City of London, Midtown i Lower Manhattan prirodna su staništa za velike dečke financijskog svijeta koje usud ponekad pošalje na egzotične lokacije kao što su Zagreb ili Kijev. Veliki dečki su veliki jer za njih nema bitnih razlika u kolapsima londonskog Austin Reeda, kijevske PrivatBank, južnoafričkog Steinhoffa, Gymboreea iz San Franciska ili zagrebačkog Agrokora. Njihovi recepti odavno su napisani i bezbroj puta isprobani, a rezultati su ionako stvar interpretacije. Daleko najteži dio njihovog zadatka su intervjui za lokalne medije, koji obično slijede nakon što ih netko od domorodaca upetlja u javni skandal ili aferu. Jednostavno, razgovor za medije koliko god pažljivo bio pripreman, a odgovori recenzirani u Londonu ili New Yorku, baš nikada ne ispadne onako kako su to planirali lokalni gurui oblikovanja javnog mnijenja.
Budući da ih je gospodin Ramljak imenovao u Privremeno vjerovničko vijeće tri dana nakon što je prvi put kao izvanredni povjerenik ušao u glavno sjedište Agrokora, vrijeme i mjesto održavanja tih brojnih sastanaka do danas je obavijeno tajnom. Čelnom čovjeku relativno skromnog njujorškog fonda taj gaf nije bio dovoljan te se u nastavku pohvalio kako se prethodno “susreo i s ključnim članovima Vlade što je dodatno osnažilo njihov pozitivan stav o Hrvatskoj u kojoj se strogo poštuje vladavina prava”. Banski dvori nisu nikada objasnili tko se i kada susreo s Thomasom A. Wagnerom prije nego je njegov KHCM kupio ili stekao kontrolu nad barem 450 milijuna eura nominalne vrijednosti obveznica Agrokora.
Tko laže; Ramljak ili Wagner?
KHCM je čitav paket ili njegovu veliku većinu stekao prije početka rada izvanredne uprave te u toj cijeloj priči netko laže. Ili su Ante Ramljak i neimenovani član ili članovi Vlade zatajili “mnogobrojne susrete” s jednim od šefova KHCM-a ili se Thomas Wagner hvali sastancima koji nisu nikada održani. Još sam u lipnju prošle godine postavio isto pitanje, ali svako propitkivanje rada Ante Ramljaka i prijatelja tretiralo se kao dio hibridnog rata protiv Republike Hrvatske te je bahatost i arogancija domaćih savjetnika rasla sukladno ritmu tjednih faktura za njihove usluge. Objava teksta Ugovora o najstarijem zajmu u koji je ugrađen i sam Ante Ramljak dovela je Banske dvore u listopadu prošle godine u ozbiljnu nepriliku. Martina Dalić tada je uspjela uvjeriti Andreja Plenkovića da to nije vrijedno ni njegove pažnje, a kamoli intervencije.
Tri mjeseca kasnije potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva pokušala je isto, nazvavši objavu kopija savjetničkih faktura i reakcije javnosti „cirkusom“, ali ovaj put premijer nije poslušao svoju prvu suradnicu. Dapače, napravio je potez koji teško da može rezultirati amnestijom Martine Dalić i Ante Ramljaka. Uzevši na sebe i svoj ured zadaću provjere nekoliko ugovora i faktura te vremenskog slijeda ugovaranja potpuno je suzio i svoje manevarske mogućnosti. U slučaju da istraga koje u stvari nema završi zaključkom kako krimena nije bilo, sam će premijer, umjesto potpredsjednice, postati izravni politički pokrovitelj Ante Ramljaka i prijatelja. Ako ih sve skupa potjera dobit će ovacije u javnosti, ali će ga neki okriviti da zbog njega veliki dečki uz pomoć nekoliko spretnih domorodaca nisu uspjeli postići nagodbu.
