Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zagrebom je marširala ignorantska i prestrašena Hrvatska, čija se tjeskoba pretvara u bijes

Telegramov komentar današnjeg prosvjeda protiv Istanbulske

Zagrebački marš protiv Istanbulske konvencije u mnogočemu je istovjetan radikalnim profašističkim pokretima u istočnoj Europi. Strah od promjena i gubitka identiteta pronalazi fokus u jednom, često sadržajno irelevantnom povodu, da bi prerastao u bijes protiv bilo kakvih trendova koje ugrožavaju nacionalističko-klerikalnu paradigmu hrvatske države. A radikalna nacionalistička paradigma ne samo da nije razorena, nego je, zapravo, mnogogdje u naletu. Što znači da se zagrebački marš desetaka tisuća ignorantskih očajnika može pretvoriti u realnu političku snagu

Na čelu kolone duge nekoliko desetaka tisuća ljudi hodalo je dvadesetak vrlo mladih, pristojnih žena, koje su nosile transparent protiv Istanbulske konvencije. Na prvi, pogled, reklo bi se kako se radi o tipičnoj politikantskoj manipulaciji, i o stanovitom ispiranju mozga.

Organizatori prosvjeda protiv Istanbulske konvencije uvjerili su te djevojke da čine nešto dobro za sebe, svoje obitelji, svoj narod i svoju zemlju. Pa su one hrabro i nadahnuto, čista srca, reagirale na Vladinu izdajničku ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Hrvatski obrazovni sustav, hrvatski službeni mediji i sustavni rad Katoličke crkve na prevrednovanju rezultata pouka Drugog svjetskog rata (a klinci već dugo masovno idu u Crkvu), stvorili su uvjete za brainwashing naše djece. Pa je djecu zaista moguće uvjeriti da sirota Istanbulska konvencija, inače prilično bezazlen i loše napisan dokument, kojem do prije par godina nitko nije pridavao osobitu pozornost, sadrži stavove koji promoviraju famoznu rodnu ideologiju.

Iskaz opasnog političkog raspoloženja u društvu

No, subotnji marš kroz Zagreb nije bio posljedica masovnog pranja mozga mladim Hrvatima, niti endehazijske nostalgije kod starih generacija. Radilo se o iskazu puno opasnijeg političkog raspoloženja u društvu, s kojim mlade žene iz prvog reda demonstracija ne moraju imati puno veze. Istanbulska konvencija očito je postala lakmus za artikuliranje političkih stavova i osobnih osjećaja pripadnika nacionalističke desnice u Hrvatskoj.

Važno je razlikovati motive organizatora prosvjeda protiv Konvencije, od motiva većine sudionika prosvjeda. Primjerice, motivi Katoličke Crkve u ovom su slučaju višestruki. Crkva u Konvenciji zaista prepoznaje opasnost nametanja transrodnosti (premda Konvencija ne nameće transrodnost), pa u skladu s teologijom Katoličke Crkve, biskupi osjećaju da moraju reagirati protiv Konvencije.

Biskupi su taj izvorni teološki motiv lako spojili sa svojim glavnim uzrokom za politički angažman: prevrednovanjem hrvatske povijesti i stvaranjem novog hrvatskog vrijednosnog obrasca na temelju prevrednovanje hrvatske povijesti (u kojoj je NDH donekle OK, uz sve svoje greške, dok je ZAVNOH uvijek i isključivo negativan i zločinački).

Dio Hrvata osjeća da im se oduzima indentitet

Katoličke civilne udruge u Konvenciji su, pak, pronašle genijalan lajtomotiv da ujedine dio društva u prosvjedu protiv bilo kakvog moderniteta, i u pokušaju da se Hrvatska pretvori u konzervativnu božju državu. Naposljetku, pojedini čelnici HDZ-a vide zbivanja oko Konvencija kao dobar povod da napakoste Andreju Plenkoviću, koji, budimo iskreni, svjetonazorski zaista ne pripada Hrvatskoj demokratskoj zajednici.

