Činjenica da se na 1. Danima sveučilišne knjige jezikoslovac i predsjednik Matice Hrvatske, Stipe Botica javno založio za donošenje zakona o javnoj upotrebi hrvatskog jezika jedna je od rijetko zabavnih vijesti u posljednje vrijeme. Naime, svijet u kojem žive hrvatski jezikoslovni puritanci iznimno je jednostavan. On se dijeli na “nas” i “njih”, pri čemu su “oni” desetljećima bili isključivo Srbi koji su po njima ugrožavali hrvatski jezik, a i dalje je upitno jesu li uspjeli osvijestiti dominaciju engleskog kao problematičnu ili se nisu makli od tvorničkih postavki.
Bilo kako bilo, oduvijek je bilo jasno da su naši jezičari tog tipa bili posvađani s društvom i s vremenom, jer je već i sama ideja da bi jezik, čija je upotreba pitanje slobode i koji se logično pod raznim utjecajima razvija, trebalo očistiti i konzervirati bizarna, a u krajnjoj liniji i neostvariva. O tome je možda najbolje govorio Boris Buden u prošlogodišnjem intervjuu Telegramu, zaključivši:
Ima li hrvatski jezik uopće šansu preživjeti?
“Stara pismenost na nacionalnom jeziku kao temelj obrazovanja i kulturne prakse danas odumire. Nova, digitalna pismenost mijenja ne samo način upotrebe jezika odnosno njegovu društvenu ulogu nego i temeljne forme kulturne artikulacije i proizvodnje znanja. Ono što je do jučer bio nacionalni jezik kao univerzalni medij proizvodnje modernog čovjeka i društva, njegove politike, kulture i znanja, danas je samo još marginalizirani vernakular koji čovjeka prije hendikepira odnosno isključuje iz suvremenog svijeta i njegovih društvenih, političkih i kulturnih procesa, nego što ga osposobljava da u tom svijetu aktivno sudjeluje.”
“Zato se taj projekt izgradnje samostalnog hrvatskog jezika svodi na sve veće zaoštravanje državne i ideološke represije nad jezičnom praksom i kulturom u cjelini bez ikakve nade da se jednom realizira. Drugim riječima, on se svodi na maltretiranje djece po školama, na pravljenje budala od odraslih ljudi po državnim institucijama i medijima, odnosno, kao što sam već rekao, na kognitivno i kulturno samosakaćenje onoga što je nekada bila nacionalna kultura i njezin jezik. Zato, kažem, taj projekt samostalnog hrvatskog jezika i nije ništa drugo nego ustaška utopija, besmisleno nasilje nad ljudima i njihovim umom koje nikada neće ostvariti svoje ionako neplemenite ideale.”
Ovu ideju trebalo bi podržati samo zbog eksperimenta
Iako se ovom Budenovom zaključku nema što bitnije za dodati, fascinantna upornost kojom uvijek isti krug ljudi i znanstvenika pokušava provesti svoju besmislenu i neostvarivu ideju u praksi, zaslužuje da nad njom ipak malo duže zastanemo. Čak i kad bismo zanemarili potpunu nerealnost čitave priče i hipotetski zamislili idealne okolnosti kakve bi Botica i slični htjeli, a one bi se odnosile na to da Sabor doista donese zakon pod tim imenom i u skladu s njihovim očekivanjima, odakle im uvjerenje da bi to funkcioniralo u praksi?
Kad čak ni agresivno forsiranje novih pravopisnih rješenja i masovno štancanje tzv. razlikovnih hrvatsko-srpskih rječnika nije uopće utjecalo na jezičnu praksu i vidljivo razdvajanje ovih dvaju jezika, očekivati da bi zakonskim presingom u današnjem digitalnom dobu, u kojem su razina pismenosti i načitanosti općenito manje i u kojoj sad već nekoliko generacija mladih ljudi puno bolje barata engleskim, nego hrvatskim jezikom donijelo neke rezultate, toliko je naivno, da postaje dirljivo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Valjalo bi stoga, zabave i eksperimenta radi, doista podržati Boticu u ovoj ideji i krenuti prema Saboru sa širom akcijom u smjeru donošenja zakona. Reakcije do kojih bi po izvjesnom potpunom kolapsu provođenja zakona došlo, u vidu simpozija, okruglih stolova, zabrinutih otvorenih pisama i svega ostalog što ni na koji način ne bi utjecalo na jezičnu stvarnost, ali bi zvučalo vrlo ozbiljno, bile bi toliko zabavne da bi zasluživale ozbiljan dokumentarni film koji bi se bavio samo njima, a koji bi potencijalno mogao pobrati sve nagrade po međunarodnim filmskim festivalima, ali uz obaveznu napomenu da je riječ o stvarnim događajima, a ne o parodiji.
