Hrvatska je zemlja kojoj kronično fali modernosti, štoviše često se stječe dojam kako je s modernošću nepovratno posvađana. Razlog za tu činjenicu ne leži u nekakvoj mitskoj zaostalosti, niti u tome da društvo nije imalo fantastičnu modernističku arhitekturu, književnost, likovnu umjetnost, muziku i općenito progresivan duh vremena koji je puno više bio usmjeren na promišljanje budućnosti, nego što je bio opterećen prošlošću.
Međutim, kako je skoro kompletno modernističko nasljeđe proizašlo iz socijalističkog razdoblja koje je revolucionarna hadezeova vlast nastojala na svaki mogući način izbrisati, između ostalog i zbog toga što je prosječnim članovima i biračima te stranke modernizam bio potpuno nerazumljiv i stran, ta stranka je uspostavila suvremenu Hrvatsku kao primarno antimodernistički projekt. U tome je, naravno, prednjačio Franjo Tuđman, čovjek koji je bio opsjednut mitologizacijom prošlosti.
Modernizam s Tuđmanom nije imao šanse
Takav pristup doveo je do aktivnog nastojanja da se modernizam potisne i da se zemlja u simboličkom smislu nasloni na nekakvo habsburško nasljeđe, kombinirano s nacionalnim romantizmom. Odatle i odluka da simboličko središte države bude Markov trg. Isti motivi doveli su i do one pseudopostrojbe, do grba zemlje s povijesnim pokrajinama, do toga da se regije nazovu županijama i do čitavog niza sličnih stvari koje su poručivale isto.
Jedina iznimka u simboličkom smislu bila je činjenica da je Titova vila na Pantovčaku pretvorena u Predsjedničke dvore, što imamo zahvaliti puno više Tuđmanovoj fascinaciji Titovom simboličkom ulogom i manifestacijama moći, nego praktičnosti ili nekakvoj idejnoj poruci. No, nju je Tuđman potpuno preuredio, izbacivši modernističku umjetnost, zamijenjenu slikarstvom nacionalnog romantizma te ubacujući biste velikana koje je osobno licencirao.
Potpuno ista stvar dogodila se i sa zgradom Instituta za povijest u Opatičkoj, što ne treba nimalo čuditi, budući da je s institutom bio životno i profesionalno povezan. S dolaskom Račanove vlasti i rehabilitacijom Murtića te promjenama u izboru umjetničkih djela sljedeće dvojice predsjednika na Pantovčaku, modernizam je na mala vrata iznova stekao pravo građanstva, ali je i dalje tretiran kao nešto imanentno socijalizmu i nenarodno te na koncu kao manjinska niša koja nije imala nikakvu šansu zamijeniti kulturu antimodernizma kao prevladavajuću.
Milanović nije imao previše izbora
Imajući sve ovo u vidu, činjenica je da je Kolinda Grabar-Kitarović sa svojim ostrašćenim i kalkulantskim potezom uklanjanjem Titove biste s Pantovčaka, zapravo utjecala na konačnu i korisnu detuđmanizaciju tog prostora, budući da Zoranu Milanoviću nije ostavila previše izbora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mogao je s jedne strane ostaviti sve ostale biste netaknute, čime bi zapravo legitimirao ovaj njezin potez, s druge je mogao vratiti Tita i iznova gurnuti društvo u potpuno neproduktivnu raspravu o historijskom nasljeđu ili je mogao napraviti upravo ono što i jeste odlučio, a to je uklanjanje kompletnog tuđmanističkog imaginarija iz tog prostora. Paradoks u svemu tome je da je to napravio čovjek koji ne krije fasciniranost samim Tuđmanom, a sam čin je koristan iz više razloga.
Prije svega zbog simboličke poruke kako je vrijeme da se društvo od prošlosti okrene prema budućnosti, a potom i zbog činjenice da bi generalna okrenutost društva prema budućnosti mogla dovesti do modernističkog stanja svijesti, bez kojeg je nemoguće nadići višedesetljetnu ukopanost u mjestu i vječno iste teme koje umnogome opterećuju kako političku scenu, tako i društvo u cjelini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi Milanovićevo uklanjanje bisti s Pantovčaka konačno moglo ovo društvo pogurati prema naprijed
Uklanjanje bisti s Pantovčaka društveno je ljekovit potez
Milanović je mogao s jedne strane ostaviti sve ostale biste netaknute, čime bi zapravo legitimirao ovaj njezin potez, s druge je mogao vratiti Tita i iznova gurnuti društvo u potpuno neproduktivnu raspravu o historijskom nasljeđu ili je mogao napraviti upravo ono što i jeste odlučio, a to je uklanjanje kompletnog tuđmanističkog imaginarija iz tog prostora.