Kako se gospodin Beveridge izlanuo
Nakon objave iznosa savjetničkih naknada ekipi „Tko će ako ne mi? I kada ako ne sada?“ sve je postalo nekako previše složeno. Tko je među njima došao na vrlo lošu ideju da se Alastair Beveridge, izvršni direktor AlixPartnersa, uključi u kontrolu štete i da za subotnji Jutarnji list progovori o aferi „savjetnici“ nije poznato. Tako je još jedan veliki dečko braneći naručitelja svojih usluga izlanuo nekoliko rečenica viška, možda ne u mjeri Thomasa Wagnera, ali sasvim dovoljno za novi set pitanja. Na novinarsko pitanje o odabiru domaćih savjetnika gospodin Beveridge odgovorio je kako su „u prvim danima izvanredne uprave lokalne tvrtke Texo Management, Altera savjetovanje i Komunikacijski ured Colić, Laco i partneri već pomagale kompaniji i izvanrednom povjereniku“ ali da „u to vrijeme niti jednu od tih kompanija formalno nije bio angažirao Agrokor“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znači, prema riječima prvog čovjeka AlixPartnersa za našu malu zemlju i njeno najveće poduzeće, Ante Ramljak je po svom dolasku u toranj organizirao dobrovoljnu radnu akciju za koju su se odmah prijavili Tomislav Matić, Marko Delić, Branimir Bricelj i Kristina Laco. Nakon dva tjedna njihovog nesebičnog pomaganja voditelj radne akcije Ante Ramljak odlučio je angažirati AlixPartners, a njegovi dotadašnji volonteri uspješno polažu strogi test kod globalnog savjetnika i postaju njegovi podizvođači. Ali ovaj put za pare. Krešimir Macan, trenutni komunikacijski savjetnik premijera Andreja Plenkovića bio je i sam u prilici sudjelovati u toj dobrovoljnoj radnoj akciji jer ga je sedam dana prije imenovanja izvanredne uprave angažirao, valjda za naknadu, Antonio Alvarez. Gospodin Macan može tako premijeru iz vlastitog iskustva objasniti kako se moglo ili nije moglo upasti na dobrovoljnu radnu akciju u tornju i zaraditi udarničku značku na kojoj piše “AlixPartners Contractor”.
Neugodan ukrajinski projekt
Gospodin Beveridge morao je odgovoriti i na pitanje zašto je zagrebačku podružnicu njegove globalne kompanije osnovala AlixPartners Ukraine. Najprije je ustvrdio da između Hrvatske i Velike Britanije “nije moguće slobodno kretanje zaposlenih” te da su to nakon nekog vremena shvatili pa su odlučili osnovati lokalnu podružnicu. Zašto im je bilo potrebno gotovo pet mjeseci za osnivanje podružnice nije rekao. Isto tako nije objasnio kako su poštovali hrvatske propise u vrijeme kada nisu imali podružnicu, a marljivo su i predano, zajedno sa svojim hrvatskim izvođačima, radili na Ugovoru o roll-up kreditu.
AlixPartners Ukraine registriran je u Londonu 2016., tako kaže Beveridge, kada su počeli raditi na “jednom projektu” i sada ima dvije podružnice, ukrajinsku i hrvatsku. Alastair Beveridge naravno nije spomenuo da je taj ukrajinski projekt postao vrlo neugodan za njegovu kompaniju i da je predmet sudskog spora pred londonskim sudom. Igor Kolomoisky, jedan od najbogatijih Ukrajinaca i bivši suvlasnik najvećeg tamošnjeg kreditora PrivatBank, pokrenuo je krajem studenog prošle godine proces protiv AlixPartners na High Court u Londonu. Razlog za tužbu krajnje je bizaran. Kolomoisky traži da AlixPartners prestane raditi kao savjetnik ukrajinske središnje banke koja je u prosincu 2016. nacionalizirala njegovu PrivatBank. Prema navodima u tužbi AlixPartners koristi povjerljive podatke o PrivatBank koje dobio radeći za Kolomoiskog 2015. godine u slučaju Pinchuk.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Očito vide Hrvatsku kao mini Ukrajinu
Viktor Pinchuk, ukrajinski kontroverzni poslovni čovjek zaslužan je za jedan od najskupljih sudskih sporova u engleskoj povijesti. Zbog navodne prevare u kupnji nekih ukrajinskih rudnika sudskim je putem u Londonu tražio od Kolomoiskog dvije milijarde dolara. Usput ga je optužio za organiziranje serije ubojstava, korupciju i političku zavjeru. Odvjetnici i financijski savjetnici jednog i drugog ukrajinskog oligarha uspjeli su u siječnju 2016. u Londonu postići nagodbu,. Kada je Igor Kolomoisky u prosincu iste godine ostao bez svoje banke, AlixPartner pronašao je u ukrajinskoj središnjoj banci novog naručitelja svojih usluga.
