U ljeto 1992. godine Globus je objavio golemi članak pod naslovom Tajni komandant Hrvatske vojske. Ispod tog briljantnog i točnog naslova (za koji je zaslužan veliki Marko Grčić), bio je otisnut prvi javni istup generala Petra Stipetića, najvažnijeg suradnika generala Antuna Tusa, načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske 1991. i 1992.godine.
General Stipetić ne samo da nije volio publicitet, jer ga je smatrao neprimjerenim ratnim dužnostima, nego su ga HV i njene sigurnosne službe namjerno čuvale od publiciteta. Naime, u službenoj biografiji Petra Stipetića, koja je jučer objavljena u svim hrvatskim medijima, piše kako je taj visoki časnik Jugoslavenske narodne armije prešao u Hrvatsku vojsku 1. rujna 1991. godine, kad se rat već bio rasplamsavao. U stvarnosti, general Stipetić cijelo je ljeto ostao u sustavu JNA, kako bi hrvatskoj strani dostavljao ključne podatke o planovima neprijateljske vojske.
Stvorili uvjete za obranu većeg dijela zemlje
Petar Stipetić počeo je, dakle, svoju karijeru u hrvatskim oružanim snagama kao najdragocjeniji mogući obavještajac, o čemu se, naravno, nije smjelo pisati ni govoriti. I za što je znalo tek nekoliko ljudi. Početkom rujna ’91. kad su Tus i Stipetić počeli organizirati Hrvatsku vojsku (jer je ono što smo imali u prvim ratnim mjesecima bila kombinacija specijalnih jedinica i dragovoljačkih postrojbi), tehničko stanje snaga koje su na kraju dobile Domovinski rat, bilo je više nego katastrofalno.
Kad je Tus tih dana od svog ađutanta zatražio podatke o broju artiljerijskih granata većeg kalibra, čovjek ga je doslovno izvijestio riječima: “Nemamo ni jednu”. Hrvatska u ono vrijeme nije mogla ozbiljno ratovati, već je istodobno morala doći do težeg naoružanja, za što su poslužile blokade jugoslavenskih vojarni u hrvatskim gradovima, te uspostaviti čitav niz vojnih jedinica s preciznim mobilizacijskim planovima.
Tus i Stipetić u samo tri mjeseca, i to tri najgora ratna mjeseca, uspjeli su ostvariti oba zadatka. HV je narasla na više od 200 tisuća vojnika, a zaplijenjenog je oružja bila dovoljno da se počinju provoditi ofenzivne akcije. Najveća zasluga generala Tusa i Stipetića jest baš u tome što su u tri najkritičnija mjeseca Domovinskog rata stvorili uvjete za obranu većeg dijela zemlje te za kasniju ratnu pobjedu.
Vodio operaciju oslobođenja zapadne Slavonije
U prosincu 1991. godine Hrvatska je vojska, pod Stipetićevim vodstvom, krenula u oslobođenje dijela zapadne Slavonije, čime je preokrenut dotadašnji karakter ratnih zbivanja. Od te je operacije Hrvatska prestala gubiti i počela vraćati teritorij.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U jesen 1992. godine general Stipetić došao je u nemilost predsjednika Tuđmana i hercegbosanski orijentiranih časnika u HV-u i Ministarstvu obrane. Naime, u skladu s prvim sporazumom Tuđman – Izetbegović o vojnoj suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Tuđman je poslao Stipetića da brani bosansku Posavinu od srpskih snaga. U kasno ljeto 1992. godine iz Zagreba je, međutim, stigla zapovijed da se Stipetić mora povući. Hrvatska vojska napustila je Posavinu, a Srbi su dobili strateški koridor od Beograda do Banja Luke, koji je velikim dijelom odredio današnju sudbinu Bosne i Hercegovine.
Stipetić je bio bijesan, jer je mislio da može obraniti Posavinu. Stipetić tad još nije bio razumio politički kontekst Tuđmanove odluke o napuštanju Posavine. Nekoliko mjeseci kasnije general Tus napustio je dužnost načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske jer se nije slagao s Tuđmanovom politikom podjele Bosne.
