj, primjerice u Parku mađarsko-turskog prijateljstva pokraj Szigetvára (2006.) gdje su spojeni Zrinski i Sulejman Veliki, spomeniku Zrinskom u Čakovcu (2008.) ili u Donjoj Dubravi (2014.), pa i najnovijem poprsju u Zagrebu pokraj palače HAZU-a, postavlja se podjednako pitanje kvalitete i motivacije, koje smo prethodno povezali. Što uvjetuje očit anakronizam zrinjevačkog poprsja kipara Vladimira Herljevića, čak konzervativnijeg od poprsja Valdeca i Rosandića, a bližeg Rendiću, čiji realizam ne doseže za volju idealizirajuće stilizacije? Je li posrijedi neokonzervativni ukus naručitelja, neka posebna poruka, neki novi identitet? Sudeći po svečanosti otkrića, prisutnosti i oduševljenju nositelja gradske i državne vlasti, na djelu je vjerojatno jedno, drugo i treće. Kako bilo, Nikola Zrinski poslužio je kao ideološki alat. I u Hrvatskoj, i u Mađarskoj.