AlixPartners Ukraine upisan je u londonski Companies House registar 29. prosinca 2016., jedanaest dana nakon nacionalizacije ukrajinske PrivatBank. Zašto je zagrebačka podružnica završila u ovom probranom i finom ukrajinskom društvu Alastair Beveridge nije objasnio. Razumljivo je da veliki dečki iz New Yorka i Londona vide malu zemlju za veliki odmor kao mikro Ukrajinu, ali su baš zbog toga domaći savjetnici trebali inzistirati da njihove tjedne fakture plaća podružnica AlixPartners UK. Lova bi valjda bila ista, a bolje se šika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je direktor AlixPartnersa mislio da je dobra ideja istupiti u javnost? Izlanuo se i otvorio nova važna pitanja
Tko je pogrešno savjetovao Alastaira Beveridgea, izvršnog direktora AlixPartnersa?
Alastair Beveridge, izvršni direktor AlixPartnersa, u intervjuu koji je trebao biti kontrola štete, morao je, između ostalog, i odgovoriti na pitanje zašto je zagrebačku podružnicu njegove globalne kompanije osnovala AlixPartners Ukraine. Najprije je ustvrdio da između Hrvatske i Velike Britanije 'nije moguće slobodno kretanje zaposlenih' te da su to nakon nekog vremena shvatili pa su odlučili osnovati lokalnu podružnicu. Zašto im je bilo potrebno gotovo pet mjeseci za osnivanje podružnice nije rekao. Isto tako nije objasnio kako su poštovali hrvatske propise u vrijeme kada nisu imali podružnicu, a marljivo su i predano, zajedno sa svojim hrvatskim izvođačima, radili na Ugovoru o roll-up kreditu
City of London, Midtown i Lower Manhattan prirodna su staništa za velike dečke financijskog svijeta koje usud ponekad pošalje na egzotične lokacije kao što su Zagreb ili Kijev. Veliki dečki su veliki jer za njih nema bitnih razlika u kolapsima londonskog Austin Reeda, kijevske PrivatBank, južnoafričkog Steinhoffa, Gymboreea iz San Franciska ili zagrebačkog Agrokora. Njihovi recepti odavno su napisani i bezbroj puta isprobani, a rezultati su ionako stvar interpretacije. Daleko najteži dio njihovog zadatka su intervjui za lokalne medije, koji obično slijede nakon što ih netko od domorodaca upetlja u javni skandal ili aferu. Jednostavno, razgovor za medije koliko god pažljivo bio pripreman, a odgovori recenzirani u Londonu ili New Yorku, baš nikada ne ispadne onako kako su to planirali lokalni gurui oblikovanja javnog mnijenja.
Tako još uvijek pamtimo riječi Thomasa A. Wagnera, jednog o osnivača Knighthead Capital Managementa (KHCM-a), izgovorene u razgovoru za Večernji list početkom lipnja 2017., nakon što je javnost saznala za prve pikanterije iz roll-up kredita. U intervjuu koji je trebao KHCM prikazati kao dobročinitelja i spasitelja posrnulog koncerna omakla mu se rečenica kako su svoju odluku o ulaganjima u obveznice Agrokora donijeli nakon “mnogobrojnih susreta s gospodinom Ramljakom i njegovim timom”.
