Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je ideja par akademika da se Institut za povijest zove po Tuđmanu istovremeno užasavajuća i posve logična

Markovina o prijedlogu kojim grupa akademika želi obilježiti dvadesetu godišnjicu njegove smrti

Ono zbog čega prijedlog jeste logičan je sam institut, kojeg on doista jeste, doduše po nalogu partije, osnovao kao Institut za historiju radničkog pokreta, jedno vrijeme ga vodio te na koncu, nakon što je preuzeo vlast u zemlji, u najvećoj mjeri iskadrovirao. Kadrovska politika instituta vjerno je odražavala političku volju Franje Tuđmana, što se kasnije pretočilo i u najveći dio produkcije, a bilo je vidljivo i u promjenama imena.

Dugo u javnom prostoru nismo imali istovremeno toliko užasavajuću i istovremeno logičnu ideju poput one da Hrvatski institut za povijest ponese Tuđmanovo ime. Realizirani prijedlozi o imenovanju zagrebačke zračne luke i splitskog studentskog doma po njemu, samo su užasavajući.

Radi se o prijedlogu kojeg su u srijedu poslali predsjedniku Upravnog vijeća Hrvatskog instituta za povijest Anti Nazoru, ravnatelju tog instituta Gordanu Ravančiću te predsjedniku Vlade Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice Andreju Plenkoviću akademici Ivan Aralica, Nenad Cambi, Andrej Dujella, Dubravko Jelčić, Ivica Kostović, August Kovačec, Vladimir Paar, Stanko Popović i Davorin Rudolf te dr. sc. Mira Kolar, prof. dr. sc. Agneza Szabo i prof. em. dr. sc. Mirko Valentić.

Kako u pismu tvrde, to bi bio najbolji način za obilježavanje dvadesete godišnjice njegove smrti, zato što je i osnovao taj institut, uz sve ostalo što su naveli, a svodi se na funkcije i uloge koje je obavljao.

Sakralizacija Franje Tuđmana sve je prisutnija

Inače je zanimljiv taj sve prisutniji poriv za sakralizacijom Franje Tuđmana i njegovog doba, koji je na snazi u posljednjih 6-7 godina i sve je snažniji proporcionalno sve jasnije vidljivim posljedicama njegove vladavine. Najveći problem Tuđmanovog glorificiranja nije tek moralna problematičnost takvih zamisli, nego i činjenica da to neprestano stvarno i metaforičko zidanje spomenika tom čovjeku zapravo dokida svaku suvislu raspravu o njegovom nasljeđu.

Mogućnost pak da se o Tuđmanu slobodno raspravlja dovela bi do toga da se uvidi sve štetočinstvo njegove vladavine, od inauguriranja nacionalizma kao najbitnije društvene vrijednosti, preko mitologizacije povijesti, prisluškivanja novinara, iniciranja i toleriranja povijesnog revizionizma, obračuna s demokracijom u gradu Zagrebu, dubinski problematične privatizacije, devastacije pravosuđa, namještanja nogometnih prvenstava, rata protiv Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, do još čitavog niza problematičnih stvari.

Sa svim navedenim se kao zemlja i društvo još uvijek nismo izborili i upitno je hoćemo li uopće u skorije vrijeme, ali to ne priječi akademike, državne i razne lokalne čelnike da se prave kako svega ovoga nije bilo i mantraju o nekom nepostojećem Tuđmanu. Upravo zbog nabrojanog prijedlog da se bilo što nazove po Tuđmanu je užasavajući.

Najbizarnije je inzistiranje na Tuđmanovom histografskom radu

Ono zbog čega prijedlog jeste logičan je sam institut, kojeg on doista jeste, doduše po nalogu partije, osnovao kao Institut za historiju radničkog pokreta, jedno vrijeme ga vodio te na koncu, nakon što je preuzeo vlast u zemlji, u najvećoj mjeri iskadrovirao. Kadrovska politika instituta vjerno je odražavala političku volju Franje Tuđmana, što se kasnije pretočilo i u najveći dio produkcije, a bilo je vidljivo i u promjenama imena. Osnivačko ime je prvo promijenjeno u Institut za suvremenu povijest, pa u aktualno Hrvatski institut za povijest, što bi doista imalo logičan završetak u tome da se na koncu i doda njegovo ime u naziv instituta.

Uostalom, sama unutrašnjost te zgrade u Opatičkoj, u koju sam često kao student zalazio, planski je lišena modernističkog interijera iz socijalističkog razdoblja, nakon čega joj je vraćen izgled veleuvažene habsburške institucije iz doba nacionalnog romantizma, što je utjecalo na useljavanje upravo takvog duha u nju. No, najbizarnije od svega je to vječno inzistiranje na Tuđmanovom historiografskom radu.

Tuđman je ima nekoliko ozbiljno problematičnih tekstova

On je još imao solidnih uspjeha u “Stvaranju socijalističke Jugoslavije” i “Ratu protiv rata”, ali u ključnoj završnoj fazi historiografskog rada, koji ga je i doveo na poziciju nacionalnog velikana, točnije u “Bespućima povijesne zbiljnosti” i “Usudbenim povjesnicama” radi se o ozbiljno problematičnim tekstovima, u kojima se prvi put relativizirala stvarnost jasenovačkog logora smrti, koji su puni antisemitskih stavova i nedopustivih teza o dalekosežnoj koristi tzv. humanog preseljenja stanovništva.

Do ovoga može doći samo onaj tko se uspije probiti kroz Tuđmanov izmišljeni pseudopovijesni jezik, što je, pored toga što se radi o beskrajno napornim tekstovima, ujedno ključni razlog da ga je malo ljudi zapravo čitalo, iako vole tvrditi da jesu.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
120 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba