Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: TG ilustracija

Zamolili smo psihijatra da nam pokuša svima pomoći; kako se nositi sa strahom od korone i novih potresa

Razgovarali smo s profesorom Draženom Begićem, specijalistom psihijatarije i redovnim profesorom Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Zamolili smo psihijatra da nam pokuša svima pomoći; kako se nositi sa strahom od korone i novih potresa

Razgovarali smo s profesorom Draženom Begićem, specijalistom psihijatarije i redovnim profesorom Medicinskog fakulteta u Zagrebu

FOTO: TG ilustracija

Vijesti treba gledati umjereno. Valja njegovati zdravi životni stil, zdravo se hraniti, vježbati, održavati ritam dana. Treba ostati u kontaktu s ljudima, razmjenjivati duhovite objave, hrabriti se. Ovo su izvanredna vremena i u njima ćemo se osjećati svakojako, ali vodite se načelom da pripadamo vrsti koja se izborila i s većim i strašnijim izazovima.

Profesor dr. Dražen Begić (62) bavi se proučavanjem utjecaja životnih događaja na nastanak i razvitak psihičkih poremećaja i bolesti, tipizacijom posttraumatskog stresnog poremećaja, proučavanjem socijalnih čimbenika na oblikovanje sa stresom povezanih poremećaja, pa je zbog toga svakako najkompetentniji sugovornik na temu koliko sadašnja situacija izazvana epidemijom koronavirusa te nedavnim potresom u Zagrebu utječe na zdravlje ljudi.

“Ova situacija na psihičko zdravlje utječe dvojako. Krizne situacije, kao pandemija i potresi, dovode do niza kratkotrajnih psihičkih smetnji kod velike većine ljudi. Mnogi će biti uzrujani, zabrinuti, tužni, ogorčeni, javit će im se osjećaj neugode. Ali te smetnje mogu na neki način biti i korisne jer će nas potaknuti na akciju i pripomoći u našoj prilagodbi na novonastale uvjete života. Kako se ljudi prilagođavaju na novu situaciju i te će se emocije relativno brzo smanjiti i nestati. To je jedna vrsta psihičke reakcije na ove ugroze”, priča Begić.

Napisao je više od 100 znanstvenih i stručnih radova

Profesor Dražen Begić specijalist je psihijatar te znanstveni savjetnik i redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, čiji je pročelnik od 2012. godine. Voditelj je Kliničke jedinice za psihofiziologiju Klinike za psihijatriju KBC Zagreb. Sudjeluje u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi na Medicinskom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, voditelj je predmeta “Psihijatrija” i “Uvod u psihopatologiju” te izbornog predmeta “Medicina ljudske seksualnosti”.

Glavni je urednik časopisa “Socijalna psihijatrija”. Napisao je više od 100 znanstvenih i stručnih radova, autor je sveučilišnog udžbenika “Psihopatologija” te je urednik sveučilišnog udžbenika “Psihijatrija”. Stručni interes profesora Begića usmjeren je također prema psihofarmakoterapiji, kognitivno-bihevioralnoj psihoterapiji i elektrofiziologiji.

TELEGRAM: Što je s ljudima koji će imati ozbiljnije posljedice od stresova koje sada doživljavaju?

BEGIĆ: Kod manjeg broja pojedinaca mogu se, međutim, javiti dulje i intenzivnije smetnje, koje onda poprimaju oblik nekog od psihijatrijskih poremećaja: akutne stresne reakcije, anksiozno-depresivnog poremećaja, paničnog poremećaja i drugih. Pandemija i potres pospješuju pojavljivanje nekog poremećaja, kod osoba koje su na neki osjetljivije i ranjivije. Ugroza tu nije uzrok, ona je takozvani okidač pojavljivanja psihičkog poremećaja.

TELEGRAM: Pogoršavaju li dodatno tu situaciju mjere zabrane kretanja što, pretpostavljam, samo pojačava tjeskobu i depresiju?