Politički je uvijek naginjao u lijevo
Stipetić se prvi put u samom fokusu hrvatske javnosti našao u vrijeme Oluje, kada mu se ceremonijalno predao cijeli jedan srpski korpus u sektoru Sjever, području kojim je Stipetić osobno zapovijedao. No danas se malo govori o činjenici da u sektoru Sjever nije bilo puno osvetničkih akcija pripadnika HV-a, da se ondje nisu ubijali srpski civili, kao recimo u dalmatinskom zaleđu, i to usprkos činjenici da je srpska strana baš na Kordunu i Banovini počinila najviše teških zločina nad hrvatskim civilima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
General Stipetić uspio je, međutim, osigurati da oslobođenje sektora Sjever prođe relativno civilizirano. Koliko je god to bilo moguće u ratu kakav je bio naš. O Stipetiću se nakon toga godinama nije ništa čulo. Neko je vrijeme bio šef Vojne akademije u zagrebačkoj Ilici, a potom su ga Ivica Račan i Stjepan Mesić 2000. godine postavili za načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Stipetić je politički uvijek naginjao u lijevo. Njegova je stručnost uvijek bila na najvišoj razini pa se Račanu i Mesiću činilo kako je baš on idealno dugoročno rješenje za poratnu transformaciju Hrvatske vojske.
Stipetića je istraživao i Haaški sud
Međutim, u kolovozu 2000. godine izbio je golemi skandal. Globus je na naslovnici objavio da Haaški sud istražuje generala Stipetića. Globusov je izvor bio sam predsjednik Vlade Ivica Račan, koji je, provocirajući skandal, želio Stipetića zaštititi od Haaga. Predsjednik Mesić odmah je demantirao tu vijest, no nekoliko dana kasnije, Dražen Budiša, ondašnji glavni koalicijski partner Ivice Račana, potvrdio je da su haaški istražitelji zaista zainteresirani za načelnika Glavnog stožera (Budiša je za Stipetićev slučaj također doznao iz Globusa, pa je prilično ljut otišao kod Račana, koji mu je priznao da je sve to točno i da je on sam obavijestio uredništvo).
General Stipetić bio je bijesan. Njemu nitko ništa nije rekao. Za sve je doznao iz novina. Istraživalo ga se zbog ratnih zločina, premda je u stvarnosti Petar Stipetić spadao među one časnike HV-a koji su sprječavali vigilantsko ponašanje hrvatskih vojnika. Nekoliko mjeseci kasnije haaški istražitelji stigli su u Zagreb i ispitali Stipetića. Zahvaljujući njegovu pristanku da razgovara s istražiteljima, ali i snažnom diplomatskom pritisku Sjedinjenih Država, Haag je odustao od generala Stipetića. Stipetić je nekoliko godina kasnije otišao u mirovinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Budući da nikad nije želio pripadati pučističkoj grupi hadezeovski orijentiranih ratnih časnika Hrvatske vojske (riječ je o generalima i admiralima koji su, zbog političkih promjena u Hrvatskoj, svojedobno poslali prosvjedno otvoreno pismo predsjedniku Mesiću), Stipetić je povratkom HDZ-a na vlast postao persona non grata u vojnim krugovima. Lani su ga propustili službeno pozvati na jednu veliku vojnu proslavu, što je izazvalo zgražanje većeg dijela javnosti. Stipetiću javne počasti ionako nikad nisu bile osobito važne. Stožerni general Petar Stipetić bio je vrhunski vojni profesionalac i odani patriot koji je pobijedio u velikom ratu, događaju za koji se svaki časnik sprema otkako uđe u vojno učilište.