Zašto je ideja jezikoslovnih puritanaca, koji traže Zakon o javnoj upotrebi hrvatskog jezika, najbedastija ikad
Svijet u kojem žive jezični puritanci je jednostavan, dijeli se na Hrvate i na Srbe koji ugrožavaju hrvatski jezik
Kad čak ni agresivno forsiranje novih pravopisnih rješenja i masovno štancanje tzv. razlikovnih hrvatsko-srpskih rječnika nije uopće utjecalo na jezičnu praksu i vidljivo razdvajanje ovih dvaju jezika, očekivati da bi zakonskim presingom u današnjem digitalnom dobu, u kojem su razina pismenosti i načitanosti općenito manje i u kojoj sad već nekoliko generacija mladih ljudi puno bolje barata engleskim, nego hrvatskim jezikom donijelo neke rezultate, toliko je naivno, da postaje dirljivo.
Činjenica da se na 1. Danima sveučilišne knjige jezikoslovac i predsjednik Matice Hrvatske, Stipe Botica javno založio za donošenje zakona o javnoj upotrebi hrvatskog jezika jedna je od rijetko zabavnih vijesti u posljednje vrijeme. Naime, svijet u kojem žive hrvatski jezikoslovni puritanci iznimno je jednostavan. On se dijeli na “nas” i “njih”, pri čemu su “oni” desetljećima bili isključivo Srbi koji su po njima ugrožavali hrvatski jezik, a i dalje je upitno jesu li uspjeli osvijestiti dominaciju engleskog kao problematičnu ili se nisu makli od tvorničkih postavki.
Bilo kako bilo, oduvijek je bilo jasno da su naši jezičari tog tipa bili posvađani s društvom i s vremenom, jer je već i sama ideja da bi jezik, čija je upotreba pitanje slobode i koji se logično pod raznim utjecajima razvija, trebalo očistiti i konzervirati bizarna, a u krajnjoj liniji i neostvariva. O tome je možda najbolje govorio Boris Buden u prošlogodišnjem intervjuu Telegramu, zaključivši:
Ima li hrvatski jezik uopće šansu preživjeti?
“Stara pismenost na nacionalnom jeziku kao temelj obrazovanja i kulturne prakse danas odumire. Nova, digitalna pismenost mijenja ne samo način upotrebe jezika odnosno njegovu društvenu ulogu nego i temeljne forme kulturne artikulacije i proizvodnje znanja. Ono što je do jučer bio nacionalni jezik kao univerzalni medij proizvodnje modernog čovjeka i društva, njegove politike, kulture i znanja, danas je samo još marginalizirani vernakular koji čovjeka prije hendikepira odnosno isključuje iz suvremenog svijeta i njegovih društvenih, političkih i kulturnih procesa, nego što ga osposobljava da u tom svijetu aktivno sudjeluje.”
“Zato se taj projekt izgradnje samostalnog hrvatskog jezika svodi na sve veće zaoštravanje državne i ideološke represije nad jezičnom praksom i kulturom u cjelini bez ikakve nade da se jednom realizira. Drugim riječima, on se svodi na maltretiranje djece po školama, na pravljenje budala od odraslih ljudi po državnim institucijama i medijima, odnosno, kao što sam već rekao, na kognitivno i kulturno samosakaćenje onoga što je nekada bila nacionalna kultura i njezin jezik. Zato, kažem, taj projekt samostalnog hrvatskog jezika i nije ništa drugo nego ustaška utopija, besmisleno nasilje nad ljudima i njihovim umom koje nikada neće ostvariti svoje ionako neplemenite ideale.”
Ovu ideju trebalo bi podržati samo zbog eksperimenta
Iako se ovom Budenovom zaključku nema što bitnije za dodati, fascinantna upornost kojom uvijek isti krug ljudi i znanstvenika pokušava provesti svoju besmislenu i neostvarivu ideju u praksi, zaslužuje da nad njom ipak malo duže zastanemo. Čak i kad bismo zanemarili potpunu nerealnost čitave priče i hipotetski zamislili idealne okolnosti kakve bi Botica i slični htjeli, a one bi se odnosile na to da Sabor doista donese zakon pod tim imenom i u skladu s njihovim očekivanjima, odakle im uvjerenje da bi to funkcioniralo u praksi?
Kad čak ni agresivno forsiranje novih pravopisnih rješenja i masovno štancanje tzv. razlikovnih hrvatsko-srpskih rječnika nije uopće utjecalo na jezičnu praksu i vidljivo razdvajanje ovih dvaju jezika, očekivati da bi zakonskim presingom u današnjem digitalnom dobu, u kojem su razina pismenosti i načitanosti općenito manje i u kojoj sad već nekoliko generacija mladih ljudi puno bolje barata engleskim, nego hrvatskim jezikom donijelo neke rezultate, toliko je naivno, da postaje dirljivo.
Valjalo bi stoga, zabave i eksperimenta radi, doista podržati Boticu u ovoj ideji i krenuti prema Saboru sa širom akcijom u smjeru donošenja zakona. Reakcije do kojih bi po izvjesnom potpunom kolapsu provođenja zakona došlo, u vidu simpozija, okruglih stolova, zabrinutih otvorenih pisama i svega ostalog što ni na koji način ne bi utjecalo na jezičnu stvarnost, ali bi zvučalo vrlo ozbiljno, bile bi toliko zabavne da bi zasluživale ozbiljan dokumentarni film koji bi se bavio samo njima, a koji bi potencijalno mogao pobrati sve nagrade po međunarodnim filmskim festivalima, ali uz obaveznu napomenu da je riječ o stvarnim događajima, a ne o parodiji.