BEGIĆ: Da, pogoršavaju, iz barem dva razloga. Prvo, ostajanje u istom prostoru stavlja čovjeka u situaciju da stalno vrti iste misli, nema distrakcije pažnje na nešto drugo, pa ako stalno crno misli što može dovesti do zabrinutosti i depresivnosti. Nadalje, fizički kontakti s drugim osobama sada su bitno smanjeni, nekim ljudima to jako nedostaje, pa je moguća pojava depresivnosti i anksioznosti. Drugo, tjelesna neaktivnost sama po sebi može potaknuti depresivnost. I tu se onda uspostavlja začarani krug gdje depresivnost nastaje zbog neaktivnosti, ali je i na neki način pojačava.

TELEGRAM: Hoće li strah od epidemije i potresa biti dodatno pojačan zbog bojazni ljudi da će ostati bez posla?

BEGIĆ: Egzistencijalni strahovi će tek doći na red. U ovom prvom tjednu nakon potresa još ćemo uvijek biti zaokupljeni time što se dogodilo ili se moglo dogoditi ili što se još može dogoditi u bliskoj budućnosti. Primjerice, hoće li se potres ponoviti i kako će to završiti. Ali nakon kraćeg razdoblja, kada većina stvari vezane za potres prođu, onda ćemo ponovno početi razmišljati o epidemiji. A kako će se ona bližiti vrhuncu, pa i kraju, počet ćemo razmišljati o životu koji nas čeka. Potpuno jasno je da će naš život biti različit, obilježen ne samo ekonomskom nesigurnošću, nego i promjenama koje će se neminovno zbivati i u svijetu i kod nas. Sve te promjene neće nužno biti negativne. Neke će doprinijeti i preslagivanju naših vrijednosti, ukazivanju na prave probleme i možda njihovom rješavanju na novi način.

TELEGRAM: Kako se u sadašnjoj situaciji ponašaju ljudi koji su već ranije imali ozbiljnih i kroničkih psihičkih problema? Je li se njihova situacija dodatno pogoršala?

BEGIĆ: Kako kod kojeg poremećaja i kako kod kojeg bolesnika. Ova ekstremno krizna situacija može dovesti do pogoršanja i onako narušenog psihičkog zdravlja kod tih ljudi. Primjerice, neke bolesnike sada muče (sumanute) ideje da su oni krivi jer se virus pojavio. Ima primjera i pogoršanja slika bipolarnog poremećaja. Onima koji pate od opsesivno-kompulzivnog poremećaja s ponavljanim radnjama pranja i čišćenja ova će situacija sasvim sigurno pojačati vjerovanje da je ekscesivno pranje ruku nužno. Primjetno je da se kod ljudi koji su proživjeli rat, ali nisu imali smetnje, sada vraćaju slike ratišta, skloništa, osjećaj straha. Moguće je da će oni zbog te takozvane retraumatizacije razviti različite poremećaje, pa i posttraumatski stresni poremećaj. A oni koji ga već imaju mogu doživjeti pogoršanje svojih simptoma. Oni koji imaju hipohondriju ili kiberohondriju, uznemiravanje u vezi zdravlja nakon pretraživanja dr. Googlea, često nazivaju telefone za psihološku pomoć. Oni učestalo mjere temperaturu, provjeravaju svoje zdravstveno stanje, traže mogućnost da se testiraju.

TELEGRAM: Koji su pokazatelji da se strah od koronavirusa ili potresa pretvorio u bolest?

BEGIĆ: Uvijek postoji relativno jednostavan znak razlikovanja normalne anksioznosti i normalnog straha od patoloških – postoji li vanjska opasnost? Ako opasnosti nema, strah je zasigurno patološki. Na žalost kada je situacija kao sada, kad postoje objektivne opasnosti, onda je razlikovanje normalnog straha i anksioznog poremećaja teže. Ako tjeskoba ometa naše funkcioniranje, ako ju ne možemo kontrolirati nego ona kontrolira nas, tada se razvio poremećaj. Također, ako se stalno brinete oko takozvanih hipotetskih briga, primjerice, predviđanja crne budućnosti, onda se već radi o smetnji.

