Iako se mnogima takva izjava učinila pretjerana, ona se s vremenom, bez obzira na otpadanje Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih iz HDZ-a, ispostavila kao tragikomična. Ponajprije iz razloga što je Plenković, čak i kad bismo dobronamjerno vjerovali da je to želio, stalno odgađao otvoreni sukob s unutarstranačkom i vanstranačkom desnicom, stalno kalkulirajući i pokušavajući uspostaviti nekakav nemogući balans, kao npr. oko korištenja ustaškog pozdrava.
Mogli bismo zapravo slobodno reći da je čitav onaj cirkus oko formiranja famoznog Povjerenstva za prošlost, oko njegovih preporuka i izdvojenih mišljenja te oko ploče u Jasenovcu najuvjerljivije simbolizirao koliko je promašena bila Pupovčeva izjava, bez obzira na eventualne motive s kojom ju je izgovorio.
Jasna politička volja
No, nakon svega što je posljednjih dana uoči proslave 25. godišnjice Oluje dogovorio u smislu civiliziranja atmosfere u društvu i relaksiranja hrvatsko-srpskih odnosa, o čemu sam i pisao u prošlom tekstu na Telegramu, a posebno nakon današnjeg govora na samoj proslavi te odluke da se oni koji su željeli iznova provocirati s majicama ne puste u blizinu službenog obilježavanja, ispostavilo se da je Pupovac, doduše s odmakom od četiri godine, iz perspektive lidera srpske zajednice, bio u pravu.
Ne samo što je naglasio važnost praštanja pobjednika u ime toga da se ratni užasi više nikad ne ponove i naglasio činjenicu da su brojni Srbi dijelili sudbinu svojih susjeda Hrvata, nego je i izrazio jasnu želju da se izbjegli Srbi koji tu odluku još uvijek nisu donijeli, vrate u Hrvatsku, ali i političku volju da im se omogući život dostojan čovjeka u 21. stoljeću.
Dva ključna dijela govora
No, dva dijela njegovog govora se ipak izdvajaju i vrijedi ih doslovno citirati: “Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata. Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima. Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobunjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda”, čime, istaknuo je, “ne dovodimo u pitanje legitimnost ni pravednost Domovinskog rata niti umanjujemo pobjedu postignutu u Oluji”.
Snažna premijerova gesta
Dakle, Andrej Plenković je s mjesta hrvatskog premijera i na simbolički najvažnijem mjestu za takav govor, uvažio činjenicu da je Oluja bila traumatična za mnoge ljude koji su izgubili zavičaj i spomenuo je, pored mjesta groznih zločina srpskih nacionalista prema Hrvatima i konkretna mjesta na kojima su počinjeni zločini nad Srbima, što je revolucionarno na svaki način.
Stoga, neovisno o tome što ovo neće preko noći donijeti promjenu i što će kod radikalne desnice izazvati otpore, ovaj premijerov govor predstavlja puno snažniju gestu od Sanaderovog ‘Hristos se rodi’, čestitke koju je izgovorio 2004. godine kad je kao premijer došao na tradicionalni božićni prijam SNV-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ono što ohrabruje je činjenica da, kako sada stvari stoje, ne postoji mogućnost onakvog iznenadnog kraja karijere koju je doživio Sanader, koja je donijela potpuno brisanje svega što je na ovom polju pokušao napraviti.
Zašto je Plenkovićev govor u Kninu važniji i od Sanaderovog 'Hristos se rodi'
Premijerov govor predstavlja snažnu gestu na simbolički najvažnijem mjestu za takav istup
Neovisno o tome što ovo neće preko noći donijeti promjenu i što će kod radikalne desnice izazvati otpore, ovaj premijerov govor predstavlja puno snažniju gestu od Sanaderovog ‘Hristos se rodi’, a ono što ohrabruje je činjenica da kako sada stvari stoje ne postoji mogućnost onakvog iznenadnog kraja karijere koju je doživio Sanader, koja je donijela potpuno brisanje svega što je na ovom polju pokušao napraviti.
