Zašto bi tek nakon ovih izbora u Srbiji mogao uslijediti pravi rasplet i pad Aleksandra Vučića

Srbija u nedjelju izlazi na izbore na kojima će Vučić proglasiti očekivanu pobjedu. Što nakon toga?

Vrlo je izgledno kako će kombinacija nezadovoljstva s rješenjem kosovskog pitanja, socijalne bijede koja će nužno eksplodirati uslijed krize koju je donijela korona i Vučićevog iživljavanja za vrijeme pandemije nad društvom u cjelini, proizvesti pobunu koja bi ga mogla maknuti

Kad se u nedjelju navečer prebroje glasovi i proglasi očekivana pobjeda Aleksandra Vučića i njegove stranke, čovjek koji je uspostavio totalnu kontrolu nad svim političkim i društvenim procesima u Srbiji suočit će se s ozbiljnim problemima i izazovima koji će ga vrlo skoro spektakularno koštati vlasti. Zašto to mislim? Iz razloga što mu sama pobjeda na izborima neće značiti ništa, neovisno o tome što apsolutno kontrolira javne medije, uz najpopulraniju šund televiziju Pink i sve tiražne tabloide, i neovisno o tome što je opoziciju do te mjere rasturio da ona više nema ozbiljnu organizacijsku strukturu na terenu i jedino sredstvo koje joj je ostalo na raspolaganju je bojkot izbora.

Jednako kao što opoziciji organiziranoj oko Saveza za Srbiju, s ostacima Demokratske stranke kao najjačom sastavnicom saveza, ništa za buduće događaje neće predstavljati eventualni uočljivi pad izlaznosti na izbore. Stvari su zapravo vrlo jednostavne. Aleksandar Vučić koji je inače skoro pa doktorirao na izvanrednom stanju i raspisivanju izvanrednih izbora u pravilnim vremenskim ritmovima kojima bi skraćivao vlastiti mandat, odlučio je osnažiti svoj legitimitet za završni čin nekakvog rješavanja kosovskog pitanja koje iz perspektive srpskog nacionalizma nikako ne može biti povoljno riješeno.

Sve uz značajnu podršku međunarodne zajednice, koja je inače potpuno svjesna pravog karaktera njegovog režima, što je europskim diplomatima posve irelevantno sve dok od njega očekuju da riješi slučaj Kosova. Kako je zbog takvog stava međunarodne zajednice opozicija ostala na suhom, bez ikakve podrške izvana, dobar dio opozicijskih stranaka odlučio se bojkotom oduzeti legitimitet Vučićevoj vlasti i eventualno ga pokušati rušiti optužbama za prodaju Kosova.

Tek dvije prave opozicijske liste

Na to je on odgovorio spuštanjem izbornog praga na 3 % i navodnom pomoći da se konstituira nekoliko opcija raznih političkih profila, od proeuropskih Ujedinjenih demokrata Srbije, do raznih ultradesnih stranaka, koje bi imale šanse ući u parlament i dati mu privid demokratske reprezentacije kompletnog društva. U tome mu začudo, također neslužbeno, asistiraju nekadašnji prvoborci europske Srbije, Čedomir Jovanović i Nenad Čanak, koji i dalje zastupaju iste stavove kao prije. Uslijed toga su tek Pokret slobodnih građana glumca Sergeja Trifunovića i Nova stranka nekadašnjeg premijera Zorana Živkovića prepoznate kao prave opozicijske liste, zbog čega su izloženi bijesu skoro čitave antivučićevske Srbije koja je njihov izlazak na izbore doživjela kao izdaju.

Neovisno o svemu ovome, bojkot definitivno nije uspio, kako god da se završe izbori. Vučić će steći traženi legitimitet prema međunarodnoj zajednici, a mnogim građanima se ionako popeo na vrh glave, s bojkotom ili bez njega, što se najbolje vidjelo prilikom demonstrativnog protestiranja s balkona protiv diktature i odluke da ih zatvara u kuće za vrijeme maratonskih policijskih satova. Drugim riječima, s jedne strane imamo Vučića i režim koji se održava zahvaljujući inerciji, oportunizmu i potpunoj kontroli nad državom, s druge opoziciju bez ikakvog većeg legitimiteta i s potrošenim čelnim ljudima te društvo koje je istinski umorno od Vučića i zasićeno njegovom vlasti.

Sve dakle imamo, osim neke istinski nove politike, jer su i dalje na sceni općeprihvaćene nacionalisticke tlapnje, povijesni revizionizam koji nije ništa manji s tim što se čelnik Miloševićevog SPS-a, Ivica Dačić, u kampanji poziva na Tita, odbijanje da se društvo suoči s vlastitom ulogom u užasu devedesetih i lažnu dilemu između Rusiju i Europe, u što se u posljednje vrijeme uplela i Kina.

Srbija zapravo nema alternativu

Dilema je lažna zato što Srbija zapravo nema alternativu. Ona može biti moderna europska zemlja ili zaboravljena i nikom zapravo bitna crna rupa Europe. Prevelik broj ljudi tu činjenicu nažalost ne shvaća, a dodatni problem predstavlja i to što u zemlji zapravo nema ljevice, bez obzira na činjenicu da je Socijalistička partija Srbije konstantno dio vlasti. Ona je naprosto dio istog nacionalističkog projekta koji je i doveo zemlju u ovu situaciju.

Zahvaljujući svemu tome, a uvažavajući iskustvo masovnih demonstracija koje se također redovno događaju u Srbiji kad društvu prekipi, vrlo je izgledno kako će kombinacija nezadovoljstva s rješenjem kosovskog pitanja, socijalne bijede koja će nužno eksplodirati uslijed krize koju je donijela korona i Vučićevog iživljavanja za vrijeme pandemije nad društvom u cjelini, koje je variralo od vojske na ulicama i višednevnog policijskog sata, do potpunog bezuvjetnog otvaranja, proizvesti pobunu koja bi ga mogla maknuti.

Postoje i glasovi koji kažu da će Vučić od sljedećeg tjedna, zbog očitog povećanja brojki zaraženih koje je moralo uslijediti nakon što je društvo vraćeno u potpuno normalni život i koje je navodno puno veće od službenih brojki, iznova uvesti represivne mjere, nakon što je ostvario primarni cilj premoćne pobjede na izborima. No, prilično je izgledno kako društvenu podršku za takvo što više nema, što bi moglo samo ubrzati neminovni pad.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
179 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program