Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zamolili smo četvero vrlo uspješnih ljudi iz Hrvatske da nam pričaju o razdobljima kada su bili iznimno neuspješni

U Telegramovoj velikoj priči o debaklima sudjeluje operna diva Dunja Vejzović, jedan od najuspješnijih slikara mlađe generacije Stipan Tadić, Anđela Šarić, vrhunska znanstvenica koja u Londonu vodi svoj tim te osnivač Nanobita, startupa čije su aplikacije (uglavnom igrice), skinute dosta impresivnih 50 milijuna puta

Alan Sumina, jedan od osnivača Nanobita

Prije devet godina Alan Sumina bio je student zagrebačkog FER-a. Kaže da se nije sad nešto pretjerano isticao. Možda je bio tek malo iznad prosjeka. Išli su mu računski predmeti, ostali malo manje. Fakultet mu ionako nije bio prvi na listi prioriteta. S 21 godinom, Alan je već osnovao firmu koja je programirala za naručitelje, uglavnom domaće firme. Ranije je isto to radio preko student servisa. Firmom je želio srediti nekakve administrativne probleme na koje je nailazio.

“Ako radite na svom kompjuteru morate, recimo, imati nekakve licence za software. Takve sam stvari htio riješiti preko firme”, kaže. Možda je počelo kao čisto tehnička stvar, ali posao je Alanu brzo postao strast. Programiranje mu je išlo lako i u tome se pronalazio. U to vrijeme nije ni radio ništa drugo. Nije imao nikakve posebne hobije ili nešto slično. Kaže da je iz svoje sobe u roditeljskoj kući znao raditi i po 16 sati na dan.

Sumina za svojim stolom Vjekoslav Skledar

Godine u kojima su svi pričali o krizi

Tad još nije imao nekakve megalomanske planove.”Meni je tad bilo bitno samo da zaradim nekakav novac koji bih onda uložio u bolji kompjuter ili da si kupim neki software. Možda i da mi ostane da na ljeto mogu na more. Tek toliko”, kaže. Do narudžbi je uglavnom dolazio preporukama. Odradio bi nešto za neku firmu, onda bi ga preporučili nekom drugom i tako je krenulo. Ponekad bi poslove pronalazio preko poznanika. I na papiru je to izgledalo dosta dobro. Te 2008. ili 2009. sve su naslovnice vrištale o krizi. Svi su pričali o tome. Dolazile su gladne godine koje su prijetile da će pojesti cijelu jednu generaciju. Bilo je teško planirati nekakvu budućnost ili još gore, maštati o karijeri, kada su svi pričali da će sljedećih deset godina sve propadati i umirati. Bilo je vrijeme da se stišću remeni, a ne da se osnivaju firme.

Alan je imao velikih problema s naplatom. Dogovorio bi nekakav posao, odradio ga, a onda ga jednostavno ne bi platili. “Moji računi nisu bili pretjerano veliki. Ne znam, dogovorio bih nekakav posao za deset tisuća kuna, ali bih ga radio tri mjeseca. I onda te ne plate”, priča. “Ja sam si zbog firme morao kupovati, recimo, novi kompjuter pa sam morao i posuđivati od roditelja. Kada izdate račun, morate platiti PDV. Zakonski si morate isplatiti i nekakvu plaću. Kada vas ne plate, a još ste i student, to vas dotuče“, priča.

Kako su postali najbolji poslodavci

Sjeća se da je jednom išao na nekakav sastanak u tvrtku za koju je nešto radio, a koja mu nikada ništa nije uplatila. Ispred firme bio je parkiran direktorov novi auto. “Moj račun nije bio vrijedan guma od tog auta. Dobro, ta firma je na kraju propala. Vjerojatno me nisu ni mogli platiti. Al’ ako već ne možeš platiti ljude, ne kupuješ si novi auto. U tom trenutku si s jedne strane ljut jer znaš da nisi napravio loš posao. S druge strane se osjećaš užasno sitno i nemoćno. Baš onako, jadno. Propitkuješ se. Razmišljaš ima li smisla uopće baviti se nekakvim privatnim biznisom u Hrvatskoj”, kaže Alan.