Nije bilo davno, kad se formirala Plenkovićeva prva Vlada, kada je Milorad Pupovac izjavio da bi tadašnjeg i sadašnjeg premijera trebalo plaćati suhim zlatom. Misleći naravno na njegov potencijal da razgradi kontrarevoluciju, odnosno snažno otklizavanje zemlje i društvene atmosfere prema ekstremističkoj desnici, pod političkim vodstvom Tomislava Karamarka.
Iako se mnogima takva izjava učinila pretjerana, ona se s vremenom, bez obzira na otpadanje Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih iz HDZ-a, ispostavila kao tragikomična. Ponajprije iz razloga što je Plenković, čak i kad bismo dobronamjerno vjerovali da je to želio, stalno odgađao otvoreni sukob s unutarstranačkom i vanstranačkom desnicom, stalno kalkulirajući i pokušavajući uspostaviti nekakav nemogući balans, kao npr. oko korištenja ustaškog pozdrava.
Mogli bismo zapravo slobodno reći da je čitav onaj cirkus oko formiranja famoznog Povjerenstva za prošlost, oko njegovih preporuka i izdvojenih mišljenja te oko ploče u Jasenovcu najuvjerljivije simbolizirao koliko je promašena bila Pupovčeva izjava, bez obzira na eventualne motive s kojom ju je izgovorio.
Jasna politička volja
No, nakon svega što je posljednjih dana uoči proslave 25. godišnjice Oluje dogovorio u smislu civiliziranja atmosfere u društvu i relaksiranja hrvatsko-srpskih odnosa, o čemu sam i pisao u prošlom tekstu na Telegramu, a posebno nakon današnjeg govora na samoj proslavi te odluke da se oni koji su željeli iznova provocirati s majicama ne puste u blizinu službenog obilježavanja, ispostavilo se da je Pupovac, doduše s odmakom od četiri godine, iz perspektive lidera srpske zajednice, bio u pravu.
Ne samo što je naglasio važnost praštanja pobjednika u ime toga da se ratni užasi više nikad ne ponove i naglasio činjenicu da su brojni Srbi dijelili sudbinu svojih susjeda Hrvata, nego je i izrazio jasnu želju da se izbjegli Srbi koji tu odluku još uvijek nisu donijeli, vrate u Hrvatsku, ali i političku volju da im se omogući život dostojan čovjeka u 21. stoljeću.
Dva ključna dijela govora
No, dva dijela njegovog govora se ipak izdvajaju i vrijedi ih doslovno citirati: “Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata. Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima. Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobunjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama”.
“Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda”, čime, istaknuo je, “ne dovodimo u pitanje legitimnost ni pravednost Domovinskog rata niti umanjujemo pobjedu postignutu u Oluji”.
Snažna premijerova gesta
Dakle, Andrej Plenković je s mjesta hrvatskog premijera i na simbolički najvažnijem mjestu za takav govor, uvažio činjenicu da je Oluja bila traumatična za mnoge ljude koji su izgubili zavičaj i spomenuo je, pored mjesta groznih zločina srpskih nacionalista prema Hrvatima i konkretna mjesta na kojima su počinjeni zločini nad Srbima, što je revolucionarno na svaki način.
Stoga, neovisno o tome što ovo neće preko noći donijeti promjenu i što će kod radikalne desnice izazvati otpore, ovaj premijerov govor predstavlja puno snažniju gestu od Sanaderovog ‘Hristos se rodi’, čestitke koju je izgovorio 2004. godine kad je kao premijer došao na tradicionalni božićni prijam SNV-a.
Ono što ohrabruje je činjenica da, kako sada stvari stoje, ne postoji mogućnost onakvog iznenadnog kraja karijere koju je doživio Sanader, koja je donijela potpuno brisanje svega što je na ovom polju pokušao napraviti.