Sve ove glavne grupe inspiratora i organizatora subotnjeg prosvjeda imaju legitimne, premda ponešto ljigave političke i društvene ciljeve. No, sami sudionici prosvjeda zbog puno su se dubljih i opasnijih razloga pridružili ovom, prilično zastrašujućem maršu središtem glavnog grada Republike Hrvatske. Prilično je očigledno, ne samo zbog završnog govora neke starije gospođe, da je Istanbulska konvencija postala povod za potragu za identitetom. Dio hrvatskog naroda osjeća da mu se oduzima identitet.

Ti su ljudi identitet nalazili u Domovinskom ratu i njegovim jednoznačno interpretiranim tekovinama, pa u Katoličkoj Crkvi i njenim jednoznačnim porukama, pa u najžešćem nacionalizmu, pa u mržnji prema Srbima, pa u hrvatskog nogometnoj reprezentaciji, pa u mitu o obnovi hrvatske države nakon skoro tisuću godina, pa u Hrvatskoj vojsci, pa u Thompsonu, pa u strahu od navodne muslimanske invazije u zapadnoj Europi.

Istanbulska sažima sve udarce koje su od Tuđmana proživjeli

Njihov se preostali osjećaj dostojanstva i sigurnosti temelji, sasvim pojednostavljeno rečeno, na osjećaju da su oni gospodari svoje sudbine u svojoj nacionalnoj državi, gdje bi se sve trebalo odvijati prema njihovim životnim navikama i vrijednostima. I stoga se boje svake iduće promjene. A unatrag dvadesetak godina dogodilo se previše promjena, koje oni ne mogu podnijeti.

Umjesto Franje Tuđmana državom su privremeno bili zavladali ljevičari i liberali, i gay brakovi de facto su postali legalni (referendumu usprkos), Hrvatska je dio svog suvereniteta predala Europskoj uniji, hrvatski su generali izručivani Haaškom sudu, reforma školstva temeljit će se na digitalnom, dakle modernističkom pristupu, i tako dalje, i tako dalje.

I sada je ta Hrvatska iz devedesetih godina potpuno zbunjena i uplašena. Ona ne zna i nije kadra razumjeti što se događa, ali osjeća da još jedan iskorak prema modernitetu poništava sam njen smisao postojanja. Pa Istanbulska konvencija odjednom počinje sažimati i sve udarce koje je nacionalistička Hrvatska proživjela od Tuđmanove smrti do danas.

Marš koji se može pretvoriti u realnu političku snagu

I onda se ta nacionalistička Hrvatska očajnički diže, maršira Zagrebom, i kaže gromoglasno Ne. Ali ne kaže Ne sadržaju Istanbulske konvencije, o čemu sudionici marša ionako nemaju pojma, nego kaže Ne tjeskobnom osjećaju da se njihov svijet promijenio. A oni ga žele natrag.

Zagrebački marš protiv Istanbulske konvencije u mnogočemu je istovjetan radikalnim profašističkim pokretima u istočnoj Europi (ali i u dijelu zapadne Europe). Strah od promjena i gubitka identiteta pronalazi fokus u jednom, često sadržajno irelevantnom povodu, da bi prerastao u bijes protiv bilo kakvih trendova koje ugrožavaju nacionalističko-klerikalnu paradigmu hrvatske države.

E sada, hrvatski je specifični problem što radikalna nacionalistička paradigma, na razini države, civilnog društva, Crkve i službenih medija, usprkos svim udarcima koje je pretrpjela, ne samo da nije razorena, nego je, zapravo, mnogogdje u naletu. Što znači da se zagrebački marš desetaka tisuća ignorantskih očajnika može pretvoriti u realnu političku snagu.

Ivan Violić
Telegram autor
214 članka Više o autoru