Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je HNS sakrio Vrdoljaka i tako žestoko udara po Kuščeviću? To im je zadnja šansa da prežive

HNS se doima kao stranka koja u ovom trenutku zna što hoće. A hoće (i) da zaboravimo na slona u sobi

Slon u sobi u ovoj priči je, naravno, činjenica da je HNS prije dvije godine, suprotno želji vlastitih birača i onome u što su uvjeravali javnost, otrčao u koalicijski zagrljaj baš stranci koja ima zanimljivu povijest odnosa prema konzervativizmu, ekstremizmu i ministarskim nepodopštinama u vlastitim redovima. No, plan je očito da se tog slona, kao i Ivana Vrdoljaka, prekrije prašinom zaborava

Hrvatska narodna stranka ima izlaznu strategiju. Za razliku od HDZ-a, koji je trenutno u velikoj kaotičnoj oluji, rastrzan od usijanog Nerežišća na otoku Braču do sjajno klimatiziranih dvorana u zgradi Europskog vijeća u Bruxellesu, HNS se doima kao stranka koja u ovom trenutku zna što hoće i kako to postići.

Razlika je, jasno, u skali. HDZ je za hrvatske pojmove golema stranka, ona kojoj rezultat od malo iznad dvadeset posto izaziva potres biblijskih razmjera. HNS je, pak, stranka koja se bori za vlastiti goli politički opstanak i vremena kad su uspijevali na izborima povući čak sedam posto glasova (parlamentarni izbori 2007. godine) doimaju se kao zlatna i zauvijek prošla.

No, HNS ima plan. HDZ se nada da će Lovro Kuščević sam dati ostavku i da će se već nekako sami od sebe razriješiti svi mogući problem od ministarskih afera, crnih labudova, kandidature i pobjede Kolinde Grabar-Kitarović, pa do sve izglednijih novih izvanrednih izbora u Lici. HNS svoj plan realizira.

O moralnosti u politici

Priča o tome kako HNS (i, kad smo već kod toga, HSLS i SDSS) inzistira na smjeni Lovre Kuščevića nije, međutim, jedini ključ u kojem se da pročitati smjer te stranke u bliskoj budućnosti. Svakako, arija o Lovri je jedna od bitnih dionica u distanciranju narodnjaka od ministarskih marifetluka koje domaći mediji praktički neprestano otkrivaju već mjesecima. HNS se tu postavlja kao stranka koja zastupa visoke moralne standarde u obavljanju političkih funkcija.

Iskusno su pritom od javnosti posljednjih tjedana sakrili vlastitog Titanic predsjednika Ivana Vrdoljaka na čijim će plećima pokušati ostaviti golemi politički teret prevare vlastitih birača i još teži teret upornog laganja javnosti pred ljeto 2017. godine. O moralnim standardima i Kuščevićevom odlasku će tako pričati ministar graditeljstva Predrag Štromar i jedini HNS-ov svibanjski izborni pobjednik, međimurski župan Matija Posavec.

Slijedite naš reformski tempo

HNS se, jasno, često prikladno distancirao i od svakojakog desničarenja, čak i tad kad je Plenkovićev HDZ pokušavao pronalaziti opravdanje o “dvostrukim konotacijama”, što će također biti šareni papir u koji će se omatati politika “novog HNS-a”.

U priopćenju koje je sa stranačkog vikend eventa odaslao HNS nalazi se još jedan smjer kojim se narodnjaci žele pred biračima pokazati kao najbolje od ove Vlade. Reformski procesi, kažu, moraju ići brže. Osim u dva resora – obrazovanju i graditeljstvu. Za one koji možda sporije kontaju, ima i ova rečenica koju je na tiskovnoj konferenciji u Svetom Martinu na Muri izrekao Predrag Štromar: “HNS radi dobar posao u ovoj Vladi i očekujemo da i ostali ministri podignu u reformski tempo HNS-ovih ministara”.

Slon u sobi

HNS, stoga, vrlo mudro, zaokružuje svoju javnu sliku kao stranke koja predvodi reformske procese u zemlji, koja se protivi konzervativizmu i ekstremizmu i koja traži visoku razinu političke odgovornosti ministara.

Slon u sobi u ovoj priči je, naravno, činjenica da je HNS prije dvije godine, suprotno želji vlastitih birača i onome u što su uvjeravali javnost, otrčao u koalicijski zagrljaj baš stranci koja ima zanimljivu povijest odnosa prema konzervativizmu, ekstremizmu i ministarskim nepodopštinama u vlastitim redovima. No, plan je očito da se tog slona, kao i Ivana Vrdoljaka, prekrije prašinom zaborava. U hektičnoj današnjici, u kojoj se vijesti izmjenjuju – i otprilike jednako traju – poput statusa na Instagramu, nije isključeno da plan – upali.

Odnosno, da HNS kao liberalna stranka visokih moralnih standarda i reformskih kapaciteta preživi naredni izborni ciklus. A za pet godina malo tko će sjetiti tvitova u tri ujutro i valcera s Andrejom Plenkovićem.

Win-win

Što god se dogodilo narednih dana i tjedana, za HNS nije loš izbor. Ako ih Plenković u naletu bijesa odluči lansirati iz koalicije, moći će se predstavljati kao oni koji su za pravicu i visoke moralne standarde naposljetku ipak žrtvovali sve, uključujući i vlastite fotelje. Oni sami svakako ne kane prijetiti izlaskom iz Vlade. Koliko god se zgražali Kuščevićem, tako daleko nisu spremni ići. Neće čak ni podržati oporbeni zahtjev za smjenom ministra kojeg i sami smatraju krajnje kompromitiranim.

U školstvu, koje je Vrdoljak iskoristio kao povod za Titanic zaokret, reforma Blaženke Divjak samo što nije krenula. Koliko god se oko te reforme lomila koplja, očito je da će ona značiti barem nekakvu promjenu u okoštalom sustavu školstva. Stoga će svakako biti izborni adut stranke koja je Divjak poslala u Banske dvore.

Pojas za spašavanje

Ukoliko se pritom krug mimikrije zatvori, pa na čelo HNS-a (vjerojatno početkom iduće godine) dođe Matija Posavec, koji se od prvog dana nelagodno osjećao u koaliciji s HDZ-om (ali nije napuštao stranku koja je u tu koaliciju ušla), narodnjački izborni paket ne samo da će biti umotan u šareni papir, nego će dobiti i mašnicu na vrhu.

Moguće je da sve to neće biti dovoljno i da će HNS zbog grijeha iz 2017. završiti na prenapučenom groblju (is)korištenih stranaka. Ali, ne treba zanemariti da bi Posavčevi rezultati s europskih izbora u svibnju donijeli HNS-u dva mjesta u Saboru, što ipak zvuči poput pojasa za spašavanje. Kako stvari trenutno stoje, u novom Saboru bi – opet – svaki glas mogao biti prilično bitan. A onda bi mogli gledati novu rundu obrane “stabilnosti” i “nacionalnih interesa”.