TELEGRAM: Koliko stupnjeva imaju bolesti koje proizlaze iz takvih strahova? Mogu li se one pretvoriti u psihozu, duševne poremećaje, anksioznost, depresiju, fobiju…

BEGIĆ: Jedno su smetnje, svi ih imamo, drugo su poremećaji, primjerice anksiozni, koje ima manji broj ljudi, a treće su bolesti, bipolarni afektivni poremećaj, shizofrenija. Neki od tih poremećaja, primjerice panični ili depresivni, mogu se podijeliti po težini i duljini simptoma na blage, srednje, srednje teške i teške. Na te različite oblike i stupnjeve bolesti manje utječu ove ugroze kojima smo izloženi, a više mnogobrojni poznati čimbenici, od biologije i genetike do psihosocijalnih čimbenika, ali i još uvijek neki nepoznati. Sigurno je da ovi strahovi ne mogu uzrokovati duševne bolesti, primjerice, shizofreniju, ali mogu biti okidač nekih anksioznih i/ili depresivnih poremećaja.

TELEGRAM: Koje su skupine ljudi najrizičnije?

BEGIĆ: Najrizičnije su skupine osoba s već dijagnosticiranim psihičkim poremećajima i bolestima. Zatim oni emocionalno osjetljiviji, oni koji doživljavaju više teških životnih događaja u kraćem vremenskom razdoblju, kronični tjelesni bolesnici. Ali i pripadnici profesija koji su sada izloženi konstantnim stresogenim situacijama, zdravstveni djelatnici, policajci, članovi kriznih stožera, novinari… Zanimljivo je da se u jednom istraživanju, vezano za pandemiju u Hrvatskoj, pokazalo da su emocionalno najosjetljivije majke male djece. One inače nisu rizična skupina za bolest COVID-19, ali su sada izrazito zabrinute i ranjive. Majkama treba, zato što su njihovi strahovi uvijek vezani za sigurnost djece, stalno ponavljati da njihova djeca nisu rizična skupina, da će s njima sasvim sigurno biti sve dobro.

TELEGRAM: Što savjetujete ljudima koji imaju sada probleme?

BEGIĆ: Sada je normalno da ste napeti, tjeskobni, uznemireni, da osjećate nelagodu, da razmišljate o crnim scenarijima…. Ako se ne možete odmaknuti od tih misli, s njima ste stalno preokupirani, imate smetnje koncentracije, osjećate se umorno ili uznemireno, ako imate osjećaj “treperenja”, drhtanja, slabosti, “vrućine” u grudnom košu, ako srce ubrzano radi, ako se javljaju smetnje usnivanja i prosnivanja – vjerojatno se radi o akutnoj stresnoj reakciji. Tu je najbolja pomoć smirivanje na načine koji vam inače pomažu, njegovanje zdravog životnog stila i aktiviranje vaše socijalne mreže. Katkad će i u ovakvom stanju biti dobrodošla primjena lijeka. Međutim, ako imate nešto od sljedećeg – kroničnu nesanicu, ne možete ustati iz kreveta, ne funkcionirate u uobičajenim aktivnostima, imate suicidalne misli, tada potražite stručno pomoć. Na službenim stranicama www.koronavirus.hr imate navedene brojeve telefona na kojima će vas dočekati stručnjaci i pružiti vam potrebnu psihološku pomoć.

TELEGRAM: Koliko u takvim situacijama pomažu lijekovi, a koliko razgovori sa stručnjacima?