Sumina snimljen prije desetak dana Vjekoslav Skledar/Telegram

Alan Sumina i njegov partner Zoran Vučinić prestali su raditi za domaće naručitelje i krenuli raditi aplikacije za pametne telefone, koji su se tada tek pojavili na tržištu. Njihova firma, Nanobit, danas zapošljava više od 100 ljudi, a njihove su aplikacije, uglavnom igrice, instalirane 50 milijuna puta. Između ostalih, dobili su i nagradu za najbolje poslodavce u Hrvatskoj.

“Nama se nikada nije, niti nam se može dogoditi da ne platimo zaposlenika ili dobavljača. Nikoga ne zapošljavamo ako u budžetu nemamo novca da tu osobu platimo godinu dana. Ako nam se i dogodi da ne možemo platiti nešto što nam treba, nađemo alternativu. Ali nije opcija ne platiti na vrijeme. Isto je i s dobavljačima. I iza firmi su zapravo ljudi”.


Stipan Tadić, slikar

Uvijek je znao crtati. Ne sjeća se vremena kada toga nije bio svjestan ni trenutka kada je to shvatio. Bilo je to prije no što je u potpunosti postao svjestan samog sebe, u svakom slučaju. To ga je nekako oduvijek određivalo. Njegov je talent prvi primijetio otac. Kada je bio dječak, Stipan je s roditeljima živio u Austriji. Majka mu je prala suđe u restoranu Interspara, a otac je bio radnik u tiskari. Stipan kaže da je nekako oduvijek bio zavučen u papire, a roditelji su ga poticali da radi to što mu se sviđa. “Imao sam lijepo djetinjstvo. Nikada nisam imao nekih egzistencijalnih sumnji. Manje više sam oduvijek znao što želim raditi“, kaže.

Priča da se u Austriji djecu koja su pokazivala nekakav jasno izražen talent od početka tretiralo drugačije. “Tamo se to nekako više cijeni. Možda te se malo i više pazi. Ovdje je drukčije. Ljudi isto primijete, ali si u biti isti kao svi ostali”, kaže. U Zagreb je došao u petom razredu osnovne. Bio je zapravo sretan što je tu. Što svi oko njega pričaju hrvatski. Svejedno, bio je to opet nekakav šok. Kaže da su u osnovnoj školi u Zagrebu društveni kriteriji bili dosta drugačiji nego što je navikao. Nogomet, na primjer. To je u osnovnoj bio nekakav kriterij rangiranja na društvenoj ljestvici.

Stipana je snimio Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar

Htio je među sebi slične

Do osmog razreda se privikao. Razred mu je bio dobar. Možda to njegovo crtanje nije puno značilo u školi, ali je s tim ipak zaradio nekakvo poštovanje vršnjaka. S 14 godina bio je zapravo dosta normalan klinac. Sjeća se da je imao zašaranu torbu i da je slušao Limp Bizkit. Njuškao je malo oko izlazaka, ali ne previše. “Bio sam late bloomer”, kaže. Htio je upisati školu primijenjenih umjetnosti. Nije to bila nekakva teška odluka. Zapravo, to nije ni bila odluka. To se znalo. Znali su to i Stipan i njegovi roditelji i njegovi prijatelji i roditelji njegovih prijatelja.

Tad još nije imao jasnu sliku što će točno kasnije raditi. Samo se htio vratiti pod to nekakvo stakleno zvono sebi sličnih. “Ja se puno bolje osjećam kada sam u tom užem krugu ljudi koji su isti kao ja. Kada sam u nekakvom generalnom presjeku društva, meni je malo neugodno. Povučen sam i šutim. Kada sam okružen sebi sličnima, onda sam otvoren i smijem se“ kaže. Osim bodova, za upis u školu primijenjenih umjetnosti morao se položiti i prijemni ispit. Bio je to zapravo jednostavan zadatak. Trebao je samo nacrtati stolicu. “Kod toga je najvažnija linearna perspektiva. I zapravo je to jedna jednostavna, tehnička stvar. Kad si klinac koji se bavi crtanjem, ne crtaš stolice zato što je užasno dosadno”, priča.

