Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto je Kolakušić uspio? Kao svaki dobar populist, pronašao je zatomljenu temu i brutalno je eksploatirao

Pravi populizam generira se tamo, gdje vladajući establišment ne zalazi, u međuprostorima i pukotinama, koje se doimaju nezanimljivo i nerelevantno

Prijedlog o trojnom mjestu u svojoj Vladi - premijerskom, policijskom i pravosudnom - može se tretirati slično kao Trumpov prijedlog izgradnje zida na granici s Meksikom. Nije važno hoće li do zida uistinu doći, važno je da je Donald Trump na vrlo pitak način biračima prezentirao ključne vrijednosti koje propagira. I reakcije koju taj prijedlog izazove.

Banalnim tumačenjem populizma maskira se njegova stvarna vrijednost, a time i potentnost, a time i mogući protulijek. U javnim raspravama i schnell-analizama populizam uglavnom svodimo na bandićevske dosjetke o delanju, odnosno lupetanju o svemu, što narod navodno želi čuti.

Međutim, stvarni, uspješni, razorni populizam, ne temelji se na tome da ljudima ‘govorite što žele čuti’; smisao bilo koje politike jest okupljanje saveznika, partnera i pristaša za ideje i prijedloge, a način na koji do toga dolazite, razum nalaže, uglavnom se svodi na to da određenim ljudima govorite što žele čuti: partnerima da će biti utjecajni, pristašama da će se realizirati njihovi ciljevi ili zadovoljiti neke, njima važne vrijednosti.

Da ljudima govorite što ne žele čuti, za pretpostaviti je, da ne biste daleko dogurali. Pitka komunikacijska taktika elementarni je sastojak svakog bavljenja politikom, pa je kao definicija populizma prilično nedostatna.

Nanjuše potentno i zanemareno područje pa udaraju svim silama

Pravi populizam generira se tamo, gdje vladajući establišment ne zalazi, u onim međuprostorima i pukotinama, koji se inkumbentima doimao nezanimljivo i nerelevantno – između ostalog zato, što ne predstavljaju tematike na temelju kojih su se izborili do svojih mandata. Kada izazivač poput Kolakušića, Živog zida ili Trumpa nanjuši potentno i zanemareno područje, na njega udara apsolutno svim silama, najgrubljim mogućim jezikom, kako bi adekvatno zauzeli pozicije.

Uglavnom se radi o zaboravljenim ili zatomljenim temama koje bujaju negdje na perifernim ograncima, sve dok, u vrtlogu frustracija, ne eksplodiraju u mainstream. Za Trumpa, to je bilo pitanje doseljenika – kroz njega je kanalizirao čitav niz kulturoloških problema i rasnih tjeskoba, a osim što je detektirao plodno tlo, na njega je nasrnuo neviđeno agresivno, kroz jednoznačne slike primjerene slikovnici, slike poput izgradnje zida, etiketiranje svih Meksikanaca kao silovatelja i lopova, zabranu letova iz muslimanskih zemalja, državno razdvajanje djece od obitelji doseljenika i tako dalje.

Jasno je, da Trump nije govorio samo o kompleksnim političkim i tehničkim pitanjima ilegalnog doseljavanja, protiv kojeg su se ostalom jednakom žustrinom borili i demokrati i republikanci. Kroz adresiranje doseljenika, Donald Trump slao je jasne poruke tjeskobnim skupinama američkog društva: da nisu zaboravljeni, da ih neće utopiti dominantna liberalno-globalistička agenda, da će izgradnja zida i nabijanje carina zaustaviti duboke promjene poput sve većih prava žena i manjina, digitalizacije i robotizacije ekonomije, i sve dublje globalne povezanosti.

Nešto slično vidjeli smo nakon što je HDZ preuzeo Tomislav Karamarko

Naravno da su Trumpovi prijedlozi poluredikulozni, uglavnom neizvedivi ili otvoreno ksenofobni, ali poanta jest da je prvi nasrnuo na temu imigracije, a nakon što je uvidio da dobro prolazi, nastavio je nasrtati punom žestinom, mimo svih pravila i dobrih običaja, gurajući komunikaciju van svih uvriježenih okvira i prešutno dogovorenih standarda. Tako smo u realnom vremenu imali prilike promatrati prodor marginalnog populizma u američki politički centar – u Bijelu kuću.

Nešto slično vidjeli smo nakon što je HDZ preuzeo Tomislav Karamarko. Povijesnu poziciju HDZ-a kao nacional-komunističke stožerne partije neovisne Hrvatske, izgrađenu na Tuđmanovoj pomirbi, satkanu od oprečnih elemenata poput ustaške emigracije i udbaške nomenklature, Tomislav Karamarko smatrao je neodrživom. U svom zaokretu prema desnici, dotaknuo je rubne, dotad tabuizirane teme, poput dovođenja u pitanje čitavog koncepta Tuđmanove pomirbe, iz čega prirodno slijede lustracija i razračunavanje.