Budući da ih je gospodin Ramljak imenovao u Privremeno vjerovničko vijeće tri dana nakon što je prvi put kao izvanredni povjerenik ušao u glavno sjedište Agrokora, vrijeme i mjesto održavanja tih brojnih sastanaka do danas je obavijeno tajnom. Čelnom čovjeku relativno skromnog njujorškog fonda taj gaf nije bio dovoljan te se u nastavku pohvalio kako se prethodno “susreo i s ključnim članovima Vlade što je dodatno osnažilo njihov pozitivan stav o Hrvatskoj u kojoj se strogo poštuje vladavina prava”. Banski dvori nisu nikada objasnili tko se i kada susreo s Thomasom A. Wagnerom prije nego je njegov KHCM kupio ili stekao kontrolu nad barem 450 milijuna eura nominalne vrijednosti obveznica Agrokora.
Tko laže; Ramljak ili Wagner?
KHCM je čitav paket ili njegovu veliku većinu stekao prije početka rada izvanredne uprave te u toj cijeloj priči netko laže. Ili su Ante Ramljak i neimenovani član ili članovi Vlade zatajili “mnogobrojne susrete” s jednim od šefova KHCM-a ili se Thomas Wagner hvali sastancima koji nisu nikada održani. Još sam u lipnju prošle godine postavio isto pitanje, ali svako propitkivanje rada Ante Ramljaka i prijatelja tretiralo se kao dio hibridnog rata protiv Republike Hrvatske te je bahatost i arogancija domaćih savjetnika rasla sukladno ritmu tjednih faktura za njihove usluge. Objava teksta Ugovora o najstarijem zajmu u koji je ugrađen i sam Ante Ramljak dovela je Banske dvore u listopadu prošle godine u ozbiljnu nepriliku. Martina Dalić tada je uspjela uvjeriti Andreja Plenkovića da to nije vrijedno ni njegove pažnje, a kamoli intervencije.
Tri mjeseca kasnije potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva pokušala je isto, nazvavši objavu kopija savjetničkih faktura i reakcije javnosti „cirkusom“, ali ovaj put premijer nije poslušao svoju prvu suradnicu. Dapače, napravio je potez koji teško da može rezultirati amnestijom Martine Dalić i Ante Ramljaka. Uzevši na sebe i svoj ured zadaću provjere nekoliko ugovora i faktura te vremenskog slijeda ugovaranja potpuno je suzio i svoje manevarske mogućnosti. U slučaju da istraga koje u stvari nema završi zaključkom kako krimena nije bilo, sam će premijer, umjesto potpredsjednice, postati izravni politički pokrovitelj Ante Ramljaka i prijatelja. Ako ih sve skupa potjera dobit će ovacije u javnosti, ali će ga neki okriviti da zbog njega veliki dečki uz pomoć nekoliko spretnih domorodaca nisu uspjeli postići nagodbu.
Kako se gospodin Beveridge izlanuo
Nakon objave iznosa savjetničkih naknada ekipi „Tko će ako ne mi? I kada ako ne sada?“ sve je postalo nekako previše složeno. Tko je među njima došao na vrlo lošu ideju da se Alastair Beveridge, izvršni direktor AlixPartnersa, uključi u kontrolu štete i da za subotnji Jutarnji list progovori o aferi „savjetnici“ nije poznato. Tako je još jedan veliki dečko braneći naručitelja svojih usluga izlanuo nekoliko rečenica viška, možda ne u mjeri Thomasa Wagnera, ali sasvim dovoljno za novi set pitanja. Na novinarsko pitanje o odabiru domaćih savjetnika gospodin Beveridge odgovorio je kako su „u prvim danima izvanredne uprave lokalne tvrtke Texo Management, Altera savjetovanje i Komunikacijski ured Colić, Laco i partneri već pomagale kompaniji i izvanrednom povjereniku“ ali da „u to vrijeme niti jednu od tih kompanija formalno nije bio angažirao Agrokor“.