BEGIĆ: U takvim situacijama pomaže i jedno i drugo. U blažim smetnjama pomažu i razgovori s bliskim osobama. A u težim oblicima poremećaja treba kombinirati i lijekove i psihološke tretmane. Lijekovi za smirenje i spavanje propisuju se obično prvi, a onda dolazi red na lijekove koji smanjuju i uklanjaju depresivnost. Razgovori su oblik psihoterapije i oni mogu započeti pozivima centrima za telefonsku pomoć, gdje će se i procijeniti koji oblik tretmana je najsvrhovitiji. Ovi se telefonski centri mogu koristiti i kao oblik trijaže. Sustavnija psihoterapija se treba provoditi uživo ili online, a telefonske linije “prepustiti” onima koji su u krizi i koji prvi puta traže pomoć. Tih telefona ima puno, a na njima rade iskusni liječnici i psiholozi. Razborito je ne opsjedati telefonske linije, ne zvati često i dugo, a da bi drugi mogli nazvati.

TELEGRAM: Koliko u borbi protiv koronavirusa mogu koristiti kineska iskustva?

BEGIĆ: Već postoje istraživanja, ne samo u Kini, koja su pokazala da se u općoj populaciji pojavljuju simptomi depresivnosti i anksioznosti, ljutnja te stres kao posljedica epidemije. Ali zabilježene su i pojave depresivnih poremećaja, anksioznih poremećaja, pa i posttraumatskog stresnog poremećaja. Oni se javljaju i kod osoba koje su pozitivne na virus. Te su osobe na neki način stigmatizirane. A to već čujemo i kod nas – takvi ljudi dobivaju poruke pune mržnje i zato se osjećaju depresivno i anksiozno. Slično je i s ljudima u samoizolaciji, gdje se na negativan način komentiraju postupci koji su doveli do samoizolacije. Kineska iskustva pokazala su još kako puno veći broj ljudi u ovakvoj situaciji pati i razvije psihičke smetnje od onih koji su zaraženi. A i sami zaraženi razvijaju različite oblike psihičkih reakcija. Učimo iz njihovih iskustava. Naša iskustva iz Domovinskog rata također mogu nam pomoći u prevenciji PTSP-a i ostalih psihičkih smetnji.

TELEGRAM: Hoće li stresovi pa i bolesti kojima su sada ljudi izloženi ostaviti traga na njima?

BEGIĆ: Kod velike većine ljudi sve će ovo izazvati prolazne smetnje, a kad to prođe možda će čak doživjeti i posttraumatski rast – dakle, osjećaj ponosa, osjećaj imanja kontrole i u najgorim situacijama, preslagivanje hijerarhije vrijednosti koja na prvo mjesto stavlja zdravlje, obitelj, zajedništvo, a ne materijalno. No, jedan dio ljudi svakako će ostati pogođen. Recimo, sasvim je sigurno da se jedan dio ljudi u ovom tjednu punom izazova alkoholizira ili koristi druge psihoaktivne tvari. Na taj način “samomedikacijom” umanjuju napetost. No, potraje li ovo duže možemo očekivati povećani broj ovisnika, potom ljudi s anksioznim, depresivnim i poremećajima prilagodbe. Ono što znamo je da prirodne nepogode ostavljaju posljedice, ali manje nego zlodjela izazvana ljudskom rukom kao što je, primjerice, rat. Stoga treba biti optimističan. No, postotak ljudi koji će biti trajno pogođeni svakako će ovisiti o ekonomskim uvjetima nakon svega. Bude li posla i brzog ekonomskog oporavka taj će pozitivni elan pridonijeti mobilizaciji zdravih snaga kod svakog pojedinca. Jer ljudi su ipak jaka vrsta.

TELEGRAM: Što u ovoj situaciji savjetujete ljudima?

BEGIĆ: Ponajprije, valja se pridržavati svih jasnih pravila ponašanja. Vijesti treba gledati umjereno. Valja njegovati zdravi životni stil, zdravo se hraniti, vježbati, održavati ritam dana. Treba ostati u kontaktu s ljudima, razmjenjivati duhovite objave, hrabriti se. Ovo su izvanredna vremena i u njima ćemo se osjećati svakojako, ali vodite se načelom da pripadamo vrsti koja se izborila i s većim i strašnijim izazovima. Sve je to u naša tijela ugradilo snažne mehanizme za preživljavanje. Vjerujte im.