Tadić u ateljeu Vjekoslav Skledar

Na prijemni je došao bez ikakve sumnje da će upasti. Ušao je u školu, vidio učenike i bilo mu je jasno da tu pripada. Bilo je očigledno da nitko ne zna igrati nogomet. “Nisam imao nikakvu tremu. Mislio sam da ću doći, nacrtati tu stolicu preko volje i da će to biti to. Bio sam bahat”. Par dana kasnije s prijateljem je prošetao do škole. Na vratima su bili zalijepljeni rezultati prijemnog ispita. Stipanovo ime je bilo ispod crte. “Nisu to bile suze ili tako nešto. Bilo je gore od toga. Ja sam se cijeli raspao. Uopće ne mogu zamisliti da mi se sad tako nešto danas dogodi. Ne znam zapravo dal’ se tako nešto uopće može dogoditi odraslom čovjeku. Možda da ti netko blizak strada. Možda to”, prisjeća se Stipan.

Prijatelji iz kvarta zvali su ga švelja

Stipanovim je roditeljima vijest bila jednako nevjerojatna. Otac je otišao u školu vidjeti što se dogodilo. Znao je da mu je sin talentiran i nije mu bilo jasno kako je moguće da nije uspio upisati srednju primijenjenu. Postalo mu je jasno tek kad su mu pokazali Stipanovu stolicu. Predložili su mu da se upiše u tekstilnu školu. Ta je škola imala program sličan primijenjenoj, a Stipan bi se nakon godinu dana mogao prebaciti. “Pričao sam da sam htio natrag pod stakleno zvono. E pa, dogodilo mi se suprotno”, kaže.

Upisao je tu tekstilnu školu. S njim je u razred išao samo još jedan dječak. Sve ostalo su bile djevojke. “Ne želim da sada ispadne da govorim nešto loše o toj školi, ali meni je tamo bilo stvarno grozno”, priča. Kaže da su cure iz njegovog razreda izlazile sa sitnim dilerima. On je u tom okruženju odjednom bio štreber. Prijatelji na kvartu su ga zezali da je ‘švelja’.

Stipan Tadić danas ima 31 godinu i jedan je od najuspješnijih mladih slikara u Hrvatskoj. Osvajao je razne domaće i strane nagrade, izlagao diljem Europe i odradio rezidencije, između ostalog, u Abu Dhabiju, Parizu i Rusiji. Nakon godine u tekstilnoj, prebacio se u školu primijenjenih umjetnosti, odakle je otišao na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je bezbroj crteža stolica.

Stipan snimljen ovaj mjesec Vjekoslav Skledar

Anđela Šarić, znanstvenica

Anđela Šarić kaže da nije bila baš spremna za odlazak u Ameriku. Kada je otišla, imala je 22 godine i upravo je s izvrsnim ocjenama diplomirala kemiju na PMF-u. Prijavila se na doktorske studije na desetak mjesta na svijetu. Upala je na četiri. Za sveučilište Columbia u New Yorku se odlučila dijelom zbog grada, a dijelom zato što su joj se pri posjetu studenti činili sretniji nego na drugim fakultetima.

Ta prva godina nakon odlaska iz Hrvatske bila je standardno teška. Nije baš jednostavno otići na drugi kontinent i snaći se. “Studenti u Americi su drugačiji. Bili su glasniji i djelovali su samouvjerenije i snažnije. Sustav je drugačiji. Ljudi se od malih nogu uče isticati, probijati, ispitivati. I to mi je bio šok. Odmah sam pomislila da su svi tu pametniji od mene”, priča.

