U nizu iritantno blesavih objava o amazonskom požaru, iritantnom blesavošću ističu se one, u kojima se ljudske i medijske reakcije na Amazoniju uspoređuju s reakcijama na Notre Dame. A zašto se, vele, toliko pisalo o gorućoj katedrali, a tako malo o gorućoj šumi? Pritom to najčešće pitaju oni, koji su na istom mjestu najžešće oplakivali parišku crkvu i harasirali nas anegdotama i razglednicama sa sedam posljednjih posjeta.
U tom smislu Notre Dame zamijenila je Twin Towerse kao najsigurniji osnov za potpuno bezumne usporedbe: a zašto se, pitalo se u ono davno doba kad su memeovi živjeli na mailu, oplakuju smrti 3000 ljudi u Americi, kad ih toliko u jednom danu umre od, ne znam, kontaminirane vode u Kongu ili morskih pasa na Novom Zelandu. Što god se dogodi, požar, potres, poplava ili pretres, bušenje ozonskog omotača ili ekstinkcija životinjskih vrsta, Notre Dame je tu, spremna i orna da je netko okači na profil i elegantnom lakoćom kaže: eto, licemjeri, toliko ste je oplakivali, a što je s ozonom, gdje vam je plastika, dajte nam Amazoniju.
Live prijenos nestajanja jednog od temeljnih simbola
Zanemarimo na tren dvije važne stvari: prvo, da se o Amazoniji piše decenijama, a o trenutnom požaru posvećeno i neprekidno, svuda na svijetu, od NYT-a i Economista do Instagram profila Cristiana Ronalda, i drugo, da su takve zamjene teza omiljena tehnika populističkih diktatura temeljenih na lažima o svenarodnom zastupanju, što im omogućuje da na svaku kritiku odgovore s: a što je s vašim problemima?
Uživo gledanje najpoznatije katedrale na svijetu koja 2019. godine usred suvremene Europe bukti u plamenu, za koju se u tom trenutku ne zna hoće li opstati ili nestati, snažan je prizor; jedan od temeljnih simbola zapadne arhitekture, kiparstva i umjetnosti nestaje u plamenu dok cijeli kontinent, nikad napredniji i nikad bogatiji, naizgled nema pojma što sad činiti (kasnije se ispostavilo da su vatrogasci vrlo dobro znali što sad činiti).
Uspoređivanje ih rangiranje besmisleno je i blesavo
Isto kao uživo gledanje najpoznatijih tornjeva na svijetu, simbola američkog biznisa i inženjerstva, koji 2001. godine usred suvremene Amerike bukti u plamenu, za koji se u tom trenutku ne zna hoće li opstati ili nestati, dok cijeli kontinent, nikad napredniji i nikad bogatiji, nema pojma što sad učiniti. Ti prizori, isto kao padovi aviona ili sagorijevanje amazonske prašume ili bombaš-samoubojica u Parizu, rezoniraju žestoko i iskreno, na nekoliko razina, što ih samo po sebi čini važnim.
Uspoređivati ih ili rangirati besmisleno je i blesavo; baš zato što na njih reagiramo emotivno, ljudski, spontano, nemoguće je uspoređivati 3000 tisuće ubijenih u Blizancima sa stotinama tisuća ubijenih i prognanih u Siriji – jedno i drugo je, naravno, jezivo, ali reakcija na jedno ne negira drugo, niti ga čini manje važnim, niti znači da se osjećamo indiferentno. Spoiler alert: kad netko otme putničke avione i na televiziji ih zabije u nebodere pune ljudi, nebodere koje pritom vidimo u špicama gotovo svakog sitcoma, vrlo je vjerojatno da će izazvati burniju reakciju od desetogodišnjih sukoba sirijskih frakcija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato, majku mu ćoravu, čestitamo rođendane i imendane
Posebno su jezive česte insinuacije da se o Notre Dame više pisalo jer su novac za obnovu donirali milijarderi – kao da se o Notre Dame nije pisalo prije nego su donatori najavili donacije, kao da iznos odštete uvjetuje količinu ljudske emocije. Čovječanstvo nije ništa drugo nego kompot simbola, rituala i gesti kojima u kaosu tražimo red, u izvjesnoj smrtnosti njenu negaciju, a u prolaznosti nekakvu trajnost. Lišiti čovjeka simbola i pretvoriti reakcije u suhi račun značilo bi lišiti ga svega što ga čini čovjekom.
Zato, majku mu ćoravu, čestitamo rođendane i imendane. Zato obilježavamo pad Berlinskog zida i pad Bastille – procesi koji su do toga doveli bili su kompleksni i trajali su dugo, ali, eto, imamo njihov simbolični prikaz, jedan potez ili trenutak koji ulazi u povijesne udžbenike. Zato gutamo sve o Černobilu, Titanicu i nestalom malezijskom Boeingu; slavimo nogometne akcije i rukometne golove; tulimo i volimo; grlimo se i očajavamo – jer smo ljudi, grešni i nesavršeni.
Tko onda ima pravo prisloniti termometar ili ravnalo, uzeti mjeru i ustvrditi da je jedna ljubav veća, teža ili toplija od druge?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je blesavo napadati ljude i medije da su više oplakivali Notre Dame nego ove užasne požare u Amazoniji
Notre Dame je zamijenila Twin Towerse kao najsigurniji osnov za potpuno bezumne usporedbe
Notre Dame je zamijenila Twin Towerse kao najsigurniji osnov za potpuno bezumne usporedbe: a zašto se, pitalo se u ono davno doba kad su memeovi živjeli na mailu, oplakuju smrti 3000 ljudi u Americi.