Zašto je general Stipetić jedan od ljudi za koje se zaista može reći da su obranili i oslobodili Hrvatsku
Detalji iz života i karijere generala koji je bio vrhunski vojni profesionalac i odani patriot
Budući da nikad nije želio pripadati pučističkoj grupi hadezeovski orijentiranih ratnih časnika Hrvatske vojske, Stipetić je povratkom HDZ-a na vlast postao persona non grata u vojnim krugovima. Lani su ga propustili službeno pozvati na jednu veliku vojnu proslavu, što je izazvalo zgražanje većeg dijela javnosti. Stipetiću javne počasti ionako nikad nisu bile osobito važne. Stožerni general Petar Stipetić bio je vrhunski vojni profesionalac i odani patriot koji je pobijedio u velikom ratu, događaju za koji se svaki časnik sprema otkako uđe u vojno učilište
U ljeto 1992. godine Globus je objavio golemi članak pod naslovom Tajni komandant Hrvatske vojske. Ispod tog briljantnog i točnog naslova (za koji je zaslužan veliki Marko Grčić), bio je otisnut prvi javni istup generala Petra Stipetića, najvažnijeg suradnika generala Antuna Tusa, načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske 1991. i 1992.godine.
General Stipetić ne samo da nije volio publicitet, jer ga je smatrao neprimjerenim ratnim dužnostima, nego su ga HV i njene sigurnosne službe namjerno čuvale od publiciteta. Naime, u službenoj biografiji Petra Stipetića, koja je jučer objavljena u svim hrvatskim medijima, piše kako je taj visoki časnik Jugoslavenske narodne armije prešao u Hrvatsku vojsku 1. rujna 1991. godine, kad se rat već bio rasplamsavao. U stvarnosti, general Stipetić cijelo je ljeto ostao u sustavu JNA, kako bi hrvatskoj strani dostavljao ključne podatke o planovima neprijateljske vojske.
Stvorili uvjete za obranu većeg dijela zemlje
Petar Stipetić počeo je, dakle, svoju karijeru u hrvatskim oružanim snagama kao najdragocjeniji mogući obavještajac, o čemu se, naravno, nije smjelo pisati ni govoriti. I za što je znalo tek nekoliko ljudi. Početkom rujna ’91. kad su Tus i Stipetić počeli organizirati Hrvatsku vojsku (jer je ono što smo imali u prvim ratnim mjesecima bila kombinacija specijalnih jedinica i dragovoljačkih postrojbi), tehničko stanje snaga koje su na kraju dobile Domovinski rat, bilo je više nego katastrofalno.
Kad je Tus tih dana od svog ađutanta zatražio podatke o broju artiljerijskih granata većeg kalibra, čovjek ga je doslovno izvijestio riječima: “Nemamo ni jednu”. Hrvatska u ono vrijeme nije mogla ozbiljno ratovati, već je istodobno morala doći do težeg naoružanja, za što su poslužile blokade jugoslavenskih vojarni u hrvatskim gradovima, te uspostaviti čitav niz vojnih jedinica s preciznim mobilizacijskim planovima.
Tus i Stipetić u samo tri mjeseca, i to tri najgora ratna mjeseca, uspjeli su ostvariti oba zadatka. HV je narasla na više od 200 tisuća vojnika, a zaplijenjenog je oružja bila dovoljno da se počinju provoditi ofenzivne akcije. Najveća zasluga generala Tusa i Stipetića jest baš u tome što su u tri najkritičnija mjeseca Domovinskog rata stvorili uvjete za obranu većeg dijela zemlje te za kasniju ratnu pobjedu.
Vodio operaciju oslobođenja zapadne Slavonije
U prosincu 1991. godine Hrvatska je vojska, pod Stipetićevim vodstvom, krenula u oslobođenje dijela zapadne Slavonije, čime je preokrenut dotadašnji karakter ratnih zbivanja. Od te je operacije Hrvatska prestala gubiti i počela vraćati teritorij.
U jesen 1992. godine general Stipetić došao je u nemilost predsjednika Tuđmana i hercegbosanski orijentiranih časnika u HV-u i Ministarstvu obrane. Naime, u skladu s prvim sporazumom Tuđman – Izetbegović o vojnoj suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Tuđman je poslao Stipetića da brani bosansku Posavinu od srpskih snaga. U kasno ljeto 1992. godine iz Zagreba je, međutim, stigla zapovijed da se Stipetić mora povući. Hrvatska vojska napustila je Posavinu, a Srbi su dobili strateški koridor od Beograda do Banja Luke, koji je velikim dijelom odredio današnju sudbinu Bosne i Hercegovine.