Znači, prema riječima prvog čovjeka AlixPartnersa za našu malu zemlju i njeno najveće poduzeće, Ante Ramljak je po svom dolasku u toranj organizirao dobrovoljnu radnu akciju za koju su se odmah prijavili Tomislav Matić, Marko Delić, Branimir Bricelj i Kristina Laco. Nakon dva tjedna njihovog nesebičnog pomaganja voditelj radne akcije Ante Ramljak odlučio je angažirati AlixPartners, a njegovi dotadašnji volonteri uspješno polažu strogi test kod globalnog savjetnika i postaju njegovi podizvođači. Ali ovaj put za pare. Krešimir Macan, trenutni komunikacijski savjetnik premijera Andreja Plenkovića bio je i sam u prilici sudjelovati u toj dobrovoljnoj radnoj akciji jer ga je sedam dana prije imenovanja izvanredne uprave angažirao, valjda za naknadu, Antonio Alvarez. Gospodin Macan može tako premijeru iz vlastitog iskustva objasniti kako se moglo ili nije moglo upasti na dobrovoljnu radnu akciju u tornju i zaraditi udarničku značku na kojoj piše “AlixPartners Contractor”.
Neugodan ukrajinski projekt
Gospodin Beveridge morao je odgovoriti i na pitanje zašto je zagrebačku podružnicu njegove globalne kompanije osnovala AlixPartners Ukraine. Najprije je ustvrdio da između Hrvatske i Velike Britanije “nije moguće slobodno kretanje zaposlenih” te da su to nakon nekog vremena shvatili pa su odlučili osnovati lokalnu podružnicu. Zašto im je bilo potrebno gotovo pet mjeseci za osnivanje podružnice nije rekao. Isto tako nije objasnio kako su poštovali hrvatske propise u vrijeme kada nisu imali podružnicu, a marljivo su i predano, zajedno sa svojim hrvatskim izvođačima, radili na Ugovoru o roll-up kreditu.
AlixPartners Ukraine registriran je u Londonu 2016., tako kaže Beveridge, kada su počeli raditi na “jednom projektu” i sada ima dvije podružnice, ukrajinsku i hrvatsku. Alastair Beveridge naravno nije spomenuo da je taj ukrajinski projekt postao vrlo neugodan za njegovu kompaniju i da je predmet sudskog spora pred londonskim sudom. Igor Kolomoisky, jedan od najbogatijih Ukrajinaca i bivši suvlasnik najvećeg tamošnjeg kreditora PrivatBank, pokrenuo je krajem studenog prošle godine proces protiv AlixPartners na High Court u Londonu. Razlog za tužbu krajnje je bizaran. Kolomoisky traži da AlixPartners prestane raditi kao savjetnik ukrajinske središnje banke koja je u prosincu 2016. nacionalizirala njegovu PrivatBank. Prema navodima u tužbi AlixPartners koristi povjerljive podatke o PrivatBank koje dobio radeći za Kolomoiskog 2015. godine u slučaju Pinchuk.
Očito vide Hrvatsku kao mini Ukrajinu
Viktor Pinchuk, ukrajinski kontroverzni poslovni čovjek zaslužan je za jedan od najskupljih sudskih sporova u engleskoj povijesti. Zbog navodne prevare u kupnji nekih ukrajinskih rudnika sudskim je putem u Londonu tražio od Kolomoiskog dvije milijarde dolara. Usput ga je optužio za organiziranje serije ubojstava, korupciju i političku zavjeru. Odvjetnici i financijski savjetnici jednog i drugog ukrajinskog oligarha uspjeli su u siječnju 2016. u Londonu postići nagodbu,. Kada je Igor Kolomoisky u prosincu iste godine ostao bez svoje banke, AlixPartner pronašao je u ukrajinskoj središnjoj banci novog naručitelja svojih usluga.
AlixPartners Ukraine upisan je u londonski Companies House registar 29. prosinca 2016., jedanaest dana nakon nacionalizacije ukrajinske PrivatBank. Zašto je zagrebačka podružnica završila u ovom probranom i finom ukrajinskom društvu Alastair Beveridge nije objasnio. Razumljivo je da veliki dečki iz New Yorka i Londona vide malu zemlju za veliki odmor kao mikro Ukrajinu, ali su baš zbog toga domaći savjetnici trebali inzistirati da njihove tjedne fakture plaća podružnica AlixPartners UK. Lova bi valjda bila ista, a bolje se šika.