U nizu iritantno blesavih objava o amazonskom požaru, iritantnom blesavošću ističu se one, u kojima se ljudske i medijske reakcije na Amazoniju uspoređuju s reakcijama na Notre Dame. A zašto se, vele, toliko pisalo o gorućoj katedrali, a tako malo o gorućoj šumi? Pritom to najčešće pitaju oni, koji su na istom mjestu najžešće oplakivali parišku crkvu i harasirali nas anegdotama i razglednicama sa sedam posljednjih posjeta.
U tom smislu Notre Dame zamijenila je Twin Towerse kao najsigurniji osnov za potpuno bezumne usporedbe: a zašto se, pitalo se u ono davno doba kad su memeovi živjeli na mailu, oplakuju smrti 3000 ljudi u Americi, kad ih toliko u jednom danu umre od, ne znam, kontaminirane vode u Kongu ili morskih pasa na Novom Zelandu. Što god se dogodi, požar, potres, poplava ili pretres, bušenje ozonskog omotača ili ekstinkcija životinjskih vrsta, Notre Dame je tu, spremna i orna da je netko okači na profil i elegantnom lakoćom kaže: eto, licemjeri, toliko ste je oplakivali, a što je s ozonom, gdje vam je plastika, dajte nam Amazoniju.
Live prijenos nestajanja jednog od temeljnih simbola
Zanemarimo na tren dvije važne stvari: prvo, da se o Amazoniji piše decenijama, a o trenutnom požaru posvećeno i neprekidno, svuda na svijetu, od NYT-a i Economista do Instagram profila Cristiana Ronalda, i drugo, da su takve zamjene teza omiljena tehnika populističkih diktatura temeljenih na lažima o svenarodnom zastupanju, što im omogućuje da na svaku kritiku odgovore s: a što je s vašim problemima?
Uživo gledanje najpoznatije katedrale na svijetu koja 2019. godine usred suvremene Europe bukti u plamenu, za koju se u tom trenutku ne zna hoće li opstati ili nestati, snažan je prizor; jedan od temeljnih simbola zapadne arhitekture, kiparstva i umjetnosti nestaje u plamenu dok cijeli kontinent, nikad napredniji i nikad bogatiji, naizgled nema pojma što sad činiti (kasnije se ispostavilo da su vatrogasci vrlo dobro znali što sad činiti).
Uspoređivanje ih rangiranje besmisleno je i blesavo
Isto kao uživo gledanje najpoznatijih tornjeva na svijetu, simbola američkog biznisa i inženjerstva, koji 2001. godine usred suvremene Amerike bukti u plamenu, za koji se u tom trenutku ne zna hoće li opstati ili nestati, dok cijeli kontinent, nikad napredniji i nikad bogatiji, nema pojma što sad učiniti. Ti prizori, isto kao padovi aviona ili sagorijevanje amazonske prašume ili bombaš-samoubojica u Parizu, rezoniraju žestoko i iskreno, na nekoliko razina, što ih samo po sebi čini važnim.
Uspoređivati ih ili rangirati besmisleno je i blesavo; baš zato što na njih reagiramo emotivno, ljudski, spontano, nemoguće je uspoređivati 3000 tisuće ubijenih u Blizancima sa stotinama tisuća ubijenih i prognanih u Siriji – jedno i drugo je, naravno, jezivo, ali reakcija na jedno ne negira drugo, niti ga čini manje važnim, niti znači da se osjećamo indiferentno. Spoiler alert: kad netko otme putničke avione i na televiziji ih zabije u nebodere pune ljudi, nebodere koje pritom vidimo u špicama gotovo svakog sitcoma, vrlo je vjerojatno da će izazvati burniju reakciju od desetogodišnjih sukoba sirijskih frakcija.
Zato, majku mu ćoravu, čestitamo rođendane i imendane
Posebno su jezive česte insinuacije da se o Notre Dame više pisalo jer su novac za obnovu donirali milijarderi – kao da se o Notre Dame nije pisalo prije nego su donatori najavili donacije, kao da iznos odštete uvjetuje količinu ljudske emocije. Čovječanstvo nije ništa drugo nego kompot simbola, rituala i gesti kojima u kaosu tražimo red, u izvjesnoj smrtnosti njenu negaciju, a u prolaznosti nekakvu trajnost. Lišiti čovjeka simbola i pretvoriti reakcije u suhi račun značilo bi lišiti ga svega što ga čini čovjekom.
Zato, majku mu ćoravu, čestitamo rođendane i imendane. Zato obilježavamo pad Berlinskog zida i pad Bastille – procesi koji su do toga doveli bili su kompleksni i trajali su dugo, ali, eto, imamo njihov simbolični prikaz, jedan potez ili trenutak koji ulazi u povijesne udžbenike. Zato gutamo sve o Černobilu, Titanicu i nestalom malezijskom Boeingu; slavimo nogometne akcije i rukometne golove; tulimo i volimo; grlimo se i očajavamo – jer smo ljudi, grešni i nesavršeni.
Tko onda ima pravo prisloniti termometar ili ravnalo, uzeti mjeru i ustvrditi da je jedna ljubav veća, teža ili toplija od druge?