Stipetić je bio bijesan, jer je mislio da može obraniti Posavinu. Stipetić tad još nije bio razumio politički kontekst Tuđmanove odluke o napuštanju Posavine. Nekoliko mjeseci kasnije general Tus napustio je dužnost načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske jer se nije slagao s Tuđmanovom politikom podjele Bosne.
Politički je uvijek naginjao u lijevo
Stipetić se prvi put u samom fokusu hrvatske javnosti našao u vrijeme Oluje, kada mu se ceremonijalno predao cijeli jedan srpski korpus u sektoru Sjever, području kojim je Stipetić osobno zapovijedao. No danas se malo govori o činjenici da u sektoru Sjever nije bilo puno osvetničkih akcija pripadnika HV-a, da se ondje nisu ubijali srpski civili, kao recimo u dalmatinskom zaleđu, i to usprkos činjenici da je srpska strana baš na Kordunu i Banovini počinila najviše teških zločina nad hrvatskim civilima.
General Stipetić uspio je, međutim, osigurati da oslobođenje sektora Sjever prođe relativno civilizirano. Koliko je god to bilo moguće u ratu kakav je bio naš. O Stipetiću se nakon toga godinama nije ništa čulo. Neko je vrijeme bio šef Vojne akademije u zagrebačkoj Ilici, a potom su ga Ivica Račan i Stjepan Mesić 2000. godine postavili za načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske. Stipetić je politički uvijek naginjao u lijevo. Njegova je stručnost uvijek bila na najvišoj razini pa se Račanu i Mesiću činilo kako je baš on idealno dugoročno rješenje za poratnu transformaciju Hrvatske vojske.
Stipetića je istraživao i Haaški sud
Međutim, u kolovozu 2000. godine izbio je golemi skandal. Globus je na naslovnici objavio da Haaški sud istražuje generala Stipetića. Globusov je izvor bio sam predsjednik Vlade Ivica Račan, koji je, provocirajući skandal, želio Stipetića zaštititi od Haaga. Predsjednik Mesić odmah je demantirao tu vijest, no nekoliko dana kasnije, Dražen Budiša, ondašnji glavni koalicijski partner Ivice Račana, potvrdio je da su haaški istražitelji zaista zainteresirani za načelnika Glavnog stožera (Budiša je za Stipetićev slučaj također doznao iz Globusa, pa je prilično ljut otišao kod Račana, koji mu je priznao da je sve to točno i da je on sam obavijestio uredništvo).
General Stipetić bio je bijesan. Njemu nitko ništa nije rekao. Za sve je doznao iz novina. Istraživalo ga se zbog ratnih zločina, premda je u stvarnosti Petar Stipetić spadao među one časnike HV-a koji su sprječavali vigilantsko ponašanje hrvatskih vojnika. Nekoliko mjeseci kasnije haaški istražitelji stigli su u Zagreb i ispitali Stipetića. Zahvaljujući njegovu pristanku da razgovara s istražiteljima, ali i snažnom diplomatskom pritisku Sjedinjenih Država, Haag je odustao od generala Stipetića. Stipetić je nekoliko godina kasnije otišao u mirovinu.
Budući da nikad nije želio pripadati pučističkoj grupi hadezeovski orijentiranih ratnih časnika Hrvatske vojske (riječ je o generalima i admiralima koji su, zbog političkih promjena u Hrvatskoj, svojedobno poslali prosvjedno otvoreno pismo predsjedniku Mesiću), Stipetić je povratkom HDZ-a na vlast postao persona non grata u vojnim krugovima. Lani su ga propustili službeno pozvati na jednu veliku vojnu proslavu, što je izazvalo zgražanje većeg dijela javnosti. Stipetiću javne počasti ionako nikad nisu bile osobito važne. Stožerni general Petar Stipetić bio je vrhunski vojni profesionalac i odani patriot koji je pobijedio u velikom ratu, događaju za koji se svaki časnik sprema otkako uđe u vojno učilište.