Kako je podlegla imposter sindromu

Kaže da je možda malo podlegla i ‘imposter sindromu’. Taj je sindrom zapravo jako čest među znanstvenicima. “Na toj su razini svi oko tebe talentirani i nevjerojatno uspješni u tome što rade. Obuzme vas taj nekakav čudan strah da si tamo dospio slučajno ili srećom. Da si uljez. Iako znaš da za to nema razloga. I užasno se bojiš trenutka kada će te razotkriti”, kaže. To je trajalo tek do trenutka kada su stigli prvi rezultati ispita. Tad joj je bilo jasno da kolege mogu biti glasni koliko hoće, ali da nisu bolji od nje.

Osim početka, period u Americi zapravo joj je bio dosta uspješan. Preispitivati se počela tek kada je došla u Veliku Britaniju. Nakon što je doktorirala, prijavljivala se za post-doktorske programe i drugdje. Bliže. Po Švicarskoj i Njemačkoj na primjer. Na kraju je završila na Cambridgeu. Trebala se baviti istraživanjem u laboratoriju i povremeno održavati predavanja. I opet je morala sve ispočetka.

Ponovno je krenula ispočetka

“U Britaniji sam ponovno došla u jedan potpuno drugačiji, dosta zatvoren sustav koji je dizajniran za ljude koji su tu oduvijek. To se posebno odnosi na starija sveučilišta poput Cambridgea i Oxforda, koja su dosta striktno hijerarhijski organizirana. Zapravo, tamo to po mnogočemu još uvijek izgleda slično kao što je izgledalo u 16. stoljeću”, kaže Anđela. Iz te joj se perspektive život u Americi činio kao dosta bezbrižno razdoblje.

Kada je došla na Cambridge već je imala blizu 30 godina. Bila je vrhunski obrazovana i uspješna. A opet je morala sastavljati život iz kutija. “Odete i koliko god mislite da se to neće dogoditi, izgubite većinu prijatelja s kojima ste imali vezu u Americi. Nakon pet godina, s prijateljima u Hrvatskoj se udaljite. Morate se naviknuti na novi grad, nove kolege, naći novi stan. Promijenila sam tri stana u tri godine. I sad se uskoro ponovno planiram seliti”, priča Anđela.

Anđela Šarić privatna arhiva

Znanošću se nitko ne ide baviti zbog novca. Sa svojim obrazovanjem, Anđela bi u bankarstvu ili nekoj drugoj industriji zarađivala puno više. Nisu to neki veliki iznosi kada se usporede s cijenom života. Čak i u usporedbi sa znanstvenicima u Hrvatskoj. “Možda bi mi u Hrvatskoj bilo materijalno i malo lakše. Znam sredinu, imam obitelji, mogu se osloniti na nekoga”. Svi njeni prijatelji imaju stanove i aute. Ona nije blizu toga. To ionako nije nešto čemu je težila.

Frustracije i trenuci potpune samoće

To bi joj privikavanje bilo puno lakše da su istraživanja kojima se bavila pokazivala nekakve rane rezultate. “Znanstvenici su, kao i svi ljudi posvećeni poslu, za njega emocionalno vezani. Dio im je identiteta. Kada znanost ide dobro, onda su presretni. Kada ide loše, onda se to jako odražava na njihovo raspoloženje”, priča. A u početku je bilo perioda kada ništa nije išlo.

“Svaki dan u tjednu ste u laboratoriju. I subotu i nedjelju. I što god da napravite, ne uspije. Najgore je kada nešto pokušavate drugi, treći, četvrti put, a ništa se ne događa. Niste ni malo bliže nekom rješenju. Cijelo vam je vrijeme u glavi da ćete uskoro možda ponovno morati tražiti novi posao, u novom gradu, u novoj državi. I da, ako ovo što radite sada ne uspije, nećete baš imati toliko slobode u izboru toga gdje će to biti niti što ćete tamo raditi. A onda se, po onom groznom engleskom vremenu, vraćate u stan u kojem nema nikoga tko vam je istinski blizak”, priča.