Hrvatska je zemlja kojoj kronično fali modernosti, štoviše često se stječe dojam kako je s modernošću nepovratno posvađana. Razlog za tu činjenicu ne leži u nekakvoj mitskoj zaostalosti, niti u tome da društvo nije imalo fantastičnu modernističku arhitekturu, književnost, likovnu umjetnost, muziku i općenito progresivan duh vremena koji je puno više bio usmjeren na promišljanje budućnosti, nego što je bio opterećen prošlošću.
Međutim, kako je skoro kompletno modernističko nasljeđe proizašlo iz socijalističkog razdoblja koje je revolucionarna hadezeova vlast nastojala na svaki mogući način izbrisati, između ostalog i zbog toga što je prosječnim članovima i biračima te stranke modernizam bio potpuno nerazumljiv i stran, ta stranka je uspostavila suvremenu Hrvatsku kao primarno antimodernistički projekt. U tome je, naravno, prednjačio Franjo Tuđman, čovjek koji je bio opsjednut mitologizacijom prošlosti.
Modernizam s Tuđmanom nije imao šanse
Takav pristup doveo je do aktivnog nastojanja da se modernizam potisne i da se zemlja u simboličkom smislu nasloni na nekakvo habsburško nasljeđe, kombinirano s nacionalnim romantizmom. Odatle i odluka da simboličko središte države bude Markov trg. Isti motivi doveli su i do one pseudopostrojbe, do grba zemlje s povijesnim pokrajinama, do toga da se regije nazovu županijama i do čitavog niza sličnih stvari koje su poručivale isto.
Jedina iznimka u simboličkom smislu bila je činjenica da je Titova vila na Pantovčaku pretvorena u Predsjedničke dvore, što imamo zahvaliti puno više Tuđmanovoj fascinaciji Titovom simboličkom ulogom i manifestacijama moći, nego praktičnosti ili nekakvoj idejnoj poruci. No, nju je Tuđman potpuno preuredio, izbacivši modernističku umjetnost, zamijenjenu slikarstvom nacionalnog romantizma te ubacujući biste velikana koje je osobno licencirao.
Potpuno ista stvar dogodila se i sa zgradom Instituta za povijest u Opatičkoj, što ne treba nimalo čuditi, budući da je s institutom bio životno i profesionalno povezan. S dolaskom Račanove vlasti i rehabilitacijom Murtića te promjenama u izboru umjetničkih djela sljedeće dvojice predsjednika na Pantovčaku, modernizam je na mala vrata iznova stekao pravo građanstva, ali je i dalje tretiran kao nešto imanentno socijalizmu i nenarodno te na koncu kao manjinska niša koja nije imala nikakvu šansu zamijeniti kulturu antimodernizma kao prevladavajuću.
Milanović nije imao previše izbora
Imajući sve ovo u vidu, činjenica je da je Kolinda Grabar-Kitarović sa svojim ostrašćenim i kalkulantskim potezom uklanjanjem Titove biste s Pantovčaka, zapravo utjecala na konačnu i korisnu detuđmanizaciju tog prostora, budući da Zoranu Milanoviću nije ostavila previše izbora.
Mogao je s jedne strane ostaviti sve ostale biste netaknute, čime bi zapravo legitimirao ovaj njezin potez, s druge je mogao vratiti Tita i iznova gurnuti društvo u potpuno neproduktivnu raspravu o historijskom nasljeđu ili je mogao napraviti upravo ono što i jeste odlučio, a to je uklanjanje kompletnog tuđmanističkog imaginarija iz tog prostora. Paradoks u svemu tome je da je to napravio čovjek koji ne krije fasciniranost samim Tuđmanom, a sam čin je koristan iz više razloga.
Prije svega zbog simboličke poruke kako je vrijeme da se društvo od prošlosti okrene prema budućnosti, a potom i zbog činjenice da bi generalna okrenutost društva prema budućnosti mogla dovesti do modernističkog stanja svijesti, bez kojeg je nemoguće nadići višedesetljetnu ukopanost u mjestu i vječno iste teme koje umnogome opterećuju kako političku scenu, tako i društvo u cjelini.