Čestitku koju sam povodom nove godine dobio od kolege povjesničara Vjekoslava Perice vrijedi citirati u cijelosti: “Bit će valjda bolja od stotke iz 1919.: Španjolska gripa, Mirovna konferencija u Parizu, Zeleni kader i Putovanje u Vučjak, Građanski rat u Rusiji, sovjeti zavladali u Mađarskoj, propast Spartaka u Njemačkoj, radnici zauzimaju tvornice u Italij, D’Anunzio okupira Rijeku, u Split stiže američka krstarica Olympia, Ferata se vraća iz rata i Hajduk opet počinje trenirat. Ludilo!” Ovako posloženi događaji, s daškom lokalnog splitskog kolorita, doista svjedoče o izrazito turbulentnoj 1919., prvoj nakon traumatičnog iskustva Prvog svjetskog rata i godini u kojoj se i dalje raspadao stari svijet, a nije se konstituirao novi.
Godini u koju smo upravo zakoračili, bez obzira što joj na svu sreću nije prethodio treći svjetski rat, također na europskoj i svjetskoj dolazi nakon izrazito traumatičnih ratova na Bliskom istoku, permanentne izbjegličke krize, potencijalno sudbonosne krize Europske unije, vidljive u Brexitu i sve primjetnijem napuštanju vrijednosti liberalne demokracije uopće, a k tome i s dubinskom krizom ljevice, dok na domaćem terenu dolazi nakon godine u kojoj su se u političkom životu izgubile sve skrupule, na najvišim razinama izigrala volja birača, dogodila se presuda hercegbosanskoj šestorci i uz sve to vladajući HDZ je učvrstio svoju popularnost, dok etablirana oporba sve više tone u istraživanjima, a sve popularniji postaje opasni populizam Živog zida
Zašto je realno da će dio političkih previranja završiti u 2019.
Pridodamo li tome permanentnu političku krizu u Bosni i Hercegovini, dodatno potenciranu rezultatima izbora, ali i neriješene statuse Kosova i Makedonije, kao i proteste s kojima se upravo suočava Vučićev režim, dobit ćemo sliku općih previranja, za koja nitko sa sigurnošću ne može reći kako će na koncu završiti. Nije naravno realno za očekivati da će svi navedeni procesi doći kraju u 2019. godini, ali je prilično izvjesno kako mnogi od njih hoće.
I to, ponajprije zbog tri razloga. Jedan se odnosi na sve prisutnije prosvjede protiv dokidanja demokratskih procesa i upropaštavanja javnih institucija u Mađarskoj, Poljskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Oni će pak umnogome utjecati na širi europski kontekst, posebno uspiju li u svojim ciljevima. Drugi je vezan za svibanjske izbore za Europski parlament, na kojima možemo očekivati praktično sve ishode. Od zadržavanja statusa quo unutar kojeg su europski pučani i dalje vodeća grupacija u parlamentu, a socijalisti druga, što je ipak manje realno, pa sve do snažnog prodora desnog populizma u politički mainstream prostor i paralelnog jačanja prave ljevice, ali s puno manjim postotkom.
U Hrvatskoj se 2019. održavaju dvoji važni izbori
U hrvatskom slučaju ova će godina biti dvostruko zanimljiva na političkoj sceni, budući da će se s jedne strane testirati snaga političkih opcija na izborima za Europski parlament, dok će krajem godine biti održani predsjednički izbori. Rezultati i jednih i drugih jasno će ukazati hoće li se dominacija HDZ-a i općenito desnice učvrstiti ili će se, trenutačno neupitna pozicija te stranke, prvi put dovesti u pitanje, što bi moglo zakomplicirati parlamentarne izbore koji nas očekuju u 2020. godini. Izlišno je i napominjati kako ovakva monopolizacija vlasti generalno šteti društvu, što najbolje možemo vidjeti na primjerima odnosa prema novinarima, HRT-u i kulturi općenito.