Važna studija u uglednom časopisu

U takvim se trenucima preispitivala. Osjećala se frustrirano. “Moji vršnjaci u Hrvatskoj vodili su prave živote. Organizirali bi svadbe. Uređivali domove. Dobivali djecu. A ja bih bila u iznajmljenoj sobi i s mužem, koji je živio u Hrvatskoj i pokušavao dobiti posao Britaniji, pričala preko Skypea” priča.

Anđela Šarić u međuvremenu je završila post-doktorski studij na Cambridgeu. Preselila je na University College London gdje vodi vlastitu istraživački grupu. Ove je godine u uglednom časopisu Nature Physics objavila važnu studiju koja otkriva da se plakovi u mozgu koji uzrokuju Alzheimer i Parkinson, nakon što se jednom stvore, počinju samoumnožavati. “Kada dođete u takav nekakav period probate si nečim ispuniti vrijeme. Žalite se kolegama koji su u sličnoj situaciji. To je prednost akademske zajednice. Svi imamo slične životne puteve. Da mi se sad dogodi takav period, bila bih nadam se strpljivija. Znala bih da će proći”.


Dunja Vejzović, operna diva

Snimanje. Bez ikakve probe pali se crvena lampica. Orkestar počinje, pjevačica kreće. Dirigent je odmah zaustavi i kaže: „Preglasno“. Kreće se ispočetka. Pjevačica zna da ne može tiše i u toj sekundi shvati da, ne samo taj dan nego uopće, neće uspjeti kvalitetno obaviti zadatak u tim davno planiranim terminima gramofonske tvrtke. No nema odustajanja, nema razlaza. Crvena lampica opet se pali i idemo; i tako još tri dana.

Činjenica da je postojalo dovoljno opravdanja i izgovora za nepripremljenu ulogu ne umanjuje ogromni udarac neuspjeha, sasvim dovoljan da sruši svako samopouzdanje. Dunja Vejzović si nije dopustila suze. Stisnula je zube i pretvorila trenje u energiju, i to samo odlukom da svlada tu ulogu. Izgubila je predviđene angažmane za tu ulogu, sve osim jednog. Tu jednu šansu je iskoristila, no trebale su joj dvije godine dok konačno nije bila zadovoljna rezultatom. Da, uloga nije bila iz njenog faha i da, bilo je naporno. No energiju, koje ne bi bilo bez tog neuspjeha, koristila je za sve borbe u karijeri koje su sljedile.

Dunja Vejzović u Muzičkoj akademiji foto saša ćetković

Ima poslovica: “Ako netko posrne, treba ga još jače gurnuti”. Koliko god strašno zvuči, ima u tome mnogo istine. Vjerojatno u ovom metiéu onaj koji se poslije posrnuća ne digne nije stvoren za tu profesiju. Snimanje je kasnije nastavljeno uz odlične kritike, a Vejzović je tek nakon predstave s kojom je bila zadovoljna prestala pjevati tu ulogu. Ulogu koja je bila želja dirigenta, a za koju on nije odvojio vrijeme da je odradi s njom. Preveliko je povjerenje bilo u pjevačicu, a preveliko i njeno u dirigenta. “Neuspjeh neki put više pogodi na unutra nego što ima odjek na van, ali može dati enormni poticaj za dalje”, kaže Dunja Vejzović.

Dunja Vejzović pozira za Telegram foto saša ćetković

Dunja Vejzović već je imala vrhunsku karijeru kada se ova priča dogodila. Možda zato nije htjela reći u kojem joj se gradu dogodio neuspjeh ni koju je rolu pjevala ni tko je bio dirigent, već nam je sama napisala svoju priču.

Jerko Mihaljević
Telegram autor
729 članaka Više o autoru
Više s weba