Politički oportuno, povijesne teme partizansko-udbaških zlodjela zatim je utopio u dnevno-političku tematiku, pa je vladajući SDP etiketirao kao komuniste, izdajice, one koji Hrvatsku nisu ni željeli, ne praveći značajnu vrijednosnu razliku između jugoslavenskih egzekutora i Zorana Milanovića – u jednom intervju čak je razmatrao treba li im zabraniti daljnje političko djelovanje, nominalno radi ugrađene povijesne odgovornosti za komunističke zločine.

Otvorio je duboke teme kojima se zatim nije previše bavilo

Postignut je isti onaj ubojiti efekt, kojim je Trump pitanje doseljenika pretvorio u znatno širu temu o supremaciji jedne društvene skupine nad drugima. Rušeći temeljnu doktrinu vlastite stranke i rane Hrvatske, onu o nacionalnoj pomirbi radi Domovinskog rata, Tomislav Karamarko adresirao je znatno širu temu o dokidanju dominantnih liberalno-demokratskih vrijednosti. Kao da će provođenjem lustracije, skidanjem dvojezičnih ploča i inzistiranjem na prvenstvu Bleiburga nad Jasenovcem, zaustaviti tijek povijesti i načelnu tendenciju društava da se na duge staze otvaraju i razvijaju.

Tomislav Karamarko otvorio je duboke teme kojima se nije previše bavilo, a koje su sezale u same temelje njegove stranke i Republike Hrvatske – činjenicu da su najveći nacionalisti bili najveći komunisti, te da je tom logikom mirenja čisti nacionalizam, posebno u vrijeme Sanadera, izdvojen iz mainstreama. Uspostavu nove konzervativne hegemonije vidio je upravo u rušenju tog inicijalnog grijeha, laži ugrađene u čip Hrvatske demokratske zajednice.

Iz ciklusa u ciklus na hrvatskoj sceni izmjenjivale su se takozvane protestne opcije, u kojima su birači tražili nove odgovore na stara pitanja, ili, još češće, odgovore na pitanja koja su drugi ignorirali. Sindikalno-nostalgični Laburisti, zeleno-aktivistički ORaH, malomišćanski Most, anarho-ovršni Živi Zid, a sada i “law & order” kandidat, Mislav Kolakušić, s vremena na vrijeme dobivali su značajan broj mandata ili glasova u anketama. Uglavnom se radilo o tome, da su pronalazili HDZ-u i SDP-u nedovoljno zanimljive teme poput blokada, ovrha ili kamata.

Perfidna mehanika kojom se postepeno narušava trenutni ustroj

Što god mislili o detaljima njegovih istupa, Mislav Kolakušić dosad je najbrutalnije progovorio o sistemskoj korupciji na hrvatskim sudovima. Politički establišment uglavnom poštuje načelo trodiobe vlasti i pitanje sudstva razmatra veoma suzdržano, kroz trivijalne floskule, mlake ocjene i neodređena obećanja; umjesto toga, Kolakušić podnosi kaznene prijave, kao onu protiv predsjednika Trgovačkog suda, Nina Radića.

Prema ustaljenom obrascu, Mislav Kolakušić nabasao je na plodan međuprostor, temu o kojoj nitko nije direktno progovorio, koji je zatim krenuo nemilosrdno eksploatirati. Prijedlog o trojnom mjestu u svojoj Vladi – premijerskom, policijskom i pravosudnom – može se tretirati slično kao Trumpov prijedlog izgradnje zida na granici s Meksikom. Nije važno hoće li do zida uistinu doći, važno je da je Donald Trump na vrlo pitak način biračima prezentirao ključne vrijednosti koje propagira. I reakcije koju taj prijedlog izazove.

Perfidnu mehaniku novog populizma kojim se postepeno narušava trenutni ustroj precizno je pojasnio Steve Bannon. Prvo, populist – Trump, brexiter, nebitno – iznese sumnjivu, rubno bizarnu tvrdnju za koju dobar dio elektorata može procijeniti da je laž ili ludost, ili jedno i drugo. Recimo, da su Meksikanci silovatelji i lopovi; da horda pomahnitalih doseljenika upravo juri prema američkoj ili europskoj granici, na koju treba poslati vojsku; da su svi muslimani na aerodromima potencijalni teroristi.