Imajući u vidu sve navedeno, s naglaskom na posljednje, preostaje mi da vam zaželim da nam nova godina svima bude bolja, slobodnija i da je provedemo s više optimizma, kreativnosti i s nestankom apatije. Upravo na način na koji brojni kulturni i znanstveni radnici, od pisaca, preko povjesničara, novinara, redatelja, slikara, muzičara, glumaca i ostalih kreativaca, mahom u prekarnim radnim odnosima uporno i kvalitetno rade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi 2019. mogla biti prijelomna godina za Europu i Hrvatsku
Što možemo o očekivati od godine u kojoj imamo Brexit, europske i predsjedničke izbore
Godina u koju smo upravo zakoračili dolazi nakon izrazito traumatičnih ratova na Bliskom istoku, permanentne izbjegličke krize, potencijalno sudbonosne krize Europske unije, dok na domaćem terenu dolazi nakon godine u kojoj su se u političkom životu izgubile sve skrupule, na najvišim razinama izigrala volja birača, dogodila se presuda hercegbosanskoj šestorci i uz sve to vladajući HDZ je učvrstio svoju popularnost, dok etablirana oporba sve više tone u istraživanjima, a sve popularniji postaje opasni populizam Živog zida
Čestitku koju sam povodom nove godine dobio od kolege povjesničara Vjekoslava Perice vrijedi citirati u cijelosti: “Bit će valjda bolja od stotke iz 1919.: Španjolska gripa, Mirovna konferencija u Parizu, Zeleni kader i Putovanje u Vučjak, Građanski rat u Rusiji, sovjeti zavladali u Mađarskoj, propast Spartaka u Njemačkoj, radnici zauzimaju tvornice u Italij, D’Anunzio okupira Rijeku, u Split stiže američka krstarica Olympia, Ferata se vraća iz rata i Hajduk opet počinje trenirat. Ludilo!” Ovako posloženi događaji, s daškom lokalnog splitskog kolorita, doista svjedoče o izrazito turbulentnoj 1919., prvoj nakon traumatičnog iskustva Prvog svjetskog rata i godini u kojoj se i dalje raspadao stari svijet, a nije se konstituirao novi.
Godini u koju smo upravo zakoračili, bez obzira što joj na svu sreću nije prethodio treći svjetski rat, također na europskoj i svjetskoj dolazi nakon izrazito traumatičnih ratova na Bliskom istoku, permanentne izbjegličke krize, potencijalno sudbonosne krize Europske unije, vidljive u Brexitu i sve primjetnijem napuštanju vrijednosti liberalne demokracije uopće, a k tome i s dubinskom krizom ljevice, dok na domaćem terenu dolazi nakon godine u kojoj su se u političkom životu izgubile sve skrupule, na najvišim razinama izigrala volja birača, dogodila se presuda hercegbosanskoj šestorci i uz sve to vladajući HDZ je učvrstio svoju popularnost, dok etablirana oporba sve više tone u istraživanjima, a sve popularniji postaje opasni populizam Živog zida
Zašto je realno da će dio političkih previranja završiti u 2019.
Pridodamo li tome permanentnu političku krizu u Bosni i Hercegovini, dodatno potenciranu rezultatima izbora, ali i neriješene statuse Kosova i Makedonije, kao i proteste s kojima se upravo suočava Vučićev režim, dobit ćemo sliku općih previranja, za koja nitko sa sigurnošću ne može reći kako će na koncu završiti. Nije naravno realno za očekivati da će svi navedeni procesi doći kraju u 2019. godini, ali je prilično izvjesno kako mnogi od njih hoće.
I to, ponajprije zbog tri razloga. Jedan se odnosi na sve prisutnije prosvjede protiv dokidanja demokratskih procesa i upropaštavanja javnih institucija u Mađarskoj, Poljskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Oni će pak umnogome utjecati na širi europski kontekst, posebno uspiju li u svojim ciljevima. Drugi je vezan za svibanjske izbore za Europski parlament, na kojima možemo očekivati praktično sve ishode. Od zadržavanja statusa quo unutar kojeg su europski pučani i dalje vodeća grupacija u parlamentu, a socijalisti druga, što je ipak manje realno, pa sve do snažnog prodora desnog populizma u politički mainstream prostor i paralelnog jačanja prave ljevice, ali s puno manjim postotkom.
U Hrvatskoj se 2019. održavaju dvoji važni izbori
U hrvatskom slučaju ova će godina biti dvostruko zanimljiva na političkoj sceni, budući da će se s jedne strane testirati snaga političkih opcija na izborima za Europski parlament, dok će krajem godine biti održani predsjednički izbori. Rezultati i jednih i drugih jasno će ukazati hoće li se dominacija HDZ-a i općenito desnice učvrstiti ili će se, trenutačno neupitna pozicija te stranke, prvi put dovesti u pitanje, što bi moglo zakomplicirati parlamentarne izbore koji nas očekuju u 2020. godini. Izlišno je i napominjati kako ovakva monopolizacija vlasti generalno šteti društvu, što najbolje možemo vidjeti na primjerima odnosa prema novinarima, HRT-u i kulturi općenito.
Imajući u vidu sve navedeno, s naglaskom na posljednje, preostaje mi da vam zaželim da nam nova godina svima bude bolja, slobodnija i da je provedemo s više optimizma, kreativnosti i s nestankom apatije. Upravo na način na koji brojni kulturni i znanstveni radnici, od pisaca, preko povjesničara, novinara, redatelja, slikara, muzičara, glumaca i ostalih kreativaca, mahom u prekarnim radnim odnosima uporno i kvalitetno rade.