Dolazak na svoj, ciljani prostor, na kojem mogu poentirati

Poanta nije u tome što se govori, već u reakciji koju izgovoreno izazove. Nakon što svi protivnici takve retorike kažu da, ipak, nije baš OK demonizirati cijelu jednu naciju, religiju ili rasu, Trump dolazi na svoj ciljani prostor, na kojem može uvjerljivo poentirati. Ne obazirući se na to što je do reakcije liberalnih snaga došlo upravo radi rasplamsane retorike populista, ta reakcija koristi se kao ključan dokaz da, dakle, razni ljevičari, globalisti, liberali i kapitalisti zagovaraju prava manjina nad pravima većine; da žele radikalno prekrojiti čitav vjersko-nacionalno-kulturološki sastav svojih nacija.

Sama slika Kolakušića kao napoleonskog križara protiv nereda i kriminala važnija mu je od tehničkih detalja spajanja ministarskih mjesta, a očekivane kritike koristi kako bi naglasio svoju odlučnost i tuđu mlakost u borbi protiv korupcije. Svaku primjedbu na eventualnu neustavnost ili nezakonitost njegovih prijedloga, Kolakušić lagano odbacuje tvrdnjom da radi o ljudima koji pokušavaju sačuvati trenutnu strukturu i koruptivne obrasce.

Tu se očitava važnost ispravno odabranog prostora: da outsider govori o rubno relevantnim temama nišnog značaja, ovakvo odbacivanje kritika ne bi bilo moguće. No, svi znamo da se iza uređenih fasada hrvatskih sudova krije čitav niz strukturalnih problema, od organizacijskih nelogičnosti do krajnje dubioznih odluka s kojima smo se svi privatno dosad susretali, a koje ozbiljno dovode u pitanje poštenje njihovih autora.

Svaki realizirani populist raspiruje maštu i budi strasti

O tom realnom i raširenom problemu Kolakušić je progovorio iznimno osebujno – ignorirajući, dakako, primjedbe da se ni on sam na poslu nije iskazivao – što su birači prepoznali, kao što su prepoznali blokade i ovrhe u retorici Živog zida, kao što su prepoznali doseljavanje u Ameriku. Sigurno je da iz pozicije javne eksponiranosti i solidne elokventnosti, svaki realizirani populist raspiruje maštu i budi strasti, često s groznim rezultatima; no isto tako jasno je, da je u kolektivnoj pozadini morala postojati zatomljena podloga i bujajuća frustracija, dubinski problemi koje su elite zbilja ignorirale.

U svim tim slučajevima suštinska tema nisu ni meksički dileri, ni ovršni odvjetnici, ni pohlepni bankari, a ni neprincipijelni suci – zanemarene društvene teme na kojoj populizam poentira u svojem ishodištu uvijek mora imati vječnu vrijednosnu postavku, od Francuske revolucije nadalje: mi protiv njih; mi, kojima su elite nešto oduzele, na nepošten ili otvoreno kriminalan način; mi, koji zaštitu svojih prava ne možemo ostvariti regularnim putem. Jer, ako vlasti tako dugo mogu tolerirati goleme ovrhe i potkupljene suce, što od njih možemo očekivati?

Koji bi mogao biti HDZ-ov i SDP-ov odgovor na niz protestnih opcija

Usput, uspjeh Mislava Kolakušića podcrtava neuspjeh Dalije Orešković; solidan politički kapital koji je imala ticao se isključivo korupcije i borbe protiv sustava. Čim je pokušala proširiti dijapazon svojih prijedloga i izbornih tema, umjesto da je nasrnula na otvoreni prostor kapilarne i političke korupcije, upala je u ideološke zamke i nepotrebna manevriranja, poput onog s Uljanikom.

Hrvatski populisti i uspješni outsideri dosad su imali dva krupna problema. Prvo, uglavnom su se pojavljivali mimo zatvorenih, ali moćnih stranačkih struktura, bez ikakve infrastrukture i terenske mreže, što je značilo da bi početni naboj brzo nestajao. Drugo, nakon inicijalnih tema na kojima su se probijali – blokade, ovrhe, korumpirani suci – nisu pronalazili adekvatne teme za nastavak djelovanja (Trump jest: zid na granici bio je samo uvod u čitav niz nacional-populističkih gesti i akcija).

Bit će intrigantno promatrati HDZ-ov i SDP-ov odgovor na niz protestnih opcija koje su obilježile europske izbore. HDZ-u je utoliko lakše, što barem zna kako zadobiti desnije birače koji su mu privremeno utekli, ali kako će pobogu SDP, kao stožerna opozicijska stranka, temelj otpora ovom HDZ-u, odgovoriti na izazove poput Živog zida i Kolakušića?

Miran Pavić
Novinar i urednik
33 članka Više o autoru
Više s weba